Post
Postao/la perun » 13 apr 2026, 15:04
Iskupljenje u Zenici: Trijumf Barbarezove Bosne u šest zaključaka
Euforija zbog plasmana Bosne i Hercegovine na svjetsko nogometno prvenstvo nije puno splasnula ni sedmicu nakon ključne utakmice u kojoj su izabranici Sergeja Barbareza osudili Italijane da treći uzastopni Mundijal posmatraju iz barova i tratorija. Prava je šteta što će tako tri Paninijeva albuma zaredom proći bez mangupskih osmijeha i savršenih frizura talijanskih manekena zbog kojih su sličice skupljale i djevojčice iz naših razreda – od Mancinija i Maldinija 1990. pa do Neste i Tottija u kasnijim generacijama – ali svijet sigurno nije na gubitku što će se u kesicama sa natpisom WORLD CUP 2026 ponovo naći stari ratnici Džeko i Kolašinac, uz neke nove poput Alajbegovića i Bajraktarevića.
Zenica je postala Shawshank naše reprezentacije – mjesto iskupljenja za sve prokockane prilike, izgubljene utakmice i baraže, za sve frustracije i razočarenja koja su nam Zmajevi znali prirediti. Izbacivanje reprezentacije sa četiri šampionske zvjezdice iznad nacionalnog amblema je ogromna stvar, ali tek smo u danima koji su uslijedili postali svjesni šta smo sve dobili nakon onih historijskih sto dvadeset minuta i one serije penala. Nismo dobili samo plasman na jedan turnir nego puno više od toga – pokušajmo kroz šest zaključaka objasniti o čemu je riječ…
1.Mučenje u Empoliju i ekipa koje nema
Kad govore o dnu na kojem je reprezentacija bila, mnogi će spomenuti onaj potop protiv Njemačke u Ligi nacija, kada smo sa 7:0 u Freiburgu doživjeli najveći poraz do tada. Bila je to sedma Barbarezova utakmica na klupi Zmajeva i šesti njegov poraz. Međutim, da bismo opisali krug koji je zatvoren ovim kvalifikacijama, vjerovatno je bolje da se vratimo na sam početak njegovog mandata i na utakmicu koju smo odigrali upravo protiv Talijana.
Bilo je to u junu 2024. godine u Empoliju. Već sam odabir stadiona Carlo Castellani za domaćina ove utakmice govori sve o tome kako su nas tada i Talijani percipirali – mali stadion u provinciji za malu reprezentaciju sa europske i svjetske nogometne periferije.
Nevjerovatno, ali za ovu utakmicu je Barbarez imao samo osamnaest (!!!) igrača, što je čini posebno zanimljivom kao odabir polazne tačke u ovom zapažanju. Surovo i jednostavno rečeno, u tom trenutku mi nismo ni imali ekipu. Pun roster za utakmicu reprezentacije podrazumijeva dvadeset pet igrača, koliko su ih tog 9. juna 2024. godine imali i Talijani, i to sa rezervama među kojima su bili takvi igrači kao što su Dimarco, Cristante ili Retegui. Prošlosedmični tragičar, Interov Bastoni, na toj utakmici čak nije ni dobio priliku da uđe u igru!
S druge strane, mi smo imali tih osamnaest igrača, prvih jedanaest i samo sedam rezervi od kojih su priliku dobili svi osim Tabakovića i rezervnog golmana Hadžikića. Od naših reprezentativaca koji su došli na okupljanje za tu prijateljsku utakmicu, pozive za baraž dvije godine kasnije dobila je samo polovina, a u prvom su se sastavu u Zenici našla samo dvojica prvotimaca iz Empolija – Katić i Demirović. Međutim, u ove dvije godine su se reprezentaciji pridružili vanserijski talenti kakvi su Bajraktarević, Alajbegović, Dedić i Muharemović, a treba čestitati stručnom štabu na prepoznavanju kvaliteta koji u nogama imaju Šunjić i Bašić, te čuvanju interesa za reprezentaciju kod veterana poput Džeke i Kolašinca. Tako smo od razbijene ekipe koja nije u stanju ni popuniti čestit roster došli do prilično izbalansirane reprezentacije krcate talentima, koja ima iskristaliziran kostur, ali i snažnu konkurenciju unutar tima.
Uzgred, dvije godine nakon mučenja u Empoliju u kojem je u ležernoj utakmici Italija imala 18 šuteva i posjed lopte od 59%, u odlučujućoj utakmici za Svjetsko prvenstvo Azzuri su svedeni na upola manje šuteva i posjed od svega 35%. Da, istina je da su Gattusovi izabranici od 41. minute igrali sa igračem manje, ali je u tom prvom poluvremenu, u kojem smo bili brojčano izjednačeni, omjer šuteva bio trinaest naprema dva!
2.Kockanje sa kockarom: Sergej zvani Pub
Koliko god solidan i raznovrstan roster bio važan, još uvijek je neophodan neko ko će iz rasutih kockica posložiti smislen sastav i suprotstaviti ga protivniku. Obično se za tu ulogu traži neko sa dokazanim iskustvom i neupitnim referencama, ali mi smo dobili Sergeja Barbareza – čovjeka koji se nakon golgeterske karijere okrenuo igranju pokera.
Očekivano, ovo su brojni navijači uzeli kao ultimativni argument protiv njega, ali je na sve kritike Barbarez odgovarao u maniru Bože zvanog Pub iz Balaševićeve pjesme, odnosno uvek ‘ladan k’o špricer, uvek opasno tih. Tiho i hladno je Barbarez gradio ekipu, krojio taktiku prema onome s čim raspolaže i uvijek bio svjestan da nema baš neke razlike između lopta je okrugla i karta je ****.
Danas priču znaju svi, od vraga do popa, kako su Rumuni i Velšani ostali tropa, a vječno će se pričati o partiji sa Talijanima i kibicerima u transu koje ‘ladan probija znoj dok kockar Sergej poteže juniore na Donnarumu u seriji penala. Kockanje se isplatilo i u Barbarezu smo dobili selektora na duže staze, i to selektora koji zna upravljati ekipom, uvesti disciplinu i usaditi joj pobjednički mentalitet. Realno gledajući, za ekipu poput naše to se uvijek ispostavljalo važnije od svih taktika i formacija…
3.Kult reprezentacije – da izvinu Ahmedhodžić i slični
Osim discipline i pobjedničkog mentaliteta (ili je možda bolje reći uporedo s njima), izgrađen je i jedan potpuno novi kult reprezentacije. Iako se tu i tamo može diskutirati o pozivima nekim igračima ili izostanku poziva drugima, činjenica je da za reprezentaciju danas igraju oni koji zaslužuju igrati i žele igrati za nju. Više nema nekadašnjih moljakanja i opterećivanja igračima koji iz ovog ili onog razloga odbijaju ili izbjegavaju pozive.Ono što je najimpresivnije jeste način na koji Barbarez i Spahić u startu sijeku svaku priču koja u fokus stavlja igrače koji su se isključili iz kombinacija i ne dozvoljavaju prisustvo duhova koji bi remetili projekt na kojem rade. To je trenutno najočitije na primjeru Anela Ahmedhodžića, koji je jedan od najboljih igrača koji imaju pravo nastupa za naš tim, ali je očito kako je njegov pristup reprezentaciji bio toksičan za svlačionicu. Koliko god Ahmedhodžić i slični možda bili potrebni ekipi, svako popuštanje u odnosu na principe i standarde koji trenutno vladaju u reprezentaciji napravilo bi dugoročnu štetu.
Da li nam treba bek Ahmedhodžićevih kvaliteta? Sigurno da treba. Da li nam treba bilo koji igrač koji bi mogao poremetiti dinamiku grupe i principe na kojima ona funkcionira? Hvala, radije ne. I nek to bude lekcija svima koji bi i u jednom trenutku pomislili kako su važniji od reprezentacije i onoga što ona predstavlja.
4.Kult države – više od vječne male zemlje tek izišle iz rata
Kad smo već kod toga šta ova reprezentacija predstavlja, nemoguće je ne spomenuti koliko je ovakva reprezentacija važna za identitet i imidž Bosne i Hercegovine u svijetu, naročito u trenutnim globalnim gibanjima u kojima se nerijetko poteže pitanje njene gole egzistencije. U tim globalnim gibanjima nije sigurno da će sutra postojati Ujedinjeni narodi, Europska unija ili NATO – ali je sa velikom sigurnošću izvjesno da će FIFA nadživjeti sve navedene multilateralne saveze i organizacije.
Zato nije pretjerivanje reći da je za identitet i imidž Bosne i Hercegovine u ovom trenutku važnije da se njena zastava vijori na stadionima u Torontu i Seattleu i da u barem tri (a nadamo se i više) navrata stoji u uglovima ekrana barem pola milijarde gledatelja. Jednostavno, to je ono kako prosječan stanovnik globalnog sela doživljava državu.U ovom kontekstu je naročito važno ono kako su tu državu tokom ovih kvalifikacija predstavili navijači koji je prate. Za razliku od navijačkih grupa koje se često doživljavaju kao pijane i nasilne horde, na slikama i snimcima koji su dolazili sa utakmica Zmajeva vidjeli smo navijače koji se grle sa policajcima i zaštitarima, pomažu Velšaninu da ustane nakon pada, dočekuju Talijane sa hranom i pićem i, sve u svemu, grade pozitivnu sliku odličnih domaćina i poželjnih gostiju.
Takva Bosna i Hercegovina lako može postati miljenica neutralnih navijača i izgraditi imidž kakav u svjetskoj javnosti imaju Škotska ili Irska, omiljene druge reprezentacije velikog broja fanova. U kombinaciji sa već ostvarenom reputacijom underdoga koji igra atraktivno i udara iznad svoje kategorije, to je svakako daleko bolja slika od one vječne male zemlje tek izišle iz rata, pretplaćene na sažaljenje.
5.Atmosfera i pobjednički mentalitet – ukratko, muda
Iako je kroz zapažanja o kultu reprezentacije i države rečeno podosta o principima na kojima funkcioniše današnja nogometna reprezentacija Bosne i Hercegovine, vrijedi spomenuti i kako se to odražava na sam teren i tribine. Jednostavno, koliko god se možda činilo donekle nepristojno, neprikladno ili nezrelo, nije bez razloga to što mladi igrači, dakle tinejdžeri, kao ključnu odliku reprezentacije u prvi plan ističu – da izvine ovaj portal i njegovi čitatelji – imanje muda.
I tu nije riječ o nekoj aroganciji ili umišljenosti, riječ je naprosto o samopouzdanju koje izvire iz samosvijesti, odnosno svijesti o vlastitim kvalitetima. Nedostatak ove svijesti i vjere u vlastite kvalitete godinama je bio hendikep ove reprezentacije i glavni razlog malodušnosti koja se preko aut-linije, reklamnih panoa i ograda prelijevala na tribine.
Otkako je crni niz u Ligi nacija prekinut izjednačenjem i protiv Nizozemske, Bosna i Hercegovina se vratila u utakmicu i pobijedila nakon izjednačujućeg gola Cipra na Bilinom Polju, na istom stadionu preokrenula rezultat i došla do pobjede protiv Rumunije, te se u obje utakmice baraža vraćala nakon vodstva protivnika i dolazila do pobjeda na penale. Neka prijašnja Bosna i Hercegovina bi u sličnim situacijama klonula duhom i raspala se na terenu. Ova nije.
Ranije je bilo pravilo da ekipa padne, sada je pravilo da se podigne i to je nešto što se osjeća i na tribinama. Ranije bi nakon greške kakvu je u petnaestoj minuti utakmice napravio naš golman i poklonjenog vodstva Talijanima tribine preplavio defetizam i osjećaj nadolazeće neminovne propasti. Ovog puta smo vidjeli i ekipu i publiku koje se ne mire sa idejom poraza, te vjeru koja se pretočila u aplauze i skandiranje NIKOOOOLA VASILJ!!! – ohrabrenje koje je tačno ono što je trebalo i golmanu i njegovim saigračima.
Otkako je crni niz u Ligi nacija prekinut izjednačenjem i protiv Nizozemske, Bosna i Hercegovina se vratila u utakmicu i pobijedila nakon izjednačujućeg gola Cipra na Bilinom Polju, na istom stadionu preokrenula rezultat i došla do pobjede protiv Rumunije, te se u obje utakmice baraža vraćala nakon vodstva protivnika i dolazila do pobjeda na penale. Neka prijašnja Bosna i Hercegovina bi u sličnim situacijama klonula duhom i raspala se na terenu. Ova nije.
6.Perspektiva – najbolje tek dolazi
Dakle, da sumiramo. U zadnje dvije godine smo dobili nove igrače, složili stabilan tim, imamo selektora koji je prošao krug od osporavane pale legende do uskrsnulog ponosa države, konačno imamo pobjednički mentalitet i testikularni kapacitet, uspostavljen je kult reprezentacije i stvoreni su temelji za pozitivan branding države kroz najvažniju sporednu stvar na svijetu. Ali činjenica je da je ovaj uspjeh došao prije očekivanog vremena, što priznaju i sami akteri koji kažu kako je stvarni cilj bio stvaranje pretpostavki za plasman za Europsko prvenstvo 2028. godine.
Nikome nije krivo što je plasmanom na Mundijal norma prebačena, ali treba biti svjestan kako još uvijek nismo izišli iz početne faze cijelog procesa. Tamo smo gdje se nismo nadali da ćemo biti, a grupa nam je takva da nam se otvara i ponešto više od toga. No, zadnje što nam u ovom trenutku treba jesu neka nerealna očekivanja i pritisak javnosti koji bi ugrozio ovo što je reprezentacija uspjela postići.
Čeka nas Svjetsko prvenstvo i tri utakmice u kojima trebamo uživati kako god one da završe. Radujmo se svakom golu i svakom bodu kao da je u pitanju sam pobjednički pehar. To je ono što ovi momci zaslužuju, to je ono što i nama treba. A mladost, talent i potencijal ove reprezentacije nam daju za pravo da se nadamo kako će, za početak, naša učešća na velikim takmičenjima biti pravilo, a ne izuzetak. Od ove generacije najbolje tek dolazi.
Moralan je samo onaj tko se drži morala bez straha od kazne i bez očekivanja nagrade.