Post
Postao/la ronaldo99 » 18 jul 2012, 12:25
Kad je prije par dana vlasnik Milana Silvio Berlusconi objavio kako je Paris Saint-Germainu prodao dvojicu najboljih i najskupljih igrača svoje momčadi, vjerojatno nije bilo navijača Rossonera koji zbog toga nije bio razočaran i ljut, ali razmisli li se racionalno, čini se kako je to bilo jedino moguće rješenje za budućnost ovog kluba.
Možda zvuči ludo, ali Milan je jednostavno morao prodati svoje dvije zvijezde, jer bi još veća ludost bila i dalje plaćati ogromne plaće igračima za klub koji nema niti svoj stadion, a godišnje je gubio oko 65 milijuna eura i sve to u vrijeme kad se bliži uvođenje UEFA-inog financijskog fair-playa.
Klubovima se to pravilo možda ne sviđa, ali ono je uvedeno zbog njihove vlastite dobrobiti i iako mnogi još uvijek ne vjeruju u njegovo provođenje, barem ne u punom kapacitetu, moraju biti svjesni kako su upravo klubovi inzistirali na njegovom uvođenju i kako su ga klubovi prihvatili. Nije to bio hir UEFA-e koji će biti uskoro zaboravljen, nego pravilo na čvrstim temeljima za koje se klubovi već odavno pripremaju.
Najveći svjetski klubovi poput Milana, Reala ili sada Manchester Citya, svake godine posluju u minusu jer su sami podigli cijene igrača u nebo, a njihove plaće izjednačili s onima holivudskih zvijezda i sada će morati povesti više računa o troškovima i uskladiti ih sa svojim realnim prihodima.
Postepeno uvođenje financijskog fair-playa počelo je već prošle sezone, od kada, pa do kraja sezone 2013./2014., klubovi mogu ostvariti maksimalni gubitak od 45 milijuna eura po poslovanju vezanom uz nogometne poslove. Klub koji ne ostane unutar tih okvira neće moći sudjelovati u sezoni 2014./2015. Lige prvaka i Europa lige.
Kako piše ESPN-ov Gabriele Marcotti, Milan je tijekom sezone 2011./2012. na plaće igrača potrošio 203 milijuna eura i ubilježio minus od 65 milijuna eura. Samo brahimović je Milan godišnje koštao brutto 24 milijuna eura, zbog visokih talijanskih poreza. Šveđanin je imao ugovor do ljeta 2014. godine. Nakon ove sezone, Milan bi morao prihvatiti nove uvjete njegovog uvijek zahtjevnog menadžera Mina Raiole ili prodati tada 31-godišnjeg igrača klubu koji ponudi najviše.
Thiago Silva je nedavno potpisao novi ugovor s Milanom do 2017. godine, ali sigurno je kako Milan sljedećeg ljeta ne bi dobio bolju ponudu za njega, a ni njegova plaća nije bila puno manje opterećenje za klupski proračun od Ibrahimovićeve.
Čini se, stoga, kako je tajming za prodaju obojice igrača bio pravi, posebno kada se uzme u obzir činjenica da će i Paris Saint-Germain vrlo brzo morati shvatiti da pravila financijskog fair-playa važe i za njih, te prestati slati ponude kakve poput kakva pijanog bogataša šalju u posljednja tri prijelazna roka. Pravi primjer da će se to morati dogoditi daje njihov legitimni prethodnik Manchester City, koji je nakon rastrošnog ponašanja u prethodne dvije godine sada sasvim neprimjetan na tržištu igrača.
Nogometni menadžer - Postani menadžer u ovoj besplatnoj nogometnoj igri
Čelnici Milana obećali su navijačima kako će Ibrahimovića zamijeniti vrhunskim napadačem, najprije se špekuliralo da bi to mogao biti Edin Džeko, a sada se čini kako je najbliže Dimitar Berbatov, dok će u obrani Silvu zamijeniti neki mlađi branič, poput Rolanda, koji je već izrazio želju doći u Milan. On bi mogao koštati između osam i devet milijuna eura, što će Milanu omogućiti da složi mladu i potentnu obranu za budućnost, sastavljenu od igrača poput Rolanda, Acerbija, Abatea, Didac Vile i De Sciglia, bez plaćanja ogromnih plaća.
Milan ima plan za budućnost, ali s ciljem da i u sadašnjosti zadrži prilično kompetitivnu momčad. Klub će ove sezone plaćati 25 do 35% manje za plaće igrača, što nikako nije mala ušteda, a sve će to napraviti bez trošenja velikih novaca na kupovinu novih igrača. Milan se u budućnosti želi osloniti i na igrače iz svoje omladinske škole, pa su tu već Alberto Paloschi, Nnamdi Oduamadi, Riccardo Ferreira, Gabriel, pa čak i Christian Maldini, dok u prvoj momčadi već ima niz kvalitetnih igrača mlađih od 23 godine, poput Alexandra Pata, Stephana El Shaarawya, Mattie de Sciglia i Rodneya Strassera.
Milan je možda prvi od velikih klubova koji svoje poslovanje pokušava uskladiti s pravilima financijskog fair-playa, ili bolje reći prvi nakon njihovog gradskog rivala Intera, i sigurno je kako na taj način šalje poruku ostatku Europe. Poruku da je financijski fair-play realnost. Shvatili su to odavno u klubovima poput Arsenala, Bayerna, pa čak i Manchester Uniteda, a sad će to morati shvatiti i ostatak Europe. Naivni su oni koji misle da Silvio Berlusconi ne bi mogao i ovog puta zagrabiti u svoju duboku vreću s novcem, jer bivši talijanski premijer i danas može kupiti kompletnu talijansku prvu ligu, ali što bi mu to vrijedilo ako njegov klub za dvije sezone ne bi mogao igrati Ligu prvaka?
Ostali klubovi će jednostavno morati napraviti izbor: hoće li napraviti velike stvari u sljedeće dvije sezone, pa onda pasti u prosječnost ili će radije početi već sada graditi nove temelje koji će im omogućiti nova desetljeća na velikoj sceni. Milan je na to pitanje odgovorio jasno, a sad se čeka i na druge.
Jedno je sigurno - nastavi li Milan putem kojim je ovog ljeta krenuo, taj će klub vrlo brzo ponovno biti velika snaga talijanskog i europskog nogometa kakva je nekad bio. Navijačima ovog kluba prodaja dvojice najboljih igrača možda se čini krajem, ali svaki kraj je ujedno i novi početak, a što se prije krene uzlaznom putanjom, prije će se stići i do vrha, posebno kada svi budu morali raditi u okviru istih pravila.
.
