VIdim da je tema o Velezu zatvorena iz nepoznatih razloga pa je ja opet otvaram....
Životopis Veleža po maticnim knjigama, pocinje 26. juna 1922. godine. Rođen je, zaista na poljani, kod Sjevernog logora. Evo njegovog prvog rukovodstva:
Predsjednik: Anđelko Vlaho
Podpredsjednik: Ranko Slijepčević
Prvi sekretar: Borivoje Janjoš
Drugi sekretar: Ljubomir Basta
Za prvog kapitena tima izabran je Lazar Radic. Nakon osnivanja i odobrenja klupskih pravila, Velež igra prijateljske utakmice. Startovao je sa ekipom:
Marko Vucijak, Ljubo Zrimsek, Savo Turanjin, Mile Pavic, Lazar Radic, Milan Rajkovic, Bogdan Tepsic, Ranko Slijepcevic, Branko Turanjanin, Savo Medan i jedan jos nepoznat covjek iz Srbije, koji je u Mostaru trazio posao.
U prvim danima svog života Velež je odmjeravao snage s lokalnim rivalima, ali i onim iz drugih gradova. Godine 1924. finalista je olimpijskog turnira u Mostaru. Vec u sezoni 1934./35. ubraja se među kvalitetnije bosanskohercegovacke klubove. Bivao je i privremeno zabranjivan njegov rad. Jos okrutniju sudbinu dozivio je 1940. Tada su Veležova vrata bila zapecacena! To se dogodilo poslije utakimce sa podgorickom Crnom Gorom, igrane na godisnjicu (1. septembra) napada Hitlerovske Njemacke na Poljsku, iza cega su uslijedile demonstracije i parole poput "Dole fasizam".
Marta 1945. Velež je, poslije gotovo petogodisnjeg prislinog mirovanja, obnovljen. Najprije se takmicio u Oblasno-Podsaveznoj, zatim Republickoj, Trecoj i Drugoj, da bi napokon 1952. postao clan Prve savezne lige. Premijera u toj eliti igrana je u Mostaru protiv Crvene Zvezde, a u tom timu Rodjenih bili su:
Žarko Barbaric, Mensud Peko Dilberovic, Dane Prajo, Anton Bolfek, Hamdija Cemalovic, Vlado Sliskovic, Muhamed Mujic, Hasan Sirle Momic, Haldun Leo Hrvic i Slavko Hudarin.
Među najboljim su bili samo jedno ljeto.
Velež se u prvoligase vratio u sezoni 1955./56. I od tada se u ovoj konkurenciji bio udomacio. Igrao je sve do takmicarske 1991./92., da bi aprilskim ratom 1992. okoncao svoje vojevanje u tom drustvu. Najvece uspjehe u prvenstvu drzave ostvario je u sezonama: 1972/73, 1973/74 i 1987/88. Sva tri puta bio je vicesampion. Titula prvaka mu je najbliza bila 1973/74, ali od nje ga je odvojila samo gol razlika. Na kraju jesenje etape 1987./1988. ciljnu vrpcu presjekao je prvi.
Rodjeni su cetiri puta bili finalisti Kupa Jugoslavije. Dva puta su osvojili veliki srebreni trofej. Do prvog su stigli 1981. Tada su pod dirigentskom palicom asa Milosa Milutinovica, izborila trinaestorica velicanstvenih:
Enver Maric (kapiten), Avdo Kalajdzic, Aleksandar Micic (Momcilo Vukoje), Dubravko Ledic, Vladimir Matijevic, Veselin Durasovic, Dragan Okuka (jedan gol), Blaz Sliskovic, Vahid Halilhodzic (2), Adnan Mededovic, Vladimir Skocajic (Mirsad Mulahasanovic).
U finalu je pobijedjen sarajevski Zeljeznicar 3:2. Trebalo je da prodje pet godina da Veležovci ponovo ispijaju sampanjac, slaveci drugi trijumf u Kupu. Tog suncanog maja 1986. s velikim srebrenim peharom pocasni krug su optrcali:
Vukasin Petranovic, Drazenko Prskalo, Goran Juric, Nenad Bijedic(2), Vladimir Matijevic (kapiten), Ismet Sisic, Sead Kajtaz, Vladimir Skocajic, Predrag Juric(1), Anel Karabeg (Vladimir Gudelj) i Semir Tuce.
Njihov strateg bio je Dusko Bajevic, a u finalu je savladan zagrebacki Dinamo sa 3:1.