Nastavit ću u slicnom tonu kao sto sam napisao već nesto slicno prosli tjedan nakon jos jedne odluke. Ovaj put odluka se tice neposredno moga naroda odnosno onih koji su u njegovo ime cinili zla.
Jako teško je priznati vlastite grijehe. A da bi ih priznali, prvo sami sebi, a potom i drugima, moramo ih spoznati. Tek kad smo ih spoznali možemo ih prihvatiti kao takve te se suočiti s njima i posljedicama koje oni nose. Priznanje vlastitog grijeha, odgovornosti i krivnje se ne mijenja tijekom čovjekova života, ono je uvijek isto, samo se manifestira drugačije. Dijete će sramežljivo gledati u pod i šutjeti i tom šutnjom dati svima jasan odgovor. Odrasli će pokušavati na raznorazne načine da ih negiraju, opovrgnu, pa kad ni to ne ide da ih umanje ili ublaže sa veznikom "ali" koje se u konačnici očituje ljutnjom, bijesom i pjenom na ustima.
Nije mala stvar priznati vlastiti grijeh. To je žestoka unutarnja borba svakoga od nas. Negiranje grijeha je u suštini negacija onoga dobra u nama.
A Hrvatska država bi to trebala učiniti. Priznati da je netko, nekada i zbog nečega, u ime nečije ideje i ovoga naroda napravio strašna zlodjela.
Masakrirao, ubijao, mučio, zlostavljao, silovao, rušio, palio, uništavao.
I tu ne smije biti nikakvog opravdanja. Ne smije biti ali. Nema ali. Nema ograde ni zareza.
To mora biti iskreno, jasno i otvoreno, bez uvijanja, bez rukavica.
To mora biti dano ne zbog međunarodne zajednice, Europe ili drugih moćnih centara, već radi nas samih, radi naše budućnosti i vlastitog zdravlja te na koncu, radi samih žrtava.
Moramo spoznati, prihvatiti i priznati da jesmo griješili. I da nam je žao.