Na današnji dan, prije 30 godina, napustio nas je Angelo Moratti, predsjednik Velikog Intera i otac našeg sadašnjeg presjednika Massima Morattija. Sjećanje na njega ne blijedi i ostaje u srcima zaposlenika, igrača i svih navijača Intera, danas i zauvijek.
Angelo Moratti, sin Albina i Gilde Moratti, rođen je 05. 11. 1909. u gradiću Somma Lombardo u provinciji Varese. Otac Albino imao je farmaceutsku radnju u Milanu. Nažalost, bez majke Gilde ostaje vrlo rano. Težak odnos sa maćehom naveo ga je da kuću napusti još kao dječak, oslanjajući se na vlastitu dosjetljivost i čvrstu snagu volje. Počinje raditi sa 16 godina, iskušavajući razna zanimanja, da bi kasnije poslovni uspjeh ostvario u naftnoj industriji. Intuitivni poduzetnički mentalitet doveo ga je do briljantnih rješenja i poslovnih uspjeha. 1932. u Rimu skupa sa brodovlasnikom iz Genoe osniva tvrtku koja se bavi trgovinom loživih i rafiniranih ulja, s inovativnim sistemom skladištenja. Malo prije drugog svjetskog rata kupuje rudnik lignita u Piegaru u blizini jezera Trasimeno te zapošljava 1600 rudara. Uz rudnik izgrađuje elektranu pogonjenu lignitom, koja će kasnije biti nacionalizirana. Po završetku drugog svjetskog rata, osniva tvrtku za transport nafte preko mora, čiji će glavni brodovi nositi imena njegovih triju kćerki. Bio je prvi poduzetnik koji je dao izgraditi veliku industrijsku instalaciju na Siciliji. Kupuje staru rafineriju u Teksasu, a 1948. osniva i tvrtku koja se bavi rafiniranjem nafte. 1962. u mjestu Sarre u blizini Cagliarija osniva svoje najveće poslovno dostignuće, rafineriju ''Saras'', koja sa 15 milijuna tona obrađene nafte godišnje, predstavlja najveće naftno postrojenje na Mediteranu. Izvan područja energetike, od 1972. do 1976. bio je suvlasnik lista ''Corriere della Sera'' skupa sa Giannijem Agnellijem i nasljednicima Crespi. 1976. cijelo vlasništvo prodano je grupi Rizzoli. Od 1972. do 1974. bio je i vlasnik lista ''Il Globo''. Sa ženom Erminiom Cremonesi (1907. -1989.), koju je oženio 1932. imao je petero djece: Adriana (1932), Gianmarco (1936), Mariarosa zvana Bedy (1940), Massimo (1945), Gioia, te Natalino koji je posovojen.
Pobjednički mentalitet i težnju za uspjehom prenio je s poslovnog i na sportski teren. Angelo postaje predsjednik Intera 1955. kada je kupio klub za 100 tisuća njemačkih maraka od svog prethodnika Carla Masseronia. Na čelu Intera je bio do 1968. kada je predsjedništvo predao Ivanoeu Fraizzoliju. On je taj koji je izgradio momčad koja će kasnije dominirati u Italiji i u svijetu poznata pod nazivo ''La Grande Inter''. Postava koju će svaki interista bez problema izrecitirati i u pol noći: Sarti, Burgnich, Facchetti, Tognin, Guarneri, Picchi, Jair, Mazzola, Milani, Suarez, Corso, zlatnim slovima je zapisana u povijesti kluba.
Međutim, unatoč velikim financijskim ulaganjima prve godine nisu bile nimalo zadovoljavajuće. Dolaskom Helenia Herrere i mladog, ali kompetentnog direktora Itala Allodia, te primjenom pravila ponašanja iz njegovih tvrtki počela je era velikog Intera. Nije bio čovjek od previše riječi, godišnje je davao maksimalo tri do četiri izjave za medije. Odnose se medijima prepustio je generalnom direktoru i tada mladom odvjetniku Peppinu Priscu, kojeg je postavio i za dopredsjednika momčadi. Pod njegovim predsjedništvom izgrađen je i ultramoderni sportski centar Appiano Gentile, u to vrijeme jedini takve vrste. Njegovi posjeti Appiano Gentileu su bili rijetki, ali definitivno efikasni, ponajprije zbog njegove velike karizme kojom je utjecao na ljude oko sebe. Za igrače je bio kao otac, dobar, darežljiv, pun razumijevanja. Bio je uvijek, kao što je sada Massimo, na njihovoj strani. Poludio je od sreće kada je 1964. Inter u finalu tadašnje lige prvaka s 3-1 pobjedio moćnog Real s Puskasaom, Di Stefanom i Gentom.
Imao je mnogo miljenika pod svojim predsjedništvom, a prvi po redu bio je bez sumnje Benito Lorenzi, jedna od legendi Intera (prvak 1953. i 1954), zatim Antonio Valentin Angelillo (čovjek koji drži rekord po postignutim golovima u jednoj sezoni - 33) i kao posljednji Mario Corso, poznat po nadimku ‘’lijeva božja noga’’ kojeg se smatra jednim od najgenijalnijih igrača u Interovoj povijesti.
Strast za Interom se pojavila mnogo godina prije. Zahvaljujući njegovoj ženi Erminiji, 1929. godine, dok su još bili zaručnici, Angelo je pogledao svoju prvu utakmicu Intera. Od toga dana Moratti je postao veliki navijač Intera te nekoliko godina nakon toga postaje i jedan od suvlasnika. S njim na čelu Inter je osvojio tri scudetta, dvije lige prvaka i dva interkontinentalna kupa, u slavnom razdoblju kluba kojeg se svi sjećaju kao era velikog Intera. Kada je 1968. napustio Inter rekao je nešto znakovito: ''Treba dati više mjesta mladima''. Njegova neizmjerna ljubav i strast prema Interu žive i danas preko njegovog sina Massima. Zauvijek će ostati upisan zlatnim slovima u povijesti Intera, te u srcima i mislima svih istinskih navijača crno-plavih. Grazie Angelo, hvala ti za veliki Inter.