Chat - bez politike i ratnih prica

[Slatinash_7]

Vidjet ćemo ovih dana kad objave tačno šta ulazi u tih 1000 KM..jer plata i primanje nije jedno te isto..sve to i dalje pogoduje ovim što daju kovertu na koju sad neće plaćati ni onih 10% dobiti nego će je prikazati kao ovu pomoć od 200 KM..ništa radnici nisu dobili ni sa one 2000 KM što su im isplaćene neće ni sa ovim..nama fali vizije u svakom smislu te riječi..kozmetičke promjene od 200 KM neoporezivog dohotka, nerad nedeljom, zabrana pušenja su smiješne stvari za napredak jedne države..bolje da očiste snijeg po cestama i trotoarima, regulišu nemanje struje u 100 hiljada kuća u BiH nego ovo..

[kraljttbvb]

Vidjet ćemo ovih dana kad objave tačno šta ulazi u tih 1000 KM..jer plata i primanje nije jedno te isto..sve to i dalje pogoduje ovim što daju kovertu na koju sad neće plaćati ni onih 10% dobiti nego će je prikazati kao ovu pomoć od 200 KM..ništa radnici nisu dobili ni sa one 2000 KM što su im isplaćene neće ni sa ovim..nama fali vizije u svakom smislu te riječi..kozmetičke promjene od 200 KM neoporezivog dohotka, nerad nedeljom, zabrana pušenja su smiješne stvari za napredak jedne države..bolje da očiste snijeg po cestama i trotoarima, regulišu nemanje struje u 100 hiljada kuća u BiH nego ovo..

Trojka se pogubila, bukvalno ne znaju šta rade.

Svašta su nešto obećali, pa se sad zapetljali u ta obećanja, a ne mogu ih ispuniti.

Sve je počelo sa ograničavanjem marze na 8% na mlijeko, ulje, brasno... pa onda trgovci na drugim stvarima podigli marze i još više zaradili. Na taj način su sami krivi za povećanje cijena proizvoda.
Ako su htjeli pomoći narodu, trebali su trgovcima ili proizvođačima platiti razliku izmedju tih 8% i 15% marze, koliko inače ide na te proizvode. A ne sve prebaciti na ledja trgovaca, koji su onda dizali marze na drugim proizvodima.

Ne radi se to tako, ali ne možeš očekivati bolje kad ti ekonomsku politiku ne vode doktori ekonomije, nego doktori, DIF-ovci i slični...

[numanumaye22]

Naravno da smo krivi za mnogo toga i ne poricem to
Medjutim Schimdt ti je dokaz koliko smo mali i koliko se pitaju stranci, jer on kao visoki predstavnik moze ponistiti odluke i predsjenika
To su cinjenice, a ne teorije zavjere
Birali su ljudi i 92, pa sta je bilo?
BIH, Hrvatska, Srbija su moderne kolonije,a Yuga je bila drzava

Pa normalno da moze ponistiti ili donijeti nesto kad se mi za neku bezveze odluku ne bi dogovorili do 2050. Yuga je bila smece isto samo malo bolje zapakovano nego danas. Ospem se kad neko hvali drzavu koja je defacto bankrotirala, to javno priznala jer nije vracala dugove pa se onda krvlju raspala gdje se raselilo i poginulo preko milion ljudi. Normalan i pametan insan je zapalio dalje s tih prostova jos 80ih godina. Zali boze potracenog zivota i godina i unistenih generacija. Al eto imali ljudi od firmi dzaba stanove za papire, nema veze sto su zaplatile sljedece dvije generacije.

Bankrot hahah
Sve imali domace auta, avione, kompkutere,jahte, oruzje, sokove, slatkise, odjecu, fabrike, firme..
Bankrot je bio za strance, jer nisu imali koristi od nas dok je Tito bio ziv
Ti isti su finansirali ljude poput Milosevica i pomogli da se Yuga unisti
Zato danas imamo strane firme, kompanije, cole, nestle,aerodromi pod koncesijama stranih mocnika, radna snaga radi za druge drzave
Danas visoki predstavnici, neki zamjenici ministara imaju moc da kazu predsjenicima ovih banana drzava
Ljudi preuzeli monopol i danas nemamo nista svoje
Upali smo u zamku gdje mogu da nam rade sta hoce i kad hoce
Stranci nam drze pare na bankama i ko Rusima sto su uradili mogu nam uzeti sve kad hoce
Rusi su ista **** da se razumijemo, samo sto nemaju uticaj i kontrolu kao zapad
Zato je i nastao pokret nesvrstanih protiv zapada i istoka
Pozdrav za tebe, nadam se da te nisam uvrijedio i ako jesam izivinjavam se

Kad god neko hvali Jugu odmah mu zalijepim ovaj tekst sa svim cinjenicama. Malo je poduzi pa procitaj kad mognes i onda probaj da pobijes argumente. Tekst brutalno opisuje socijalizam i komunizam tadasnji i zasto je propao kroz 11 tacaka.

Na ovaj poduži post (pripremite se na čitanje) me potakla ideja kako, da bismo mogli razumno razmišljati o budućnosti i sadašnjosti, trebamo biti objektivni o prošlosti. Jedna od najraširenijih zabluda iz naše nedavne povijesti je ona o velikoj i moćnoj jugoslavenskoj industriji te posljedično i uspješnoj socijalističkoj ekonomiji, iz čega se rađa rasprostranjena misao kako smo raspadom Jugoslavije sami uništili nešto veliko. Zapravo, jugoslavenska ekonomija je od 1960. (vjerojatno od samog početka, ali od 1960. definitivno) bila temeljena na nerealnosti i neodrživosti te osuđena na propast. Da se država nije raspala 1991., socijalistički ekonomski sustav bi se zasigurno raspao. Ovo nije rant na Jugoslaviju, ovo je rant na mit o jugoslavenskom socijalizmu kroz 12 jasnih i objektivnih razloga zašto je priča o uspješnoj ekonomiji SFRJ zapravo uspješna propaganda u koju su građani bili uvjeravani od strane režima:

1.Jugoslavija je bila teško zadužena zemlja, a vanjski dug je od 1961. do njezinog bankrota 1982. rastao eksponencijalno, prosječnom godišnjom stopom od 17,6% i do danas bi tim tempom država bila dužna nezamislivih 6000 milijardi dolara. Za usporedbu, 2019. ukupni javni dug svih 7 zemalja nastalih raspadom Jugoslavije nije prelazio 125 milijardi dolara (Hrvatska je na 42 milijarde dolara, Slovenija 37, Srbija 28, BIH 6,5, Sjeverna Makedonija 4,2, Crna Gora 2,6 i Kosovo 1), što je sitnica - svega oko 2% - u odnosu na projekciju potencijalnog rasta javnog duga Jugoslavije. Neki će, naravno, reći “da, no dug po glavi stanovnika i dalje je bio manji nego danas hrvatski” i to je istina, no razlika je u dvije stvari: dug SFRJ konstantno je rastao dok dug RH već 6 godina pada (do 2020. i krize), a Hrvatska svoj dug redovito servisira bez problema, dok SFRJ svoj nije mogla vraćati te je 1982. i priznala međunarodnim kreditorima da nije u stanju plaćati svoje dugove te je de facto bankrotirala. Nije zgorega ni spomenuti da bi hrvatski dug, da nije bilo ogromnih zaduživanja vlada Jadranke Kosor i Zorana Milanovića, izvjesno bio 15-20 milijardi dolara manji.

2.Zbog strukturnih neravnoteža i makroekonomske nestabilnosti, Jugoslavija je uvijek imala ogroman problem s inflacijom. Čak i ako zanemarimo hiperinflacije u osamdesetima koje su varirale od 40,7% 1981. do čak 1.252% 1989. (zamislite da vam plaća u prosincu vrijedi 13 puta manje od plaće koju ste primili u siječnju), Jugoslavija je i u svojim najuspješnijim godinama imala veliku inflaciju. Prosječna inflacija u ‘zlatnim’ 1960-ima bila je 12,1% (1965. narasla je sve do 34,6%) dok je, recimo, u isto vrijeme u Njemačkoj ona iznosila 3,1%. Za usporedbu, inflacija je u Hrvatskoj u kolovozu 2020. godine iznosila -0,1%.

3.Iako su građani bili uvjeravani kako je Jugoslavija industrijska sila, razlog za gore navedene probleme je upravo ta nevjerojatno nekonkurentna industrija: 1990. je Jugoslavija proizvodila u protuvrijednosti 880$ po stanovniku (per capita), što je bilo tek neznatno više od jedne Bugarske (836$), a nekoliko puta manje od pravih industrijski sila poput Italije (4680$) ili Njemačke (6290$). Zanimljivo, to je bilo i duplo manje od Grcke (1590$), zemlje koju nitko nikada nije smatrao nekom industrijskom silom. Praktično, 7 puta manja vrijednost proizvodnje nego u Njemačkoj znači da je radniku u Jugoslaviji trebalo nešto više od 7 godina da stvori vrijednost koju je radnik u Njemačkoj stvorio u jednoj godini. Za usporedbu, jer često se govori kako smo nekad puno više proizvodili (što je djelomično i istina, ali je proizvodnja bila preskupa i nekonkurentna), udio industrije u hrvatskom BDP-u 2017. godine iznosio je 26,2% i to nije ni približno tragično kao što neki često interpretiraju: u Španjolskoj je udio industrije u BDP-u 23,2%, u Ujedinjenom Kraljevstvu 15,2%, u Nizozemskoj 17,9%, u Švicarskoj 19,8%, a u jednoj Njemačkoj - zaista industrijskoj sili u europskom kontekstu - je malo više nego kod nas - 30,7%.

4.Usko vezano uz nekonkurentnu industriju, u Jugoslaviji se zastrašujuće malo radilo u usporedbi s razvijenim zemljama pa nije ni čudo što je produktivnost bila niska, odnosno što je jedan radnik u Njemačkoj vrijedio kao sedam radnika u Jugoslaviji. Naprimjer, 1964. godine u Jugoslaviji je 12,5 milijuna zaposlenih odradilo oko 17,4 milijardi radnih sati, dok je 1983. tada nešto više od 15 milijuna zaposlenih odradilo 14,5 milijardi radnih sati. Prevedeno na razumljiviji jezik, prosječan jugoslavenski radnik je 1964. godine efektivno radio 116 sati mjesečno, dok je 1983. radio svega 81 sat mjesečno - to je uz pretpostavku neradnih vikenda, praznika i četiri tjedna godišnjeg negdje oko 4 sata dnevno, što je de facto pola radnog vremena.

5.Jugoslavija je čak i na svom vrhuncu 1969. imala nestašice mesa, a prije i kasnije nestašice kave, mlijeka, ulja, brašna, goriva i drugih namirnica; imala je redukcije struje, trpila je hiperinflacije - a sve zato što industrija nije uspjevala proizvoditi dovoljno da zadovolji društvene potrebe, dok ujedno zbog slabe produktivnosti nije imala deviza da bi uvezla ono što je društvu nedostajalo. Zašto nije imala deviza? Zato što nije mogla uspješno prodavati svoje proizvode na stranim tržištima jer nisu bili konkurentni, a izvoz joj je (uračunata inflacija) bio oko 700$ per capita - za usporedbu, hrvatski je 2018. bio 1940$ per capita. Netko će možda reći “kako nije, izvozili smo po cijelom svijetu” i jesmo, ali izvozili smo malo i mahom u siromašne zemlje trećeg svijeta, a od toga radili spektakl.

6.Baš taj slabi jugoslavenski izvoz je čak i u usporedbi sa zemljama koje smo smatrali siromašnijima i nerazvijenijima od nas bio prilično mizeran: naprimjer, jedna Mađarska je imala 30% veci izvoz per capita od Jugoslavije, a jedna Grčka čak dva i pol puta veći.

7.Možda i najporaznija činjenica oko jugoslavenskog izvoza je da je udjel navodno moćne industrije u njemu često bio i manje od pola vrijednosti izvoza - npr. 1978. godine je čak 51% ukupnog jugoslavenskog ‘izvoza' predstavljao novac i doznake koji su gastarbeiteri slali natrag svojim obiteljima, mahom iz Njemačke. Država je doslovno ovisila o tih 21% radno sposobnog stanovništva koje je otišlo raditi u zapadne zemlje jer je u osamdesetima već praktički živjela isključivo od njihovih doznaka, turizma i kredita - efektivni industrijski izvoz cijele SFRJ je 1990. bio točno 5,4 puta manji od izvoza samo Hrvatske u 2018. godini.

8.Uz taj ogroman broj radnika koji su napustili državu, Jugoslavija je dodatno kupovala socijalni mir masovnim zapošljavanjem na izmišljena radna mjesta te se zaduživala kako bi održavala ‘kult rada’, mit o uspješnoj socijalističkoj ekonomiji gotovo apsolutne zaposlenosti. Jedan od popularnijih primjera takve politike je tvornica automobila Zastava u Srbiji: ona je na svom vrhuncu za vrijeme socijalizma zapošljavala oko 50.000 radnika, a proizvodila je manje automobila nego danas kad zapošljava 3.500 (tada je i efektivno više proizvodila nasuprot samom sklapanju automobila, ali diskrepancija u brojkama je eklatantna).

9.Čak i uz desetke tisuća radnika koji su radili u inozemstvu i masovno zapošljavanje na izmišljena radna mjesta, Jugoslavija se i dalje borila s visokom nezaposlenošću. Stopa nezaposlenosti u SR Hrvatskoj je 1988. iznosila 8,5%, no mi smo uz Slovence još bili i najbolji - u Srbiji je bila 16,8%, u BiH čak 20,6% - a da stvar bude još gora, Jugoslavija je članove obitelji poljoprivrednika statistički vodila kao zaposlene pa je latentna nezaposlenost u poljoprivredi iznosila još dodatnih 1,4 milijuna na razini cijele države. Za usporedbu, anketna stopa nezaposlenosti u Hrvatskoj je prije aktualne koronakrize bila 5,8%, a trenutno je prema podacima za kolovoz 7%.

10. Zapravo, možda i najbolji primjer koliko je jugoslavenski socijalizam bio neuspješan u usporedbi s kapitalističkim sustavima pokazuju usporedbe sa susjednim zemljama koje u istom periodu nisu bile socijalističke: 1947. SFRJ je imala BDP per capita oko 1.250$, Austrija oko 2.000$, Njemačka oko 2.500$, a Italija oko 3.000$. Nešto više od četiri desetljeća kasnije, SFRJ 1990. ima BDP per capita 6.200$, Austrija 21.700$, Njemačka 22.800$, a Italija 20.800$ i pogrešan je zaključak da je bio problem u našem pristupu jer problem je bio u samom socijalizmu: susjedne Bugarska i Mađarska jednako su sporo napredovale kao i Jugoslavija.

11. Kao mali bonus, jedan mit vezan uz zabludu o jakoj ekonomiji je onaj o mnoštvu tvornica koje su osnovane u socijalizmu i kako ’sve što danas od industrije imamo možemo zahvaliti socijalizmu’ ili, meni osobno draža, ‘Jugoslavija je sagradila tolike tvornice, a koliko je sagradila Hrvatska?'. Na stranu činjenica da ih je tada samo država i mogla graditi a danas niti može niti treba jer pokušavamo živjeti u tržišnoj ekonomiji, ovo su samo neke od poznatijih (s godinama osnutka) koje su uspješno postojale puno prije socijalističke nacionalizacije i otimačine: Koestlin, Bjelovar (1905.); Čateks, Čakovec (1874.); MTČ, Čakovec (1923.); Belje, Darda (1911.); Karlovačka pivovara, Karlovac (1854.); Podravka, Koprivnica (1934.); Brodogradilište Kraljevica (1729.); Mlinar, Križevci (1903.); Kandit, Osijek (1920.); Osječka pivovara, Osijek (1856.); Saponia, Osijek (1894.); Tvornica šećera, Osijek (1905.); Gavrilović, Petrinja (1690.); Zvečevo, Požega (1921.); Brionka, Pula (1942.); Brodogradilište Uljanik, Pula (1856.); Brodogradilište 3. Maj, Rijeka (1892.); Viktor Lenac, Rijeka (1896.); Tvornica duhana Rovinj, Rovinj (1872.); Div tvornica vijaka, Samobor (1884.); Željezara Sisak, Sisak (1938.); Đuro Đaković, Slavonski Brod (1921.); Brodosplit, Split (1931.); Brodotrogir, Trogir (1922.); Varteks, Varaždin (1918.); Pik, Vrbovec (1938.); Borovo, Vukovar (1931.); Maraska, Zadar (1768.); Badel, Zagreb (1862.); Chromos, Zagreb (1920.); Croatia osiguranje, Zagreb (1884.); Dukat, Zagreb (1912.); Elka, Zagreb (1927.); Franck, Zagreb (1892.); Gredelj, Zagreb (1894.); INA, Zagreb (1882.); Jadran, Zagreb (1930.); Jamnica, Zagreb (1828.); Končar, Zagreb (1921.); Kraš, Zagreb (1911.); Medika, Zagreb (1922.); Pastor, Zagreb (1930.); Pliva, Zagreb (1921.); TEŽ, Zagreb (1929.); TOZ-Penkala, Zagreb (1937.); Tvornica duhana, Zagreb (1817.); Zagrebačka banka, Zagreb (1914.); Zagrebačka pivovara, Zagreb (1892.).

Kako je onda moguće da je ‘nekad bilo lepo’? Pa moguće je upravo zato što socijalizam vremenski i financijski ograničeno može djelovati uspješno: ljude se zapošljava, grade im se odmarališta na moru, poklanjaju stanovi, svi se mediji i informacije kontroliraju; a to se financira oduzetom privatnom imovinom, kreditima i ‘kreativnom’ monetarnom politikom. No u jednom trenutku više nema kuća, zemlje i tvornica koje možeš nacionalizirati, nema kreditora koji će ti dati novac kojeg nećeš moći vratiti i nema te deprecijacije koja će boostati ekonomiju. Onda socijalizam, svaki - pa tako i jugoslavenski - propada. Možda ga je najjednostavnije shvatiti kao preveliki kredit s dugim počekom: zamislite da dobijete kredit na 2 milijuna kuna i počinjete ga otplačivati za 5 godina - tih 5 godina ćete živjeti jako dobro, no u nekom trenutku će novac doći na naplatu, a vi ga nećete imati.

Ovo su sve cinjenice pa uzmi vremena i procitaj.

[numanumaye22]

Sto se tice minimalca, moj jaran i dalje radi za 700 KM u firmi za pravljenje cizama, pancerica, hoce li i on imati 1000 KM od 1 januara?

Naravno da nece. Nece jer je donesena uredba a ne Zakon, kroz koje uz svasta nesto izadjes na 1000 KM. I to ko izadje? Ko to dobije? Kod nas je i dalje bokte zastupljen topli obrok, to nigdje na svijetu nema, daj bruto i neto ba i to je to.

Bit ce da ti sjedne na kraju 1000 KM i onda 300 KM vratis gazdurini.

[alemsa]

Pa normalno da moze ponistiti ili donijeti nesto kad se mi za neku bezveze odluku ne bi dogovorili do 2050. Yuga je bila smece isto samo malo bolje zapakovano nego danas. Ospem se kad neko hvali drzavu koja je defacto bankrotirala, to javno priznala jer nije vracala dugove pa se onda krvlju raspala gdje se raselilo i poginulo preko milion ljudi. Normalan i pametan insan je zapalio dalje s tih prostova jos 80ih godina. Zali boze potracenog zivota i godina i unistenih generacija. Al eto imali ljudi od firmi dzaba stanove za papire, nema veze sto su zaplatile sljedece dvije generacije.

Bankrot hahah
Sve imali domace auta, avione, kompkutere,jahte, oruzje, sokove, slatkise, odjecu, fabrike, firme..
Bankrot je bio za strance, jer nisu imali koristi od nas dok je Tito bio ziv
Ti isti su finansirali ljude poput Milosevica i pomogli da se Yuga unisti
Zato danas imamo strane firme, kompanije, cole, nestle,aerodromi pod koncesijama stranih mocnika, radna snaga radi za druge drzave
Danas visoki predstavnici, neki zamjenici ministara imaju moc da kazu predsjenicima ovih banana drzava
Ljudi preuzeli monopol i danas nemamo nista svoje
Upali smo u zamku gdje mogu da nam rade sta hoce i kad hoce
Stranci nam drze pare na bankama i ko Rusima sto su uradili mogu nam uzeti sve kad hoce
Rusi su ista **** da se razumijemo, samo sto nemaju uticaj i kontrolu kao zapad
Zato je i nastao pokret nesvrstanih protiv zapada i istoka
Pozdrav za tebe, nadam se da te nisam uvrijedio i ako jesam izivinjavam se

Kad god neko hvali Jugu odmah mu zalijepim ovaj tekst sa svim cinjenicama. Malo je poduzi pa procitaj kad mognes i onda probaj da pobijes argumente. Tekst brutalno opisuje socijalizam i komunizam tadasnji i zasto je propao kroz 11 tacaka.

Na ovaj poduži post (pripremite se na čitanje) me potakla ideja kako, da bismo mogli razumno razmišljati o budućnosti i sadašnjosti, trebamo biti objektivni o prošlosti. Jedna od najraširenijih zabluda iz naše nedavne povijesti je ona o velikoj i moćnoj jugoslavenskoj industriji te posljedično i uspješnoj socijalističkoj ekonomiji, iz čega se rađa rasprostranjena misao kako smo raspadom Jugoslavije sami uništili nešto veliko. Zapravo, jugoslavenska ekonomija je od 1960. (vjerojatno od samog početka, ali od 1960. definitivno) bila temeljena na nerealnosti i neodrživosti te osuđena na propast. Da se država nije raspala 1991., socijalistički ekonomski sustav bi se zasigurno raspao. Ovo nije rant na Jugoslaviju, ovo je rant na mit o jugoslavenskom socijalizmu kroz 12 jasnih i objektivnih razloga zašto je priča o uspješnoj ekonomiji SFRJ zapravo uspješna propaganda u koju su građani bili uvjeravani od strane režima:

1.Jugoslavija je bila teško zadužena zemlja, a vanjski dug je od 1961. do njezinog bankrota 1982. rastao eksponencijalno, prosječnom godišnjom stopom od 17,6% i do danas bi tim tempom država bila dužna nezamislivih 6000 milijardi dolara. Za usporedbu, 2019. ukupni javni dug svih 7 zemalja nastalih raspadom Jugoslavije nije prelazio 125 milijardi dolara (Hrvatska je na 42 milijarde dolara, Slovenija 37, Srbija 28, BIH 6,5, Sjeverna Makedonija 4,2, Crna Gora 2,6 i Kosovo 1), što je sitnica - svega oko 2% - u odnosu na projekciju potencijalnog rasta javnog duga Jugoslavije. Neki će, naravno, reći “da, no dug po glavi stanovnika i dalje je bio manji nego danas hrvatski” i to je istina, no razlika je u dvije stvari: dug SFRJ konstantno je rastao dok dug RH već 6 godina pada (do 2020. i krize), a Hrvatska svoj dug redovito servisira bez problema, dok SFRJ svoj nije mogla vraćati te je 1982. i priznala međunarodnim kreditorima da nije u stanju plaćati svoje dugove te je de facto bankrotirala. Nije zgorega ni spomenuti da bi hrvatski dug, da nije bilo ogromnih zaduživanja vlada Jadranke Kosor i Zorana Milanovića, izvjesno bio 15-20 milijardi dolara manji.

2.Zbog strukturnih neravnoteža i makroekonomske nestabilnosti, Jugoslavija je uvijek imala ogroman problem s inflacijom. Čak i ako zanemarimo hiperinflacije u osamdesetima koje su varirale od 40,7% 1981. do čak 1.252% 1989. (zamislite da vam plaća u prosincu vrijedi 13 puta manje od plaće koju ste primili u siječnju), Jugoslavija je i u svojim najuspješnijim godinama imala veliku inflaciju. Prosječna inflacija u ‘zlatnim’ 1960-ima bila je 12,1% (1965. narasla je sve do 34,6%) dok je, recimo, u isto vrijeme u Njemačkoj ona iznosila 3,1%. Za usporedbu, inflacija je u Hrvatskoj u kolovozu 2020. godine iznosila -0,1%.

3.Iako su građani bili uvjeravani kako je Jugoslavija industrijska sila, razlog za gore navedene probleme je upravo ta nevjerojatno nekonkurentna industrija: 1990. je Jugoslavija proizvodila u protuvrijednosti 880$ po stanovniku (per capita), što je bilo tek neznatno više od jedne Bugarske (836$), a nekoliko puta manje od pravih industrijski sila poput Italije (4680$) ili Njemačke (6290$). Zanimljivo, to je bilo i duplo manje od Grcke (1590$), zemlje koju nitko nikada nije smatrao nekom industrijskom silom. Praktično, 7 puta manja vrijednost proizvodnje nego u Njemačkoj znači da je radniku u Jugoslaviji trebalo nešto više od 7 godina da stvori vrijednost koju je radnik u Njemačkoj stvorio u jednoj godini. Za usporedbu, jer često se govori kako smo nekad puno više proizvodili (što je djelomično i istina, ali je proizvodnja bila preskupa i nekonkurentna), udio industrije u hrvatskom BDP-u 2017. godine iznosio je 26,2% i to nije ni približno tragično kao što neki često interpretiraju: u Španjolskoj je udio industrije u BDP-u 23,2%, u Ujedinjenom Kraljevstvu 15,2%, u Nizozemskoj 17,9%, u Švicarskoj 19,8%, a u jednoj Njemačkoj - zaista industrijskoj sili u europskom kontekstu - je malo više nego kod nas - 30,7%.

4.Usko vezano uz nekonkurentnu industriju, u Jugoslaviji se zastrašujuće malo radilo u usporedbi s razvijenim zemljama pa nije ni čudo što je produktivnost bila niska, odnosno što je jedan radnik u Njemačkoj vrijedio kao sedam radnika u Jugoslaviji. Naprimjer, 1964. godine u Jugoslaviji je 12,5 milijuna zaposlenih odradilo oko 17,4 milijardi radnih sati, dok je 1983. tada nešto više od 15 milijuna zaposlenih odradilo 14,5 milijardi radnih sati. Prevedeno na razumljiviji jezik, prosječan jugoslavenski radnik je 1964. godine efektivno radio 116 sati mjesečno, dok je 1983. radio svega 81 sat mjesečno - to je uz pretpostavku neradnih vikenda, praznika i četiri tjedna godišnjeg negdje oko 4 sata dnevno, što je de facto pola radnog vremena.

5.Jugoslavija je čak i na svom vrhuncu 1969. imala nestašice mesa, a prije i kasnije nestašice kave, mlijeka, ulja, brašna, goriva i drugih namirnica; imala je redukcije struje, trpila je hiperinflacije - a sve zato što industrija nije uspjevala proizvoditi dovoljno da zadovolji društvene potrebe, dok ujedno zbog slabe produktivnosti nije imala deviza da bi uvezla ono što je društvu nedostajalo. Zašto nije imala deviza? Zato što nije mogla uspješno prodavati svoje proizvode na stranim tržištima jer nisu bili konkurentni, a izvoz joj je (uračunata inflacija) bio oko 700$ per capita - za usporedbu, hrvatski je 2018. bio 1940$ per capita. Netko će možda reći “kako nije, izvozili smo po cijelom svijetu” i jesmo, ali izvozili smo malo i mahom u siromašne zemlje trećeg svijeta, a od toga radili spektakl.

6.Baš taj slabi jugoslavenski izvoz je čak i u usporedbi sa zemljama koje smo smatrali siromašnijima i nerazvijenijima od nas bio prilično mizeran: naprimjer, jedna Mađarska je imala 30% veci izvoz per capita od Jugoslavije, a jedna Grčka čak dva i pol puta veći.

7.Možda i najporaznija činjenica oko jugoslavenskog izvoza je da je udjel navodno moćne industrije u njemu često bio i manje od pola vrijednosti izvoza - npr. 1978. godine je čak 51% ukupnog jugoslavenskog ‘izvoza' predstavljao novac i doznake koji su gastarbeiteri slali natrag svojim obiteljima, mahom iz Njemačke. Država je doslovno ovisila o tih 21% radno sposobnog stanovništva koje je otišlo raditi u zapadne zemlje jer je u osamdesetima već praktički živjela isključivo od njihovih doznaka, turizma i kredita - efektivni industrijski izvoz cijele SFRJ je 1990. bio točno 5,4 puta manji od izvoza samo Hrvatske u 2018. godini.

8.Uz taj ogroman broj radnika koji su napustili državu, Jugoslavija je dodatno kupovala socijalni mir masovnim zapošljavanjem na izmišljena radna mjesta te se zaduživala kako bi održavala ‘kult rada’, mit o uspješnoj socijalističkoj ekonomiji gotovo apsolutne zaposlenosti. Jedan od popularnijih primjera takve politike je tvornica automobila Zastava u Srbiji: ona je na svom vrhuncu za vrijeme socijalizma zapošljavala oko 50.000 radnika, a proizvodila je manje automobila nego danas kad zapošljava 3.500 (tada je i efektivno više proizvodila nasuprot samom sklapanju automobila, ali diskrepancija u brojkama je eklatantna).

9.Čak i uz desetke tisuća radnika koji su radili u inozemstvu i masovno zapošljavanje na izmišljena radna mjesta, Jugoslavija se i dalje borila s visokom nezaposlenošću. Stopa nezaposlenosti u SR Hrvatskoj je 1988. iznosila 8,5%, no mi smo uz Slovence još bili i najbolji - u Srbiji je bila 16,8%, u BiH čak 20,6% - a da stvar bude još gora, Jugoslavija je članove obitelji poljoprivrednika statistički vodila kao zaposlene pa je latentna nezaposlenost u poljoprivredi iznosila još dodatnih 1,4 milijuna na razini cijele države. Za usporedbu, anketna stopa nezaposlenosti u Hrvatskoj je prije aktualne koronakrize bila 5,8%, a trenutno je prema podacima za kolovoz 7%.

10. Zapravo, možda i najbolji primjer koliko je jugoslavenski socijalizam bio neuspješan u usporedbi s kapitalističkim sustavima pokazuju usporedbe sa susjednim zemljama koje u istom periodu nisu bile socijalističke: 1947. SFRJ je imala BDP per capita oko 1.250$, Austrija oko 2.000$, Njemačka oko 2.500$, a Italija oko 3.000$. Nešto više od četiri desetljeća kasnije, SFRJ 1990. ima BDP per capita 6.200$, Austrija 21.700$, Njemačka 22.800$, a Italija 20.800$ i pogrešan je zaključak da je bio problem u našem pristupu jer problem je bio u samom socijalizmu: susjedne Bugarska i Mađarska jednako su sporo napredovale kao i Jugoslavija.

11. Kao mali bonus, jedan mit vezan uz zabludu o jakoj ekonomiji je onaj o mnoštvu tvornica koje su osnovane u socijalizmu i kako ’sve što danas od industrije imamo možemo zahvaliti socijalizmu’ ili, meni osobno draža, ‘Jugoslavija je sagradila tolike tvornice, a koliko je sagradila Hrvatska?'. Na stranu činjenica da ih je tada samo država i mogla graditi a danas niti može niti treba jer pokušavamo živjeti u tržišnoj ekonomiji, ovo su samo neke od poznatijih (s godinama osnutka) koje su uspješno postojale puno prije socijalističke nacionalizacije i otimačine: Koestlin, Bjelovar (1905.); Čateks, Čakovec (1874.); MTČ, Čakovec (1923.); Belje, Darda (1911.); Karlovačka pivovara, Karlovac (1854.); Podravka, Koprivnica (1934.); Brodogradilište Kraljevica (1729.); Mlinar, Križevci (1903.); Kandit, Osijek (1920.); Osječka pivovara, Osijek (1856.); Saponia, Osijek (1894.); Tvornica šećera, Osijek (1905.); Gavrilović, Petrinja (1690.); Zvečevo, Požega (1921.); Brionka, Pula (1942.); Brodogradilište Uljanik, Pula (1856.); Brodogradilište 3. Maj, Rijeka (1892.); Viktor Lenac, Rijeka (1896.); Tvornica duhana Rovinj, Rovinj (1872.); Div tvornica vijaka, Samobor (1884.); Željezara Sisak, Sisak (1938.); Đuro Đaković, Slavonski Brod (1921.); Brodosplit, Split (1931.); Brodotrogir, Trogir (1922.); Varteks, Varaždin (1918.); Pik, Vrbovec (1938.); Borovo, Vukovar (1931.); Maraska, Zadar (1768.); Badel, Zagreb (1862.); Chromos, Zagreb (1920.); Croatia osiguranje, Zagreb (1884.); Dukat, Zagreb (1912.); Elka, Zagreb (1927.); Franck, Zagreb (1892.); Gredelj, Zagreb (1894.); INA, Zagreb (1882.); Jadran, Zagreb (1930.); Jamnica, Zagreb (1828.); Končar, Zagreb (1921.); Kraš, Zagreb (1911.); Medika, Zagreb (1922.); Pastor, Zagreb (1930.); Pliva, Zagreb (1921.); TEŽ, Zagreb (1929.); TOZ-Penkala, Zagreb (1937.); Tvornica duhana, Zagreb (1817.); Zagrebačka banka, Zagreb (1914.); Zagrebačka pivovara, Zagreb (1892.).

Kako je onda moguće da je ‘nekad bilo lepo’? Pa moguće je upravo zato što socijalizam vremenski i financijski ograničeno može djelovati uspješno: ljude se zapošljava, grade im se odmarališta na moru, poklanjaju stanovi, svi se mediji i informacije kontroliraju; a to se financira oduzetom privatnom imovinom, kreditima i ‘kreativnom’ monetarnom politikom. No u jednom trenutku više nema kuća, zemlje i tvornica koje možeš nacionalizirati, nema kreditora koji će ti dati novac kojeg nećeš moći vratiti i nema te deprecijacije koja će boostati ekonomiju. Onda socijalizam, svaki - pa tako i jugoslavenski - propada. Možda ga je najjednostavnije shvatiti kao preveliki kredit s dugim počekom: zamislite da dobijete kredit na 2 milijuna kuna i počinjete ga otplačivati za 5 godina - tih 5 godina ćete živjeti jako dobro, no u nekom trenutku će novac doći na naplatu, a vi ga nećete imati.

Ovo su sve cinjenice pa uzmi vremena i procitaj.

Moras razlikovati drustveno uredjenje od politickog. Komunizam je bio odredjen na propast, socijalizam je odrziv (zavisno sve)

[VensanKasel]

Sto se tice minimalca, moj jaran i dalje radi za 700 KM u firmi za pravljenje cizama, pancerica, hoce li i on imati 1000 KM od 1 januara?

Naravno da nece. Nece jer je donesena uredba a ne Zakon, kroz koje uz svasta nesto izadjes na 1000 KM. I to ko izadje? Ko to dobije? Kod nas je i dalje bokte zastupljen topli obrok, to nigdje na svijetu nema, daj bruto i neto ba i to je to.

Bit ce da ti sjedne na kraju 1000 KM i onda 300 KM vratis gazdurini.

Da jaran možda ne radi u velikom hotelu ?

[numanumaye22]

Sto se tice minimalca, moj jaran i dalje radi za 700 KM u firmi za pravljenje cizama, pancerica, hoce li i on imati 1000 KM od 1 januara?

Naravno da nece. Nece jer je donesena uredba a ne Zakon, kroz koje uz svasta nesto izadjes na 1000 KM. I to ko izadje? Ko to dobije? Kod nas je i dalje bokte zastupljen topli obrok, to nigdje na svijetu nema, daj bruto i neto ba i to je to.

Bit ce da ti sjedne na kraju 1000 KM i onda 300 KM vratis gazdurini.

Da jaran možda ne radi u velikom hotelu ?

Pa hajde pametnjakovicu otvori Klix i objasni ljudima jer pola ljudi nije ni skontalo clanak.

Ova odluka je trebala da zamijeni prijašnju uredbu o minimalnim primanjima. Ipak, treba istaći da nema nikakvog dokumenta o ovom pitanju na Vladi FBiH.

Također, prema ovoj odluci Vlada FBiH bi trebala sufinansirati razliku u doprinosima mikro, malim i srednjim preduzećima.

Prema prijašnjim prijedlozima, plan je obavezati poslodavce da radnicima moraju isplatiti 200 KM neoporezivo, ali je sada zamijenjeno za ovu odluku.

Podsjetimo, jutros, prije sjednice Vlade FBiH održana je i sjednica Ekonomsko-socijalnog vijeća ovog entiteta, na kojoj je bilo govora i o minimalnim primanjima radnika u 2025. godini.

Al pazi ovo

Dodatne informacije bi trebale biti poznate uskoro, a vrijedi podsjetiti da su, prema uredbi koja je danas na sjednici povučena, minimalna primanja trebala biti 1.200 KM, povećanjem minimalne plate na 700 KM.

[numanumaye22]

Vidjet ćemo ovih dana kad objave tačno šta ulazi u tih 1000 KM..jer plata i primanje nije jedno te isto..sve to i dalje pogoduje ovim što daju kovertu na koju sad neće plaćati ni onih 10% dobiti nego će je prikazati kao ovu pomoć od 200 KM..ništa radnici nisu dobili ni sa one 2000 KM što su im isplaćene neće ni sa ovim..nama fali vizije u svakom smislu te riječi..kozmetičke promjene od 200 KM neoporezivog dohotka, nerad nedeljom, zabrana pušenja su smiješne stvari za napredak jedne države..bolje da očiste snijeg po cestama i trotoarima, regulišu nemanje struje u 100 hiljada kuća u BiH nego ovo..

Sto bi reko rahmetli Tihic sve su to neke kozmeticke promjene.

[L-Train]

1000 KM minimalna plata od januara.

Mislim nije to nista wow, realno je da se ne moze zivjeti bez 3000 KM pogotovo u većim gradovima ali barem će ova ekstremna sirotinja malo osjetiti poboljšanje standarda pa koliko toliko.

Pa zar nije trebala biti 1200?

[Mogli]

1000 KM minimalna plata od januara.

Mislim nije to nista wow, realno je da se ne moze zivjeti bez 3000 KM pogotovo u većim gradovima ali barem će ova ekstremna sirotinja malo osjetiti poboljšanje standarda pa koliko toliko.

Pa zar nije trebala biti 1200?

Sad ce Leo da nam kaze kako on na socijali u bausteliji dobija vise.

[numanumaye22]

1000 KM minimalna plata od januara.

Mislim nije to nista wow, realno je da se ne moze zivjeti bez 3000 KM pogotovo u većim gradovima ali barem će ova ekstremna sirotinja malo osjetiti poboljšanje standarda pa koliko toliko.

Pa zar nije trebala biti 1200?

Sad ce Leo da nam kaze kako on na socijali u bausteliji dobija vise.

Nije potrebno, minijob sa nekih 30 sati mjesecno od 1.1 izadjes 556 eura, tu je to negdje.

Realnost je da minimalac kod nas ide sa 640 na 700 KM, sve ostalo su kozmeticke promjene

[Sheyi]

Evo na Modracu na Kiseljaku nasli dva bezivotna tijela, momak zavezan za drvo i zaklan, a zenska probijena nozem u srce, valjda neki maloljetnici. Nema vijesti jos o tome. Strahota

[enobarca]

Otkud ti to

[Sheyi]

Otkud ti to

Sad cuo kad sam dosao, a i vidim ide policija dole ka jezeru pa ne znam je li bas istina

[Surreal]

Evo na Modracu na Kiseljaku nasli dva bezivotna tijela, momak zavezan za drvo i zaklan, a zenska probijena nozem u srce, valjda neki maloljetnici. Nema vijesti jos o tome. Strahota

u jbt

[DamirT]

https://www.brzaposta.ba/

Je li imao iko iskustvo s ovom brzom postom? Nikad nisam vidio ovu postu u zivotu.

Cekam paket, a treba da mi dostavi X Express. Napisali u 14:50 neuspjesna posiljka, a ova gore posta s linka me zvala u 16:35.

[JohnCleese]

Sta su se nadigli poslodavci ? Cuj udruzenje poslodavaca
Jarane ako ti se ne sviđa prestani biti poslodavac

[Sage]

Para ima, samo nisu pravilno raspoređene.

[Arvid]

[bob]

Sta su se nadigli poslodavci ? Cuj udruzenje poslodavaca
Jarane ako ti se ne sviđa prestani biti poslodavac

na celu toga lik koji najvise zaposljava strane drzavljane logicno je da je protiv kad nepalci i slicni bi radili i za stoju ccc