Mi smo među 32 najbolje reprezentacije svijeta ušli u šesnaestinu finala Svjetskog prvenstva, i to nakon što smo donedavno bili tek 75. reprezentacija svijeta u kvalifikacijama.

To dovoljno govori o napretku koji je napravljen. Na ovom prvenstvu veći iskorak od nas napravili su samo Zelenortski Otoci (Cape Verde). Pametnom je i to dovoljno.
Da smo puni potencijala – jesmo. Da taj potencijal treba razvijati i uigravati – apsolutno. Isto tako, Barbarez i Bajramović moraju učiti iz svojih grešaka. Primjer je stavljanje Radeljića na lijevog stopera, a Kolašinca na krilo ili wing-backa. To je bila greška, ali upravo iz takvih stvari se najviše uči i one služe da se ne ponavljaju u budućnosti.
Što se Vasilja tiče, mislim da je vrijeme da se ozbiljno radi i na njegovom mentalnom aspektu, ali i da se već sada traži kvalitetna alternativa. Protiv Walesa je pogriješio, ali nas je kasnije svojim odbranama izvukao. Protiv Italije također je imao grešku, pa onda skinuo nekoliko gotovo sigurnih golova. Protiv Amerike je ponovo pogriješio, samo ovaj put nije bilo prilike da se iskupi. To već postaje obrazac. Ko pažljivije prati, može primijetiti da u velikim utakmicama često izgleda kao da nema dovoljno mira, kao da prvo mora "sve srušiti" da bi kasnije spašavao. Vidjelo se i po njegovom izlasku na teren da nije djelovao potpuno opušteno.
Šunjić je, po meni, odličan destruktivac. Idealan je za posljednjih desetak minuta kada protivnik pritisne, ima momentum i treba sačuvati rezultat. Međutim, za razvoj naše igre i budućnost reprezentacije mislim da ne bi trebao imati prednost ispred Bašića i Tahirovića. Ako želimo napraviti korak više, moramo razvijati vezni red koji će znati kreirati igru. To nam trenutno najviše nedostaje.
Kod Bajraktarevića se vidi da nije dovoljno radio na "planu B". Protivnici sada znaju šta želi uraditi, dupliraju ga i zatvore. Tada često uspori napad jer nema drugo rješenje u arsenalu. S njim treba raditi na novim kretnjama i potezima kako bi postao nepredvidiviji. Možda češći ulazak u sredinu kao polušpic, dok bi Dedić imao cijelu desnu stranu za sebe. Ne mora biti baš to rješenje, ali treba pronaći varijantu koja će protivnicima zadavati novu glavobolju.
S druge strane, veliki plus za Alajbegovića. Kada ga udvoje na krilu, vidi se da ima plan B. Zna ući u sredinu, pronaći slobodan prostor i nastaviti akciju. Upravo takve stvari prave razliku na ovom nivou.
Još jedna stvar koju sam primijetio jeste početak naših napada. Vasilj je nekoliko puta donosio loše odluke pri izboru strane na koju će poslati loptu, a isto se nekoliko puta desilo i Katiću kada je trebao brže prebaciti igru prema Dediću. U modernom fudbalu upravo te sitnice često odlučuju hoće li se otvoriti prostor ili će protivnik stići da se postavi.
Sve u svemu, razloga za optimizam ima mnogo više nego za pesimizam. Napravili smo ogroman iskorak u kratkom periodu, ali sada dolazi možda i teži dio – ispraviti uočene greške, razviti ono što već imamo i nastaviti graditi reprezentaciju koja će ovakve rezultate pretvoriti u standard, a ne iznenađenje.