Premijer liga BiH - aktuelno

[DoSmrtiOdani87]

Starosjedioci

[MikiPirs]

Danas derbi BiH .Najbolji klubovi zadnjih godina dok je na centru najbolji sudija Peljto Irfan.
Neka bolji pobjedi.
Kakvo je vrijeme u BL?

Bez kise i nije hladno za ovo doba godine, ali je smog katastrofa, ja ne bih izlagao riziku igrace da igraju i udisu ovakav otrov.

Trebao poslati email u UEFA da odgode ovu utakmicu zbog zagadjenja

A evo i kise, mozda ona “pokupi” ovaj smog

[Mostarska]

Dobro jutro iz grada ljubavi i slobode 14. februar – Dan oslobođenja Mostara i Dan ljubavi
Dok se 14. februar širom svijeta obilježava kao Dan zaljubljenih, Mostar ovaj datum nosi i kao snažan podsjetnik na slobodu. Na današnji dan grad na Neretvi obilježava godišnjicu svog oslobođenja, događaj koji je duboko upisan u njegovu historiju i identitet.
Ljubav prema gradu, prema ljudima i prema miru koji je skupo plaćen. Sloboda nije došla sama od sebe, ona je izborena i sačuvana žrtvom onih koji su Mostar branili i oslobađali.
Dok se danas dijele poruke ljubavi, Mostar podsjeća da je i sloboda najviši oblik ljubavi prema gradu i domovini.
Grad na Neretvi, simbol spajanja, ponosa i trajne borbe za dostojanstvo, i danas stoji kao grad ljubavi i slobode.
Nije sloboda sa neba pala, za nju je sestra tri brata dala.

[Riziko]

Sveti Trifun obilježavaju Pravoslavni vjernici.

[Zaboljesutra]

Dobro jutro iz grada ljubavi i slobode 14. februar – Dan oslobođenja Mostara i Dan ljubavi
Dok se 14. februar širom svijeta obilježava kao Dan zaljubljenih, Mostar ovaj datum nosi i kao snažan podsjetnik na slobodu. Na današnji dan grad na Neretvi obilježava godišnjicu svog oslobođenja, događaj koji je duboko upisan u njegovu historiju i identitet.
Ljubav prema gradu, prema ljudima i prema miru koji je skupo plaćen. Sloboda nije došla sama od sebe, ona je izborena i sačuvana žrtvom onih koji su Mostar branili i oslobađali.
Dok se danas dijele poruke ljubavi, Mostar podsjeća da je i sloboda najviši oblik ljubavi prema gradu i domovini.
Grad na Neretvi, simbol spajanja, ponosa i trajne borbe za dostojanstvo, i danas stoji kao grad ljubavi i slobode.
Nije sloboda sa neba pala, za nju je sestra tri brata dala.

14. veljače 1945. partizanske su snage ušle u Mostar i iste večeri upali u franjevački samostan. Izabrali su sedmoricu franjevaca, odveli ih i smaknuli. Franjevci koje su odveli bili su provincijal fra Leo Petrović, gvardijan fra Grgo Vasilj, fra Jozo Bencun, fra Rafo Prusina, fra Bernardin Smoljan, fra Kažimir Bebek, fra Nenad Pehar, fra Zlatko Sivrić i fra Darinko Brkić.[1] Samo te 1945. ubijena su 104 katolička svećenika u BiH

Boraca i govana.

[Zaboljesutra]

Dobro jutro iz grada ljubavi i slobode 14. februar – Dan oslobođenja Mostara i Dan ljubavi
Dok se 14. februar širom svijeta obilježava kao Dan zaljubljenih, Mostar ovaj datum nosi i kao snažan podsjetnik na slobodu. Na današnji dan grad na Neretvi obilježava godišnjicu svog oslobođenja, događaj koji je duboko upisan u njegovu historiju i identitet.
Ljubav prema gradu, prema ljudima i prema miru koji je skupo plaćen. Sloboda nije došla sama od sebe, ona je izborena i sačuvana žrtvom onih koji su Mostar branili i oslobađali.
Dok se danas dijele poruke ljubavi, Mostar podsjeća da je i sloboda najviši oblik ljubavi prema gradu i domovini.
Grad na Neretvi, simbol spajanja, ponosa i trajne borbe za dostojanstvo, i danas stoji kao grad ljubavi i slobode.
Nije sloboda sa neba pala, za nju je sestra tri brata dala.

Dan oslobođenja Nevesinja i Mostara u Jugoslaviji se obilježavao 14. veljače. Bio je u spomen na 14. veljače 1945. kad su partizani ušli u Nevesinje. Narod je dobronamjerno izašao pozdraviti vojsku. Međutim, partizani su pokupili sve Hrvate katolike i muslimane, i hodžu, stavili ih u red a pred red postavili mitraljez šarac. Tad su ubili od 30 do 40 ljudi, a u samom Nevesinju i okolici ubili su najmanje 200 hrvatskih katolika i muslimana.

“Oslobodioci” su dobili cijeli dan činiti slobodno što su htjeli, bez ikakvih posljedica, o čemu je, podsjeća Hrvatski Medijski Servis, u časopisu Preporod pisao mr. Nedžad Dedović Svjedoci kao nalogodavce krive Čedu Kapora i Vladu Šegrta, komandanta 10. hercegovačke udarne brigade. Poslije rata bilo je strogo zabranjeno i strogo kažnjivo govoriti o ovim događajima. Oni koji su govorili o tome bili su proglašeni „neprijateljima sistema“, žestoko kažnjeni, što svako svjedočanstvo ističe. Tek u rijetkim slučajevima nešto se govorilo, samo u obiteljskom krugu pazeći da se priča ne proširi. Zločin je bio skrivan u Jugoslaviji sve do pred raspad. Tek od poslije 1990. godine glasnije se govorilo o ovom zločinu, a i godinama poslije ostao je nerasvijetljen. Počinili su ga ondašnji “oslobodioci”, pripadnici regularne Narodno-oslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ).

Prestani pušit kur.. srbadiji.

[Hajdeee]

Smrt fasizmu - sloboda narodu.

A te NDH i Handzar propagandne sage, ostavi za druge forume. Revizionisticke, gdje se pozdravlja ZDS.

[Zaboljesutra]

Smrt fasizmu - sloboda narodu.

A te NDH i Handzar propagandne sage, ostavi za druge forume. Revizionisticke, gdje se pozdravlja ZDS.

SAFF
Nevesinje,14. februar 1945.: Zločin partizana nad Bošnjacima

Nevesinje ili Kasaba, kako ga vole zvati njegovi stanovnici, gradić je i centar istoimene općine u istočnoj Hercegovini.

Pripovjedati o Nevesinju znači pripovjedati o zlu koje su iskusile brojne generacije Bošnjaka sa ovog prostora, ali i cijele istočne Hercegovine – od stalnih krvavih upada crnogorskih uskoka za vrijeme Osmanlija, potiskivanja Bošnjaka od novopridošlih Srba iz Crne Gore (razbojništva, otimanja zemlje), agrarnim reformama kojima su pretvarani u siromahe, te sistematskim ubijanjem u toku velikih historijskih događaja kao što su svjetski ratovi.

Treba reći da se poslije svih ovih događaja drastično smanjivao broj Bošnjaka na ovim prostorima, no vrhunac etničkog čišćenja bila je posljednja agresija kada su protjerani svi Bošnjaci, a oni koji nisu brutalno su ubijeni – njih 303!

U ovom tekstu neće biti riječi o zločinama u posljednjem ratu budući da je o njima uglavnom upoznata šira javnost, ponajviše zahvaljujući različitim aktivnostima UG Povratkom za Bosnu i Hercegovinu. Ovdje ćemo govoriti o malo poznatim događajima koji su se zbili 14. februara 1945. godine kada je, prema svjedočenjima, ubijeno između 150 i 200 bošnjačkih civila. Tačan broj ubijenih se ne može utvrditi iz dva razloga: do 1990. godine zvanično je bilo zabranjeno govoriti ili prikupljati podatke o ovim događajima, do tada mnogi potomci ubijenih su izumrli, raselili se ili je jednostavno protokom vremena „zamagljeno“ sjećanje na ubijene 14. februara.

Ovo će biti, zapravo, prikazivanje 14. februara iza ogledala budući da se u Hercegovini ovaj datum jedino percipira i slavi kao datum oslobođenja Mostara i Nevesinja. Nažalost, iza tog ogledala stoji i jedan ogromni, nerasvijetljeni, 60 godina skrivani zločin – zločin nad Bošnjacima Nevesinja kojeg su počinili oslobodioci, pripadnici regularne NOVJ, koji nažalost nije njen jedini zločin, no većina njih je još nepoznata ili nedovoljno istražena, ciljano se skrivaju ili se o njima „stidljivo“ i „plašljivo“ govori. No svaki zločin je zločin, bez obzira koga je počinio, u ime koje ideologije i kojih ciljeva te stoga mora biti rasvijetljen – u ime morala i humaniteta, obilježja koja nas čine i čovjekom. U suprotnom, izlazimo iz okvira čovjeka, okvira ljudskosti.

Šta se i kako, ustvari, desilo 14. februara? Najprije treba kazati da je sjećanje na 14. februar zadržano u memoriji nevesinjskih Bošnjaka koji su savremenici ovih događaja no zbog činjenice da su počinitelji zločina bili partizani, pripadnici NOP, nisu smjeli o tome govoriti jer bi bili proglašeni „neprijateljima sistema“ i naravno u skladu s tim i žestoko kažnjeni. Tu činjenicu naglašavaju i svjedoci ovog zločina. Ono što se pričalo, iako u rijetkim slučajevima, bilo je u krugu porodice i strogo se vodilo računa da se priča ne proširi. Tek poslije 1990. godine počelo se „glasnije“ govoriti o ovom zločinu. No, da li je to bilo već kasno budući da se već 1992. ponovila 1945. godina, ali sada mnogo krvavija? Ovdje ćemo prenijeti tri svjedočenja o 14. februaru, osoba koje su posmatrale, odnosno koje su direktno vezane za žrtve ovog kobnog dana.

Prvi je svjedok Hasan Tanović čije je svjedočenje u novembru 1992. zabilježio prof. dr. Ibrahim Kajan (kajankajan.****/2012/04/sjecanje-hasana-tanovica-partizanski.html): I tako rat teče, teče, dolazi ‘45. godina. 14. II 1945. godine partizani navodno oslobađaju Nevesinje. I narod, ionako su ga spasili da ga četnici ne pokolju (to je bilo 1943, prema riječima istog svjedoka, op.a.), izlazi pred njih. (…) Ljudi k'o ljudi, izašli pred njih da ih pozdrave. Izišao je i Kadrija Konjalija, sekretar Komiteta KP u Nevesinju. Ja ono što sam vidio svojim očima, to je bilo strašno. Tavanski je prozorčić gledao na zgradu Općine. To je bilo jedno dvorište. I mi promatramo, babo i ja, šta se dešava. Partizani pokupili i sve Bošnjake i Hrvate, što je bilo, stavili ih u red a pred red postavili mitraljez šarac. Stavili su i hodžu. Bilo je 30, 40 ljudi, toliko sam vidio. Prozor je bio otvoren i pogled je pucao baš na njega. Onaj partizan sjede za mitraljez… a pred njim ljudi koji su došli da pozdrave, da dočekaju (oslobodioce). Dvojica među njima, ljudi pametni, vidjeli što će biti. Bio je Sejdo Šarančić i bio je beg Bašagić. Bacili su se dole prije nego što je horoz okin’o mitraljezom i pokosio sve te ljude. Piljar Enver Ljubović, koji je imao negdje oko 28, 27 godina, gledam ga zapanjenim dječjim očima, naglo je izletio te bježi iz toga reda! A za njim neki oficir s pištoljem, jedanput, dvaput, triput, četiri puta – obara ga i ubija. (…) Drugi dan mi smo nekako sišli, počela je civilna vlast da funkcionira, i moglo se po gradu ići. Ja idem na onaj most prema Pahlevini (…) Vidim Kadriju Konjaliju ubijenoga, s prosutim mozgom.Ubijeno je taj dan 189 muslimana, od deset, 12, … do 60 godina. Ko se sakrio sakrio, ko nije – nije. (…) I svi naši ubijeni ljudi bili su civili. Zanatlije, trgovci, ljudi koji nisu sudjelovali ni u jednoj vojsci. Ono što je bilo u vojsci, ranjenika, smještenih u našoj velikoj kući, to su sve pobili, metak u čelo, sve su ranjenike pobili.(…) O ljudima koji su tih dana pobijeni, o njima nikada niko nije davao izjave, vjerojatno ljudi nisu smjeli ni zucnuti, vjerojatno je to tako bilo. Dan nakon događaja koji sam opisao, moj babo i Salko Korkut, sa Hamzom Kazazićem, pokupili su sve naše poubijane ljude na ona stočna kola, iskopali su veliku jamu na haremu, zajedničku grobnicu, i tu su ih sve zajedno sahranili…

Nefiza Omerika (rođ. Bojčić) je također bila svjedokom zločina počinjenog 14. februara. Ona je u to vrijeme bila udata za Jusufa Muraspahića i živjeli su u čaršiji Nevesinje. Nefiza pripovijeda o događajima uoči, za vrijeme i nakon samog zločina. Naime, prema tvrdnjama nene Nefize veliki broj bošnjačkog stanovništva iz okolnih sela (Plužine, Bratač, Odžak, Žiljevo, Sopilja, Pridvorci, Gornja i Donja Bijenja, Postoljani…) bio se sklonio u čaršiju pošto je tu bilo mnogo sigurnije. Kada je narod saznao da partizani napadaju Nevesinje nastala je pometnja jer se pretpostavljalo da bi mogli činiti zločine, posebno imajući u vidu činjenicu da je u njihovim redovima bilo mnogo dojučerašnjih četnika koji su, vidjevši da gube rat, promijenili uniforme. Nefiza opisuje scenu sa lokaliteta Smrdan kod sela Kljuna gdje je bio „naviljak“ brade – četnici su je obrijali da bi mogli postati partizani (ovdje se najbolje očituje narodna izreka da vuk dlaku mijenja ali ćud nikada). Dakle, u toj pometnji jedan dio Bošnjaka svih dobi počinje bježati prema Mostaru. U jednoj od tih grupa bio je i njen muž Jusuf Muraspahić kojega su sa grupom od još 41 uglavnom mlađeg muškarca zarobile a potom i strijeljale partizanske jedinice na lokalitetu Kričanje na Podveležju (10-ak km od Mostara). Strijeljani su bez ikakvog suđenja – a i zašto bi bi se sudili kada su bili civili! U aprilu 1945, nakon što su im vlasti dozvolile i dali „propusnice“, članovi porodica idu na Kričanje, prepoznavaju svoje ubijene i na istom mjestu ih „malo“ ukopavaju. No u ovom činu se prepoznaje tragedija nad tragedijama, rekli bismo Antigonina tragedija – porodicama nije dozvoljeno da svoje najbliže pokopaju u skladu s vjerskim propisima, uz klanjanje dženaze, niti da ih pokopaju u harem! Nefiza je svjedočila i ubistvima u samom gradu Nevesinju, kod zgrade starog suda, ali i u skoro cijelom gradu. Sjeća se i imena dva izvršitelja ubistava, Mirko Golijanin i Momo Mučibabić. Neki od ubijenih Bošnjaka u samom gradu su i Hasan Efendić, Avdija Oručević, Ševko Ramović, Mujo Trnovac, Suljo Muraspahić (16 godina star, ubijen kod džamije), zatim imućni Šućrija Pekušić, više Dugalića, četiri djevojke iz porodice Muraspahić. Također, Nefiza napominje da 14. februara nisu ljudi ubijani samo u čaršiji i na Kričanjima – mnogi su pobijeni i na Malti u Mostaru (više uglednih nevesinjskih Bošnjaka), zatim na Zijemljima. Na pitanje kako je moguće da je to sve učinjeno Nefiza odgovara da su oslobodioci dobili „odriješene ruke“ 24 sata – mogli su raditi šta su željeli, bez ikakvih posljedica. Nefiza, na kraju, naglašava da je poslije II svjetskog rata bilo strogo zabranjeno govoriti o ovim događajima.

Nafija Šarančić još je jedan od svjedoka zločina februara 1945. U to vrijeme sa svojom porodicom živio je u Bašagića kući u Nevesinju, nakon što su izbjegli iz sela Odžak. Sjeća se kako je 14-og posljedni put vidio svoga oca Mušana, govoreći svojoj supruzi: „Čuvaj djecu!“ Nakon toga se, bježeći pred partizanima, uputio ka Mostaru, da bi, kao i Jusuf Muraspahić, bio uhvaćen na Kričanjima i tu strijeljan od strane partizana. Inače, ovdje je stradalo pet vrlo mladih muškaraca iz porodice Šarančić i to: Mušan, Dervo, Avdo, Arif i Murat. Strijeljanje su preživjela petorica Nevesinjaca – Omer i Huso Maslo, Smajo Šikalo, Huso Ćehić i Juso Šarančić. Zahvaljujući ovim ljudima saznalo se za tragediju na Kričanjima. Prije strijeljanja većina zarobljenih je bila vezana u bodljikavu žicu. Nafija također navodi da su se smaknuća dešavala na cijelom potezu od Nevesinja pa do Podveležja. Naime, partizanske zasjede bile su locirane i u rejonu Grepka (ulaz u Nevesinje iz pravca Mostara) i tu su ubijali svakoga ko je naišao – potpuno neselektivno. Tako su na Grepku svirepo ubijene dvije Nafijine tetke, djevojke Šerifa (21 godina) i Advija (17 godina), te još dva rođaka, Huso i Atif. Kao najodgovornije za ove zločine Nafija navodi Čedu Kapora i, posebno izdvajajući, Vladu Šegrta, komandanta 10. hercegovačke udarne brigade koji je i dao već pomenute „odriješene ruke“ partizanskim jedinicama u Nevesinju – u prevodu to je značilo „ubijte koga želite

[NoProfit]

Meni samo nije jasno zašto se dopušta klubovima iz RSa da nose trobojku na dresovima i da u istima igraju bilo gdje na stadionima u Sarajevu, Mostaru itd... Ili im i to zabrani ili im dozvoli i navijačima da unose to isto.

Još mi je apsurdnija zabrana ljiljana bilo gdje po RSu, dok npr. Torcida Sandžak uredno unese ljiljane na Marakanu ili bilo koji drugi stadion u Srbiji. Srbi se slomiše objašnjavajući kako su ljiljani njihovi, ali im smeta kad ih donesu navijači iz Sarajeva ili nekog drugog grada u Bosni i Hercegovini.

[MikiPirs]

Meni samo nije jasno zašto se dopušta klubovima iz RSa da nose trobojku na dresovima i da u istima igraju bilo gdje na stadionima u Sarajevu, Mostaru itd... Ili im i to zabrani ili im dozvoli i navijačima da unose to isto.

Još mi je apsurdnija zabrana ljiljana bilo gdje po RSu, dok npr. Torcida Sandžak uredno unese ljiljane na Marakanu ili bilo koji drugi stadion u Srbiji. Srbi se slomiše objašnjavajući kako su ljiljani njihovi, ali im smeta kad ih donesu navijači iz Sarajeva ili nekog drugog grada u Bosni i Hercegovini.

Odgovori na ta pitanja su vrlo jednostavno, trobojku je ustavni sud “dozvolio” i ona ne vrijedja nikoga po sudskoj odluci, isto tako ljiljane je zabranio (mada to mene sve nema smisla, sto se mene tice k…. na celo stavi ako te to raduje)

[GrbavicaHrammm]

Gdje su strucnjaci sto su rekli nije penal u Posusju bio? Sramota je ovo velika Boga mi.

Jucer su rekli strucnjaci pravi da im nije jasno zasto penal nije svirao .. CIRKUS

Na stranu sto smo odigrali ko pi.cke, sto nismo zasluzili nista, al taj bod je itekako vazan

[Pendulum]

Kad stručnjaci sa Arene kažu nešto u vašu korist onda su relevantni a kad kažu da je neka ekipa oštećena protiv vas - tad su debili.

[Arma00]

Kad stručnjaci sa Arene kažu nešto u vašu korist onda su relevantni a kad kažu da je neka ekipa oštećena protiv vas - tad su debili.

Ne treba mi nikakav stručnjak da se zna da je ono penal

[Bordo10]

Dobro jutro iz grada ljubavi i slobode 14. februar – Dan oslobođenja Mostara i Dan ljubavi
Dok se 14. februar širom svijeta obilježava kao Dan zaljubljenih, Mostar ovaj datum nosi i kao snažan podsjetnik na slobodu. Na današnji dan grad na Neretvi obilježava godišnjicu svog oslobođenja, događaj koji je duboko upisan u njegovu historiju i identitet.
Ljubav prema gradu, prema ljudima i prema miru koji je skupo plaćen. Sloboda nije došla sama od sebe, ona je izborena i sačuvana žrtvom onih koji su Mostar branili i oslobađali.
Dok se danas dijele poruke ljubavi, Mostar podsjeća da je i sloboda najviši oblik ljubavi prema gradu i domovini.
Grad na Neretvi, simbol spajanja, ponosa i trajne borbe za dostojanstvo, i danas stoji kao grad ljubavi i slobode.
Nije sloboda sa neba pala, za nju je sestra tri brata dala.

14. veljače 1945. partizanske su snage ušle u Mostar i iste večeri upali u franjevački samostan. Izabrali su sedmoricu franjevaca, odveli ih i smaknuli. Franjevci koje su odveli bili su provincijal fra Leo Petrović, gvardijan fra Grgo Vasilj, fra Jozo Bencun, fra Rafo Prusina, fra Bernardin Smoljan, fra Kažimir Bebek, fra Nenad Pehar, fra Zlatko Sivrić i fra Darinko Brkić.[1] Samo te 1945. ubijena su 104 katolička svećenika u BiH

Boraca i govana.

Tako je, buduci da su podrzavali ustaski pokret i pucali po oslobodiocima, malo su ih i pobili, isto kao sto ruka pravde nije stigla ove iz proslog rata, koji su blagosiljali nozeve bojovnika koji su pravili paradrzave i ubijali nejac sirom domovine, koji su u sveca digli Darija Kordica, i dozvolili mu da se obraca sa oltara, to sve treba pobiti bez sudjenja.

[NoProfit]

Odgovori na ta pitanja su vrlo jednostavno, trobojku je ustavni sud “dozvolio” i ona ne vrijedja nikoga po sudskoj odluci, isto tako ljiljane je zabranio (mada to mene sve nema smisla, sto se mene tice k…. na celo stavi ako te to raduje)

Pitam za trobojku zbog Federacije. Zašto onda npr. Lešinari ne mogu istu unijeti na stadion u Sarajevu, Mostaru, Tuzli ako je dozvoljeno da im stoji na dresu? Malo apsurdno, ali eto...

[GrbavicaHrammm]

Kad stručnjaci sa Arene kažu nešto u vašu korist onda su relevantni a kad kažu da je neka ekipa oštećena protiv vas - tad su debili.

Ne treba mi nikakav stručnjak da se zna da je ono penal

Da nije vara pa da covjek kaze yebiga nije vidio..

Bilbija gleda zenu mu yebem , i pravi nas budalama

Golemooo

[LavoviGabela]

Dobro jutro iz grada ljubavi i slobode 14. februar – Dan oslobođenja Mostara i Dan ljubavi
Dok se 14. februar širom svijeta obilježava kao Dan zaljubljenih, Mostar ovaj datum nosi i kao snažan podsjetnik na slobodu. Na današnji dan grad na Neretvi obilježava godišnjicu svog oslobođenja, događaj koji je duboko upisan u njegovu historiju i identitet.
Ljubav prema gradu, prema ljudima i prema miru koji je skupo plaćen. Sloboda nije došla sama od sebe, ona je izborena i sačuvana žrtvom onih koji su Mostar branili i oslobađali.
Dok se danas dijele poruke ljubavi, Mostar podsjeća da je i sloboda najviši oblik ljubavi prema gradu i domovini.
Grad na Neretvi, simbol spajanja, ponosa i trajne borbe za dostojanstvo, i danas stoji kao grad ljubavi i slobode.
Nije sloboda sa neba pala, za nju je sestra tri brata dala.

14. veljače 1945. partizanske su snage ušle u Mostar i iste večeri upali u franjevački samostan. Izabrali su sedmoricu franjevaca, odveli ih i smaknuli. Franjevci koje su odveli bili su provincijal fra Leo Petrović, gvardijan fra Grgo Vasilj, fra Jozo Bencun, fra Rafo Prusina, fra Bernardin Smoljan, fra Kažimir Bebek, fra Nenad Pehar, fra Zlatko Sivrić i fra Darinko Brkić.[1] Samo te 1945. ubijena su 104 katolička svećenika u BiH

Boraca i govana.

Tako je, buduci da su podrzavali ustaski pokret i pucali po oslobodiocima, malo su ih i pobili, isto kao sto ruka pravde nije stigla ove iz proslog rata, koji su blagosiljali nozeve bojovnika koji su pravili paradrzave i ubijali nejac sirom domovine, koji su u sveca digli Darija Kordica, i dozvolili mu da se obraca sa oltara, to sve treba pobiti bez sudjenja.

Ajde dodji nam

[RodjeniiBrato]

Onaj gramatičar se više ne javlja od jučer, a ovaj bi se mogao izgubit u svojoj povijesti

[MikiPirs]

Odgovori na ta pitanja su vrlo jednostavno, trobojku je ustavni sud “dozvolio” i ona ne vrijedja nikoga po sudskoj odluci, isto tako ljiljane je zabranio (mada to mene sve nema smisla, sto se mene tice k…. na celo stavi ako te to raduje)

Pitam za trobojku zbog Federacije. Zašto onda npr. Lešinari ne mogu istu unijeti na stadion u Sarajevu, Mostaru, Tuzli ako je dozvoljeno da im stoji na dresu? Malo apsurdno, ali eto...

To policija sebi olaksava posao zasto da dozvole provociranje takvog tipa kada ne moraju, tako bih i ja uradio na njihovom mjestu.

[Zrinjaaaa]

Sve nekakve ubojice,huligani s kauča dnevnog boravka…Kreni jedan vise konkretno ,ili valja samo govoriti da treba vas treba vas,drži me da te ne udarim hahahah