Post
Postao/la ramiral » 27 dec 2011, 15:07
Evo jedna lijepa priča... dah staje
Stariji su Fraziera gledali u noćnim prijenosima uz promukli glas Dragana Nikitovića, i pamtit će ga po dvije najveće borbe naših života, kao velikog prvaka i prvog čovjeka koji je pobijedio Muhameda Alija. Mlađi će ga pak vidjeti u svakoj reprizi kultnog Stalloneovog Rockyja, i pamtiti po bjesomučnom udaranju u goveđe polutke i onoj ikoničnoj sceni u kojoj Balboa, niz uzbudljive taktove Contijeve "Gonna Fly Now", u hladnu zoru juri pustim ulicama Philadelphije i trčeći preskače stepenice do platoa gradskog Muzeja umjetnosti
Bilo je kasnije i većih borbi, promotori su im smišljali zgodne marketinške slogane, Rumble in The Jungle ili Thrilla in Manila, ali sve su bile samo nastavci – možda i bolji i skuplji i gledaniji, ali ipak samo nastavci - historijskog meča u njujorškom Madison Square Gardenu, originalnog i za mnoge jedinog pravog Fight of The Century, Meča stoljeća.
Dvadeseti je vijek, doduše, već vidio dva "meča stoljeća" – prva je tako nazvana borba Jamesa Jeffriesa i Jacka Johnsona davne 1910., a druga ona mitska borba "crnog bombardera" Joea Louisa i njemačke uzdanice Maxa Schmellinga 1938. - ali ni tada, niti ikad više nije se jedan meč iščekivao kao što se čekao 8. ožujka 1971. i konačni obračun dvije neporažene žive legende, 27-godišnjeg Joe Fraziera, apsolutnog svjetskog prvaka u superteškoj kategoriji sa dvadeset šest pobjeda u nizu, od čega dvadeset tri knock-outom, i 29-godišnjeg Muhameda Alija, neporaženog šampiona sa trideset jednom pobjedom u nizu, od čega dvadeset pet knock-outom.
Ali se upravo vratio u ring nakon višegodišnjeg izgnanstva. Pojas je uzeo 1964. kao Cassius Clay i najmlađi svjetski prvak do tada, pa se obratio na islam, uzeo ime Muhamed Ali i glasno odbio stati na branik domovine u dalekom Vijetnamu. "Nikad me nijedan Vijetkongovac nije nazvao crnčugom", objasnio je lajavi vojak Ali i 1967. na regrutaciji u Houstonu četiri puta odbio istupiti na prozivci, nakon čega su mu oduzeli boksersku licencu i pojas prvaka svijeta, te priveli na sud kao dezertera. Tri godine kasnije Vrhovni sud države New York proglasio je suspenziju nezakonitom i Muhamed Ali je s dvije povratničke pobjede, protiv Quarryja i Bonavene, najzad dobio priliku da vrati svoj ukradeni pojas.
U suprotnom kutu, u tom će ga pojasu čekati Joseph William Frazier zvani Smokin' Joe, strašni udarač iz Philadephije čiji je zaštitni znak bio ubojiti lijevi kroše. Taj jedinstveni kroše bio mu je uspomena na djetinjstvo u Beaufortu, u Južnoj Karolini, gdje je Billy Boy, kako su ga tada zvali, gledajući prijenose boksačkih borbi odlučio postati Rocky Marciano, i od starog šatorskog krila i kukuruza napravio boksačku vreću. Nestrpljiv da postane Marciano, jednom je promašio vreću i svom snagom udario lijevom šakom u zid, a kako siromašni roditelji nisu imali novca za liječnike, Billy Boy svoju lijevu ruku više nikad neće moći ispružiti do kraja: ni za što više ta slomljena, savijena ljevica nije bila upotrebljiva.
Osim za najbolji lijevi kroše još od Sugar Ray Robinsona.
Taj su kroše prvi upoznali školski kabadahije u njegovom rodnom gradiću, gdje su mu mlađi učenici i djevojčice davali po pola sendviča da ih nakon nastave prati kući. Amerika je pak prvi put za Frazierov lijevi kroše čula kad je 1964. kao zamjena otišao u Tokio, na nekakvo Olimpijsko prvenstvo, igre, tako nešto, i tamo osvojio zlatnu medalju.
U to je vrijeme već živio u Philadelphiji i radio u klaonici Cross Brothers, koristeći za trening svaki trenutak i svaku priliku: parkovi, avenije i stepeništa Philadelphije bili su njegova gimnastička dvorana. Onda je nakon Olimpijade morao operirati palac, ostao je bez posla u klaonici i Božić 1964. dočekao bez dolara za poklone djeci. Aktualni olimpijski pobjednik preživljavao je prodavajući ulaznice za bokserske mečeve. Bilo je vrijeme da prestane sanjati i zakorači u divlju džunglu profesionalnog boksa.
Ostalo je slavna povijest: od pobjede knock-outom nakon samo minutu i pol u svom prvom meču protiv Woodyja Gossa, u sljedećih je pet godina nanizao dvadeset četiri pobjede, uključujući i onu protiv Oscara Bonavene, iako ga je Argentinac u drugoj rundi dva puta slao na pod, i onu protiv Georgea Chuvala, hercegovačkog diva iz Kanade koji je na nogama izdržao četiri runde prije nego mu je trener zabranio petu: bolje od toga nije se moglo, jer ljubuškog Čuvala nitko nikad, ni Muhamed Ali ni George Foreman, nije oborio na pod.
Smokin' Joe je tako 1967. viđen kao izazivač neporaženom šampionu Muhamedu Aliju, kad je The Champ zglajzao kao dezerter i otvorio mu put ka vrhu. Joe je uskoro dobio poziv WBA, koja je organizirala turnir osmorice najboljih da popuni upražnjeno prijestolje.
Joe Frazier, međutim, tuđe neće, a svoje ne da, i odbija sudjelovati u sramnom detroniziranju Alija. Umjesto toga, za poluilegalnu WBC-ovu titulu nokautirao je Bustera Mathisa – jedinog čovjeka koji ga je u životu pobijedio, u američkim kvalifikacijama za Olimpijadu u Tokiju – pa sačekao da Jimmy Ellis uzme WBA-ov turnir, da ga 1970. u četvrtoj rundi dva puta pošalje na pod, prije nego Jimmyjev trener, legendarni Angelo Dundee, baci ručnik u ring - bila su to prva dva knock-downa u cijeloj Ellisovoj karijeri. Mali Billy Boy ostvario je svoj san, i preselio u snove svoje siromašne braće. Bio je prvak svijeta.
Sve od tog trenutka, cijeli je svijet čekao njegovu borbu s Muhamedom Alijem, meč koji će dati odgovor na pitanje je li pojas svjetskog prvaka prevelik za Smokin' Joea i tko je istinski šampion. Meč koji će pokazati hoće li Muhamed brdu ili brdo Muhamedu, i koji je, i prije nego je dogovoren, nazvan Fight of The Century. Tako će započeti najveće rivalstvo u povijesti boksa.
Meč stoljeća bit će mnogo više od tuče dvojice odraslih muškaraca. Antiratni pokret u Sjedinjenim Državama bio je na vrhuncu – demokrate, intelektualci i cijela crna Amerika čekali su povratak Muhameda Alija kao narodnog heroja - dok je s druge strane stajao "republikanac" Joe Frazier, koji nije krio svoja patriotska uvjerenja. Sve do tada dobri prijatelji, braća, Ali i Frazier su odjednom postali smrtni dušmani: Ali je cijelu stvar okrenuo na "rat rasa", predstavljajući sebe kao prvaka Crnog svijeta, a Fraziera kao prvaka Bijelog, "čiča Tomu", poslušnog crnog slugu bijelog kapitala koji mu je podmuklo ukrao njegovu titulu.
Smokin' Joe je bio šokiran iznenadnim vulkanskim bijesom bivšeg prijatelja, podsjećajući kako je odbio sudjelovati u WBA-ovom cirkusu i u Bijeloj kući osobno tražio od Nixona da se prvaku vrati licenca, pa čak i financijski pomagao Aliju dok se pod suspenzijom borio za pravo na borbu. Lajavi Ali se, međutim, nije gasio: večer uoči borbe pojavio se pred Frazierovim hotelom i pozivao ga da izađe van, pucajući iz pištolja.
Podigavši tako temperaturu do usijanja, Muhamed Ali je uspio u onome na što bi malo tko tada stavio novac: do dana odluke samo je jedan čovjek više želio i nestrpljivije čekao borbu od Alija i njegovih navijača: Joe Frazier. Ljuti je Smokin' Joe bio upravo kozmički napaljen da dokaže kako je zaslužio titulu, sad već tako siguran u pobjedu da je u Statler Hilton Hotelu naručio pobjednički party s kompletnim orkestrom Dukea Ellingtona. "Fraizerov pobjednički party?!", smijao se Ali. "To će biti kao vjenčanje bez mlade!"
Novac – a radilo se o nevjerojatnih i do tada nezamislivih dva i pol milijuna dolara svakome – više nije bio važan. Ali je želio natrag svoj pojas prvaka, a Frazier svoju čast.
Bio je to početak jednog divnog neprijateljstva.
Nikada do tada nije se stoga neki bokserski dvoboj iščekivao kao što se čekao Meč stoljeća. Tristo milijuna ljudi čekalo je pred televizorima sliku iz New Yorka, a u nekoliko američkih gradova, u kojima upravitelji lokalnih kino-dvorana nisu uspjeli organizirati javni televizijski prijenos, izbili su ulični neredi.
Ulaznica za Madison Square Garden bila je najtraženiji komad papira u Sjedinjenim Državama, vrijedniji od izvoda iz matične knjige vjenčanih s potpisom Johna Davisona Rockefellera: niti sam Frank Sinatra, direktor Amerike, sa svim svojim ugledom, slavom, novcem, političkim i mafijaškim vezama, nije mogao doći do karte, pa se u prvi red do ringa ugurao s kamerom, kao fotoreporter magazina Life. "Ja sam Frank Sinatra", rekao je Georgeu Kalinskom, kućnom fotografu Madisona, "i želim da mi u pet minuta objasnite sve što znate o fotografiranju." Ipak, prošao je bolje od Burta Lancastera, koji je bio – televizijski komentator.
Garden je te noći bio Zemljin pol, u dvoranu se natiskalo pola Hollywooda, pola Kongresa i pola Billboardove top-liste, bili su tu i valjda svi preživjeli Kennedyji i posada upravo sletjelog Apolla 14, najavljivač je predstavio legende Jacka Dempseya, Sugar Raya i Joea Louisa, a onda je konačno, u deset i pol navečer, sudac Arthur Mercante raščistio gužvu u ringu i pozvao borce da se pozdrave. Prema njegovom svjedočenju, Ali je procijedio prema Frazieru: "Znaš li da si u ringu s Bogom?" "Bože", odbrusio mu je Smokin' Joe, "večeras si na krivom mjestu."
Onda je Mercante označio početak Meča stoljeća. Pola svijeta je zaustavilo dah, a Madison je eksplodirao.
Počelo je kako se i očekivalo: Ali je plesao svoj laki ples, kao nekad, "letio poput leptira i ubadao poput ose", a Frazier se branio na konopcima i čekao. Od četvrte runde korak Muhameda Alija postajao je sve teži, Frazier je počeo vraćati, i uskoro je Smokin' Joe plesao po ringu, a umorni se Ali sve češće ljuljao na konopcima. Epska borba trajala je cijelih petnaest rundi. U četrnaestoj se Ali vratio, izgledalo je da je zvono spasilo Fraziera, da bi potom, nakon dvadesetak sekundi u petnaestoj rundi, Frazier dočekao ono što je čekao: Alijev napad desnim aperkatom. Dijelić sekunde brži, sijevnuo je u njegovu nebranjenu glavu čuveni Smokin' Joeov lijevi kroše, i The Champ, prvak Crnog svijeta, bio je na tlu.
Ali je brzo skočio na noge, no taj slavni knock-down samo je potvrdio ono što su već znali svi u dvorani i svi pred televizorima. U trenutku kad je zvono označilo kraj Meča stoljeća, Joe Frazier je glasno opsovao Aliju u lice i podigao svoju krivu lijevu ruku u zrak. Suci nisu imali previše posla: bio je to prvi poraz u karijeri velikog Muhameda Alija, i najveća pobjeda Frazierova života. Nitko mu više neće moći reći da je nezasluženo sjeo na Alijev tron, nitko se više neće zajebavati s Billy Boyem.
Bilo je kasnije i većih mečeva, promotori su im smišljali zgodne marketinške slogane, ali svi su bili samo nastavci – možda i bolji i skuplji i gledaniji, ali ipak samo nastavci – te historijske borbe, jedinog pravog Fight of The Century.
Nakon meča oba su borca završila u bolnici i na dugom oporavku. Nakon nekoliko dana proširila se vijest da je Joe Frazier preminuo od posljedica borbe. Amerika je bila zgromljena. Muhamed Ali teško je primio vijest o smrti Smokin' Joea, najavivši povlačenje iz boksa. Šućur njegovom Allahu, vijest se uskoro pokazala lažnom, i odmah je počelo odbrojavanje do revanša.
Nastavak Meča stoljeća Frazier neće dočekati s pojasom prvaka: izgubio ga je dvije godine kasnije, 1973. u Kingstonu na Jamajci, od pet godine mlađeg Georgea Foremana. Kad je stoga sljedeće godine konačno na red došla borba Frazier-Ali, u istom ringu u Madison Square Gardenu, to više nije bio niti Meč godine - svakako ne one na kraju koje je pobjednika čekao meč sa svjetskim prvakom Foremanom.
Bila je to "samo" borba dvojice izazivača, "polufinale", ali nikad duže i nestrpljivije očekivano polufinale. Uoči borbe opet su pale teške riječi, sve je bilo kao nekad, u studiju ABC-a čak su se i gadno potukli usred emisije uživo. Ni borba nije bila mnogo ljepša, bio je to nervozan, grozan meč, poput plesa dvojice drvosječa na Opernballu u Beču. Suci su presudili Alijevu pobjedu, veličanstveni je lajavac dočekao osvetu i lebdio Madisonom napuhan poput zepelina.
Deset mjeseci kasnije Muhamed Ali je onim glasovitim nokautom u osmoj rundi svrgnuo Foremana u mitskom afričkom Rumble in The Jungle na stadionu u Kinshasi i po drugi put postao apsolutni svjetski prvak, upisavši se na zabat boksačkog panteona. Joe Frazier za to je vrijeme svojim lijevim krošeom krčio put natrag, i preko starih znanaca, Jerryja Quarryja i Jimmyja Ellisa, konačno 1975. izborio status izazivača i treći nastavak.
Ovaj put, međutim, neće biti kao u prethodnom. Ovaj put bit će to opet meč za titulu prvaka svijeta. I još više od samo-još-jednog-meča-za-pojas: bit će to, kako je zapisao čuveni sportski novinar Jerry Izenberg, "svjetsko prvenstvo njih dvojice". Da se u trećem i zauvijek odlučujućem okršaju jednom zasvagda zapiše čija majka crnu vunu prede, a čija – što bi rekao Ali – bijelu.
Ovaj put bit će to jedan od najvećih događaja u sportskoj povijesti i najbolji meč u cjelokupnoj historiji boksa.
Promotori su ga reklamirali kao Thrilla in Manila, Triler u Manili. Zakazan je za prvi dan listopada 1975. u predgrađu glavnog grada Filipina, pod visokim pokroviteljstvom predsjednika Ferdinanda Marcosa, koji nije štedio pare da narodu, u nedostatku kruha, ponudi barem igara. Tri godine ranije Marcos je u državi proglasio vojnu diktaturu i izvanredno stanje, pa su se Filipini činili jedinim prikladnim mjestom za takav meč.
Muhamed Ali je, pak, izvanredno stanje podigao na najviši stupanj. "Frazier je previše ružan da bude prvak", govorio je. "Ne zna govoriti, ne zna boksati, ne zna plesati i ne zna pisati pjesme!" Fraziera je za ovu priliku nazvao "ružnim gorilom", pa pred meč nabavio malenoga gumenu gorilu i na onim glasovitim konferencijama za novinare udarao ga šakom, ponavljajući: "It will be a killa... and a chilla... and a thrilla... when I get the gorilla... in Manila."
Sve je izgledalo kao četiri godine ranije, kad je Ali na kraju u ring ušao previše samopouzdan da pobijedi, a Frazier previše ljut da izgubi. I opet je Ali na početku plesao, letio i ubadao, a Frazier čekao. I opet je oko polovice meča Ali usporio, a Frazier kažnjavao njegove aperkate. Oko jedanaeste runde umorio se i Frazier, no nijedan se nije predavao. Ali je i dalje plesao, a Joe ubadao ljevicom. Ovaj put bilo je na život i smrt, na plus četrdeset, najbliže paklu što su ikad bili. Nikad više svijet nije vidio takvu borbu.
Od desete runde Smokin' Joe je boksao s dvije biljarske kugle umjesto očiju, jedva da je išta vidio, ali se i dalje borio. U trinaestoj, Ali mu je štitnik za zube izbio u publiku i rasjekao usta, a ovaj se i dalje borio. Na početku četrnaeste potpuno mu je zatvorio desno oko: tek kasnije saznalo se da Frazier ni na lijevo oko, zbog mrene, nije vidio gotovo ništa, i da se tako cijelu četrnaestu rundu branio praktički slijep. I dalje se, međutim, borio. Nitko nikad nije na nogama izdržao ono što je izdržao Joe Frazier u Manili.
Konačno, prije nego što je zvono označilo početak posljednje runde, Frazierov trener Eddie Futch bacio je ručnik u ring. Joe je očajnički htio nastaviti, ali Eddie mu to nije smio dopustiti. Ni Ali nije bio u mnogo boljem stanju: ostalo je zabilježeno kako je, u trenutku kad je sudac proglasio Muhameda Alija pobjednikom, Frazier bio na nogama, a Ali se iscrpljen srušio na pod.
The Champ je obranio titulu, ali ovoga puta nije zabavljao navijače vrijeđanjem "čiča Tome". Odao je javno poštovanje svom smrtnom neprijatelju, priznavši da ga nitko nikad nije tako istukao, i da nikad nije bio bliže smrti nego te vrele, vlažne filipinske večeri. "Joe je najveći borac svih vremena. Poslije mene", rekao je Ali nakon epskog Trilera u Manili, pa Frazieru preko njegova sina Marvisa poručio kako mu je žao zbog svega što je govorio proteklih godina. Smokin' Joe ispriku, naravno, nije prihvatio.
Sljedeće godine Frazier će pokušati još jednom, protiv Foremana, i izgubiti tehničkim knock-outom u petoj rundi. Pet godina kasnije., 3. prosinca 1981., vratio se u ring posljednji put, i u bizarnom, tužnom meču u Chicagu izvukao neriješeno protiv Floyda Cummingsa zvanog Jumbo, osuđenog ubojice koji je u profesionalni boks stigao ravno iz zatvora, i koji će se tamo na kraju i vratiti, na doživotnu robiju, zbog oružane pljačke prije desetak godina.
Sad je zaista bilo gotovo. Veliki Smokin' Joe Frazier objavio je kraj.
Njegov je pak arhirival 1978. od Leona Spinksa i treći put vratio pojas, i službeno postao The Greatest, najveći bokser svih vremena. Veličanstveni lajavac konačno će se oprostiti od ringa tri godine kasnije u Nassauu na Bahamima, samo osam dana nakon Frazierove posljednje borbe, u barem jednako tužnom meču, patetično nazvanom Drama in the Bahamas, porazom u deset rundi protiv Trevora Berbicka – do danas poznatog samo kao čovjek-koji-se-posljednji-tukao-s-Muhamedom-Alijem.
Onoga dana kad su Smokin' Joea protiv Jumba čekale posljednje runde, Ali ga je nazvao telefonom iz kampa na Bahamima, gdje se pripremao za svoj oproštaj s Berbickom, i poželio mu sreću. "Mi smo sada stari ljudi", poručio mu je Ali, "i moramo pokazati svijetu da još uvijek možemo."
"Ne zovi me starcem", kratko mu je odgovorio Frazier.
Tako su prije trideset godina, u osam dana prosinca 1981., dva najveća suparnika u povijesti boksa zajedno zauvijek napustila arenu. Otamo, od ringa, vodila su dva puta. Muhamed Ali, The Greatest, otišao je crvenim tepihom, kanoniziran kao najveći svega, svačega i svih vremena, bogat, slavljen i obožavan. Jo Frazier je otišao na drugu stranu.
Nakon završetka profesionalne karijere vratio se u Philadelphiju i posvetio treniranju vlastite djece: sin Marvis imao je pristojnu karijeru, borio se s Larryjem Holmesom i Mikeom Tysonom, ali mnogo veću pažnju javnosti izazvat će 2001. godine svojevrsni četvrti nastavak Meča stoljeća - "Ali-Frazier IV", kako su ga nazvali promotori – boksački dvoboj Joeove kćerke Jacqueline Frazier-Lyde zvane Sister Smoke i Alijeve kćerke Laile Amarije, obje do tada, baš kao onomad njihovi očevi, bez poraza u profesionalnoj karijeri. Pobijedit će, jasno, prezime Ali.
Smokin' Joe je do tada već proćerdao sav novac koji je zaradio, upao u sumnjive poslove s nekretninama, bankrotirao, razveo se od žene i završio kao ogorčeni starac u maloj sobici na katu iznad svoje boksačke dvorane u Philadelphiji. Pomirio se s vlastitim životom, ali ne i s Cassiusom Clayom, kako je Alija zvao cijeli život: čak i u indeksu imena u njegovoj autobiografiji Muhamed Ali je naveden s opaskom "vidi: Cassius Clay". Parkinsonovu bolest, koja je zauvijek ušutkala legendarnog brbljavca, Frazier je vidio kao karmičku kaznu. Davni, neugasli gnjev nije ga napuštao ni onda kad je potresena Amerika bez daha pratila kako teško bolesni Ali u Atlanti 1996. drhtavom rukom pali olimpijski plamen. "Najradije bih ga bacio u onu vatru", rekao je televizijskom reporteru.
Prije dvije godine, međutim, bolest je sustigla i Smokin' Joea. Nakon što mu je dijagnisticiran dijabetes, prodao je i svoju malu boksersku dvoranu, pa načet i umoran, sluteći kraj, konačno priznao kako u njemu nema više gorčine, ni bijesa za Muhameda Alija. "Pustite čovjeka da vrati svoj život. Kroz dovoljno ratova smo prošli." Prošlog ljeta, na memorijalu kojim je u Madisonu obilježena četrdeseta godišnjica Meča stoljeća, gledao je nijemog brbljavca kako teškom mukom navlači grč smješka, pa rekao: "Da imam posljednju koru kruha, dao bih je njemu."
Onda se prije koji tjedan iznenada proširila vijest da Joe Frazier umire od raka jetre. Vijest ovaj put nije bila lažna.
U ponedjeljak, 7. studenog, u 67. godini života umro je olimpijski pobjednik i svjetski prvak Joseph William Frazier, mali Billy Boy iz Južne Caroline, strašni Smokin' Joe, najrazorniji lijevi kroše od Sugar Raya. "Svijet je izgubio velikog šampiona", poručio je iz svog tihog svijeta njegov najbolji neprijatelj Muhamed Ali.
Stariji su Fraziera gledali u noćnim prijenosima uz promukli glas Dragana Nikitovića, i pamtit će ga po dvije najveće borbe naših života, kao velikog prvaka i prvog čovjeka koji je pobijedio Muhameda Alija. Mlađi će ga pak vidjeti u svakoj reprizi kultnog Stalloneovog Rockyja, i pamtiti po bjesomučnom udaranju u goveđe polutke i onoj ikoničnoj sceni u kojoj Balboa, niz uzbudljive taktove Contijeve "Gonna Fly Now", u hladnu zoru juri pustim ulicama Philadelphije i trčeći preskače stepenice do platoa gradskog Muzeja umjetnosti.
Da, to je Joe Frazier: dok je Stallone pripremao film, Smokin' Joe mu je ispričao kako je u bokserskoj mladosti u Philadelphiji zarađivao kruh u klaonici Cross Brothers, pa trenirao koristeći juneće polutke kao boksačke vreće, i svakog jutra trčao uz monumentalno stepenište Muzeja.
Gore, na vrhu, na najvišoj stepenici, bio bi svjetski prvak, i mogao dolje vidjeti cijeli svoj svijet. U dnu Franklinova šetališta, tamo iza rijeke Delaware, mlado bi atlantsko sunce oplavilo nebo, a pospana se prljava Philadelphija budila iz sna. "Getting strong now, won't be long now", pjevala bi treća smjena, polivači ulica, kamiondžije, kurve, pijanci, beskućnici i proleteri iz prvih jutarnjih vlakova.
"Gonna Fly Now", odgovorio bi Prvak.
29 ... a do maja 2012 - 30 ...
38 SCUDETTI VINTI SUL CAMPO
...tu je bilo karanja 
pa je htio da se prije toga bori sa pacmanom,ali ovaj nece ili nesmije 
ti si potpuno u pravu sa te tacke gledista gdje se i taj trash talk gleda ja sam vise mislio na nacin na koji braca klicko dolaze do pobjede u ringu ali trenutno skoro da i nema vrhunskih teskasa koji imaju "uzbudljive" meceve...
