Post
Postao/la shaman7 » 21 avg 2011, 16:25
HEROJ MOG DJETINJSTVA
In memoriam: Nenad Ćeća Bijedić (1959 – 2011)
Nikada neću zaboraviti taj dan. Bila je srijeda, proljeće 1986. godine. Niz Titovu ulicu, u pravcu autobuske i željezničke stanice, od ranog jutra se slijevala rijeka ljudi obučenih u crveno. Putovali su u Beograd. Tog popodneva na programu je bilo finale Kupa Maršala Tita, utakmica između Veleža i zagrebačkog Dinama.
DAN VELIKE POBJEDE
Danima sam molio daidžu da me vodi u Beograd. Ali bio je to prvi put da je nepokolebljivo odbio čak i razmisliti o mojoj molbi. Tog jutra trebao sam ići u školu. Pokušao sam posljednji put isposlovati put u Beograd. Plakao sam, kukao, ucjenjivao, ali pomoći nije bilo. Uplakan i revoltiran ustrčao sam stepeništem na terasu i preko nje se merdevinama popeo na krov. Daidža se mrtvo hladno spremio za odlazak, a ja sam odbio da idem u školu. To mi je bio posljednji adut, ako ne idem u Beograd, ne idem ni u školu. Začudo, niko me nije dirao niti pokušao natjerati da odem u školu. Ostavili su me da sjedim na krovu. Ne pamtim da sam ikad, prije ili kasnije u životu, bio toliko tvrdoglav, a poznat sam kao tvrdoglavac. Zabio sam glavu među koljena, plakao i kiptio od bijesa istovremeno. Sjedio sam tako satima.
U jednom trenutku tog popodneva, još sam bio na krovu, modar od plača i naduren, gradom je zavladala potpuna tišina. Ubrzo, tišinu je zamijenilo pojačavanje tona na televizorima u komšiluku. Iznenada sam došao sebi. Prestao sam proklinjati i plakati. Došlo je vrijeme odigravanja utakmice. Skočio sam s krova na terasu i mačijim korakom se spustio u kuhinju. Iz kuhinje sam pravednički namršten ušao u dnevni boravak, kojim je odzvanjao zvuk TV-a. Nikog nisam ni pogledao, šutke sam sjeo na pod ispred magične kutije i narednih devedeset i kusur minuta s nje nisam ni skidao pogled.
Za mene pitanje favorita nije postojalo. U to vrijeme ja nisam ni mogao zamisliti da Velež može izgubiti utakmicu. Doduše, gledao sam isključivo domaće utakmice pod Bijelim Brijegom, koje je Velež tih godina bez problema dobijao. Kako god, za mene je pitanje pobjednika bilo odavno rješeno. Već tad sam fasovao navijački kompleks i život mi je pun mitskih poraza, koje neki zovu i moralnim pobedama. Ali jedan čovjek je odlučio u tu silu nepravdi i poraza ugurati i jednu veliku pobjedu.
Dinamo su predvodili Cerin, Mlinarić, Boro i Zvjezdan Cvetković. Bila je to opaka ekipa. No, Velež je imao Semira Tucea, Seju Kajtaza, Peđu Jurića i ingenioznog, ali nepredvidivog Tarambu Skočajića. Libera je igrao sjajni Vladimir Matijević, a na golu je stajao jedan od najvećih koje sam gledao, Vukašin Vuko Petranović.
Igrala se 6. minuta susreta. Semir Tuce je između tri Dinamova igrača gurnuo loptu na bok za Gorana Jurića. Ovaj ju je povukao nekoliko metara i zatim ubacio u šesnaesterac gdje je, između dva Dinamova igrača, prihvata Peđa Jurić. Jurić je prvo okrenuo Cupana pa gurnuo loptu pored ogromnog i trapavog Arslanovića, koji ga neoprezno ruši. Sudija Čolić je svirao penal. Bio je to tek šesti dosuđeni penal u 38. finalu Kupa. I tu, u ovu priču ulazi njen glavni junak, Nenad Bijedić. Uzeo je loptu, namjestio na bijelu tačku i, poslije sudijskog zvižduka, pucao.
Ranko Stojić, golman Dinama, pročitao je Bijedićev šut, ali uzalud, lopta se koprcala u mreži, a Velež je poveo 1 - 0. Bila je to sjajna utakmica. Trener Veleža, Dušan Bajević, znao je da će Dinamovci pokrivati Tucea, Kajtaza, Jurića i Skočajića. Zbog toga su u napad često izlazili Vlado Matijević i Nenad Bijedić. U sredini su im prostor otvarali Karabeg i Skočajić, koji su lažnim kretanjem unazad izvačili Dinamovu odbranu. Baš ta dvojica, Matijević i Bijedić, skuhali su situaciju iz koje opet poentira Nenad Bijedić. Matijević gura loptu u Dinamov šesnaesterac, Bračun i Cupan se nisu mogli dogovoriti ko će je izbiti i taj nesporazum koristi Bijedić, koji izlazi sam pred Stojića i rutinirano šalje loptu u mrežu.
PONOS I SLAVA
Da više nikad ništa nije uradio u životu Nenad Bijedić bi ostao heroj mog djetinjstva. A heroji djetinjstva su oni koje pamtimo cijeli život. Kad je uvalio gol za 2 - 0 protiv Dinama bio sam dijete, a tako sam se i smijao u tom trenutku. Instantno sam zaboravio cijelu frtutmu, koju sam izazvao tog jutra.
Kasnije, Mlinarić je platinijevski smanjio na 2 - 1. No, Zvjezdan Cvetković, današnji trener banjalučkog Borca, ubrzo dobija crveni karton zbog udaranja laktom, a koga drugog nego Nenada Bijedića. Bio je to tek treći dosuđeni crveni karton u povijesti Kupa. Dva gola i iznuđen crveni, neloša statistika za Nenada Bijedića.
A onda, bljesak još jednog crvenog genija. U jednoj polukontri Taramba Skočajić je povukao loptu poludesno kroz sredinu. Na ivici šesnaesterca ga sustiže Arslanović, koji se vjerovatno i dan današnji pita što mu se dogodilo u tom trenutku. Zamahnuo je nogom kao sivonja da izbije loptu, ali baš u trenutku kad ju je trebao dodirnuti Skočajić je gura pored njega, a ona noga, kojom je zamahnuo, umalo mu nije ispala iz kuka kad je proletila u prazno. Taramba, zatim, na šesnaest metara prodaje lažnjak Milivoju Bračunu, koji je klecnuo taman toliko da dozvoli Skočajiću da savršeno uposli Peđu Jurića na drugoj strani šesnaesterca. Jurić, sam kao duh, izlazi ispred Stojića i šalje loptu u mrežu. Igrao se 90. minut utakmice. 3 prema 1 za Velež.
Ubrzo nakon toga, Matijević dobija crveni karton zbog namjernog igranja rukom. Nikad više u životu nisam vidio igrača, koji, nakon dobijenog crvenog kartona, napušta teren poskakujući u slavlju. Bilo mu je totalno svejedno, iako je tim kartonom sam sebi uskratio čast da kao kapiten tima prvi podigne pehar pobjednika Kupa Maršala Tita.
U drugom poluvremenu kamera je najčešće zumirala Nenada Bijedića dvostrukog strijelca i najboljeg igrača te utakmice. Nenad Ćeća Bijedić je istog ljeta iz Veleža preselio u turski Bursaspor. Odmah u prvoj sezoni igranja za Bursu postao je rekorder tog kluba po broju postignutih golova u jednoj sezoni. Naime, iako nije bio napadač, Ćeća je u sezoni 1987/88. postigao 17 golova. Zbog toga je, pored mostarskog Ćeća, dobio i turski nadimak. Navijači Burse prozvali su ga Imperator. Iako su ga sa rekorderskog trona skinuli neki drugi igrači Bijedić je ostao istinska legenda Bursaspora. No, Ćeća se u legende upisao već godinu dana ranije u mitskoj utakmici mog života.
15.08.2011. godine zatekla me vijest da je u 52. godini života preminuo Nenad Ćeća Bijedić. Već se neko vrijeme borio s leukemijom i njegovo tijelo odlučilo je da se preda baš tog vrelog ljetnjeg dana. Kad sam pročitao vijest kroz glavu mi je prošao onaj davni proljetni dan 1986. godine. Dan, koji bi, da nije bilo Ćeće, bio tek samo jedan u nizu bogu ukradenih. A ovako, upravo zbog njega, postao je jedan od dana koje ću pamtiti cijeli život i vjerovatno ću i svoju buduću djecu gnjaviti pričom o toj velikoj pobjedi i momku iz drugog plana, koji je učinio da moja i povijest Veleža ne budu samo povijest gubitnika, već da u nju možemo utkati i poneku veliku pobjedu.
Već odavno, jedan po jedan, odlaze heroji moga djetinjstva. Ponekad kontam da je tako i bolje, ovo svakako nije mjesto niti vrijeme za heroje. Oni su sebe utkali u našu bolju prošlost i, koliko god bio spreman odreći se bolje prošlosti u korist bolje budućnosti, nekako mislim da lijepe uspomene pomažu da izguramo loše trenutke i da upravo zbog njih možemo vjerovati u bolje sutra. Ćeća, hvala na lijepom djetinjstvu. Hvala na trenucima ponosa i slave. Počivao u miru!
--------------------------------------------------------------------------------
Vi ste takodjer bili odlicni, dobar broj i navijanje.
