GNK Dinamo Zagreb

[dubrava]

Bio je on neprimjetan devedesetih kad je još franjo bio živ i "šamarao" ga, a ovaj mu se ulizivao. Poslije promjene imena u Dinamo počinje polako jačati, pa onda kad postaje taj neki izvršni dopredsjednik što nikad nigdje nisam čuo da postoji, a pogotovo sa tim gradskim i ostalim novcima. Naravno, počinje se družiti sa Bandićem, Turudićem, političkom i sudskom "kremom" hrv. društva, stvara oko sebe famu mecene, dobročinitelja. Kao što ti kažeš, probahatio se, osilio, udarila i para i moć u glavu. Ja sam Dinamo, Dinamo sam ja stvorio..
Da, zamisli da je HEP ili Dalekovod spnzor jednoj Cibaliji. Naravno, nemoguće, ali zato Dinamu ili Hajduku može biti. A državna firma..

[SiamoNoi]

Sramota je ovo, LS prvo kolo jos, Porto dovoljno atraktivan a ono ni 6 000 ljudi, sramota za jedan Zagreb da ne dodje pun stadion makar sve bili roditelji sa djecom...

I meni je ovo neshvatljivo al hajde,možda nismo "upućeni"

Da niste upućeni. Bojkot Dinamovaca, ponavljam Dinamovaca, a ne Bad Blue Boysa počeo je tamo negdje oko 2007. godine, a ova utakmica je vrhunac istog. To je tihi bojkot, individualni. Dosad se je maskirao, ulaznicama po kunu i sličnim akcijama, a kako Uefa ne dopušta podcjenjivanje svoga natjecanja i jeftine ulaznice i kako ove godine nema jednog Reala u grupi, ovakav ambijent je za nas upućene očekivan. Zapamtite jednu stvar, uspjesi kluba nikad nisu i nikad neće biti motiv navijanja za klub. Uspjeh je samo šlag na tortu, ako se sve ostalo poklapa. U situaciji kada jedan čovjek od jednog velikog, nekada gospodskog kluba napravi svoju prčiju gubi se apsolutna svaka povezanost sa istim. Taman Nk Mamić postao prvak evrope. Ljudi, dinamovci se ne mogu i ne žele poistovijetiti sa takvim Dinamom. Dosad su bili neutralni, od ove godine navijanje za protivničke ekipe doseže vrhunac. Gledao sam tekmu protiv Ludogoreca u jednoj zagrebačkoj birtijetini i da si vidio psovanja, šutanja stolica i očaja nakon gola Vide, a većina obučena u dinamova obilježja, strašan paradoks. Ko nije proveo barem godinu dana života u Zg, nikad neće moći shvatiti mentalni sklop tih ljudi. Njima rezultatski uspjeh ne znači ama baš ništa ako ostale stvari ne funkcioniraju, ako njihov klub utjelovljuje lik, neotesana seljačina kojoj se bijeli u nozdrvama.

Dubrava druze sad nekako stavi taj svoj post kao sticky tako da uvijek stoji na novoj stranici kao prvi post pa se nece morat svaka 2-3 dana citat stupidni postovi o posjeti i o cuđenju prema navijacima Dinama. Sve je normalno i sve je super samo sta je Dinamo leglo kriminala i mafije, ovi plasmani u LP su samo maska i radije cu gledat Dinamo u ligi za ostanak a da ima purgersku dusu nego ovu prciju.


Pricao mi jednom stari
o Zagrebu kojeg nema
o ljudima sto su bili
pa ostali uspomena

Ovo danas je bila velika pobjeda Dinamovih navijača.

[youtube][/youtube]

[Devil]

Seca li se neko clanka koji je izasao u Nacionalu nekad ovako pocetkom ovoga veka povodom Mamica ?
Imao sam ga na kompu nekada pokusacu sada da nadjem to.

[Devil]

Nacional.Br 367,27.novembar 2002.

TAJNA OPERACIJA ZDRAVKA MAMIĆA
Nogometni mešetar prisvojio je Dinamo

Zdravko Mamić, potpredsjednik Dinama, vlasnik je 12 od tridesetak klupskih igrača, u skupštinu kluba instalirao je 30 novih članova, svojih dokazanih podanika, i postao apsolutni gospodar maksimirskog kluba koji se ne ustručava ni od fizičkog napada na novinara pred gomilom svjedoka

Zdravko Mamić
OKVIR

Svoj vatreni temperament Zdravko Mamić pokazuje i u vezi s uređenjem vile na Tuškancu 52 koju je kupio prije nekoliko mjeseci. Iako su mu lokacijskom i građevinskom dozvolom bili točno određeni parametri rekonstrukcije kuće, koja se nalazi u tzv. zaštićenoj povijesnoj cjelini Zagreba, on ih se nije držao. Riječ je o vili s kraja dvadesetih godina, koju su sagradili tadašnji poznati zagrebački arhitekti Ružinski i Simon. Iako nije registrirana kao spomenik kulture, jer je stručnjaci ne smatraju građevinom visoke kategorije, Zavod za zaštitu spomenika kulture zadao je investitoru Mamiću posebne uvjete za njezinu obnovu. Vila je ponajprije trebala u potpunosti zadržati originalni izgled. Građevinskom dozvolom bili su dopušteni zahvati u krovištu koje se pretvara u mansardu te na istočnoj strani vile gdje je dopuštena veća prigradnja – za bazen i saunu.
Prije mjesec dana, čim mu je izdana građevinska dozvola, Mamić je počeo radove na Tuškancu 52. Tjedan dana poslije zaprepašteni stručnjaci Zavoda za zaštitu spomenika mogli su već konstatirati da je od kuće ostala petina – samo dio vanjskih zidova. Građevinska inspekcija odmah je naredila obustavu gradnje. U takvim slučajevima dogovaranje s investitorom obično traje nekoliko mjeseci, uz globu zbog nepridržavanja odredaba iz građevinske dozvole.
No ne i kad je u pitanju investitor Mamić. Intervencije i pritisci da se Mamiću omogući što brži nastavak radova došli su s najvišeg mjesta u gradu – ravno iz ureda Milana Bandića. Hitno je izdana dopunska građevinska dozvola, globa se i ne spominje, a gradski zaštitnici kulture mogu samo iz prikrajka gledati hoće li vila na Tuškancu biti vraćena u prvotno stanje kako je određeno dopunskom građevinskom dozvolom.

Zdravko Mamić, potpredsjednik NK Dinamo, 16. studenoga šakom je nasrnuo na mladog novinara Sportskih novosti, navodno iritiran i uvrijeđen njegovim pisanjem o posljednjoj Dinamovoj skupštini. Novinar se usudio priopćiti javnosti da je Mamić legalizirao svoju tihu privatizaciju zagrebačkog nogometnog kluba, a da ga nije kupio. Skupština udruge građana, kako je Dinamo formalnopravno registriran, održana je 4. studenoga 2002. Kao gesta prosvjeda protiv Mamićeve uzurpacije Kluba, dio skupštinara najavio je bojkot sjednice pa je veliki nogometni mešetar na licu mjesta instalirao 30 novih članova, uključujući rođenog brata i šest novinara, svojih dokazanih podanika. Iz skupštine je istodobno počistio sve Dinamove nekoć velike igrače. “Ako želite uništiti klub, u njega dovedite što više legendi”, pravdao je Mamića, uobičajeno frfljajući patetične besmislice, njegov idol, mentor, kum i životni pratilac Miroslav Blažević, danas ponovno klupski trener.

Mamić je novinara desetak dana poslije zatekao u klupskim prostorijama, na službenoj konferenciji za tisak. Zasuvši ga nizom psovki i pogrda, pedantno je skinuo skupocjenu jaknu i stisnutom šakom zamahnuo prema žrtvinu nosu. Pošto je novinar uspio eskivirati udarac, kao posljednju mjeru odmazde, Mamić je klupskom personalu izdao naredbu da predstavnika Sportskih novosti protjeraju s konferencije za tisak. Sutradan se, kao i obično, nakon što se “ohladio”, skrušeno ispričavao. “Ne mogu dopustiti da netko razara klub i mene osobno”, rekao je teatralno, kao da se doista svega odriče zbog Dinama i nogometa.

Stvarno stanje stvari izgleda potpuno drukčije: od tridesetak igrača koji čine reprezentativnu postavu nogometnog kluba, njih dvanaest, dakle više od trećine, vlasništvo su Mamićeve agencije MSA ( Mamić Sport Agency). Od posljednje klupske skupštine Dinamova administracija proširena je s četiri uposlenika njegove agencije: Ilija Lončarević, Niky Vuksan, Hrvoje Šikić i sam Mamić. Personalna unija Kluba i Mamićeva privatnog poduzeća dodatno je pojačana sve jačim dužničkim odnosom. Mamić je formalno ušao u Dinamo početkom 2002. a već sedam mjeseci poslije, u srpnju, klub je MSA-u već bio dužan 1,5 milijuna eura.

Time je najpoznatiji nogometni mešetar u Hrvatskoj postao apsolutni gazda zagrebačke nogometne institucije čija je kupoprodaja čak zakonom zabranjena. Pozicija je vrlo ugodna i bez ikakva rizika. Mamić je prisvojio Dinamovo prestižno ime, kao njegov najveći, ako ne i jedini kapital, dok je klupski troškovnik i nadalje tuđa briga. Ako Dinamo i drugi put ode u stečaj, Mamić koji jest njegov pravi gazda, ali nije njegov formalnopravni vlasnik, može se pojaviti samo kao krupni vjerovnik. Štoviše, već sa sadašnjom trećinom svojih privatnih igrača on može odlučiti hoće li Dinamova ekipa igrati punim kapacitetima, hoće li utakmice pustiti konkurentima, hoće li Dinamo kao klub uopće postojati.

Ni njegovi privatni štićenici, Dinamovi igrači, nisu u zavidnijem položaju. Prema Nacionalovim izvorima u međunarodnim sportskim krugovima, senzacionalno najavljen transfer Boška Balabana u Aston Villu završio je skandalom koji Mamić već mjesecima uspješno zataškava. Zbog te afere trener britanskog kluba – izvjesni Gregory – dobio je trenutačni otkaz, a Balabanu su se zadugo zatvorila vrata zapadnoeuropskih klubova. Kako je javno objavljeno, Mamić je za Balabanov prijelaz iz Dinama u Aston Villu realizirao zaradu od vrtoglavih 20 milijuna DEM. No u Birminghamu se otkrilo da je zagrebački klub od toga dobio samo četiri milijuna DEM, Balaban isto toliko, dok je Mamić preostalih 12 milijuna zadržao za sebe. Kako Nacional doznaje, uprava engleskog kluba uvjerena je da je Mamić potplatio Gregoryja da lobiranjem u upravi Aston Ville što više “napuše” cijenu kupljenog igrača. Balaban je istoga trenutka stavljen na crnu listu. Prvo mu nisu dali da se pojavljuje na terenu, a onda su ga vratili Dinamu na “posudbu”. “Nikad on više neće igrati u Aston Villi”, izjavio je klupski predsjednik u jednom širem privatnom društvu, prije toga otjeravši menedžera Gregoryja i scouta ekipe, zaduženog za traženje novih igračkih akvizicija diljem svijeta, preko kojeg je Mamić i ostvario prvi kontakt s Englezima. O tom skandalu pisale su engleske novine, no u Hrvatskoj su se sportskoj štampi pojavili samo natruhe toga skandala koji je za duže vrijeme stopirao put hrvatskih igrača u Britaniju.

Unatoč skandalu, Mamić i dalje inzistira da mu Balaban daje 15 posto i od svoje iskazane i od svoje neiskazane plaće. Njih dvojica danas ne razgovaraju, ali ”štićenik” se više ne može riješiti obveza kojima ga je Mamić uvukao u svoje menedžerske igre.

Da je Mamić deklarirani nogometni biznismen, njegove privatne veze s jedanaest Dinamovih zvijezda, same po sebi, ne bi bile toliko problematične. Sebe, međutim, ne predstavlja kao njihova privatnog menedžera, nego zamjenskim atributima u stilu Miroslava Blaževića: on im je, kako blagoglagoljivo objašnjava, poput oca, odgajatelja, zaštitnika, skrbnika, pokrovitelja. Tom gomilom riječi Mamić prikriva notornu činjenicu da igračima trguje “na divlje”, bez Fifine licence, ne zato što je ne može dobiti, nego zato što bi kao ovlašteni menedžer morao poštovati barem minimalne standarde struke kako prema svojim nogometnim štićenicima, tako i prema njihovim kupcima i, još više, hrvatskim poreznicima.

U hipokriziji “očinskog” menedžerstva, kao originalnog Mamićeva izuma, njegovi igrači, po tvrdnjama ljudi iz nogometa, imaju mnogo gori status od robe, kako je to običaj u svijetu nogometnog kapitalizma. Dok su mladi, neafirmirani, siromašni, njima se čini da će ih aranžman s nogometnim “ocem” dovesti do slave i bogatstva. Ali kad malo odrastu, sazru i steknu iskustvo, prekasno shvate da se Mamić opasno kocka njihovim sudbinama. Doduše, mora se priznati da je ulagati novac u neafirmiranog nogometaša također velik rizik. Nikad se ne zna hoće li on zaista izrasti u pravog nogometaša, a ako i izraste, nitko ne jamči da mu netko neće polomiti nogu, čime propada karijera, a time i menedžerov novac uložen u njega.

Sportskim znalcima dobro je poznato da Balaban nije jedini Mamićev štićenik koji njegovoj agenciji ili njemu osobno do kraja svoje karijere mora davati 15 posto mjesečne plaće, uključujući i najveći dio “crne” zarade od svojih transfera u inozemne klubove. U zemljama postkomunističkog Istoka, gdje je nogomet, kao i cijeli sektor proizvodnje profita, prepušten u većem dijelu crnom poslovanju, Mamićev je stil biznisa razumljiv i prepoznatljiv.

Jerko Leko nedavno je, bez osobitog dramatiziranja, službeno prodan kijevskom Dinamu za 2,6 milijuna eura. Kupac, savršeno kompatibilan s hrvatskim nogometnim mešetarima, zapravo je bivši sovjetski visokopozicionirani KGB-ovac, koji kao i njegovi bivši kolege iz SSSR-a funkcionira kao svojevrsna legalizirana mafija.

Ukratko, naoko zakučasta logika Mamićeva mešetarenja zapravo je vrlo jednostavna: otkrivši nekog talentiranog, ali neafirmiranog nogometaša, Mamić ga uzme pod “zaštitu” svoje neovlaštene agencije; kao njegov privatni menedžer nadarenog momka ponudi Dinamu, a kao čelnik istog kluba ponudu objeručke prihvati. Čim štićenik, igrajući za proslavljeni zagrebački klub i po mogućnosti za reprezentaciju, postigne izvjestan uspjeh na domaćem i međunarodnom planu i time poveća svoju tržišnu vrijednost, Mamić ga izruči boljim kupcima, a profit, dakako, prisvaja privatno, u ime svojih neregistriranih menedžerskih prava. Svakim tim korakom Mamić višestruko uvećava početnu menedžersku investiciju, dok Dinamo, nogometni nacionalni simbol, postaje sve kraća i usputnija stanica na putu od igračeve anonimnosti do Mamićeva financijskog uspjeha. Pri tome, mora se priznati, pitanje je bi li za te igrače ikada itko čuo i bi li ikad bili prodani da nije Mamićeva fanatičnog angažmana koji pred sobom ruši sve barijere i protivnike.

Valja priznati, sam Mamić nije kriv što je cijeli Dinamo uspio podrediti logici vlastite zarade. Kao neuki kapitalist koji je prvo poduzetničko iskustvo stjecao švercajuci “levisice” u doba komunizma, što je sam s ponosom priznao u nekoliko intervjua, ne može razumjeti razliku između muljanja i biznisa. Krive su državne institucije, nogometni navijači, sportska javnosti i napokon skupština i predsjednik kluba, čije je ime Mirko Barišić. Ako netko od njih shvaća zašto je u dobro organiziranim državama “sukob interesa” sankcioniran kao jedan od težih krimena protiv općeg dobra, ipak se nitko neće pobuniti. Neki su postali Mamićevi financijski dužnici a drugi smatraju da o Mamiću ovise njihova ugledna klupska mjesta, kao jedini način medijske i društvene promocije. Najveći dio sportske javnosti i navijača misli da se Dinamo, kao nacionalni simbol, smije i mora održavati u vrhu nogometnog svijeta svim mogućim sredstvima.

Nesumnjivo, nekoć davno Zdravko Mamić bio je iskreni nogometni entuzijast. Kao tinejdžer igrao je u juniorskom sastavu Dinama, uvjeren kako ga čeka velika sportska karijera. Po jednoj verziji njegove nerealizirane nogometne biografije, Dinamo je morao napustiti nakon teške ozlijede koljena. U drugoj verziji, iz Kluba ga je zajedno s najvećim talentima tadašnje juniorske generacije protjerao trener Kobeščak, koji nije bio u stanju prepoznati nogometni potencijal. Treća priča kaže da je sam Mamić, uspoređujući se s mnogo darovitijim bratom Stojkom, shvatio kako se nikada neće uzdići iznad sivog prosjeka.

Ipak, kao trajna tekovina njegova motanja po maksimirskom stadionu ostalo je poznanstvo s Ćirom Blaževićem, koji je 1982. Dinamo doveo do naslova prvaka tadašnje Jugoslavije. Kao i za sve Dinamove navijače, Blažević je za mladoga Mamića postao vrhovni društveni uzor. Suočen s infantilnim obožavanjem svoga lika i djela, Blažević je Mamića toplo prigrlio, kao trajno ogledalo vlastite genijalnosti. Izgradio se odnos osebujne simbioze. Kao najzornija ilustracija njihove neraskidive sparenosti, u krugovima zagrebačkog jet-seta i danas se prepričava sljedeća zgoda: kako je slavni trener imao običaj obilaziti vračare i vidovnjake, jedan od njih Blaževiću je prorekao da će mu supruga teško stradati od vatre izazvane prometnom nesrećom, a da će se njegov prijatelj Mamić opet oženiti suprugom od koje se nešto prije razveo. I doista, nedugo nakon tog proročanstva, Blaževićeva supruga jedva je preživjela požar izazvan prometnom nesrećom kod Kraljevice. Uvjeren da je njegov život fatalno prikopčan na Blaževićevu sudbinu, Mamić je, da ne izaziva više sile, opet zaprosio svoju bivšu ženu a Blažević mu je bio kum. Premda ni drugi brak nije potrajao, ona je danas vlasnica jedne male trgovine u zagrebačkom Oktogonu u kojoj su se nekoć prodavali Dinamovi suveniri. Otada Mamić uživa reputaciju velikog džentlmena, koji ni jednu ženu s kojom je bio ne ostavlja praznih ruku.

Najniža točka u odnosima Zdravka Mamića i Miroslava Blaževića dogodila se 1992. Udruženim snagama kupili su dionice Dinama koji se tada, na inzistiranje predsjednika Franje Tuđmana, najprije prekrstio u HAŠK Građanski, potom u NK Croatia. Doduše, Blažević je u kupnju investirao isključivo svoje utjecajne političke veze u tadašnjim Predsjedničkim dvorima. Blaževićeva suvlasnička prava velikodušno je platila Mamićeva tvrtka Česma, osvojena, naravno, u privatizaciji namijenjenoj HDZ-ovim miljenicima. Kad su se po Tuđmanovu nalogu, a na inzistiranje Gojka Šuška, obojica morali povući iz njegove omiljene nogometne institucije, Blažević više nije htio priznati da u Klub nije investirao ništa. U povratnoj kupoprodaji njemu je isplaćeno više od 2 milijuna DEM, dok je Mamić dobio tek “bijednih” 200-tinjak tisuća DEM. Osjećajući se izigranim i opljačkanim, Mamić je svog idola fizički napao u hodnicima kluba a poslije ga se godinama odricao. U isto razdoblje spada i Mamićevo gorljivo zalaganje da se NK Croatiji, Tuđmanu i Blaževiću iz inata, vrati izvorno ime Dinamo. Mamića je u cijeloj priči s kumom pogodilo ne samo to što mu je nabavio novac za “kupnju” Dinama, nego ga je upravo on uveo u okrilje familije Tuđman, koja je na kraju Mamića zbog njegovih stavova odbacila a Blaževića još više prigrlila, i to ponajviše ženski dio predsjednikove obitelji. Pri tome je Mamić smatrao da ga kum Blažević nije uzeo dovoljno čvrsto u zaštitu pred Tuđmanom koji je zabranio da mu se Mamić približava.

Slavnog trenera i njegova sljedbenika izmirilo je novo interesno savezništvo. Klub je Mamić uz pomoć Canjuge počeo osvajati još dok je Tuđman bio na samrtnoj postelji u bolnici u Dubravi. Canjuga je smatrao da će uz pomoć Mamića preživjeti posttuđmanovsko razdoblje u Dinamu i hrvatskom nogometu, a Mamić je u Canjugi, tadašnjem predsjedniku kluba, vidio najbezbolniji i najbrži način povratka u Maksimir. Iako je faktički klubom vladao dvije godine, Mamić je svoj povratak formalizirao početkom ove godine. Mamić je postao potpredsjednik a Blažević trener. Danas je njihova ljubav jača i teatralnija nego ikad prije. “Moram ti se, sine, javno zahvaliti za sve što si učinio za Dinamo”, reći će Blažević uzvišenim tonom pred novinarskom svitom koja se okupila da dozna pojedinosti transfera Ivice Olića iz NK Zagreb u NK Dinamo. “Hvala”, uzvratit će Mamić istim tonom i u istom igrokazu za novinsku publiku. Nazočni novinari će šutjeti. Jedni su iskreno fascinirani sparenim bleferima, drugi šute zbog srama što ih se tako očito vuče za nos a treći su kupljeni za nekoliko dnevnica, putovanja i sitne usluge. Oni koji se ipak usude nešto napisati o tome dvojcu uglavnom su se na to odvažili jer smatraju da će u sukobu Mamića i Zvonka Zubaka pobijediti struja koju predvodi trgovac oružjem koji se zakleo da će “skinuti” kumove iz Kluba.

Uvježbani par, naime, toliko dugo već igra uloge nogometnih idealista da, po svemu sudeći, čak i vlastite zarade doživljavaju kao samoodricanje i žrtvu. U tome valja tražiti korijene njihovih stalnih medijskih skandala. Nije novinar Sportskih novosti prvi kojeg je Mamić otjerao, psovao, vrijeđao i prijetio svojom stisnutom šakom. Kako je zbog umnožavanja sumnjivih nogometnih transfera maska “viših interesa” sve krhkija, tako i Mamić sve otvorenije pokazuje svoje izvorno lice nekadašnjeg švercera “levisicama” koji zaboravlja očito teško naučena pravila uljuđenog ponašanja.

Zato bi Zdravko Mamić prije mogao poslužiti kao psihosocijalni uzorak sadašnjeg hrvatskog društva nego kao primjer nogometnog menedžera koji to, prema potrebi, malo jest a malo nije. Potječe iz vrlo poštovane hercegovačke obitelji na čelu s ocem Josipom, koja se 60-ih, u snažnom valu tadašnje kolonizacije zagrebačke periferije, nastanila u Sesvetama. Roditelji su mnogo godina radili u Njemačkoj pa je kao najprobitačniji preuzeo skrb za dvojicu svoje braće Zorana i Stojka. Pokroviteljstvo je nastavljeno i u njihovim poznim godinama: učinio je sve što je bilo u njegovoj moći da Stojku pronađe izvor zarade, a da drugog afirmira kao nogometaša. Mirni i vrlo radišni Zoran Mamić dosegnuo je vrhunac u sastavu njemačkog Bayer Leverkusena dok je Stojko, kao najtalentiraniji, izvjesno vrijeme igrao čak za Cosmos iz New Yorka u koji je otišao iz splitskog Hajduka. Nenaviknut na život bez Zagreba i Zdravkove zaštite, nije dugo izdržao te se vratio u Hrvatsku.

Nakon završene srednje škole Zdravko Mamić zaposlio se kao trgovački putnik, koji je glavne izvore prihoda i famoznu “obiteljsku ušteđevinu”, o kojoj i danas često govori, stekao kao i većina poduzetnijih trgovaca u doba komunističkih restrikcija prema privatnom vlasništvu: iz Njemačke je donosio zapadnjačku robu i preprodavao je, pred nosom poreznika, radnom narodu kojemu je bilo dosta socijalističke konfekcije. Nema sumnje da je u tome bio uspješniji od konkurencije. Prema pričanju svjedoka, Mamić svoj dar za trgovinu duguje urođenoj sposobnosti blefiranja i uvjeravanja. Fraze i patetika kojom oponaša Miroslava Blaževića samo su njegovoj elokvenciji dali konačnu formu.

No, kao i svim novokomponiranim tajkunima, regrutiranim mahom iz sličnog miljea nekadašnjih preprodavača, tako je i Mamiću u jednom trenutku trebao društveni status. Dugo je tragao za modusom osvajanja društvenog ugleda. Postavši uz rođake jedan od vlasnika drvne industrije Česma u Čazmi, okušao se kao tvorničar. Pošto ga je sudjelovanje u pretvorbi izjednačilo s ozloglašenim slojem HDZ-ovih pljačkaša, počeo je eksperimentirati s ugostiteljstvom. Uz spektakularnu promociju, otvorio je s kompanjonima u Sesvetama klub Planet. Zamišljen kao prestižna diskoteka, uskoro se transformirao u krčmu sa živom glazbom i okupljalište zagrebačkog podzemlja, što Mamiću nije odgovaralo te je ubrzo prodao svoj dio. Tek kao “zaštitnik” nogometaša i nogometni gazda okusio je čari priznatog društvenog uglednika, ali i moć manipulatora koji vlada golemim masama nogometnih poklonika, što se najbolje vidjelo u njegovu utjecaju na Bad Blue Boyse, kojima je čak i novčano pomagao.

Ipak, vrijeme je pokazalo da je Mamić od Miroslava Blaževića naučio i nešto više od patetične poze i retorike. Boška Balabana, kao nogometni talent potencijalno velike profitabilne vrijednosti, prepoznao je dok je bio anonimni mladac iz juniorskog sastava NK Rijeka. Mladića je impresionirao BMW-om, kao dijelom nogometnog odgoja i zaštite, premjestio ga u slavniji Dinamo, prodao britanskom klubu i vjerojatno mu uništio karijeru. To su neizbježni rezultati igre njegova “očinskog” menedžerstva od kojeg će na kraju i sam stradati.

[SiamoNoi]

Samo nekoliko sati prije utakmice Dinamo - Porto, veznjak Porta Lucho Gonzales saznao je da mu je otac preminuo. No, on je odlučio da igra večerašnju utakmicu te je postigao i vodeći gol, koji je proslavio sa suzama u očima i odao počast svome ocu.

"Iza mene je tužan, jako tužan dan. Drago mi je što sam postigao gol, a sutra idem za Argentinu", kroz suze je rekao Gonzalez.

[NukeR_G1970]

Ako i u ostale dve bude ovako malo gledalaca to se moze nazvati pobedom pravih navijaca Dinama. Unistili su im tribinu (BBB), klub im vodi lopov koji preko istog pere novac, s'vremena na vreme zamaze oci sa plasmanima u Ligu Evrope ili Ligu sampiona i to je to.

Svaki normalan navijac bi ih podrzao u ovome. U slicnoj situaciji je i Partizan kada se uporedi, dosta slicnoj pa ih zato i razumem.

[Jack777Pott]

Natjecanje: Liga prvaka, 1. kolo
Datum: 18. 09. 2012.
Vrijeme: 20:45
Stadion: Maksimir, Zagreb
Gledatelja: 4.683



Dinamo je umro i nema ga vise. Mozda jednog dana opet ozivi, ali samo mozda. Do tog dana je potrebno promjeniti sve.

Igracima svaka cast na vecerasnjoj utakmici. Necu pljuvat, Porto je puno bolja ekipa i Dinamo se suprostavio koliko je mogao. Drugo poluvrijeme je bilo jako dobro, izjednacenje je visilo u zraku, ali... Oba gola su sugavo primljena i ako nekome zamjeram veceras onda je to Kelava, dok je Helton spasio Porto u vise navrata. Strah me PSG-a jer je ubio kijevljane, ali isto tako imam nadu da ce Dinamo imat sanse protiv Dynama, iako tesko. Al neka bude sta oce, ionako vise nije ni bitno, ionako ne pamtim dan od kad je u Dinamu sve stimalo.

[zizu1991]

Natjecanje: Liga prvaka, 1. kolo
Datum: 18. 09. 2012.
Vrijeme: 20:45
Stadion: Maksimir, Zagreb
Gledatelja: 4.683

*ebo te, pa u vas pravo neugodno, zagužvalo, nema šta

[SiamoNoi]

...a cijeli svijet i UEFA gledaju i prate.Mamiću crveni se i objašnjavaj."Sretno" ti bilo.

[badblueboylivno]

Evo, svi oni koji nisu BBB govore što misle o klubu. Ni 6 tisuća na utakmici Lige prvaka, ni 6 tisuća. Ali dobro, igra se Liga prvaka i sedam je se puta prvak zaredom.

A zašto nisu tako govorili kad su ulaznice bile po kunu i kad su se dijelili dresovi? Ono, mi bojkotujemo, ali kad već daju dresove, ajmo sad, pa ćemo opet bojkotovati? Ili, idemo samo na Real pa nastavljamo...

Klub koji ima prosjek gledalaca oko 1000, ili tu negdje, igra dvije godine zaredom grupnu fazu LŠ. To je ogroman uspjeh, ogroman. A svi će okriviti Mamića ako se ne ponovi ovaj uspjeh iduće godine. Jer mi (ex-yu navijači) pokazujemo malu odanost, a želimo velik uspjeh.

Moja odanost tom klubu je nevjerojatna... veliki broj stvari sam Dinama radi propustio. Sreća pa nisam oženjen jer bi me žena radi toga šutnula u guzicu.
Inače, sve naslove bih vratio, sve ovo bih vratio i bez beda bih gledao Dinamo u trećoj zagrebačkoj ligi. Čak mi u ovom trenutku titula Dinama u Hrvatskoj znači manje od prošlogodišnjeg snijega.

Nisu lani, navukli su se na to, sad nema dresova i karte su poskupile nekoliko desetaka tisuća %, nema ni publike. Ovo godine su i cijene od po kunu doživjele popriličan fijasko, a ovo danas je vrhunac, vrh. Tko ne vidi da se u klubu radi samo radi interesa par ljudi, taj nije normalan. Klub je dotaknu dno (u prilog tome ide NEVJEROJATNA DRSKOST S LAGANJEM O BROJU PRODANIH KARATA - link 1 i link 2), klinički je mrtav, večeras su mu zamalo, a možda i jesu, isključeni aparati, ali eto


Crvenim se. Crvenim


Usput, molim neupućene da ne čitaju bukvice onima upućenima.

[SiamoNoi]

Jedva čekam presicu

EDIT:

12000 paketa je prodano ljubavi, zar ne vidiš da ljudi toliko vole dinamo da kupuju pakete bez da idu na utakmicu?

[Tritolone]

Vec je smrkalo izasa sa izjavom:

Ponosan sam na trenera Antu Čačića koji je izvrsno postavio igru, a ponosan sam i na sve naše igrače. Ova utakmica učvrstila me u uvjerenju da gradimo jednu od najvećih Dinamovih generacija u povijesti. Ostaje žal zbog zbog rezultata, ali svejedno ovo što smo vidjeli jučer ispunjava me velikim optimizmom. Čestitke i publici koja je perfektna.

Kriste Isuse

[SiamoNoi]

Maknuli su službenu fb stranicu,opća mobilazicija u GNK-u

[badblueboylivno]

Jedva čekam presicu

EDIT:

12000 paketa je prodano ljubavi, zar ne vidiš da ljudi toliko vole dinamo da kupuju pakete bez da idu na utakmicu?

Zinedine je bog!


Ako ovo opravdaju i mediji popuše, križam Dinamo i hrvatski nogomet iz svog života.

[Jack777Pott]

Maknuli su službenu fb stranicu,opća mobilazicija u GNK-u

Nisu maknuli, vec promijenili ime Sad je konacno i na fejsu GNK

[SiamoNoi]

Maknuli su službenu fb stranicu,opća mobilazicija u GNK-u

Nisu maknuli, vec promijenili ime Sad je konacno i na fejsu GNK

A komedija totalna Jel još uvijek stoji "FUN club"?

[badblueboylivno]

Konačno su ti skupo plaćeni ljudi za internet shvatili da mogu promijeniti username na facebooku.

[England]

Ne pobjeđuje jednoumlje.Sramota za uefu, 5000 milja ljudi gleda "elitu".Nabijem.

[FCS]

hahahahahah i mi se fol čudimo što je sinoć na tekmi sarajeva bilo 6000 ljudi protiv gradine

[tepsija]

Što se tiče posjete,znam vrlo dobro situaciju u Dinamu tako da me ne čudi.
Ali ipak,LP,prva utakmica,dobar protivnik,lijepo vrijeme...no ipak sramotno,bez obzira na sve.
Jednostavno,ne mogu zamisliti sličan scenarij na Poljudu,nikad,ni u kojim uvjetima.
Bez obzira na cijenu ulaznica,na atmosferu u klubu,nemoguće.
Dinamo treba neki pozitivni šok,treba im nešto da ih prodrma jer ovo stvarno ne liči ni na šta.
Kada je bila priča o slaboj posjeti na Maksimiru u HNL-u,govorilo se o nekom zasićenju,sedam godina zaredom prvaci,ljudima više nije zanimljivo.
Ali LP,nevjerovatno.

Što se tiče samog rezultata,Dinamo se lagano pretvara u Partizan koji niže slične 'uspjehe' već godinama.
Definitivno se ne može nositi sa ekipama iz TOP 10 evropskih liga.