Eto, ne znam koliko je uredu sto sam ovdje stavio, ali posto pretpostavljam da ce ovdje najvise ljudi da procita, ne zamjerite sta. Respect.NEVER FORGET NEVER FORGIVE - Srebrenica 11.07.1995.-11.07.2009.
Kako ti je ime Slobodanova majko? Kako ti je ime Ratkova majko, Draganova, Radovanova, Brankova? Nije ti ime Ruža,
jer ruža miriše i od ruže je izdanak ruža. Jagoda ti nije ime, ni Dunja, ni Malina, jer sve tri mirišu i daju slatke plodove,
za djecu našu. Nije ti ime ni Mila, jer njeno dijete milo mora biti. Kobra, otrovnica, ne možeš biti, jer ona ujeda, ubija,
samo kada se brani. Ja sam ti dala ime Mrca, jer mrca moraš biti. Samo tvoja utroba mracna, jadna i cemerna, pogana
i otrovna, može nositi i roditi dijete, pogan ljudsku, koja ubija i uživa u vonju krvi. Ta pogan tvoja, ta bijeda ljudska,
sin tvoj, Mrco, ubio je mog sina, nevino dijete moje. Oci majki, trebaju gledati svijet, cvijet, rastanje djece svoje i
njihove djece, a ne ubijanje i sliku živu, kada nesoj ljudski, ubija i muci. Pucala je lubina moja, gorjela utroba moja,
krvave suze ocima mojim, dok sam gledala dijete moje, kako mucki, kukavicki ubija pogan tvoja. Imao je samo šesnaest godina,
tek nastao na svijet. Nevin, mlad ko rosa, ni brada mu nije uspjela porasti, sem nešto ko mahovina, što me golicalo kada me
zadnji put grlio. Pred ocima mojim padalo je moje dijete dok ga je tvoj sin Mrco, hijena ljudska nogama po glavi udarao.
Udarao nesoj ljudski, djecu našu, sinove naše, ljubavi naše, cvijece bosansko. Nijemo usnama šapcem, slici govorim:
„Ne boj se sine, majka je s tobom i Bog je s tobom. On sve vidi i sve cuje". Nije bilo mog sina strah, Mrco, ni glasa pustio
nije, ni klecao, ni jec’o, ni molio nije. Nemocan bio, mnogo jaci i viši i ponosniji, od tvog gada sina.
Tvoj sin, Mrco, jadan, mali, pucao u svezane ruke, u kosu plavu, majicu plavu obojio bojom crvenom i ništa više.
„Zašto, majko, ja odoh, a htio sam puno. Da te pazim i mazim, kao ti mene što si. Mašinu da ti kupim, haljine da ti pere.
Gospoda, hanumica do vijeka da mi budeš".
„Ne brini, sine, kupice meni mašinu ljudi, mogu ja i ‘vako. Rano moja, radosti majkina. Ko ce majku u mezar spustiti,
mezar praviti, fatihu prouciti? Ne boj se, sine, tu je majka. Ne bojte se, ljiljani, naši. Cvijece mirisno, djeco naša.
Ne boj se, sine, dženetu se pokloni, tamo svega ima, nagrada hiljadu. U bašce dženetske, sine da šetaš.
Mirisi cvijeca, rane da vidaju tvoje. Hurije dženetske kolo da ti igraju. Da majku svoju cekaš i docekaš pod drvo hurme
radostan i sretan.
Sad si gazija bosanski, moj dicni heroj i ponos moj." „Ne bojim se ja, majko, ne bojim smrti", necujno šapcu drhtave usne.
Plavi cuperak na celo pada, mirisno od cistog znoja,
Šta li sada misliš ljepoto, moja, dok smrt u oci gledaš, dok tvoje tijelo ka zemlji pada. Da li je puno boljelo, sine?
Da li si cuo psa da laje, da te ceka stado tvoje i frule zov. Da li su breze šuštale, sine, one što je babo sadio kada
si se rodio? Da li je smrt, poput izvora našeg, što iznad kuce klokoce tiho, ili slatka kao ona trešnja što si se na nju peo,
jeo i gadao drugove svoje? Je li mirisna ko trava caira naših? Ne boj se, sine, fatihu uci, Bogu se moli.
Majko, mene je ipak, malo strah. Micu hladne usne, plavog laneta mog. "Ne boli, sine, ne boli ništa. Ko pcela kada ubode.
Ne boj se gazijo, dova je moja sa tobom sine. Melek je tu, glavu nasloni na njegove ruke. Hurije ce te napojiti sine,
Dženetske ptice oko tebe pozdravljaju umiranje tvoje. Ljepše je tamo, nego ovamo, kune ti se majka. Ne boj se, oci, moje,
rahmetululah. Boli sine, boli i majku. Šehade ucim šapatom svojim. Bože dragi tvoji smo robovi. Ti nas prihvati, nauci,
sabura daj. Oci da sacuvamo, da gledam zlotvoru kraj. Da gledam kaznu tvoju, za dušmana mog.
Pameti mi daj da pamtim zlikovce naše. Da nadem kosti moje, da grije majka u krilo svoje zavežljaj mili.
Da nosi majka u zemlju hladnu, suzama da zalijem bosiok mladi, što ce nici iz taze mezara.
Fatihu da ucim djetetu mom, sinovima našim, djeci bezgrešnoj. Pameti mi daj Bože, moj dragi, da mogu ici i kleti.
Kibleta moja svuda bice gdje raste cvijece naše, krvi i patnje bosanske. Bože moj mili necu da umirem.
Hocu gledati zlotvora, našeg, da se trese, znoji i muci. Da gledam gada, kako je mali, sitan, pogan bez puške i sile.
Bože mili ti si mocan, jedini naš sudija i svjedok. Za zlo ne kopaš oci kada treba nego kada boli.
Na kušnju stavio zlotvore crne, da biju i kolju, da pale i mrze. Silu njihovu, ti slamaš polako.
Da li si znala šta dojiš, Mrco, pogan ljudsku, zlotvora crnog? Je li tvoj mlijeko cemerno bilo, ko guje ljute,
pa mozak pomutilo jadu tvome? Je li i on pionir bio, je li pjevao pjesme cvijetu, Zmaju Jovi.
Je li pravio latice za praznike tvoje? Da li je poslušan bio, komšiji pomagao, pa sad ubijo? Zar nisi vidjela,
tu pogan svoju, kako bazdi na vonj, na rakiju briju i krv usirenu, što kapa sa pogane dlake? Ne boj se sine, tu je majka.
Radost si moja bio. Rodila te u kuci u maju kada sve miriše. Plac tvoj bio je nagrada za muke moje.
Kako si samo dojiti znao, a babo tvoj se smijao i rece:"Bice to heroj, babin, Bosanac pravi". Pa prvi zubic ko u zecica,
sa cuperkom plavim, radosti moja. Prvi koraci, tvoji, livadama našim. Unio si radost u kucu našu!
Strepjela ti majka kada si vreo bio, masirala, ljuljala, lijecila, brinula. Nocima bez sna. Gajila majka janje za dželata,
tvog sina Mrco. Ponosna majka bila, u školu vodila za ruku prvaka. Stezala me znojava ruka. Strah ga od ucitelja bilo.
Od smrti ga strah nije bilo Mrco, vidjela si. Gordo je hodao i gord mrtav u travi bio ispred onog tvog poganog sina.
Ne boj se sine, Ponosna je majka, što si mrtav, što nisi ubica, što majka krvnika rodila nije, što sam danas veca i jaca,
snažnija i ponosnija, no ti Mrco što si. Ja nemam sina, al obraz imam, nemaš ni ti više sina, Mrco, a nemaš ni obraz.
Ne boj se sine, sokole moj, mirisa tijela tvoga, majka se sjeca. Ruku drhtavih, što nježno grle. Smješke na obrazu tvom.
Ne boj se sine, doci ce majka, uspavanke da ti pjeva, u krilo grije. Odavno Mrco, ja nemam sina, nemaš ga ni ti.
Danas ja imam sina, ponos je moj, ovaj mezar svježi, kosti skupljene u mahramu malu. Ja znam mjesto mezara dragog,
a gdje ce znaš li biti jadova raka? Danas Mrco, ja nisam sama. Vrele suze liju niz lice moje i sunce kroz suze sija,
ponos je moj. Vidiš li Mrco, cemera tvog. Danas su samnom sve dobre majke iz svijeta cijelog. Pljuju tebe i tvoje tijelo i utrobu tvoju.
Danas sam ja ko brdo jaka, u ovom šarenom parku šehidskom, mirisnom. Bosiok dragi nježno miriše, uz tihi šapat sina mog milog.
“Evo sam majko ja ovdje dolje, spokojno ležim i spavam. Slagala nisi, sve je dženetsko lijepo nestvarno.
Šerbeta pijem, bašcama šetam, krila me nose, hurije hlade, Božja je pravda milost naša. Ne placi majko, suza me davi, fatihu uci, to mi prija i sladi”
Spavaj mirno voljeno moje, evo došlo svijeta pola, da ispjeva pjesmu ponosnu, da obide krvavu Bosnu. Evo svima sija osmijeh s lica.
Živa je sine i živjece za navijek moja, tvoja i naša Srebrenica.
Majka
Don't forget Srebrenica. Ne ponovilo se nikada nikome.
a sta li bi ono moglo biti 
