Ima ovdje istine, al ima i puno problematičnih formulacija, i nekoliko mjesta gdje sam sebi kontradikciju puca.Levin je napisao/la: ↑16 jul 2026, 15:15Interesantan članak...
Čekajući mesiju: Zašto je vrijeme da mit o bogatom investitoru zamijenimo funkcionalnim modelom
Autor: Avdo Čota
12. juli 2026.
Krajem protekle godine održana je jedna od brojnih takozvanih historijskih skupština FK Željezničar. Skupštinari su tada gotovo jednoglasno podržali privatizaciju Kluba i njegovu sudbinu povjerili investitoru iz Sjedinjenih Američkih Država.
Bila je to kulminacija višegodišnjeg nametanja ideje o privatizaciji, vjerovatno po uzoru na velike evropske klubove, kao jedinom ispravnom putu prema finansijskoj održivosti i sportskom uspjehu.
Model o čijoj genijalnosti postoji gotovo potpuni konsenzus među navijačima i sportskim radnicima veoma je jednostavan: bogati biznismen investira mali dio svog bogatstva, a ulaganje mu se vremenom vrati kroz prodaju igrača, rezultate u evropskim takmičenjima i druge prihode fudbalskog kluba. Ako se ne vrati, nije problem, jer investitor svakako ima novca napretek.
Umorni od neuspjeha, u Željezničaru nisu bili posebno izbirljivi, pa su nakon nekoliko sastanaka putem Zooma pristali na prodaju Kluba, što srećom nije bilo moguće provesti, čovjeku o kojem se, srazmjerno njegovoj navodnoj uspješnosti, ne može pronaći mnogo informacija. Poznato je tek da se njegova firma, koja prodaje organski uzgojenu govedinu, često pojavljuje u sudskim sporovima.
Teško da se ranije susretao sa sportskim menadžmentom, ali to nije presudno za ovaj tekst. Sada, kada je avantura sa investitorom propala, pokušat ću objasniti koliko je ideja o takvoj vrsti ulaganja zapravo naivna, bez obzira na to ko bi bio bogati vlasnik.
I
Stavimo se u ulogu investitora.
Zamislite da imate milione na bankovnom računu, onako kako o tome zamišljate pred spavanje krajem mjeseca.
Nije važno kako ih je investitor stekao. Možda ih je naslijedio, a možda je riječ o veoma uspješnom privredniku. Takvu osobu vjerovatno ne zamišljate u Bosni i Hercegovini, nego u nekoj egzotičnoj zemlji sa povoljnim poreskim sistemom ili, recimo, upravo u Sjedinjenim Američkim Državama, jednoj od najdinamičnijih ekonomija kada je riječ o stvaranju bogatstva.
Sam je zaključio, ili mu je finansijski savjetnik ukazao, da milioni ne trebaju mirovati. Potrebno ih je aktivirati kako bi nastavili pristizati na račun. Odlučuje investirati.
Tu dolazimo do prve nerealne pretpostavke.
Savjetnik mu predlaže sigurnije oblike ulaganja: indekse, ETF-ove stabilnih industrija, efikasne investicijske fondove, obveznice razvijenih ekonomija ili nekretnine. Međutim, investitoru ništa od toga ne zvuči dovoljno privlačno. Želi veće prinose i spreman je zbog njih dodatno ugroziti vlastite finansije.
Odlučuje se za direktno ulaganje u postojeći biznis, iako se donekle podrazumijeva da s tim biznisom nešto nije u redu čim mu je potreban strani kapital i čim se neko, dobrovoljno ili protiv svoje volje, odriče upravljačkih prava i prava na dobit.
II
Nakon što je odabrao format ulaganja, investitor počinje razmišljati o industriji i mjestu ulaganja.
Kada je riječ o industriji, ne bi trebalo biti mnogo dileme. Logično bi bilo da posao kojim već upravlja proširi akvizicijom privrednog subjekta iz iste ili srodne djelatnosti.
Uzmimo sasvim slučajan primjer osobe koja se bavi uzgojem i prodajom stočne hrane. Smisleno bi bilo da uloži u firmu koja se bavi poljoprivredom ili stočarstvom, odnosno u povezanu industriju, poput trgovačkog lanca specijalizovanog za poljoprivrednu opremu.
Odabirom iste industrije proširio bi poslovanje, dok bi ulaganjem u srodnu industriju ojačao poslovni ekosistem i učinio ga efikasnijim.
Sljedeće pitanje je mjesto ulaganja.
Odluka o zemlji u kojoj će ulaganje biti realizovano nešto je složenija, pa se finansijski savjetnik osvrće na literaturu i empirijske nalaze o ekonomijama koje su najprivlačnije investitorima.
U literaturi pronalazi da je važno o kakvoj se investiciji radi, odnosno da li je tržišno ili resursno orijentisana.
Ako je tržišno orijentisana, imalo bi smisla ulagati u zemlju koja uvozi velike količine stočne hrane i tako se približiti kupcima. Ako je resursno orijentisana, smislenije bi bilo ulagati tamo gdje postoje velike površine plodnog zemljišta.
Savjetnik dalje čita da postoji nekoliko ključnih faktora koji određuju priliv stranih investicija: veličina ekonomije, broj stanovnika, kupovna moć, kvalitet i cijena radne snage, kvalitet institucija i dostupnost resursa. Mnogo je faktora koje treba razmotriti.
Na kraju izlazi sa dva prijedloga.
Prvi je akvizicija kompanije iz Poljske koja se bavi proizvodnjom stočne hrane. Poljska ima kvalitetno institucionalno uređenje, pa procedura ne bi trebala trajati dugo niti biti posebno skupa. Kompanija raspolaže velikim površinama plodnog zemljišta, radnike ne bi trebalo dodatno obučavati, a njihova cijena rada nije previsoka.
Drugi prijedlog je Indonezija. Tamo je pronašao trgovački lanac koji bi se mogao preuzeti za razumnu cijenu, a preko njega bi se stočna hrana distribuirala na ogromnom indonezijskom tržištu.
Nakon kratkog razmišljanja investitor odbija oba prijedloga i saopćava da ima bolju ideju.
Ulagat će u Bosnu i Hercegovinu. I to ne u bilo koju industriju, nego u bosanskohercegovački sport. Preciznije, u fudbal.
To je trenutak u kojem finansijski savjetnik, ako je uopće postojao, daje otkaz, svjestan da bi sposobnost njegovog poslodavca da mu redovno isplaćuje platu mogla naglo oslabiti.
III
Kod ulaganja u bosanskohercegovački fudbal postoje dva problema.
Prvi je to što je riječ o Bosni i Hercegovini. Drugi je to što je riječ o fudbalu.
Bosna i Hercegovina je mala, visokokorumpirana ekonomija, sa sporim i neefikasnim institucijama, u koju uglavnom pristižu investicije eksploatacijskog karaktera.
Među tržišno orijentisanim investicijama dominiraju one koje se pojavljuju gotovo u svim dijelovima svijeta, poput banaka i lanaca brze hrane.
Kod investicija usmjerenih na eksploataciju resursa uglavnom je riječ o kompanijama koje, osim u afričkim zemljama i Bosni i Hercegovini, teško mogu poslovati bilo gdje drugo. U drugim državama postoje institucionalni mehanizmi koji prirodu i zdravlje stanovništva štite od štetnih industrija.
Prihvatanje takvih investicija donosi minimalne finansijske koristi domaćinu, i to samo kratkoročno.
Fudbal je, s druge strane, industrija koja gotovo nigdje u svijetu nije stabilno profitabilna.
Na prvi pogled to može djelovati čudno, jer je očigledno da se oko najvažnije sporedne stvari na svijetu okreće ogroman novac. Upravo je u tome problem: novac se okreće oko fudbala, ali se ne zadržava u samoj djelatnosti organizovanja fudbalske predstave.
Ulaganje u fudbal nesrazmjerno je skupo i zato ne postoji direktan finansijski podsticaj da bilo ko ulaže u taj ili, nažalost, bilo koji drugi sport.
Moguće je navesti brojne investitore koji ipak ulažu u najuspješnije evropske klubove. Ponekad su to zaista ljudi kojima bogatstvo omogućava da igraju „Football Manager“ u stvarnom životu, ali mnogo češće iza ulaganja stoje širi i dublji motivi povezani sa sticanjem političkog utjecaja.
Iz ugla pojedinačnog investitora, novac uložen u fudbal uglavnom je izgubljen novac, koji se tek djelimično može amortizovati sponzorskim ugovorima.
O fudbalu treba razmišljati kao o sidru koje privlači i zadržava novac u svojoj blizini.
Najveću korist ostvaruju proizvođači sportske opreme, televizijske kuće i operateri, kladionice, hotelijeri, turističke agencije, komercijalne banke i sami fudbaleri. Igrači su dovoljno dobro plaćeni da ulagači na kraju sezone od njih često nemaju direktnu finansijsku korist, ali istovremeno privlače pažnju publike iz cijelog svijeta.
Među onima koji imaju korist ne treba zaboraviti ni FIFA-u, koja uživa monopol u industriji i štiti ga od modela poput Superlige. Takav model bi možda osigurao veću finansijsku korist samim učesnicima, iako bi njihov broj bio drastično smanjen.
Uzimajući sve navedeno u obzir, ako fudbalski klub u Bosni i Hercegovini raspiše javni poziv za investitora, može ga preuzeti samo neko ko ne zna šta radi ili neko kome je ulaganje sredstvo za sticanje nezakonite koristi nevezane za fudbal.
Ili oboje.
IV
Šta je onda rješenje za bosanskohercegovački sport ako to nisu bogati vlasnici?
U Bosni i Hercegovini trenutno postoje dva kluba koja se, prema domaćim standardima, mogu smatrati uspješnim. Jedan je iz Banje Luke, drugi iz Mostara, a iza oba stoje etničke politike koje se nalaze na vlasti.
Još sa prvim pokušajima demokratskog društvenog uređenja pojavili su se sportski spektakli koji su, pod krilaticom „hljeba i igara“, služili kao sredstvo upravljanja masama. Pažnja se skretala sa važnijih tema, dok se istovremeno stvarao privid zadovoljstva.
Pogledajte samo koliko je interesovanje za politička dešavanja opalo zbog održavanja Svjetskog prvenstva u fudbalu. Čak i finansijska tržišta posljednjih sedmica sporije reaguju na vijesti sa Bliskog istoka.
Naravno, ne postoji nikakva zavjera iz političkog podzemlja. Riječ je o društvenom sistemu koji je organski opstao zato što je efikasan.
Političko i društveno uređenje Bosne i Hercegovine daje poseban kontekst cijeloj priči. Nije slučajno što su upravo Borac i Zrinjski odabrani predstavnici.
FK Sarajevo je treći aktivni politički projekat, iako je to manje očigledno zbog nedostatka sportskih rezultata. Odgovor na pitanje zašto rezultati izostaju nalazi se nekoliko pasusa ranije. Na kraju krajeva, radi se o braći.
Ipak, činjenica da FK Sarajevo već godinama neometano posluje prema modelu koji bosanskohercegovački zakon ne prepoznaje, da je rasterećen dijela obaveza legalnog poslovanja prilikom plaćanja igrača i da se različitim pravnim i finansijskim konstrukcijama izbjegavaju posljedice kršenja finansijskog fair-playa, svrstava ga u istu grupu sa Zrinjskim i Borcem.
Slične primjere možemo pronaći i izvan granica Bosne i Hercegovine.
Posebno je zanimljiv slučaj košarkaške Eurolige, koja je trenutno jedna od najuspješnijih sportskih priča. Mnogi klubovi Eurolige u velikoj mjeri funkcionišu kao državni ili politički projekti, od beogradskih klubova, na koje smo najviše ljubomorni, do Barcelone.
Izuzetak je Giannakopoulos, koji pripada grupi investitora kojima je ulaganje u sport zaista svojevrsni privatni hobi.
V
Ako zanemarimo činjenicu da su u domaćim uslovima politički motivi uglavnom lični, iako se predstavljaju kao zaštita određenog etnosa, i razmislimo šta bi trebao biti pravi motiv ulaganja u sport, vraćamo se onome što je ranije nazvano sidrom.
Sport okuplja privredne aktere u sistemu u kojem se oni međusobno podržavaju i nadopunjuju, podstičući samoodrživu ekonomsku aktivnost. Takav sistem trebao bi biti u interesu svake odgovorne politike.
Dok dvadeset i dva igrača trče za loptom, čitava ekonomija igra vlastitu utakmicu.
Televizijske kuće i operateri bilježe rekordnu gledanost. Prijevoznici prodaju karte. Parking se naplaćuje do posljednjeg mjesta. Hoteli pune sobe gostujućim navijačima i ekipama. Banke evidentiraju hiljade transakcija. Kladionice iz minute u minutu primaju nove uplate. Ugostitelji se pripremaju za navalu gostiju nakon posljednjeg sudijskog zvižduka. Influenceri stvaraju sadržaj koji će za nekoliko sati obići društvene mreže, dok roditelji popuštaju dječijim molbama za novi Adidasov dres omiljenog kluba.
Istovremeno, marketinški timovi koriste tih devedeset minuta kao savršenu priliku za privlačenje pažnje miliona potrošača.
Ako vam ovo djeluje kao priča koja bi imala smisla samo da se nalazimo negdje zapadnije, potrebno je smanjiti očekivanja.
Plasman jednog bosanskohercegovačkog kluba u završnu fazu Lige prvaka bio bi incident i fantastičan uspjeh. Ni pod kakvim normalnim okolnostima to ne može postati pravilo, jer ne postoji prirodan podsticaj da se iz ekonomije Bosne i Hercegovine u fudbal prelije toliko novca.
S druge strane, domaće prvenstvo Bosne i Hercegovine jedno je od najgledanijih u regionu. U njemu se takmiči veliki broj klubova sa stvarnom navijačkom bazom, a među tim klubovima postoji rivalitet kakav se rijetko pronalazi u okruženju.
To su sasvim dovoljne pretpostavke da fudbal postane generator značajne ekonomske aktivnosti.
Pored političkog podsticaja, kojim obilujemo, i ekonomskog, kojem bismo se trebali više okrenuti, postoji i šira društvena korist zbog koje bi donosioci odluka u svakoj državi trebali investirati u sport.
Ta korist odnosi se na fizičko i mentalno zdravlje društva, ali za njeno potpuno razumijevanje vjerovatno je potrebno dosegnuti novu i napredniju fazu kolektivne svijesti.
VI
Na kraju treba razmotriti i odgovornost samih klubova za stanje u bosanskohercegovačkom fudbalu.
Ne može jedino rješenje biti lobiranje za pomoć vlasti, posebno zato što oslanjanje isključivo na političku podršku nije održiv model. U Bosni i Hercegovini jedino model podrške Zrinjskom trenutno djeluje dugoročno održivo i logično.
U upravljačkim i operativnim strukturama fudbalskog kluba moraju se nalaziti ljudi koji će raditi na unapređenju, a zatim i eksploataciji brenda. Njihov zadatak je da klub učine kvalitetnim sidrom i osiguraju priliv novca dovoljan za sportsku konkurentnost.
Za to su potrebni sposobni i motivisani ljudi.
Veliki problem je što većina domaćih klubova posluje kao udruženje građana. Da bi grupa sposobnih ljudi bila motivisana, oni moraju moći živjeti od rada u klubu. U trenutnom modelu FK Željezničar donosioci odluka uglavnom su volonteri.
Ako klub koji ima najbrojnije i najvjernije navijače u državi ne može biti konkurentan ni u domaćim okvirima, jasno je da postoji ozbiljan problem u načinu upravljanja.
Upravo je operativni dio Kluba, odnosno administracija koja radi za platu, nekoliko puta održao Klub u životu nakon što bi upravljačke strukture sav teret poslovanja prebacile na zaposlene i pobjegle čim bi stvari krenule nizbrdo.
Zašto i ne bi?
Upravljači nemaju dovoljno podsticaja da rade odgovorno, niti postoji stvarni teret odgovornosti kada je potrebno snositi posljedice.
Da stvar bude gora, često se predlaže da se mjesto u Upravi ili Skupštini dobija uplatom određenog iznosa novca. Teško je i nagađati na šta bi takav sistem ličio.
Navijačima mora biti jasno da ljubav tih ljudi prema Klubu, koja uglavnom nije upitna, nije dovoljna za odgovorno i profesionalno upravljanje. Ljubav je dovoljna za kupovinu godišnje ulaznice ili potpisivanje ponekog sponzorskog ugovora preko njihovih matičnih kompanija.
Da bi oni koji upravljaju Klubom kvalitetno i odgovorno radili svoj posao, nije dovoljno da budu uspješni privrednici čija je veza sa Klubom prvenstveno navijačka.
Ta veza mora biti finansijski ojačana, a za to je potrebno pronaći odgovarajući model.
Jedno od mogućih i izvedivih rješenja jeste osnivanje dioničkog društva kojem bi se ustupilo pravo korištenja obilježja Kluba.
Nije presudno na koji bi se način to provelo, koliko bi vrijedila pojedinačna dionica ili ukupni kapital društva. Vjerovatno bi bila potrebna nezavisna procjena. Suština ovog modela nije isključivo u akumuliranju kapitala.
Razlog zbog kojeg bi mogao biti efikasan jeste to što bi na jednom mjestu okupio aktere kojima je važno da Klub bude uspješan, kako iz finansijske tako i iz navijačke perspektive.
Pretpostavka je da bi se okupio veliki broj malih ulagača, odnosno navijača, i manji broj većih ulagača, odnosno kompanija koje pripadaju međuzavisnom ekonomskom sistemu o kojem je ranije bilo riječi.
Interes tih kompanija bio bi rast i povezivanje sa brendom, kao i određeni utjecaj na odluke povezane sa njihovim matičnim poslovima, a ne nužno učešće u raspodjeli finansijske dobiti.
Udruženje bi, prema jednoj od mogućnosti, uglavnom zadržalo većinski udio. Ipak, to je pitanje koje bi se moglo prepustiti tržištu i konkretnom modelu.
Klub bi se mogao zaštititi pravom prvenstva kupovine dionica u slučaju da neki ulagač odluči prodati svoj udio.
Takav model ne bi bio nov.
Veliki broj fudbalskih klubova u Njemačkoj funkcioniše na sličan način. Udjele u Bayernu, naprimjer, imaju Adidas, Allianz i Audi. Ipak, moguće je da njemački model precjenjuje formalnu ulogu udruženja, jer se zabrinutost navijača može riješiti odgovarajućim pravilima prilikom samog osnivanja dioničkog društva.
Mnogo je detalja o kojima bi se moglo raspravljati, ali ne postoji magični model koji je dovoljno samo prepisati.
Svaki klub predstavlja zaseban slučaj, dok je uspjeh rezultat rada, odgovornosti i često sretnih okolnosti.
VII
Još jedna važna tema u slučaju FK Željezničar jeste njegova imovina.
Mnogi imovinu Kluba zamišljaju kao sredstvo koje bi trebalo aktivirati radi ostvarivanja prihoda nevezanih za sport, a zatim te prihode ulagati u sportski segment.
Ima istine u tvrdnji da bi, naprimjer, pomoćni teren na tako atraktivnoj lokaciji mogao donositi mnogo više novca kada bi prestao služiti svojoj izvornoj namjeni i bio iskorišten za profitabilniji sadržaj.
Međutim, postoje tri problema.
Prvi je što bi praksa prebacivanja novca iz poslovne jedinice koja ostvaruje dobit u poslovnu jedinicu koja kontinuirano posluje sa gubitkom bila pogubna za profitabilni dio poslovanja.
Drugi problem je što do takvog ishoda vjerovatno ne bi ni došlo. Finansijski podsticaj bi u jednom trenutku prevagnuo u korist isplativog biznisa, pa bismo završili sa neboderima ne samo na pomoćnom nego i na glavnom terenu.
Treći problem je što, kada raspolažete vrijednim resursom, postoji opasnost da se slijepo oslonite na njega i zapostavite sve ostalo, što se u ekonomiji naziva holandskom bolešću, ili da vam taj resurs neko jednostavno oduzme.
Najbolji primjer predstavljaju zemlje bogate prirodnim resursima koje nikada ne uspiju uživati korist od njih. Umjesto toga, ostaju zarobljene u unutrašnjim sukobima koji se finansiraju izvana, dok vanjskim finansijerima prodaju sirove ili poluobrađene resurse po izuzetno niskim cijenama.
VIII
Prvu prvenstvenu utakmicu u novoj sezoni Željezničar igra 8. ili 9. augusta na domaćem terenu protiv BSK-a iz Banje Luke.
Stadion će biti pun.
Ispade ko god ulaže u fudbal je ili krimos ili glup pa baca pare.
Malo je neukusno FKS tu nazvati političkim projektom, a od politike imaju manje nego mi. To što ne znamo sastaviti statut, nije fer njima podvaljivati.
Pa od čeg Dinamo i Zvezda žive nego od prodaje igrača.
Nekakvi Damjanovići i Jovanovići po 5 milki eura, Milosavljević i Maksimović po 15. Nema tog Vučića koji bi im nabrao taj novac.
Dinamo ne moramo ni spominjati, kakvih budala su oni utrpali za po 10-15 milki, pa onda 5 godina beskonačnih posudbi dok ne završe negdje u turskoj.
A ovi svi su debili koji nemaju marke profita od fudbala, nemoj me zezat.
Igra na emociju što smo u poluraspadu kakvom jesmo i tjt.
blize se izbori Grbavica ce biti ko modna pista za politicare.
