
BENJAMIN TAHIROVIĆ: Projekat koji nikako da postane igrač
Dvije godine su prošle otkako je Benjamin Tahirović debitovao za reprezentaciju Bosne i Hercegovine u onoj pobjedi protiv Islanda 3-0. Tada su ga proglasili 'novim Pjanićem', 'veznjakom budućnosti', 'veznjakom svjetskog potencijala'. Ispod svake objave su letjeli komentari o 'svjetskom potencijalu' i 'vezisti kakvog dugo nismo imali'. Danas, dvije godine kasnije, ne da nismo dobili novog Pjanića, nego smo dobili igrača koji sve više izgleda kao teret umjesto aduta.
U prvim utakmicama činilo se da ima nešto, pregled igre, mirnoću, pas u prostor. Međutim, kako su mjeseci prolazili, tako je i nestajala svaka ideja, svaka energija, svaka ambicija. Danas Tahirović djeluje kao da igra pod ručnom kočnicom. Usred terena gdje bi trebao diktirati tempo, on ga usporava do tačke besvijesti. I ne, nije to stvar taktike, to je stvar fizičke (ne)spreme.
Jer da se ne lažemo, u modernom fudbalu bez fizičke spreme nemaš šta tražiti. Možeš imati najčišći pas, najmekši prvi dodir, ali ako ti pluća stanu u 60. minuti, džaba sve. Benjamin Tahirović, sa svojih 22 godine, izgleda kao da je veteran na zalasku karijere. U vremenu kada svaki ozbiljan profesionalac pumpa kilometre i puls do granice, on u 60. minuti počinje hvatati zrak kao da se popeo na Bjelašnicu bez odmora.
Ove sezone je u Bröndbyju svih 90 minuta odigrao, pazi sad, samo četiri puta u 18 mečeva. I onda neko očekuje da taj isti igrač iznese 90 minuta međunarodnog fudbala? Dajte, molim vas. Ako neko misli da to prolazi jer 'igra u inostranstvu', vrijeme je da se probudimo.
Nažalost, mi to sve gledamo i šutimo. Gledamo kako u reprezentaciji već oko 60. minute Benjamin počinje tonuti, ne taktički (mada ni to nije isključeno), nego fizički. Težak korak, usporen dodir, lice bez daha. I niko ništa. Kao da je to normalno. A nije.
Prisjetimo se mudrosti Ivice Osima, čovjeka koji je sve to znao prije nego što je postalo moderno:
"Danas je sramota reći ako neko ne može da trči. O tome se ne govori, a to je najprimarnija stvar u fudbalu. Onaj ko ne može da trči, ne može ni da igra. Pada i taktika, pada sve u vodu."
E pa, u našem slučaju sve je palo u vodu. I taktika, i struktura, i logika. Jer neko očito ima 'kredit' koji traje bez obzira na igru. Neki drugi igrači sjede, bivaju odstranjeni, dok Tahirović, bez forme, bez svježine, bez ikakvog konkretnog doprinosa, redovno dobija start.
Pa da pitamo otvoreno: kakav je to kredit koji ima kod Sergeja Barbareza? Šta je to Benjamin uradio da mu je garantovano mjesto u prvih jedanaest? Jer igrač koji sinoć u 80. minuti, nakon istrčane kontre, pada na travu da dođe do daha, taj nije za početni sastav. Sinoćnja utakmica nije bila ni fizički ni takmičarski iscrpljujuća, ali njegov plafon izgleda kao da se završava nakon sat vremena.
I tu dolazimo do suštine. Nije problem što Tahirović nije Pjanić. Problem je što ga se tretira kao da jeste. Nije problem što nije lider. Problem je što mu se ulogu lidera uporno nameće. I nije problem što je mlad. Problem je što se već sada ponaša kao da je završio s razvojem.
Na kraju, ostaju samo pitanja. Hiljadu pitanja. Hiljadu zašto, hiljadu zato. Zašto se ne povuče ručna kad treba? Zašto se ne pošalje poruka da se mjesto u reprezentaciji mora zaslužiti, a ne naslijediti? Odgovore, čini se, nikada nećemo saznati.