PeppermintSA je napisao/la: ↑19 maj 2025, 03:26
keli je napisao/la: ↑19 maj 2025, 02:10
Sad kad sam ohladio glavu jedna stvar je najjasnija. Citajuci komentare po drustvenim mrezama, portalima jedno je sigurno da je FK Sarajevo najomrazeniji klub u drzavi i da svi zivi cekaju da se nesto prelomi na nama da likuju, a mi umjesto da smo slozniji nego ikad pridonosimo tome. Veca zelja od titule mi je da docekam da navijaci, igraci, trener i svi disu ko jedan kolektiv a ostali neka pocrkaju od muke. Definitivno smo najveci jer svi slave tvoje slabije momente. Volim te mangupe!
Naravno da nas svi mrze. Nekad treba stvari malo preciznije izložiti kako bi se one jasnije uvidjele:
Sarajevo je u Jugoslaviji bio najveći bh. klub. Blizak tadašnjim vlastima i Partiji - od toga ne treba bježati, to se treba poštovati, budući da je izrastao iz antifašističke tradicije i Narodnooslobodilače borbe. Međutim, on je od samog početka takođe predstavljao klub sarajevskih mahala, starog jezgra grada, tradicionalnih centara privrede i kulture, s Baščaršijom u srcu. Dakle, osnivanjem Sarajeva, došlo je do nevjerovatnog spoja onoga što onda nazivalo naprednom omladinom i tradicionalnom bh. kulturom. Stoga, Sarajevo je imalo pogonsko gorivo koje ga je smjestilo među najveće klubove države od 22 miliona stanovnika u kojoj se nalazio odmah iza velike četvorke. Od nastanka te države, pa sve do agresije na našu zemlju, Sarajevo je samo dvije sezone, s kraja četrdesetih i početka pedesetih, igralo drugu ligu. Sarajevo je dakle u jugoslovenskoj ligi bio titan.
Međutim, u BiH, za razliku od ostalih republika, u fudbalu nikada nije bilo državnog projekta u smislu privilegovanog kluba koji je isprojektovan kao nosilac republičkih uspjeha. Kada pogledate staru jugoslovensku ligu, BiH je imala najveći broj standardnih prvoligaških klubova: Sarajevo, Velež, Sloboda, pa i Željo (na ovo ću se vratiti) su bili standardni prvoligaši, uz epizodiste poput Čelika, Borca, Iskre Bugojnu itd. Kolač se dijelio jednako, po zavičajnom obrascu. Dok su u Srbiji, naprimjer, klubovi izuzev Zvezde i Partizana lahorili i bili manje više nebitni, BiH je imala 3-4 ozbiljna prvoligaška kluba. Kao ilustraciju možemo se poslužiti košarkom. Bosna je bila republički projekt SRBiH, i zato je postala prvak Evrope, višestruki prvak, višestruki osvajač kupa, finansijski u rangu najvećih itd. U fudbalu toga nije bilo. Tuzlanski region je morao dobiti svoje, zenička željezara i Alija Sirotanović svoje u vidu Čelika, sarajevski region svoje, Hercegovina svoje, bosanska Krajina svoje itd. Eh, u svemu tome, uz sve te poteškoće i neravnopravan položaj u odnosu na druge velike klubove u zemlji, Sarajevo je održavalo nevjerovatan standard - ponavljam, samo 2 sezone izvan prve lige. Sarajevo je, ponavljam, bio najveći fudbalski klub u BiH - i po uspjesima (jedini višestruki šampion YU), i po statusu (pokojni Vujović nazove FSJ kad dođe stani-pani, liga se proširi da Sarajevo ne ispadne).
Ta činjenica je bila svima trn u oku. A naročito manjem sarajevskom djelimičnom prvoligašu. Zašto kažem djelimičnom? FK Meljo je čak 15 sezona odigrao u drugoj jugoslovenskoj ligi. To je TREĆINA postojanja te lige. Starije Sarajlije će se sjetiti stare pjesme "Ej Sarajlije, idemo na prelo, u Hrasnici igra nam naš Željo". Meljo je bio ono što Englezi nazivaju The Noisy Neighbour - manji gradski klub koji je stanovnicima drugih gradova bio simpatičan jer nije veliki, nije sistemski, nije moćan, nije statusan. I pri tom, to je klub "novih" Sarajlija. Premda ne volim tu priču "ko je pravi Sarajlija", ne volim brojati kvna zrnca, za ovu analizu je neophodno. Staro Sarajevo, ono prije 1945. se prostiralo negdje do granica Vilsonovog šetališta. Kao što svaki rat donese velike migracije, tako je i kraj Drugog svjetskog rata donio možda i najveće u istoriji našeg grada, budući da se broj stanovnika od 1945. do 1985. povećao X7. Zašto je to bitno? FK Meljo je u međuratnom periodu, od 1921., kada je nastao, do 1941. bio minoran sarajevski klub koji se takmičio u drugom razredu tadašnjeg Sarajevskog podsaveza. Klubovi koji su postojali u to vrijeme su bili svakako Slavija, SAŠK, Đerzelez, Makabi, kao nacionalni klubovi sarajevskih nacionalnih zajednica, ALI, postojali su i radnički klubovi: sarajevski Hajduk, Šparta pa i ilegalni Proleter - svi veći i značajniji od FK Melje. Za FK Melju su nastupali pretežno potomci željezničkih radnika koji su dospjeli u Sarajevo za vrijeme A-U okupacije, ljudi iz svih krajeva monarhije. Ja ovdje ne pokušavam njih izvrtati ruglu - dapače, to je jedan lijepi, sjetni dio naše duge istorije. To su naši nekadašnji sugrađani i moraju se poštovati. Mrzim kad neko kaže "Eh, u prvim sastavima Melje nije bilo bosanskog prezimena" - ne, to su bile Sarajlije, Bosanci. Ipak, ti ljudi, te manjinske zajednice su usljed velikih svjetskih previranja u jednom trenutku napustili Sarajevo, BiH, Jugoslaviju. I ostao je vakuum. Čiji je sad klub FK Meljo? E, pa on je postao klub za kojeg su počeli da navijaju ljudi pridošli iz drugih krajeva BiH i Jugoslavije - dakle, ne visoki Partijci, već raznorazni ljudi i profesionalci - nastavnici, činovnici, kulturni radnici, inžinjeri, itd. koji su se doseljavali u Sarajevo nakon 1945. Ne govorim tu o "raji" i "papcima", već govorim o talasu migracija koji nipošto nije bio negativan - ti ljudi su donijeli nove vrijednosti, nova znanja, nove kulturne obrasce. Međutim, oni se nikad nisu mogli u potpunosti poistovijetiti sa starim Sarajevom, sa njegovim mahalama, ethosom, urbanim duhom - i tu ne mislim samo na onaj bošnjački koji se danas izjednačava sa Starim gradom. Mnogi danas, naprimjer, ne znaju da je prije 1945. postojala i srpska čaršija, takozvana tašlihanska. Da je postala i katolička, takozvani latinluk itd. Ti novi stanovnici su prigrlili FK Melju jer je on bio "radnički", manji, neuspješniji, u njemu su prepoznavali Davida, a u Sarajevu Golijata.
I to je bila simpatična podjela u našem gradu. Postojao FK Sarajevo - klub starog gradskog jezgra, originalnog gradskog duha, starih mahala i avlija, kojeg je osnovala nova napredna vlast. S druge strane, postojao je manji prigradski klub (Grbavica je bila predgrađe) koji je imao svoje vjerne navijače.
Problem je nastupio nakon zadnjeg rata. Silni kompleksi nastali od 1946. do 1992., kompleksi koji su buktali na novosarajevskoj opštini, u Zenici, u Tuzli, u Hercegovini, u Krajini - kompleksi zbog činjenice da su ti predjeli i navijači njihovih klubova imali svijest o posebnosti, a opet su bili beznačajni u poređenju sa Sarajevom. Istovremeno, raspadom Jugoslavije i padom socijalizma, te ogromnim demografskim promjenama koje su zahvatile i sarajevske mahale i Stari grad, izgubila se osovina na kojoj je počivao FK Sarajevo. Počeli su ga gaziti svi. Iz Centralne banke pare su lupane u FK Melje. Iz SDP-a pare su lupane u Melju. Iz SDA pare su lupane u Melju. Žujo, Kemo Kozarić, Amar Osim, krenulo se mešetariti. Krenuli su se liječiti komplekse. Uvedena je korupcija u naš fudbal, poklapanje ne samo svojih sudija već i sudija konkurenata. Divljalo se, kralo, podapinjalo, izmišljale su se afere "viršla", slale inspekcije, pjevale se pjesme o "pet godina bez pobjede i plate" dok je Sarajevo grcalo u dugovima i besparici jer - osovina se izgubila. U Zenici su nam psovane Markale, u Tuzli smo nazivani šibicarima, u Mostaru - vidjeli smo juče - masakrirani smo. Svima smo bili trn u oku jer su svi bili iskompleksirani. Nekako smo preživljavali, borili se, dolazili do daha - a onda se pojavio amidža Tan. Tektonski poremaćaj nesagledivih razmjera. Najednom se pojavio klub koji je imao toliko novca da je organizovao pres konferencije u Radon Plazi, da je na aerodromu organizovao dočeke igrača, da je pronalazio svjetske sponzore poput Turkish Airlines, da je pripreme obavljao u Antaliji i tamo letio charter letovima, da je dovodio pojačanja iz Bundeslige. Da se razumijemo, mi nismo REZULTATSKI napravili čuda, trebali smo mnogo više toga osvojiti do sada nego što jesmo, ali smo napravili SUŠTINSKO čudo. U ligi u kojoj su ekipe igrale u pijačarskim dresovima, i to istim, po 3-4 godine; u ligi u kojoj je bilo dovoljno izdvojiti 2 milje za fudbalerovu platu, mi smo podigli prag - našom renesansnom, sve je otišlo gore - cijene, plate, standardi, očekivanja, marketing, sponzorski ugovori, transferi ulazni i izlazni - apsolutno sve. Od hostesa, do džambo plakata; od trening kampova, do fan shopova. SVE to smo mi ETABLIRALI. I šta se onda desilo? Kompleksi su ponovo proradili. Ponovo su se svi prisjetili da je Sarajevo bio najveći bh. klub u Jugoslaviji. Ponovo su se svi prisjetili da je Sarajevo bio najuspješniji bh. klub u Jugoslaviji. Ponovo su se svi prisjetili da je Sarajevo bio klub koji je sjedinio čaršiju i partiju, da je Sarajevo bio DRUGAČIJI od svih ostalih - i evo, ponovo, se izdiže. I počeli su kopirati. Počeli su imitirati. Počeli su i oni organizovati pres konferencije u Bristolu, počeli su i oni slati ponude od stotine hiljada za naše igrače. Počeli su i oni otvarati fan shopove i u nedostatku zemljišta za trening kamp graditi tribine. Počeli su se takmičiti. Jer ih jedu kompleksi. Samo sto ne mogu - nemaju dovoljno para, znanja, mudrosti. I tu su gdje su, dok smo mi unatoč svim dušmanima, svim podmetnutim nogama, svim kasapljenjima, svim unutrašnjim neprijateljima i dalje najveći.
I zato nas svi mrze. Zato nas s jalom nazivaju, šatro sarkastično, bosanskim Realom, Divovima, milijarderima. Jer smo ono što bi oni htjeli da budu. Dok lažu sebe da ne žele privatizaciju, da žele "strateškog partnera" koji bi dobio 49% vlasništva, dok kmeče kako nam se igračima cijene na Transfermarktu vještački pumpaju, dok slave osvojeni bod u derbi susretima, dok ovdje dolaze i nas tobože prozivaju jer im nismo pustili utakmicu, zapravo ih izjeda ljubomora i jal. Jer nas mrze. A mrze nas zato što smo veliki. Zato što smo najveći. Istorija se ne može fabrikovati, istorija se ne može kupiti, istorija se ne može namaštati. Istorija je više od "mi smo stariji". Istorija je status. Mi ga imamo jer smo od samog početka ono što smo i danas - spoj modernosti i tradicije, duha i materije, revolucije i istorije, mahale i avlije.
I u nadi da se niko ne uvrijedi - mogu nam se svi napušiti kurca.
ljubav moja, ali biti rodjen u Sarajevu ne znaci da ne 
i mnoge Krajisnike bordo boje. 
