Javno obraćanje navijačima FK Sloboda Tuzla
Dragi navijači i simpatizeri FK Sloboda Tuzla,
Dugo sam razmišljao da li da napišem ovo obraćanje. Nisam čovjek koji voli iznositi stvari u javnost niti sam ikada želio nanositi štetu klubu koji volim. Međutim, nakon svega što sam prošao, osjećam da dugujem istinu upravo vama – navijačima koji ste bili uz nas i kada je bilo najteže.
Prije svega želim zahvaliti FK Slobodi, klubu koji me afirmisao, izgradio kao igrača i čovjeka i omogućio mi da budem ono što sam danas. U ovom klubu proveo sam veliki dio svoje karijere, nosio kapitensku traku s ponosom i svaki put davao posljednji atom snage za grb Slobode.
Kada sam se 2019. godine vratio u Slobodu, imao sam ponude iz inostranstva. Mogao sam otići i izabrati lakši put, ali nisam. Ostao sam jer sam vjerovao u Slobodu. Vjerovao sam da zajedno možemo vratiti klub tamo gdje pripada i napraviti nešto veliko. Nažalost, danas odlazim sa osjećajem tuge i razočarenja.
Ovo nije napad na FK Slobodu. Sloboda će za mene uvijek biti iznad svakog pojedinca. Ono o čemu govorim odnosi se isključivo na ljude koji danas vode klub i način na koji ga vode.
Po mom mišljenju, njihov rad i rezultati govore sami za sebe. Novac bez znanja, vizije i odgovornosti ne donosi uspjeh. Već godinama se vodi ista politika, a rezultata nema. Svakih šest mjeseci mijenja se gotovo kompletan igrački kadar, odlaze igrači koji vrijede, dovode se novi, ostaju dugovanja i sve se vrti u istom začaranom krugu. U takvom sistemu teško je očekivati bilo kakav napredak.
Posebno me zabolio način na koji je završen moj put u Slobodi. Iz kluba su se javno zahvaljivali igračima koji više nisu tu, što je potpuno normalno i ispravno. Međutim, kada je riječ o meni, nije se našlo ni toliko poštovanja da se navijačima objasni zašto odlazim. Smatram da sam to svojim odnosom prema ovom klubu zaslužio.
Godinama sam davao sve što sam imao za Slobodu. Bio sam uz klub kada je bilo najteže, igrao i onda kada nije bilo lako, nosio kapitensku traku s ponosom i uvijek stavljao interes Slobode ispred vlastitog. Oprostio sam značajan dio svojih potraživanja, ne zbog ljudi koji danas vode klub, nego zbog FK Slobode, kako bi klub lakše funkcionisao. Dok su pojedini svoja prava tražili putem tužbi, mi domaći igrači pristajali smo na odricanja i kompromise vjerujući da tako pomažemo svom klubu.
Nažalost, često sam imao osjećaj da upravo domaći igrači na kraju ispadnu najmanje cijenjeni. Sa nama se pregovaralo oko svake plate, svake premije i svakog duga, dok su se za druge pronalazila mnogo veća sredstva. A kada je bilo najteže, upravo su domaći igrači ostajali da iznesu najveći teret. Ako je to način da se nekome zahvali za godine odanosti i žrtve, onda je to zaista tužno.
Javnost mora znati i kako izgleda svakodnevni život igrača. U posljednjih godinu dana primili smo svega pet i po plata. To nije normalno ni za jedan profesionalni klub. Igrači koji dolaze sa strane nisu ovdje iz ljubavi, nego zato što od fudbala hrane svoje porodice. Kako očekivati da neko pruži maksimum kada mjesecima ne prima ono što je zaradio?
Ako želiš ostati u klubu, gotovo svake godine od tebe se očekuje da oprostiš dio svog duga. Neki pristanu, neki ne. Tako se problemi samo odgađaju, a nikada ne rješavaju.
Predsjednik kluba, osim što se pojavi na prozivci, vrlo rijetko je bio prisutan u svakodnevnom životu ekipe. Najčešće bi dolazio nakon poraza ili neriješenog rezultata kako bi saopštio da su igrači kažnjeni. Pri tome treba reći da u tim trenucima plate često mjesecima nisu bile isplaćene. Smatram da odgovornost rukovodstva ne može biti samo kažnjavanje igrača kada rezultat izostane. Prava odgovornost podrazumijeva da budeš uz ekipu i kada je najteže, da rješavaš probleme, a ne samo da govoriš o kaznama.
Klub često nije imao ni osnovne uslove za normalan rad. Nedostajali su rekviziti za trening, kvalitetna oprema, fizioterapeut na treninzima i utakmicama. Dolazili smo u situaciju da igrači sami vode zagrijavanje pred utakmice, pa čak i regeneracijske treninge. Trenirali smo gdje god smo mogli, bez uslova koje jedan klub poput Slobode mora imati. Kada nešto pitaš, odgovor je bio: “Pitaj predsjednika.” Kada dođeš do predsjednika, odgovor glasi: “Strpite se, čekamo tranšu.” To čekanje trajalo je mjesecima.
Posebno želim istaći čovjeka koji je, po mom mišljenju, nosio najveći teret svakodnevnog funkcionisanja kluba – Amira Smajlovića. Koliko je meni poznato, svojim novcem pomagao je da se utakmice uopšte odigraju, bio je svakodnevno uz ekipu i radio posao koji je trebao raditi čitav sistem. Takvi ljudi zaslužuju veliko poštovanje.
Na drugoj strani, bilo je situacija koje su me iskreno postidjele. Dešavalo se da se bivšim igračima mora nositi novac kako bi se izmirila dugovanja i omogućilo odigravanje utakmice. Još je tužnije kada se od tih istih ljudi traži novac za gorivo. To nije dostojno FK Slobode niti ljudi koji predstavljaju ovakav klub.
Što se tiče predsjednika Skupštine Nedžada Bijesovića i predsjednika kluba Husica iznosim isključivo svoje lično mišljenje. Smatram da od njegovog dolaska nisam vidio poteze koji su donijeli konkretan napredak klubu. Više sam slušao obećanja da će biti bolje nego što sam vidio stvarne promjene.
Želim spomenuti i čovjeka za kojeg smatram da je ostavio najveći trag u periodu u kojem sam igrao za Slobodu – gospodina Senada Mujkanovića. To govorim iz vlastitog iskustva, ali vjerujem da će se sa mnom složiti i veliki broj mojih saigrača. U njegovom prvom mandatu završili smo prvi dio sezone na trećem mjestu Premijer lige, a u njegovom drugom mandatu izborili smo povratak u Premijer ligu. Bio je čovjek od riječi, znao je stati iza ekipe i preuzeti odgovornost. Takvi ljudi se ne zaboravljaju.
FK Sloboda Tuzla je mnogo više od običnog fudbalskog kluba. To je ime, tradicija i brend koji je decenijama predstavljao ponos Tuzle i Bosne i Hercegovine. Zato smatram da vođenje ovakvog kluba nije posao za svakoga. Nije dovoljno imati novac ili pričati da ga imaš. Potrebni su znanje, vizija, iskustvo i odgovornost.
Posebno me boli stanje u omladinskom pogonu, gdje sam i sam radio nekoliko mjeseci. Djeca su budućnost svakog kluba, ali kod nas se prema njima nije odnosilo onako kako zaslužuju. Dešavalo se da jedan trener vodi dvije, pa čak i tri generacije. To nije dobro ni za djecu ni za trenere. Svaka generacija zaslužuje punu pažnju, kvalitetan stručni rad i pomoćnog trenera.
Nažalost, često se sticao utisak da je važnije koliko će se naplatiti članarina nego koliko će neko dijete napredovati. Trenerima su plate kasnile, a kada bi tražili ono što su pošteno zaradili, umjesto razumijevanja nailazili bi na pritiske. Roditelji su plaćali gotovo sve, od opreme do brojnih dodatnih troškova, dok su se istovremeno postavljala pitanja gdje završava novac od članarina.
Najviše od svega boli činjenica da danas mnoga djeca bez razmišljanja odlaze u klubove iz nižih rangova takmičenja jer smatraju da su tamo uslovi bolji, organizacija ozbiljnija i da će više napredovati. Nekada je san svakog djeteta iz Tuzle bio obući dres Slobode. Danas, nažalost, to više nije slučaj. To nije poraz djece niti njihovih roditelja – to je poraz ljudi koji vode klub.
Ne pišem ovo da bih bilo koga vrijeđao niti da bih stvarao podjele. Pišem zato što volim Slobodu i zato što ne mogu više šutjeti dok se svi prave da je sve u redu. Problemi neće nestati ako se o njima ne govori.
Na kraju želim zahvaliti svim svojim saigračima, trenerima, ekonomima, fizioterapeutima, doktorima i svim ljudima koji su pošteno radili svoj posao i bili uz ekipu u najtežim trenucima. Posebno hvala vama, navijačima. Vi ste bili i ostali najveća snaga FK Slobode. Bez obzira na rezultate, uvijek ste bili uz klub i zato zaslužujete istinu.
FK Sloboda će uvijek imati posebno mjesto u mom srcu. Odlazim čistog obraza, ponosan što sam svaki put davao svoj maksimum, što nikada nisam birao lakši put i što sam imao čast nositi kapitensku traku ovog velikog kluba.
Iskreno se nadam da će doći ljudi koji će znanjem, radom, poštenjem i odgovornošću vratiti FK Slobodu tamo gdje joj je mjesto. Jer Sloboda nije zgrada, nije kancelarija i nisu funkcije. Sloboda su njeni navijači, njena djeca, njeni bivši i sadašnji igrači i svi oni koji je iskreno vole.
Niko nije veći od FK Slobode. Ljudi dolaze i odlaze, funkcije su prolazne, ali Sloboda mora ostati iznad svih. Želim da klub ponovo bude ponos Tuzle i mjesto gdje će svako dijete sanjati da obuče crveno-crni dres. To dugujemo generacijama koje dolaze.
Ako je istina nekome neprijatna, onda problem nije u onome ko je izgovara, nego u onome ko je svojim postupcima do nje doveo.
Hvala vam na svemu.
Said Husejinović
