Nebitno koja pozicija bila, nebitno kada, gdje i kako – uvijek su se pojedinci kao individualne persone izdvajali od ostalih po izvršavanja vlastitog posla/zaduženja. Mnogi od nas nisu imali priliku gledati najveće, najbolje i, po mnogima, neponovljive na djelu (Pele, Maradona, Garincha, Beckenbauer, Rossi, Platini, Cruyff, Puškaš, Yashin, Muller, Best...). Ah, da ne zanemarimo i trenere, tu su također bili Ser Matt Busby, Ser Alex Ferguson, Bobby Robson, Mario Zagallo, Ernst Happel, Giovanni Trapattoni, Ottmar Hitzfeld, Otto Rehhagel, Morten Olsen, Miroslav Ćiro Blažević ( )... Vremena se mijenjaju – ljudi se mijenjaju. Sada su se u čarobnom svijetu fudbala (sve više opkoljenom mirisom novca i (lažne) slave pojedinaca i njihovih udruženja) pojavili „neki novi momci“, koji sada žare i pale stadionima i terenima širom svijeta. Tako danas imamo dragulje i ikone svjetskog fudbala – Messija, Iniestu, Ronalda, Neymara, Fabregasa, Balea, Ibrahimovića, Gotzea, Thiaga Silvu i mnoge druge (molim vas, ne zamjerite ako sam nekog zaboravio; nabrojao sam prve koji su mi pali na pamet) Međutim (ali, no, ipak... potpuno je svejedno koji veznik upotrijebiti), imamo i igrače koji su na prelomu ere i naovamo harali (i haraju) svjetskog scenom, i to suvereno i odvažno, kao kakvi kraljevi/carevi svojim imperijama. Dakle, ova kolumna je posvećena takvim igračima. U nastavku teksta moći ćete pročitati nešto o njima, ali iz mog skromnog ugla.Oliver Kahn (Bayern Munchen) – Borac iz petnih žila
Bayern, ponos Bavarske i cijele Njemačke, fudbalski div, gigant; vječni šampion i osvajač Bundeslige i njemačkih kupova, a mogu se pohvaliti i najvećim – titulom Lige prvaka (bivšeg KEŠ-a). Dika svih fanova istog i ime na koje navedeni reaguju srčano i s puno neobjašnjive ljubavi prema vlastitom klubu i igračima. Mnogo je ljudi koji su obilježili ovaj klub svojim igrama, zadužili srca mnogih navijača beskompromisnim zalaganjem i borbom za dres svetog kluba. Jedan od tih je i Oliver Kahn. Neprevaziđeni i do ovog trenutka neponovljivi golman Bayern Minhena. Niko (ali baš niko) nije bio suveren na golu i motivator ekipe kao Oli. Svojim čudesnim odbranama osvojio je srca brojnih navijača, ne samo Bayernovih nego i ostalih klubova. Iako katkad impulsivan, Kahn je uvijek bio na raspolaganja u najtežim trenucima (ako se može reći da je i bilo takvih za Bayu), davao je podstrek i pobuđivao nešto u igračima, a što ni oni sami nisu znali da ispolje na terenu. Često bi bivao isključen i(li) kartoniran zbog svog ponašanja, tačnije startova, psovki, pljuvanja i udaranja. Svašta smo doživjeli od čuvenog vratara Elfa, ali najviše onog čega ćemo se rado sjećati i to njegovati sa dozom poštovanja. Dalje, što se tiče Kahnovog porijekla, djetinjstva, susreta s fudbalom, igara i nagrada (iako se isti mogu provjeriti na Wikipediji s par klikova)... Oliver Rolf Kahn rođen je u Karlsruheu 15. juna 1969. godine, a smatra se da ima i latvijske krvi u sebi. Prve fudbalske korake započeo je u Karlsruheru, klubu u kojem je proveo ukupno 7 godina i gdje se afirmisao kao golman. Nakon toga, da budemo konkretni 1994. godine, King Kahn dolazi u Bayern, gdje ga je dovela sjajna partija njegovog matičnog kluba protiv Valencie. Tada je dobio nadimak „Miracle at Wildparkstadion“. Svoju predodređenu sudbinu i klub koji zasigurno nosi u lijepom sjećanju. Mnogi su bili skeptični po pitanju njegovoj angažmana, ali on se ubrzo pobrinuo da ušutka kritičare i pokaže ko je broj jedan na golu Bavaraca. Tako je Kahn godinama stasavao u sve boljeg golmana i provjerenog igrača. Osvojio je s Bayernom sve što se osvojiti može, pobijedio je mnoge, čak i one najveće, zaustavljao najveće igrače i paklane napadače svog vremena! Bundesligu je osvojio 8 puta, Kup njemačke 6 puta (Liga kup također), UEFA Cup je osvojio jednom (1996. godine), a CL isto tako jedanput, i to 2001. godine. Iste godine je s Bayernom podigao trofej Internacionalnog kupa. Sa reprezentacijom je osvojio Euro 1996. godine, bio je treći na Konfederacijskom kupu 2005., drugi na SP-u 2002. i treći na SP-u 2006. godine. Kada govorimo o individualnim nagradama, zaista ih ima puno, a najvažnije su zasigurno Zlatna lopta na Svjetskom prvenstvu, Nogometaš godine u Njemačkoj 2x, FIFA igrač godine, Najbolji svjetski golman 3x, Yashinova nagrada... Ne vrijedi nabrajati dalje, suština je jasna – Kahn je legenda, bio i ostao u srcima svih ljubitelja nogometa. Branio je dok god je mogao, bio je kao vino – što je stariji, to bolji. Zaslužio je sve epitete i nagrade koje je osvojio, od prve do zadnje. Gospodario je svojim prostorom kao lav, a nevjerovatnim refleksima i spontanim rekacijama stavljao je osmijeh na lica mnogobrojnih navijača na Allianz Areni. Da, to je Oliver Kahn, jedan, jedini i neponovljivi. Njegov oproštaj je bio nešto spektakularno, a desio se u septembru 2008. godine na prepunom stadionu njegovoj kluba. Fanatici su mu se odužili za sve što je napravio u karijeri (to je najmanje što je zavrijedio). Danas je Oliver Kahn poznat u javnosti kao kontraverzna i zanimljiva osoba, uvijek vrijedan i požrtvovan, ali i promišljen. Dakako da se i dan-danas njegova u Bayernu poštuje i uvažava.
[youtube][/youtube]
John Terry (Chelsea FC) – Vječni komandant odbrane Plavaca sa Stamford Bridgea
Svakako da je i veliki John Terry zaslužio da se i njegovo ime nađe u ovoj rubrici. Odbrambeni igrač kome su se mnogi divili, a i sada se dive, vođa zadnje linije Chelsea i čovjek kom živi za svoj klub. John Terry je osoba koja je nerijetko izbivala u drugi plan u dresu kluba iz Londona; igrač koji obavlja prljavi posao u odbrani, čisti lopte, oduzima ih od napadača i sprječava iste da dođu do pozicije za postizanje gola. John je igrač koji ne mari za sebe; podmetnuo bi glavu gdje mnogi i nogu ne bi smjeli. Važi za borca koji od početka do kraja utakmice daje 200% sa svoje strane, koji sluša naredbe menadžera i, što je najvažnije te možda nesvakidašnje za stamenog stopera – zna pogoditi kada je najgušće i najpotrebnije. Terry je, usljed svojih odličnih partija u dresu kluba koji je oduvijek volio i voli, ostvario mjesto jednog u najvažnijih kotačića u dresu Gordog Albiona – reprezentacije Engleske. Doskora je bio kapiten, ali je, zbog skandala o kojem je većinan nas načula nešto, izgubio tu privilegiju (sada je Gerrard „glavni“ po tom pitanju
). Dakle, kao i za Kahna uostalom, ovaj čovjek iz Londona zaslužuje da se i o njegovim uspjesima i nastupima prozbori koja. John George Terry rođen je u Barkingu (istočni London) 7. decembra 1980. godine. Otkako je navršio 14 godina, on se naselio u Chelsea, a u svom gnijezdu je i danas. Praktično cijeli život ovog, sada već veterana i iskusnog stopera, vezan je za jedan klub – Chelsea, te jedan stadion – Stamford Bridge. Zbog svoje želje i truda na treninzima, ubrzo je izbio u prvi plan, pa je tako zaigrao i za prvi tim kada je došlo vrijeme. Zbog svog temperamenta i požrtvovanosti bio je ljubimac publike, baš kao i sad kada mu brojni navijači Plavaca skandiraju. Nije želio napuštati svoj klub, svoju prvu i jedinu ljubav. Ostaće poznat kao sjajan organizator odbrane, vrsni znalac i doktor po pitanju „kako zaustaviti protivnika“. . Po trofejima se ne izdvaja od ostalih velikana, iako mu fali trofej Lige prvaka (sjetimo se, Terry je promašio penal u velikom engleskom finalu (Chelsea – Man. Utd.), te tako klubu uskratio neizmjernu radost i ispunjenje snova Romana Abramovichu). Između ostalog, u svojoj riznici ima medalje od osvajanja: Premier League 3x, FA Cup 4x, League Cup 2x, Community Shield 2x i PL Asia Trophy 2x. Od pojedinačnih nagrada, on posjeduje epitet igrač PFA Player of the Year titulu, našao se u FIFA timu sa SP-a 2006., 4 put u UEFA-inom timu godine, isto tako je 2x bio igrač godine u voljenom Chelsea. Tako glasi priča Johna Terryja, jednog od najboljih odbrambenih igrača u novije vrijeme, a i danas kapitena Chelsea i ljubimca svih engleskih navijača, pogotovo fanova Plavaca. Spasio je suza i očaja mnoge, donosio sreću i radost svojim golovima iz drugog plana, iako je ponekad činio početničke greške. No, svakako da mu se može (i mora) oprostiti. Ovakav igrač zaslužuje totalno poštovanje i respkt, barem po stvarima koje je radio na zelenim terenima. [youtube][/youtube]
Xavi (FC Barcelona) – Gospodar sredine terena
Svjedoci smo da Barcelona, superiorna ekipa iz Catalonije predvođena Pepom Guardiolom, već godinama dominira fudbalskom scenom u Evropi i svijetu. Kako je sve to počelo? Na koji način to čarobnjaci izvode? Ima li tome kraja? To su pitanja koja nas svakodnevno kopkaju kada neko spomene nevjerovatnu igru Barcelone. Sigurno jedan od najzaslužnijih igrača što je to tako, te produkt La Masie, je Xavi Hernandez. Ovaj moderni veznjak već godinama obavlja svoj posao maestralno, bez i jedne jedine pogreške, takoreći besprijekorno. Njegove lopte su oduvijek bile precizne, tačne i pravovremene. Ne može se reći da je imao sreće, na-a. Njegov rad na treninzima, usavršavanje, vizija i promišljeni potezi su ga doveli do ovoga – titule jednog od najboljih veznjaka na svijetu! Možda i najveću konkurenciju pravi mu njegov kolega i prijatelj, Andres Iniesta, genijalac iz škole Barce koji u tandemu sa Xavijem radi nevjerovatne stvari. Jednostavno, znaju odigrati najbolje kada je najpotrebnije, nikad ne šalju loptu napamet i rade nešto zbog čega bi se kasnije mogli pokajati. Eto to Xavija čini vjerovatno najboljim u svom poslu i zadacima. Naravno, da nije discipline, ljubavi prema klubu i slušanja trenerskih naredbi – ništa ne bi bilo moguće. Vidite jednog Balotellija, igrača koji posjeduje nevjerovatan talen(a)t, ali ga stavlja u drugi plan praveći gluposti i scene koje mu mogu unišiti karijeru. Xavi nije takav, nikad nije ni bio, nevažno da li je igrao u dresu Barce ili u dresu reprezentacije Španije (i Catalonije). Zbog toga je i sakupio čak 400 nastupa u dresu Barce (!?). I njegova karijera okrunjena je nagradama, trofejima, medaljama, peharima i šta ti ja znam čim.
Dakako da je zaslužio, i to po svim mogućim segmentima. Tako Xavi, još od godine rođenja 25. januara 1980. i 11. godine (kada je počeo trenirati u B-timu pod palicom Jordija Gonzalva), vrijedno trenira, radi i radosti mnoge navijače i simpatizere fudbala. Njegova strpljiva igra i timski duh, te podrška saigrača (u prvom redu Messija i Inieste), donijela mu je mnogo nagrada, a prvo ćemo spomenuti timske: Primera Liga 6x, Kup kralja 1x, Superkup 5x, Liga prvaka 3x, UEFA Super kup 2x, Svjetsko klupsko prvenstvo 2x.; igranje u Španiji mu je donijelo i reprezentativna odlikovanja: Euro 2008., SP 2010. i srebro na Olimpijskim igrama. Također, Xavi je bogat i po pitanju individualnih nagrada, a definitivno su najznačajnije: 2x trećerangirani igrač svijeta u konkurencija Ballon d'Or, Svjetski najbolji plejmejker 4x, te još mnoge titule najboljeg igrača u Španiji, kao i MVP finala 2009. Zaista, Xavi ima fantastičnu karijeru, odlikovanu skoro svim fudbalskim častima, jedino je šteta što nikad nije dobio Ballon d'Or, al' kako to učiniti u konkurenciji, pogodite – Messija i Inieste. 
Uglavnom, majstor ostaje majstor, nebitno gdje i kako igrao. On je obilježio prelom stoljeća svojim modernim i elegantnim igrama, zbog toga mu se svi mi, fudbalski zaljubljenici, divimo i poštujemo ga kako igrača. Xavijeva priča pokazuje da se rad i trud isplati, te da nikad (ali nikad) ne odustajemo olako, jer uvijek ima nade za bolje sutra i ostvarenje snova. Bravo Xavi![youtube][/youtube]
Filippo Inzaghi (AC Milan) – Najbolji napadač svih vremena?
Ah, došli smo i do meni najdražeg igrača, fudbalera kojeg sam, zbog nevjerovatnih igara i golova u napadu, oduvijek volio i cijenio, a o praćenju utakcima da i ne govorim. Ponajviše zbog njega sam zavolio Milan, iako se sjećam i perioda kada je ova napadačka legende igrala i za Juventus. Teško da će se ikad više pojaviti igrač koji je s toliko lakoće i hladnokrvno davao golova. Kada tomu još pridodamo i manjam tehničke potkovanosti i ostalih vještina, dobijemo čovjeka koji je imao najverovatno kretanja, snalaženje i viziju u vrhu napada, te neponovljiv osjećaj za gol. Italija treba biti ponosno što je izrodila ovakvog golgetera; šta onda reći i za Milan; nikakav orden ne može odlikovati sve što je uradio i koliko je obradovao sve Rossonere širom zemaljske kugle. Pippo nije birao trenutak, način, mjesto... Kada je osjetio minimalnu šansu i minijaturni prostor da može nešto napraviti, on bi krenuo i prosto ugurao loptu u gol. Imao je svoje načine, shvaćanja igre, želju, motiv; Bio je živa vatra, pakleni napadač kojeg su mnogi željeli izbjeći znajući kako jednostavno trese mreže golmana. Filippo Inzaghi nije imao nekakave aman jarabi fizičke performanse i nadmoćnost u odnosu na ostale, jednostavno je znao kako to rasporediti na terenu i kada dati maksimum. Zbog toga često sjedio na klupi, čekao šansu i, kao ajkula kada nanjuši krv u vodi, ugrizao. Milan i Azzurri (pa i Juve) će biti vječno zahvalni ovog velikanu, rođenom 9. augusta 1973. godine. Igračku karijeru počeo je u Piacenzi, zajedno sa bratom – Simoneom Inzaghijem. Zbog nezadovoljstva odlazi u redove Parme, al' tu se zadržao još i kraće. Međutim, prepoznavši njegov igrački potencijal, Juventus ga uskoro dovodi u svoje redove. To se desilo 1997. godine, a Inzaghi im se odužio golovima (58 u 122 utakmice). U dresu Stare dame osvojio je Seriju A u sezoni 1997-1998, Superkup '97 i UEFA Intertoto kup 1999. godine. Također, on je proglašen najboljim mladim fudbalerom 1997., a prvi topnik Serije A bio je u sezoni 1996-1997, pritom postigavši 24 gola. Drugi je bio Vincenzo Montella (22 – Sampdoria). Ali, kada je na vrata Bianconerija pokucala „nemoralna ponuda“ Milana, tadašnji trener, Fatih Terim, kao i Uprava kluba kojoj bi to donijelo neprocjenjiv profit, nisu mogli reći ne. Pippo je tada došao u svoj klub, AC Milan, gdje je doživio pravu renesansu, procvat. Iako ga je povreda sputala da odmah na početku pokaže šta zna, on je kasnije pokazao zašto je doveden. S Milanom je osvojio (skoro) sve, uništio je nade mnogim velikanima svjetskog fudbala i pokorio iste. Otkako je pristupio Milanu, El Grande Pippo je uradio sve do opravda epitet pojačanja i zvijezde. U svojoj riznici ima osvojenu Seriju A 2x, Coppa Italia, Supercoppa Italiana, Ligu prvaka 2x, UEFA Super kup 2x, te Svjetsko klupsko prvenstvo. Za Milan je postigao 72 gola u 198 odigranih utakmica za Rossonere. U reprezentaciji je osvojio SP 2006. godine, UEFA Euro U-21 1994. godine. Također, bio je MVP finala (:lol:) 2007. kada je postigao 2 gola i potopio Liverpool, te se tako s Milanom osvetio za onaj prekoret 3:0 – 3:3 i pobjedu Engleza na penale. Inzaghi i dalje drži rekord najboljeg strijelca iz Italije u evropskim takmičenjima, te drugog najboljeg strijelca u Euro takmičenja, odmah iza Raula (a nekad je bio i prvi
). Pamtiti će se i ona dva čarobna gola protiv Real Madrida na San Siru; kruna karijere, rekli bismo. Od Republike Italije odlikovan je i ordenima – prvo je postao Vitez, a onda i Oficir svoje zemlje. To dovoljno pokazuje koliko se cijene djela, nastupi i golovi jednog od najboljih svih vremena. Uprkos mnogim povredama, neigranjima iz čudnih i nerazumljivih razloka, Filippo Inzaghi ostat će jedan, jedini i neponovljivi. Zaista zaslužuje status legende italijanskog i svjetskog fudbala.[youtube][/youtube]
Jose Mourinho (Real Madrid) – The Special One
Šta reći o jednom od najboljih trenera Evrope i svijeta. Šta reći o Portugalcu koji je doveo Chelsea do dvije titule prvaka Engleske? Šta reći o osobi koja je osvojila dvaput Ligu prvaka? Šta reći o osobi koja vodi jedan od najboljih svjetskih klubova? Šta reći o osobi prebogatoj trofejima, nagradama, priznanjima...? Da, jednom rječju, to bi bio Jose Mourinho. Kontraverzni trener koji je kao relativno mlada osoba ušao u historiji ovog sporta. Čovjek koji je kao trener stasao u Portu, s kojim je, na zaprepaštenje mnogih, osvojio Ligu prvaka u sezone 2003/2004 pobjedivši veliki Monaco u finalu. To je doslovno namirisao Roman Abramovich, bogati vlasnik Chelsea, i u želji da klubu donese trofeje, angažovao sjajno Josea. To se odmah pokazalo kao pun pogodak. Portugalac je osvojio dvije uzastopne titule Premiershipa. Tako je prekinuo dominaciju Manchester Uniteda, na čelu s najvećim – Ser Alex Fergusonom, Škotom bez premca u Velikoj Britaniji. Međutim, nakon nekoliko slabih partija i nesporazuma, on napušta Chelsea i, nakon nekog vremena, dolazi u Inter. Tu je dobio epitet „božanstva“. Klubu je donio Scudetto i Kup Italije, te što je još važnije – Ligu prvaka, toliko željen trofej na Meazzi. Tako je osvojio triplu krunu i ostvario najbolju preporuku na kraljevski klub – Real Madrid. Odmah po dolasku, Mou se bacio na posao. Selektirao je ekipu, pokušao uspostaviti ravnotežu na terenu i kao primarni cilj postavio rušenje Barcelone. Međutim, po pretpostavkama, to je išlo teško i Mourinho je samo u Kupu kralja (nakon produžetaka) nadmašio Barcu i osvojio tek jedan mršavi trofej. Barca svaki put uništi Real, al' ove sezone su ipak prepustili istom mjesto na vrhu. Da li će Jose pronaći recept za poraz Katalonaca i prekinuti njihovu dominaciju – vidjet ćemo.
To je čovjek koji će iz nemoguće situacije zabiti bizaran gol. 
Stvarno je čovjek majstor. Kako na terenu, tako i van njega. Znam da je važio za jednog od većih zavodnika. 
