Mlade selekcije BiH - Kosarka
Moderatori/ce: nerminh74,KK_Bosna,CashMan
Re: Mladi reprezentativci/potencijalni reprezentativci BiH
Nek' bude kako će biti. Vidjeti ćemo uskoro.
Ti nikad nisi sam i nećeš biti sam, naprijed Veleže u nove pobjede!!!
Re: Mladi reprezentativci/potencijalni reprezentativci BiH
Limes izvini al nisi skontao sta je on rekao, posebno ovo zadnje jer je rekao da ako mu ne dozvole da će dati sve od sebe u klubu gdje igra a ne repki!
- <3 LiMes <3
- Postovi: 1571
- Pridružen/a: 27 jan 2011, 20:26
- Kontakt:
Re: Mladi reprezentativci/potencijalni reprezentativci BiH
"Nadam se da će me vodstvo KZS-a razumijeti i kao i u slučaju Emira Preldžića bez novčane naknade pozitivno odgovoriti na moj zahtjev. U slučaju da se mom zahtjevu ne udovolji, ja ću iz poštovanja prema zemlji Sloveniji, ispunjavati sve svoje obaveze prema reprezentaciji, bez obzira na stav javnosti“, napisao je danas u pismu KZS, koje je osvanulo i u slovenskim medijima, Omić.Batko je napisao/la:Limes izvini al nisi skontao sta je on rekao, posebno ovo zadnje jer je rekao da ako mu ne dozvole da će dati sve od sebe u klubu gdje igra a ne repki!
Pročitaj i sam, pa će ti sve biti jasno.
<3 NK Čelik <3 Manchester United <3 LA Lakers <3
Eric Cantona: "Falcao sada može na miru da umre, sretan jer je stigao na sam vrh fudbala. Poslije Uniteda postoji samo nizbrdica".
Eric Cantona: "Falcao sada može na miru da umre, sretan jer je stigao na sam vrh fudbala. Poslije Uniteda postoji samo nizbrdica".
Re: Mladi reprezentativci/potencijalni reprezentativci BiH
malo su kontradiktorni, ovaj tvoj tekst je iz avaza<3 LiMes <3 je napisao/la:"Nadam se da će me vodstvo KZS-a razumijeti i kao i u slučaju Emira Preldžića bez novčane naknade pozitivno odgovoriti na moj zahtjev. U slučaju da se mom zahtjevu ne udovolji, ja ću iz poštovanja prema zemlji Sloveniji, ispunjavati sve svoje obaveze prema reprezentaciji, bez obzira na stav javnosti“, napisao je danas u pismu KZS, koje je osvanulo i u slovenskim medijima, Omić.Batko je napisao/la:Limes izvini al nisi skontao sta je on rekao, posebno ovo zadnje jer je rekao da ako mu ne dozvole da će dati sve od sebe u klubu gdje igra a ne repki!
Pročitaj i sam, pa će ti sve biti jasno.
a ovaj sa glavne stranice
e sada ko je u pravu neznam jer i ss.ba su se znale desiti greske, ali avaz je poznat po kardinalnim greskama njihovih novinara"Mislim da sam svojim nastupom za mladu reprezntaciju Slovenije pokazao veliku volju i želju da igram u reprezentaciji. Ipak, u ovom slučaju moraću zatražiti od Saveza da me pusti da promijenim košarkaško državljanstvo. Ovi nije način kojim bi me vratili u reprezentaciju. Nadam se da će Savez prihvatiti moj zahtjev i da će kao u slučaju Emira Preldžića pozitivno odgovoriti na to bez ikakve novčane kompenzacije. Ako kojim slučajem bude negativan odgovor na moj zahtjev ja ću i to prihvatiti te ću dati sve od sebe u dresu kluba za koji igram", rekao je Omić
KK Bosna - EL: 1979, Yu NC: 1978, 1980, 1983, Yu Cup: 1978, 1984, B&H NC: 1999, 2005, '06, '08, B&H Cup: 2005, '09, '10
Re: Mladi reprezentativci/potencijalni reprezentativci BiH
Alen zeli da igra za nas, sada je samo pitanje na koji nacin da se uradi to. Ukoliko Radonjic postane generalni sekretar FIBA-e sanse rapidno rastu, a usao je medju dva kandidata. Tek prava borba sad pocinje.
Nenad Markovic & Drazen Petrovic
Ostalo je samo ime.....
Ostalo je samo ime.....
Re: Mladi reprezentativci/potencijalni reprezentativci BiH
vjerujem da si ti dobro informisan o svemu tome ali meni ova prica njegova ne zvuci bas uvjerljivo, nesto sam skepticam po pitanju njegovog igranja za BiHneno#4 je napisao/la:Alen zeli da igra za nas, sada je samo pitanje na koji nacin da se uradi to. Ukoliko Radonjic postane generalni sekretar FIBA-e sanse rapidno rastu, a usao je medju dva kandidata. Tek prava borba sad pocinje.
You are someone else I am still right here
Re: Mladi reprezentativci/potencijalni reprezentativci BiH
jeli radonjic, ili radoncic?neno#4 je napisao/la:Alen zeli da igra za nas, sada je samo pitanje na koji nacin da se uradi to. Ukoliko Radonjic postane generalni sekretar FIBA-e sanse rapidno rastu, a usao je medju dva kandidata. Tek prava borba sad pocinje.

Re: Mladi reprezentativci/potencijalni reprezentativci BiH
ne prica se o gazdi avaza,nego o GoranuSakuragi je napisao/la:jeli radonjic, ili radoncic?neno#4 je napisao/la:Alen zeli da igra za nas, sada je samo pitanje na koji nacin da se uradi to. Ukoliko Radonjic postane generalni sekretar FIBA-e sanse rapidno rastu, a usao je medju dva kandidata. Tek prava borba sad pocinje.

Re: Mladi reprezentativci/potencijalni reprezentativci BiH
Ma znam da nije fahro samo sam se malo nasaliolumani je napisao/la:ne prica se o gazdi avaza,nego o GoranuSakuragi je napisao/la:jeli radonjic, ili radoncic?neno#4 je napisao/la:Alen zeli da igra za nas, sada je samo pitanje na koji nacin da se uradi to. Ukoliko Radonjic postane generalni sekretar FIBA-e sanse rapidno rastu, a usao je medju dva kandidata. Tek prava borba sad pocinje.

de mi recite ko je taj Goran Rodonjic posto nisam bas neki znalac o kosarkaskom svijetu?
Re: Mladi reprezentativci/potencijalni reprezentativci BiH
dugogodisnji operativac KK Bosna u najboljem periodu, preselio u francusku sada je delegat francuskog kosarkaskog saveza i veliki kosarkaski znalacSakuragi je napisao/la: de mi recite ko je taj Goran Rodonjic posto nisam bas neki znalac o kosarkaskom svijetu?
inace njegov sin je malo igrao u Bosni zadnje sezone kada smo ispali iz ABA lige
KK Bosna - EL: 1979, Yu NC: 1978, 1980, 1983, Yu Cup: 1978, 1984, B&H NC: 1999, 2005, '06, '08, B&H Cup: 2005, '09, '10
Re: Mladi reprezentativci/potencijalni reprezentativci BiH
Pa dobro ljudi sta je sad za Omica ovi iz Avaza kazu da je on danas trazio pasos BIH.Imali kakve sanse ?
Re: Mladi reprezentativci/potencijalni reprezentativci BiH
Backy je napisao/la:Pa dobro ljudi sta je sad za Omica ovi iz Avaza kazu da je on danas trazio pasos BIH.Imali kakve sanse ?
eh da hoce bog datiCentra Alena Omića bi tako uskoro mogli gledati u dresu Bosne i Hecegovine. 20-godišnji rođeni Tuzlak je nakon četiri godine provedene u Zlatorogu iz Laškog prešao u ljubljansku Olimpiju. Omić je protekle sezone u svih 26 odigranih utakmica u regionalnoj ligi u prosjeku bilježio 9,5 poena i 6,2 skoka po utakmici.

Re: Mladi reprezentativci/potencijalni reprezentativci BiH
Za vrijeme Juge jedan od najboljih košarkaških sudija.nerminh74 je napisao/la:dugogodisnji operativac KK Bosna u najboljem periodu, preselio u francusku sada je delegat francuskog kosarkaskog saveza i veliki kosarkaski znalacSakuragi je napisao/la: de mi recite ko je taj Goran Rodonjic posto nisam bas neki znalac o kosarkaskom svijetu?
inace njegov sin je malo igrao u Bosni zadnje sezone kada smo ispali iz ABA lige
Re: Mladi reprezentativci/potencijalni reprezentativci BiH
Snovi?enje Gorana Radonji?a, Bosanca, Sarajlije, košarkaškog sudije i funkcionera, koji je na "privremenom zivotu" u Parizu.
Subota, 22 januar 2005, veceras sam gledao utakmicu Bosna - Partizan.
Setam avenijama "Grada svjetlosti" i razmisljam. Misli su mi ispreturane i ne mogu da odvojim javu od snova. Dobro se sjecam da sam mladost proveo u najljepsem gradu na svijetu i da sam bio ispunjen bogatstvom i ljepotom sarajevskog zivljenja i da se nisam razlikovao od drugih iz svih nasih generacija: da sam isao na igranke u FIS, da sam setao drzeci se za ruke na Vrelu Bosne, da sam jeo ?evap?i?e na Baš?aršiji i sladoled u "Egiptu", da je "avenija" od Parkuse do Slatkog ?oška bila najbogatija jer su njom prolazili najljepsi biseri u vidu mojih prijatelja, drugova, poznanika.
Povratak Boše Tanjevi?a nam je svima otvorio oci i poceli smo da ostvarujemo dugogodisnje snove. Zivjeli smo sa prvoligaskim utakmicama Bosne, a onda nas titula prvaka Jugoslavije nije zadovoljila i Evropa nam je bila mala. Svi smo nalazili mjesto pod kosarkaskim suncem. Skenderija je bila mala, a Bosnine utakmice su postale najgledaniji tv program. "Renesansa i preporod" zivljenja su se nezadrzivo sirili kroz sve sarajevske pore: muzika je dozivljala punu ekpanziju, a Vu?ko nam je postajao ku?ni ljubimac, kongresi su nam uljepsavali grad i bili smo u transu. Drogirali smo se borbenoscu i ljepotom kosarke, njihali smo se u ritmu Indeksa i Keminih balada, Malo pozoriste i Nadrealisti su nam postali sastavni dio zivota, jedni su slavili pobjede "Pitara" a drugi "Kanticara", Kindje i Pimpek su nam postali najblizi prijatelji i onda smo organizacijom Olimpijade definitivno potisnuli simbol atentata i Sarajevo je postalo grad svih ljudi, Jugoslavije, Evrope, Svijeta..
Bili smo bliski jedni drugima, "vozdra" nam je postalo najupotrebljavanija rijec, a cesto nismo ni znali imena svih prijatelja. Znali smo "face", znali smo da pripadamo istom prostoru, da volimo isti grad i imena nisu bila vazna. Voljeli smo se i zenili medjusobno, nismo ni znali da li pripadamo nekoj od nacija ili religija, a baklava nam je bila najdrazi kolac.
I ja sam rastuci realizovao svoje snove. Poceo sam da sudim prvoligaske utakmice, postao najmladji medjunarodni sudija sa svojih 25 godina zivota i bio ponosan sto me svi prepoznaju po gradu kojem sam istinski pripadao, po Bosni ili odlicno organizovanoj Olimpijadi. Realizovao sam i ja svoja djecacka mastanja ucescem na Olimpijadi u Seulu.
Putovanja, utakmice, turniri, sampionati su se smjenjivali i mojoj sreci nije bilo kraja. Radovao sam se svakom novom iskustvu, pricao drugima o onome sto sam vidio, a uvijek sam bio najsrecniji kada sam se vracao u zagrljaj Sarajevu. U?eni smo da vrednujemo ljude, bez obzira na ime, religiju ili naciju, razlikovali smo se kao posteni i neposteni, korektni i nekorektni, znali smo ko je "raja" i ko to nije bio, dijelili "lafove" od onih drugih, a imena i onako cesto nisu kazivala drugo osim da Kindje, Pimpek, Bodo, Zike, Moke, Skija, Pape i svi mi drugi nismo imali drugu pripadnost osim onoj sarajevskoj.
Kada nam se ucinilo da nam je bas sve potamam, "rahatluk" nam je prekinulo ljudsko ludilo. Granate i snajperi nisu birali, nisu znali imena ljudi, nisu znali koje je nacije ubijeni ili kome je pripadala razrusena zgrada ili kako se zvala ulica. Dani i sati u mraku su nam postajali beskonacni, a ja sam se mentalno spasavao pripremajuci tv komentare NBA kosarke. Snovi su prekinuti, porodice rasturene, tuga, stradanja, rusenja su postali sastavni dio nasih bezvrijednih svakodnevnica. ?esto i sada kroz snove ?ujem jecanje djevoj?ice koju sam na rukama nosio do Vrazove:
"?ika Gorane nedajte me, ja ne?u da umrem, ja ho?u svoju nogu da mogu da se igram".
Nazalost, sutradan u pet sati ujutro, njena sestra bliznakinja je jauknula u postelji kraj svojih roditelja i tada je prestalo da kuca srce najnevnije osobe koja je platila cijenu bezumlja...
Treninge, utakmice, radost i zadovoljstvo, zivoti su nam prekinuti i poceli smo da zivimo na nacin da se snalazimo kako bismo prezivjeli. Jedni su nastojali da pronadju komad hrane za djecu, a drugi su zivjeli za informaciju gdje su im djeca i sta rade u tudjem svijetu. Vijest, makar stara i po nekoliko mjeseci, o nasim najblizima nas je hrabrila i ja?ala za neka budu?a vremena. Jedni su uspjeli da izadju iz Sarajeva i ne znajuci da je lakse zivjeti u svom gradu pod granatama i u gladi, a drugi su ostali da ?ekaju kraj sudbine. Meni je tr?anje preko piste bila najteza i najduza pretrcana staza, a onda nakon Evropskog prvenstva u Njemackoj usao sam u prostore Francuske kosarkaske federacije i u sektoru Medjunarodnih odnosa iskazao iskustvo steceno kao generalni sekretar KS BiH i KK "Bosna".
Moja svakodnevnica se odvijala kao u snovima koje nikada nisam mogao da zamislim. Prihvatili su me kao najrodjenijeg, svi su me zavoljeli, a cak ni u sudjenju nisam osjetio zavist. ?esto nisam znao da li sanjam kada sam dobivao mnogobrojna delegiranja za utakmice finala Play off-a Francuske, utakmica All Star ili finala Kupa Francuske, kao i delegiranja za sve utakmice evropskih takmicenja. ?esto sam razmisljao i postavljao bezbroj pitanja, ali na svako "zasto" ili "kako" moji novi prijatelji su objasnjavali da sam to zasluzio mnogo cim, a ja sam jedino to mogao da objasnim sarajevskim mentalitetom. Zivotni fakultet, odnosi sa ljudima, nacin rada i komuniciranja stecen na sarajvskim ulicama, kaficima, Skenderiji, Baš?aršiji, mi je pomogao da ponosno idem putem na koji su me natjerali, a sa mojom diplomom Fakulteta politickih nauka mogao samo da se "slikam" u Parizu. Nisam bio drugaciji od ostalih. Naprotiv uvijek sam bio poput mojih drugara, prijatelja, poznanika, poput moje raje. Znam da nosim u sebi tugu kao i hiljade drugih rasutih "bisera po svijetu". Znam da sam jak i snazan i da sam nadvladao sve nove izazove, ali to je isto kao sto su i svi drugi ucinili u mnogim dijelovima svijeta. Ljudi rasli na sarajevskim ulicama su drugaciji od ostalih. Obrazovanje koje smo sticali godinama samo smo primjenili u novim sredinama. Sada svakodnevno slavimo one koji su izmislili telefon, a pogotovo internet i E-Mail.
Naša djeca su jos puno kvalitetnija od nas. Bilo gdje u svijetu nova pokolenja rodjenih na sarajevskim i bosanskim prostorima su najbolji djaci i studenti.
Gorjan je profesionalni kosarkas, Igor je u Australiji zavrsio dva fakulteta i bio jedan od najboljih studenata u Brisbanu, Emir je u Svedskoj vec poceo da radi kao ljekar, Davor je postao inzinjer elektornike u Kanadi... i svi oni s radoscu slusaju price svojih roditelja o ljepoti i raskosi grada u kojem su rodjeni.
Francuzi kazu da "nema druge bez trece" i 20. maja prosle godine jos jednom sam dobio izvanredno priznanje. Odredjen sam da sudim, po treci put za redom, finalnu utakmicu Kupa Francuske u veleljepnoj pariskoj dvorani Bercy. Bilo je velicanstveno, dvorana prepuna - 15.000 ljudi,. Bio sam sjetan. Atmosfera me je podsjetila na posljednju utakmicu koju sam sudio u prepunoj Skenderiji. Bila je to utakmica Bosna - Real, Kindje je posljednji put istrcao u dresu Bosne. Davor je pjevao u ime svih nas "Mirza hvala ti".
Steglo mi se oko srca i stalno sam gledao u pravcu prvog reda centralne loze, kao da sam trazio suosjecaje. Utakmica je bila super i sve je teklo kako treba, pa cak ni sudije nisu bile lose. Dobijenu medalju za tu finalnu utakmicu sam s ponosom drzao na grudima. Bilo ih je puno u mojoj karijeri, ali ova posljednja je bila nekako najljepsa. Mislio sam na moj grad, na moje prijatelje i otisao sam u pravcu gledalista. Skinuo sam medalju s vrata i poklonio je gospodjici Ambasadorici BiH u Francuskoj kazjujuci da ce da mi bude cast da je primi i da je poklanjam mojim prijateljima i mom gradu. Medalja i sada krasi kancelariju u Ambasadi, a moj sarajevsko-pariski prijatelj Aljo Sok (s kojim sam ispricao hiljade sarajevskih prica) stiscuci mi ruku iskreno i toplo kazujuci ono sto mnogi koji nisu iz Sarajeva ne mogu da razumiju : "Bravo PAPAK".
Prvu ovogodisnju medjunardonu utakmicu sam sudio u Madridu i tog dana sam procitao tekst posvecen sadasnjem najboljem igracu Real Madrida Lousi Bullock. Novinar je kazao da nakon vremena Mirze Delibasica i Drazena Petrovica nije bilo takvog igraca u kraljevskom timu.
I ovaj (kao i svaki raniji) put prije utakmice mi je prisao dedica koji brine o opremi igraca Reala i ponovio mi da je Kindje njegovom sinu poklonio motocikl
Uskoro ce i moja sudijska karijera da se zavrsi, vise mi je od 53 godine i kao najstariji aktivni medjunardoni sudija sam sudio u 72 razlicite zemlje svijeta i predstavljao svoju zemlju (i sada Francusku) svuda po svijetu... Sve cesce razmisljam o gradu koji nema ni Trijumfalnu Kapiju, ni Ajfelov Toranj, ni Luvr ni Jelisejska Polja, ni svo bogatstvo ovog prostora, a koji mi je vise u srcu od ovog najljepseg na svijetu... Sta vrijedi njegova ljepota kada nije moj grad... Moj grad je onaj rasprostranjen sa dvije obale Miljacke... Sanjam o setnji baš?aršijskim ulicama, o ljudima koje sam godinama susretao, o njihovoj duhovitosti, o prepunoj Skenderiji na mojoj posljednjoj utakmici, o Zetri, o Vrelu Bosne, sanjam o onome sto mi nedostaje sve ove godine... Sanjam o Sarajevu
Postovani ?itaoce,
Oprosti mi sto sam bio lican... Oprosti mi sto sam kazao i dio onoga sto svako od nas (koji se sticajem okolnosti i ne po vlastitom izboru nasao u tudjem svijetu) nosi i osjeca duboko u svojim porama... Oprosti mi sto svakodnevno mislim i pricam o Sarajevu... Oprosti mi sto svakodnevno telefoniram Boši Tanjevi?u ili Aliji Rami?u... Oprosti mi sto zelim da znas da su mi Haris, Anto, Zoran ili Zeljko puno drazi od ljubaznih Paskala, Misela ili Zan Pjera... Oprosti mi sto svaki dan primim i posaljem bezbroj poruka svuda u svijetu ljudima kojima nedostaje Sarajevo, Bosna... Oprosti mi sto govorim i sanjam o Sarajevu... Oprosti mi sto zelim da znas da je Sarajevo i Tvoj i moj, da je nas grad.
Iskreno
Goran Radonji?
Februar, 2005. godine
Pismo gospodina Gorana Radonji?a objavljeno je, nedavno, u sarajevskom Oslobodjenju u nedjeljnom prilogu "Pogledi".
Subota, 22 januar 2005, veceras sam gledao utakmicu Bosna - Partizan.
Setam avenijama "Grada svjetlosti" i razmisljam. Misli su mi ispreturane i ne mogu da odvojim javu od snova. Dobro se sjecam da sam mladost proveo u najljepsem gradu na svijetu i da sam bio ispunjen bogatstvom i ljepotom sarajevskog zivljenja i da se nisam razlikovao od drugih iz svih nasih generacija: da sam isao na igranke u FIS, da sam setao drzeci se za ruke na Vrelu Bosne, da sam jeo ?evap?i?e na Baš?aršiji i sladoled u "Egiptu", da je "avenija" od Parkuse do Slatkog ?oška bila najbogatija jer su njom prolazili najljepsi biseri u vidu mojih prijatelja, drugova, poznanika.
Povratak Boše Tanjevi?a nam je svima otvorio oci i poceli smo da ostvarujemo dugogodisnje snove. Zivjeli smo sa prvoligaskim utakmicama Bosne, a onda nas titula prvaka Jugoslavije nije zadovoljila i Evropa nam je bila mala. Svi smo nalazili mjesto pod kosarkaskim suncem. Skenderija je bila mala, a Bosnine utakmice su postale najgledaniji tv program. "Renesansa i preporod" zivljenja su se nezadrzivo sirili kroz sve sarajevske pore: muzika je dozivljala punu ekpanziju, a Vu?ko nam je postajao ku?ni ljubimac, kongresi su nam uljepsavali grad i bili smo u transu. Drogirali smo se borbenoscu i ljepotom kosarke, njihali smo se u ritmu Indeksa i Keminih balada, Malo pozoriste i Nadrealisti su nam postali sastavni dio zivota, jedni su slavili pobjede "Pitara" a drugi "Kanticara", Kindje i Pimpek su nam postali najblizi prijatelji i onda smo organizacijom Olimpijade definitivno potisnuli simbol atentata i Sarajevo je postalo grad svih ljudi, Jugoslavije, Evrope, Svijeta..
Bili smo bliski jedni drugima, "vozdra" nam je postalo najupotrebljavanija rijec, a cesto nismo ni znali imena svih prijatelja. Znali smo "face", znali smo da pripadamo istom prostoru, da volimo isti grad i imena nisu bila vazna. Voljeli smo se i zenili medjusobno, nismo ni znali da li pripadamo nekoj od nacija ili religija, a baklava nam je bila najdrazi kolac.
I ja sam rastuci realizovao svoje snove. Poceo sam da sudim prvoligaske utakmice, postao najmladji medjunarodni sudija sa svojih 25 godina zivota i bio ponosan sto me svi prepoznaju po gradu kojem sam istinski pripadao, po Bosni ili odlicno organizovanoj Olimpijadi. Realizovao sam i ja svoja djecacka mastanja ucescem na Olimpijadi u Seulu.
Putovanja, utakmice, turniri, sampionati su se smjenjivali i mojoj sreci nije bilo kraja. Radovao sam se svakom novom iskustvu, pricao drugima o onome sto sam vidio, a uvijek sam bio najsrecniji kada sam se vracao u zagrljaj Sarajevu. U?eni smo da vrednujemo ljude, bez obzira na ime, religiju ili naciju, razlikovali smo se kao posteni i neposteni, korektni i nekorektni, znali smo ko je "raja" i ko to nije bio, dijelili "lafove" od onih drugih, a imena i onako cesto nisu kazivala drugo osim da Kindje, Pimpek, Bodo, Zike, Moke, Skija, Pape i svi mi drugi nismo imali drugu pripadnost osim onoj sarajevskoj.
Kada nam se ucinilo da nam je bas sve potamam, "rahatluk" nam je prekinulo ljudsko ludilo. Granate i snajperi nisu birali, nisu znali imena ljudi, nisu znali koje je nacije ubijeni ili kome je pripadala razrusena zgrada ili kako se zvala ulica. Dani i sati u mraku su nam postajali beskonacni, a ja sam se mentalno spasavao pripremajuci tv komentare NBA kosarke. Snovi su prekinuti, porodice rasturene, tuga, stradanja, rusenja su postali sastavni dio nasih bezvrijednih svakodnevnica. ?esto i sada kroz snove ?ujem jecanje djevoj?ice koju sam na rukama nosio do Vrazove:
"?ika Gorane nedajte me, ja ne?u da umrem, ja ho?u svoju nogu da mogu da se igram".
Nazalost, sutradan u pet sati ujutro, njena sestra bliznakinja je jauknula u postelji kraj svojih roditelja i tada je prestalo da kuca srce najnevnije osobe koja je platila cijenu bezumlja...
Treninge, utakmice, radost i zadovoljstvo, zivoti su nam prekinuti i poceli smo da zivimo na nacin da se snalazimo kako bismo prezivjeli. Jedni su nastojali da pronadju komad hrane za djecu, a drugi su zivjeli za informaciju gdje su im djeca i sta rade u tudjem svijetu. Vijest, makar stara i po nekoliko mjeseci, o nasim najblizima nas je hrabrila i ja?ala za neka budu?a vremena. Jedni su uspjeli da izadju iz Sarajeva i ne znajuci da je lakse zivjeti u svom gradu pod granatama i u gladi, a drugi su ostali da ?ekaju kraj sudbine. Meni je tr?anje preko piste bila najteza i najduza pretrcana staza, a onda nakon Evropskog prvenstva u Njemackoj usao sam u prostore Francuske kosarkaske federacije i u sektoru Medjunarodnih odnosa iskazao iskustvo steceno kao generalni sekretar KS BiH i KK "Bosna".
Moja svakodnevnica se odvijala kao u snovima koje nikada nisam mogao da zamislim. Prihvatili su me kao najrodjenijeg, svi su me zavoljeli, a cak ni u sudjenju nisam osjetio zavist. ?esto nisam znao da li sanjam kada sam dobivao mnogobrojna delegiranja za utakmice finala Play off-a Francuske, utakmica All Star ili finala Kupa Francuske, kao i delegiranja za sve utakmice evropskih takmicenja. ?esto sam razmisljao i postavljao bezbroj pitanja, ali na svako "zasto" ili "kako" moji novi prijatelji su objasnjavali da sam to zasluzio mnogo cim, a ja sam jedino to mogao da objasnim sarajevskim mentalitetom. Zivotni fakultet, odnosi sa ljudima, nacin rada i komuniciranja stecen na sarajvskim ulicama, kaficima, Skenderiji, Baš?aršiji, mi je pomogao da ponosno idem putem na koji su me natjerali, a sa mojom diplomom Fakulteta politickih nauka mogao samo da se "slikam" u Parizu. Nisam bio drugaciji od ostalih. Naprotiv uvijek sam bio poput mojih drugara, prijatelja, poznanika, poput moje raje. Znam da nosim u sebi tugu kao i hiljade drugih rasutih "bisera po svijetu". Znam da sam jak i snazan i da sam nadvladao sve nove izazove, ali to je isto kao sto su i svi drugi ucinili u mnogim dijelovima svijeta. Ljudi rasli na sarajevskim ulicama su drugaciji od ostalih. Obrazovanje koje smo sticali godinama samo smo primjenili u novim sredinama. Sada svakodnevno slavimo one koji su izmislili telefon, a pogotovo internet i E-Mail.
Naša djeca su jos puno kvalitetnija od nas. Bilo gdje u svijetu nova pokolenja rodjenih na sarajevskim i bosanskim prostorima su najbolji djaci i studenti.
Gorjan je profesionalni kosarkas, Igor je u Australiji zavrsio dva fakulteta i bio jedan od najboljih studenata u Brisbanu, Emir je u Svedskoj vec poceo da radi kao ljekar, Davor je postao inzinjer elektornike u Kanadi... i svi oni s radoscu slusaju price svojih roditelja o ljepoti i raskosi grada u kojem su rodjeni.
Francuzi kazu da "nema druge bez trece" i 20. maja prosle godine jos jednom sam dobio izvanredno priznanje. Odredjen sam da sudim, po treci put za redom, finalnu utakmicu Kupa Francuske u veleljepnoj pariskoj dvorani Bercy. Bilo je velicanstveno, dvorana prepuna - 15.000 ljudi,. Bio sam sjetan. Atmosfera me je podsjetila na posljednju utakmicu koju sam sudio u prepunoj Skenderiji. Bila je to utakmica Bosna - Real, Kindje je posljednji put istrcao u dresu Bosne. Davor je pjevao u ime svih nas "Mirza hvala ti".
Steglo mi se oko srca i stalno sam gledao u pravcu prvog reda centralne loze, kao da sam trazio suosjecaje. Utakmica je bila super i sve je teklo kako treba, pa cak ni sudije nisu bile lose. Dobijenu medalju za tu finalnu utakmicu sam s ponosom drzao na grudima. Bilo ih je puno u mojoj karijeri, ali ova posljednja je bila nekako najljepsa. Mislio sam na moj grad, na moje prijatelje i otisao sam u pravcu gledalista. Skinuo sam medalju s vrata i poklonio je gospodjici Ambasadorici BiH u Francuskoj kazjujuci da ce da mi bude cast da je primi i da je poklanjam mojim prijateljima i mom gradu. Medalja i sada krasi kancelariju u Ambasadi, a moj sarajevsko-pariski prijatelj Aljo Sok (s kojim sam ispricao hiljade sarajevskih prica) stiscuci mi ruku iskreno i toplo kazujuci ono sto mnogi koji nisu iz Sarajeva ne mogu da razumiju : "Bravo PAPAK".
Prvu ovogodisnju medjunardonu utakmicu sam sudio u Madridu i tog dana sam procitao tekst posvecen sadasnjem najboljem igracu Real Madrida Lousi Bullock. Novinar je kazao da nakon vremena Mirze Delibasica i Drazena Petrovica nije bilo takvog igraca u kraljevskom timu.
I ovaj (kao i svaki raniji) put prije utakmice mi je prisao dedica koji brine o opremi igraca Reala i ponovio mi da je Kindje njegovom sinu poklonio motocikl
Uskoro ce i moja sudijska karijera da se zavrsi, vise mi je od 53 godine i kao najstariji aktivni medjunardoni sudija sam sudio u 72 razlicite zemlje svijeta i predstavljao svoju zemlju (i sada Francusku) svuda po svijetu... Sve cesce razmisljam o gradu koji nema ni Trijumfalnu Kapiju, ni Ajfelov Toranj, ni Luvr ni Jelisejska Polja, ni svo bogatstvo ovog prostora, a koji mi je vise u srcu od ovog najljepseg na svijetu... Sta vrijedi njegova ljepota kada nije moj grad... Moj grad je onaj rasprostranjen sa dvije obale Miljacke... Sanjam o setnji baš?aršijskim ulicama, o ljudima koje sam godinama susretao, o njihovoj duhovitosti, o prepunoj Skenderiji na mojoj posljednjoj utakmici, o Zetri, o Vrelu Bosne, sanjam o onome sto mi nedostaje sve ove godine... Sanjam o Sarajevu
Postovani ?itaoce,
Oprosti mi sto sam bio lican... Oprosti mi sto sam kazao i dio onoga sto svako od nas (koji se sticajem okolnosti i ne po vlastitom izboru nasao u tudjem svijetu) nosi i osjeca duboko u svojim porama... Oprosti mi sto svakodnevno mislim i pricam o Sarajevu... Oprosti mi sto svakodnevno telefoniram Boši Tanjevi?u ili Aliji Rami?u... Oprosti mi sto zelim da znas da su mi Haris, Anto, Zoran ili Zeljko puno drazi od ljubaznih Paskala, Misela ili Zan Pjera... Oprosti mi sto svaki dan primim i posaljem bezbroj poruka svuda u svijetu ljudima kojima nedostaje Sarajevo, Bosna... Oprosti mi sto govorim i sanjam o Sarajevu... Oprosti mi sto zelim da znas da je Sarajevo i Tvoj i moj, da je nas grad.
Iskreno
Goran Radonji?
Februar, 2005. godine
Pismo gospodina Gorana Radonji?a objavljeno je, nedavno, u sarajevskom Oslobodjenju u nedjeljnom prilogu "Pogledi".
Re: Mladi reprezentativci/potencijalni reprezentativci BiH
Aha, vidi, ja sam čitao tekst na ss.ba, pročitaj. Ovdje stoji da se radi o klubu...<3 LiMes <3 je napisao/la:"Nadam se da će me vodstvo KZS-a razumijeti i kao i u slučaju Emira Preldžića bez novčane naknade pozitivno odgovoriti na moj zahtjev. U slučaju da se mom zahtjevu ne udovolji, ja ću iz poštovanja prema zemlji Sloveniji, ispunjavati sve svoje obaveze prema reprezentaciji, bez obzira na stav javnosti“, napisao je danas u pismu KZS, koje je osvanulo i u slovenskim medijima, Omić.Batko je napisao/la:Limes izvini al nisi skontao sta je on rekao, posebno ovo zadnje jer je rekao da ako mu ne dozvole da će dati sve od sebe u klubu gdje igra a ne repki!
Pročitaj i sam, pa će ti sve biti jasno.
Nadam se da će Savez prihvatiti moj zahtjev i da će kao u slučaju Emira Preldžića pozitivno odgovoriti na to bez ikakve novčane kompenzacije. Ako kojim slučajem bude negativan odgovor na moj zahtjev ja ću i to prihvatiti te ću dati sve od sebe u dresu kluba za koji igram", rekao je Omić
Ja više vjerujem ovoj drugoj verziji izjave, jer mi je prva kontraverzna? Gdje bi rekao da će nastaviti igrati za Sloveniju ako ga ne puste a trazi da ga puste da igra za drugu repku...
-
- Postovi: 183
- Pridružen/a: 27 avg 2012, 10:41
- Kontakt:
Re: Mladi reprezentativci/potencijalni reprezentativci BiH
pa kad ce se znati hoceli ovaj radonjic biti izabran?
- storm_raider
- Postovi: 4486
- Pridružen/a: 14 maj 2008, 20:32
- Kontakt:
Re: Mladi reprezentativci/potencijalni reprezentativci BiH
Ovaj tekst prvi put citam. Ljudina, svaka cast.kengur je napisao/la:Snovi?enje Gorana Radonji?a, Bosanca, Sarajlije, košarkaškog sudije i funkcionera, koji je na "privremenom zivotu" u Parizu.
Subota, 22 januar 2005, veceras sam gledao utakmicu Bosna - Partizan.
Setam avenijama "Grada svjetlosti" i razmisljam. Misli su mi ispreturane i ne mogu da odvojim javu od snova. Dobro se sjecam da sam mladost proveo u najljepsem gradu na svijetu i da sam bio ispunjen bogatstvom i ljepotom sarajevskog zivljenja i da se nisam razlikovao od drugih iz svih nasih generacija: da sam isao na igranke u FIS, da sam setao drzeci se za ruke na Vrelu Bosne, da sam jeo ?evap?i?e na Baš?aršiji i sladoled u "Egiptu", da je "avenija" od Parkuse do Slatkog ?oška bila najbogatija jer su njom prolazili najljepsi biseri u vidu mojih prijatelja, drugova, poznanika.
Povratak Boše Tanjevi?a nam je svima otvorio oci i poceli smo da ostvarujemo dugogodisnje snove. Zivjeli smo sa prvoligaskim utakmicama Bosne, a onda nas titula prvaka Jugoslavije nije zadovoljila i Evropa nam je bila mala. Svi smo nalazili mjesto pod kosarkaskim suncem. Skenderija je bila mala, a Bosnine utakmice su postale najgledaniji tv program. "Renesansa i preporod" zivljenja su se nezadrzivo sirili kroz sve sarajevske pore: muzika je dozivljala punu ekpanziju, a Vu?ko nam je postajao ku?ni ljubimac, kongresi su nam uljepsavali grad i bili smo u transu. Drogirali smo se borbenoscu i ljepotom kosarke, njihali smo se u ritmu Indeksa i Keminih balada, Malo pozoriste i Nadrealisti su nam postali sastavni dio zivota, jedni su slavili pobjede "Pitara" a drugi "Kanticara", Kindje i Pimpek su nam postali najblizi prijatelji i onda smo organizacijom Olimpijade definitivno potisnuli simbol atentata i Sarajevo je postalo grad svih ljudi, Jugoslavije, Evrope, Svijeta..
Bili smo bliski jedni drugima, "vozdra" nam je postalo najupotrebljavanija rijec, a cesto nismo ni znali imena svih prijatelja. Znali smo "face", znali smo da pripadamo istom prostoru, da volimo isti grad i imena nisu bila vazna. Voljeli smo se i zenili medjusobno, nismo ni znali da li pripadamo nekoj od nacija ili religija, a baklava nam je bila najdrazi kolac.
I ja sam rastuci realizovao svoje snove. Poceo sam da sudim prvoligaske utakmice, postao najmladji medjunarodni sudija sa svojih 25 godina zivota i bio ponosan sto me svi prepoznaju po gradu kojem sam istinski pripadao, po Bosni ili odlicno organizovanoj Olimpijadi. Realizovao sam i ja svoja djecacka mastanja ucescem na Olimpijadi u Seulu.
Putovanja, utakmice, turniri, sampionati su se smjenjivali i mojoj sreci nije bilo kraja. Radovao sam se svakom novom iskustvu, pricao drugima o onome sto sam vidio, a uvijek sam bio najsrecniji kada sam se vracao u zagrljaj Sarajevu. U?eni smo da vrednujemo ljude, bez obzira na ime, religiju ili naciju, razlikovali smo se kao posteni i neposteni, korektni i nekorektni, znali smo ko je "raja" i ko to nije bio, dijelili "lafove" od onih drugih, a imena i onako cesto nisu kazivala drugo osim da Kindje, Pimpek, Bodo, Zike, Moke, Skija, Pape i svi mi drugi nismo imali drugu pripadnost osim onoj sarajevskoj.
Kada nam se ucinilo da nam je bas sve potamam, "rahatluk" nam je prekinulo ljudsko ludilo. Granate i snajperi nisu birali, nisu znali imena ljudi, nisu znali koje je nacije ubijeni ili kome je pripadala razrusena zgrada ili kako se zvala ulica. Dani i sati u mraku su nam postajali beskonacni, a ja sam se mentalno spasavao pripremajuci tv komentare NBA kosarke. Snovi su prekinuti, porodice rasturene, tuga, stradanja, rusenja su postali sastavni dio nasih bezvrijednih svakodnevnica. ?esto i sada kroz snove ?ujem jecanje djevoj?ice koju sam na rukama nosio do Vrazove:
"?ika Gorane nedajte me, ja ne?u da umrem, ja ho?u svoju nogu da mogu da se igram".
Nazalost, sutradan u pet sati ujutro, njena sestra bliznakinja je jauknula u postelji kraj svojih roditelja i tada je prestalo da kuca srce najnevnije osobe koja je platila cijenu bezumlja...
Treninge, utakmice, radost i zadovoljstvo, zivoti su nam prekinuti i poceli smo da zivimo na nacin da se snalazimo kako bismo prezivjeli. Jedni su nastojali da pronadju komad hrane za djecu, a drugi su zivjeli za informaciju gdje su im djeca i sta rade u tudjem svijetu. Vijest, makar stara i po nekoliko mjeseci, o nasim najblizima nas je hrabrila i ja?ala za neka budu?a vremena. Jedni su uspjeli da izadju iz Sarajeva i ne znajuci da je lakse zivjeti u svom gradu pod granatama i u gladi, a drugi su ostali da ?ekaju kraj sudbine. Meni je tr?anje preko piste bila najteza i najduza pretrcana staza, a onda nakon Evropskog prvenstva u Njemackoj usao sam u prostore Francuske kosarkaske federacije i u sektoru Medjunarodnih odnosa iskazao iskustvo steceno kao generalni sekretar KS BiH i KK "Bosna".
Moja svakodnevnica se odvijala kao u snovima koje nikada nisam mogao da zamislim. Prihvatili su me kao najrodjenijeg, svi su me zavoljeli, a cak ni u sudjenju nisam osjetio zavist. ?esto nisam znao da li sanjam kada sam dobivao mnogobrojna delegiranja za utakmice finala Play off-a Francuske, utakmica All Star ili finala Kupa Francuske, kao i delegiranja za sve utakmice evropskih takmicenja. ?esto sam razmisljao i postavljao bezbroj pitanja, ali na svako "zasto" ili "kako" moji novi prijatelji su objasnjavali da sam to zasluzio mnogo cim, a ja sam jedino to mogao da objasnim sarajevskim mentalitetom. Zivotni fakultet, odnosi sa ljudima, nacin rada i komuniciranja stecen na sarajvskim ulicama, kaficima, Skenderiji, Baš?aršiji, mi je pomogao da ponosno idem putem na koji su me natjerali, a sa mojom diplomom Fakulteta politickih nauka mogao samo da se "slikam" u Parizu. Nisam bio drugaciji od ostalih. Naprotiv uvijek sam bio poput mojih drugara, prijatelja, poznanika, poput moje raje. Znam da nosim u sebi tugu kao i hiljade drugih rasutih "bisera po svijetu". Znam da sam jak i snazan i da sam nadvladao sve nove izazove, ali to je isto kao sto su i svi drugi ucinili u mnogim dijelovima svijeta. Ljudi rasli na sarajevskim ulicama su drugaciji od ostalih. Obrazovanje koje smo sticali godinama samo smo primjenili u novim sredinama. Sada svakodnevno slavimo one koji su izmislili telefon, a pogotovo internet i E-Mail.
Naša djeca su jos puno kvalitetnija od nas. Bilo gdje u svijetu nova pokolenja rodjenih na sarajevskim i bosanskim prostorima su najbolji djaci i studenti.
Gorjan je profesionalni kosarkas, Igor je u Australiji zavrsio dva fakulteta i bio jedan od najboljih studenata u Brisbanu, Emir je u Svedskoj vec poceo da radi kao ljekar, Davor je postao inzinjer elektornike u Kanadi... i svi oni s radoscu slusaju price svojih roditelja o ljepoti i raskosi grada u kojem su rodjeni.
Francuzi kazu da "nema druge bez trece" i 20. maja prosle godine jos jednom sam dobio izvanredno priznanje. Odredjen sam da sudim, po treci put za redom, finalnu utakmicu Kupa Francuske u veleljepnoj pariskoj dvorani Bercy. Bilo je velicanstveno, dvorana prepuna - 15.000 ljudi,. Bio sam sjetan. Atmosfera me je podsjetila na posljednju utakmicu koju sam sudio u prepunoj Skenderiji. Bila je to utakmica Bosna - Real, Kindje je posljednji put istrcao u dresu Bosne. Davor je pjevao u ime svih nas "Mirza hvala ti".
Steglo mi se oko srca i stalno sam gledao u pravcu prvog reda centralne loze, kao da sam trazio suosjecaje. Utakmica je bila super i sve je teklo kako treba, pa cak ni sudije nisu bile lose. Dobijenu medalju za tu finalnu utakmicu sam s ponosom drzao na grudima. Bilo ih je puno u mojoj karijeri, ali ova posljednja je bila nekako najljepsa. Mislio sam na moj grad, na moje prijatelje i otisao sam u pravcu gledalista. Skinuo sam medalju s vrata i poklonio je gospodjici Ambasadorici BiH u Francuskoj kazjujuci da ce da mi bude cast da je primi i da je poklanjam mojim prijateljima i mom gradu. Medalja i sada krasi kancelariju u Ambasadi, a moj sarajevsko-pariski prijatelj Aljo Sok (s kojim sam ispricao hiljade sarajevskih prica) stiscuci mi ruku iskreno i toplo kazujuci ono sto mnogi koji nisu iz Sarajeva ne mogu da razumiju : "Bravo PAPAK".
Prvu ovogodisnju medjunardonu utakmicu sam sudio u Madridu i tog dana sam procitao tekst posvecen sadasnjem najboljem igracu Real Madrida Lousi Bullock. Novinar je kazao da nakon vremena Mirze Delibasica i Drazena Petrovica nije bilo takvog igraca u kraljevskom timu.
I ovaj (kao i svaki raniji) put prije utakmice mi je prisao dedica koji brine o opremi igraca Reala i ponovio mi da je Kindje njegovom sinu poklonio motocikl
Uskoro ce i moja sudijska karijera da se zavrsi, vise mi je od 53 godine i kao najstariji aktivni medjunardoni sudija sam sudio u 72 razlicite zemlje svijeta i predstavljao svoju zemlju (i sada Francusku) svuda po svijetu... Sve cesce razmisljam o gradu koji nema ni Trijumfalnu Kapiju, ni Ajfelov Toranj, ni Luvr ni Jelisejska Polja, ni svo bogatstvo ovog prostora, a koji mi je vise u srcu od ovog najljepseg na svijetu... Sta vrijedi njegova ljepota kada nije moj grad... Moj grad je onaj rasprostranjen sa dvije obale Miljacke... Sanjam o setnji baš?aršijskim ulicama, o ljudima koje sam godinama susretao, o njihovoj duhovitosti, o prepunoj Skenderiji na mojoj posljednjoj utakmici, o Zetri, o Vrelu Bosne, sanjam o onome sto mi nedostaje sve ove godine... Sanjam o Sarajevu
Postovani ?itaoce,
Oprosti mi sto sam bio lican... Oprosti mi sto sam kazao i dio onoga sto svako od nas (koji se sticajem okolnosti i ne po vlastitom izboru nasao u tudjem svijetu) nosi i osjeca duboko u svojim porama... Oprosti mi sto svakodnevno mislim i pricam o Sarajevu... Oprosti mi sto svakodnevno telefoniram Boši Tanjevi?u ili Aliji Rami?u... Oprosti mi sto zelim da znas da su mi Haris, Anto, Zoran ili Zeljko puno drazi od ljubaznih Paskala, Misela ili Zan Pjera... Oprosti mi sto svaki dan primim i posaljem bezbroj poruka svuda u svijetu ljudima kojima nedostaje Sarajevo, Bosna... Oprosti mi sto govorim i sanjam o Sarajevu... Oprosti mi sto zelim da znas da je Sarajevo i Tvoj i moj, da je nas grad.
Iskreno
Goran Radonji?
Februar, 2005. godine
Pismo gospodina Gorana Radonji?a objavljeno je, nedavno, u sarajevskom Oslobodjenju u nedjeljnom prilogu "Pogledi".

Sport je lijek za tijelo i duh.
Re: Mladi reprezentativci/potencijalni reprezentativci BiH
Jel iko ima malo relevantnije informacije oko Omica, ovo sto se desilo u zadnja 2 dana?
Pravda za Papeta!
Re: Mladi reprezentativci/potencijalni reprezentativci BiH
danas je u avazu izaslo definitivno da omic vise nece igrati za sloveniju i da hoce da promijeni drzavljanstvo 

Re: Mladi reprezentativci/potencijalni reprezentativci BiH
Svaka mu čast, ne poznajem čovjeka, al me baš nešto podsjeti na ono nekadašnje bratstvo - jedinstvo, daleko da sam jugonotstalgičar jer isto doba nisam doživjeo, al ipak čovjek u pravom smislu te riječikengur je napisao/la:Snovi?enje Gorana Radonji?a, Bosanca, Sarajlije, košarkaškog sudije i funkcionera, koji je na "privremenom zivotu" u Parizu.
Subota, 22 januar 2005, veceras sam gledao utakmicu Bosna - Partizan.
Setam avenijama "Grada svjetlosti" i razmisljam. Misli su mi ispreturane i ne mogu da odvojim javu od snova. Dobro se sjecam da sam mladost proveo u najljepsem gradu na svijetu i da sam bio ispunjen bogatstvom i ljepotom sarajevskog zivljenja i da se nisam razlikovao od drugih iz svih nasih generacija: da sam isao na igranke u FIS, da sam setao drzeci se za ruke na Vrelu Bosne, da sam jeo ?evap?i?e na Baš?aršiji i sladoled u "Egiptu", da je "avenija" od Parkuse do Slatkog ?oška bila najbogatija jer su njom prolazili najljepsi biseri u vidu mojih prijatelja, drugova, poznanika.
Povratak Boše Tanjevi?a nam je svima otvorio oci i poceli smo da ostvarujemo dugogodisnje snove. Zivjeli smo sa prvoligaskim utakmicama Bosne, a onda nas titula prvaka Jugoslavije nije zadovoljila i Evropa nam je bila mala. Svi smo nalazili mjesto pod kosarkaskim suncem. Skenderija je bila mala, a Bosnine utakmice su postale najgledaniji tv program. "Renesansa i preporod" zivljenja su se nezadrzivo sirili kroz sve sarajevske pore: muzika je dozivljala punu ekpanziju, a Vu?ko nam je postajao ku?ni ljubimac, kongresi su nam uljepsavali grad i bili smo u transu. Drogirali smo se borbenoscu i ljepotom kosarke, njihali smo se u ritmu Indeksa i Keminih balada, Malo pozoriste i Nadrealisti su nam postali sastavni dio zivota, jedni su slavili pobjede "Pitara" a drugi "Kanticara", Kindje i Pimpek su nam postali najblizi prijatelji i onda smo organizacijom Olimpijade definitivno potisnuli simbol atentata i Sarajevo je postalo grad svih ljudi, Jugoslavije, Evrope, Svijeta..
Bili smo bliski jedni drugima, "vozdra" nam je postalo najupotrebljavanija rijec, a cesto nismo ni znali imena svih prijatelja. Znali smo "face", znali smo da pripadamo istom prostoru, da volimo isti grad i imena nisu bila vazna. Voljeli smo se i zenili medjusobno, nismo ni znali da li pripadamo nekoj od nacija ili religija, a baklava nam je bila najdrazi kolac.
I ja sam rastuci realizovao svoje snove. Poceo sam da sudim prvoligaske utakmice, postao najmladji medjunarodni sudija sa svojih 25 godina zivota i bio ponosan sto me svi prepoznaju po gradu kojem sam istinski pripadao, po Bosni ili odlicno organizovanoj Olimpijadi. Realizovao sam i ja svoja djecacka mastanja ucescem na Olimpijadi u Seulu.
Putovanja, utakmice, turniri, sampionati su se smjenjivali i mojoj sreci nije bilo kraja. Radovao sam se svakom novom iskustvu, pricao drugima o onome sto sam vidio, a uvijek sam bio najsrecniji kada sam se vracao u zagrljaj Sarajevu. U?eni smo da vrednujemo ljude, bez obzira na ime, religiju ili naciju, razlikovali smo se kao posteni i neposteni, korektni i nekorektni, znali smo ko je "raja" i ko to nije bio, dijelili "lafove" od onih drugih, a imena i onako cesto nisu kazivala drugo osim da Kindje, Pimpek, Bodo, Zike, Moke, Skija, Pape i svi mi drugi nismo imali drugu pripadnost osim onoj sarajevskoj.
Kada nam se ucinilo da nam je bas sve potamam, "rahatluk" nam je prekinulo ljudsko ludilo. Granate i snajperi nisu birali, nisu znali imena ljudi, nisu znali koje je nacije ubijeni ili kome je pripadala razrusena zgrada ili kako se zvala ulica. Dani i sati u mraku su nam postajali beskonacni, a ja sam se mentalno spasavao pripremajuci tv komentare NBA kosarke. Snovi su prekinuti, porodice rasturene, tuga, stradanja, rusenja su postali sastavni dio nasih bezvrijednih svakodnevnica. ?esto i sada kroz snove ?ujem jecanje djevoj?ice koju sam na rukama nosio do Vrazove:
"?ika Gorane nedajte me, ja ne?u da umrem, ja ho?u svoju nogu da mogu da se igram".
Nazalost, sutradan u pet sati ujutro, njena sestra bliznakinja je jauknula u postelji kraj svojih roditelja i tada je prestalo da kuca srce najnevnije osobe koja je platila cijenu bezumlja...
Treninge, utakmice, radost i zadovoljstvo, zivoti su nam prekinuti i poceli smo da zivimo na nacin da se snalazimo kako bismo prezivjeli. Jedni su nastojali da pronadju komad hrane za djecu, a drugi su zivjeli za informaciju gdje su im djeca i sta rade u tudjem svijetu. Vijest, makar stara i po nekoliko mjeseci, o nasim najblizima nas je hrabrila i ja?ala za neka budu?a vremena. Jedni su uspjeli da izadju iz Sarajeva i ne znajuci da je lakse zivjeti u svom gradu pod granatama i u gladi, a drugi su ostali da ?ekaju kraj sudbine. Meni je tr?anje preko piste bila najteza i najduza pretrcana staza, a onda nakon Evropskog prvenstva u Njemackoj usao sam u prostore Francuske kosarkaske federacije i u sektoru Medjunarodnih odnosa iskazao iskustvo steceno kao generalni sekretar KS BiH i KK "Bosna".
Moja svakodnevnica se odvijala kao u snovima koje nikada nisam mogao da zamislim. Prihvatili su me kao najrodjenijeg, svi su me zavoljeli, a cak ni u sudjenju nisam osjetio zavist. ?esto nisam znao da li sanjam kada sam dobivao mnogobrojna delegiranja za utakmice finala Play off-a Francuske, utakmica All Star ili finala Kupa Francuske, kao i delegiranja za sve utakmice evropskih takmicenja. ?esto sam razmisljao i postavljao bezbroj pitanja, ali na svako "zasto" ili "kako" moji novi prijatelji su objasnjavali da sam to zasluzio mnogo cim, a ja sam jedino to mogao da objasnim sarajevskim mentalitetom. Zivotni fakultet, odnosi sa ljudima, nacin rada i komuniciranja stecen na sarajvskim ulicama, kaficima, Skenderiji, Baš?aršiji, mi je pomogao da ponosno idem putem na koji su me natjerali, a sa mojom diplomom Fakulteta politickih nauka mogao samo da se "slikam" u Parizu. Nisam bio drugaciji od ostalih. Naprotiv uvijek sam bio poput mojih drugara, prijatelja, poznanika, poput moje raje. Znam da nosim u sebi tugu kao i hiljade drugih rasutih "bisera po svijetu". Znam da sam jak i snazan i da sam nadvladao sve nove izazove, ali to je isto kao sto su i svi drugi ucinili u mnogim dijelovima svijeta. Ljudi rasli na sarajevskim ulicama su drugaciji od ostalih. Obrazovanje koje smo sticali godinama samo smo primjenili u novim sredinama. Sada svakodnevno slavimo one koji su izmislili telefon, a pogotovo internet i E-Mail.
Naša djeca su jos puno kvalitetnija od nas. Bilo gdje u svijetu nova pokolenja rodjenih na sarajevskim i bosanskim prostorima su najbolji djaci i studenti.
Gorjan je profesionalni kosarkas, Igor je u Australiji zavrsio dva fakulteta i bio jedan od najboljih studenata u Brisbanu, Emir je u Svedskoj vec poceo da radi kao ljekar, Davor je postao inzinjer elektornike u Kanadi... i svi oni s radoscu slusaju price svojih roditelja o ljepoti i raskosi grada u kojem su rodjeni.
Francuzi kazu da "nema druge bez trece" i 20. maja prosle godine jos jednom sam dobio izvanredno priznanje. Odredjen sam da sudim, po treci put za redom, finalnu utakmicu Kupa Francuske u veleljepnoj pariskoj dvorani Bercy. Bilo je velicanstveno, dvorana prepuna - 15.000 ljudi,. Bio sam sjetan. Atmosfera me je podsjetila na posljednju utakmicu koju sam sudio u prepunoj Skenderiji. Bila je to utakmica Bosna - Real, Kindje je posljednji put istrcao u dresu Bosne. Davor je pjevao u ime svih nas "Mirza hvala ti".
Steglo mi se oko srca i stalno sam gledao u pravcu prvog reda centralne loze, kao da sam trazio suosjecaje. Utakmica je bila super i sve je teklo kako treba, pa cak ni sudije nisu bile lose. Dobijenu medalju za tu finalnu utakmicu sam s ponosom drzao na grudima. Bilo ih je puno u mojoj karijeri, ali ova posljednja je bila nekako najljepsa. Mislio sam na moj grad, na moje prijatelje i otisao sam u pravcu gledalista. Skinuo sam medalju s vrata i poklonio je gospodjici Ambasadorici BiH u Francuskoj kazjujuci da ce da mi bude cast da je primi i da je poklanjam mojim prijateljima i mom gradu. Medalja i sada krasi kancelariju u Ambasadi, a moj sarajevsko-pariski prijatelj Aljo Sok (s kojim sam ispricao hiljade sarajevskih prica) stiscuci mi ruku iskreno i toplo kazujuci ono sto mnogi koji nisu iz Sarajeva ne mogu da razumiju : "Bravo PAPAK".
Prvu ovogodisnju medjunardonu utakmicu sam sudio u Madridu i tog dana sam procitao tekst posvecen sadasnjem najboljem igracu Real Madrida Lousi Bullock. Novinar je kazao da nakon vremena Mirze Delibasica i Drazena Petrovica nije bilo takvog igraca u kraljevskom timu.
I ovaj (kao i svaki raniji) put prije utakmice mi je prisao dedica koji brine o opremi igraca Reala i ponovio mi da je Kindje njegovom sinu poklonio motocikl
Uskoro ce i moja sudijska karijera da se zavrsi, vise mi je od 53 godine i kao najstariji aktivni medjunardoni sudija sam sudio u 72 razlicite zemlje svijeta i predstavljao svoju zemlju (i sada Francusku) svuda po svijetu... Sve cesce razmisljam o gradu koji nema ni Trijumfalnu Kapiju, ni Ajfelov Toranj, ni Luvr ni Jelisejska Polja, ni svo bogatstvo ovog prostora, a koji mi je vise u srcu od ovog najljepseg na svijetu... Sta vrijedi njegova ljepota kada nije moj grad... Moj grad je onaj rasprostranjen sa dvije obale Miljacke... Sanjam o setnji baš?aršijskim ulicama, o ljudima koje sam godinama susretao, o njihovoj duhovitosti, o prepunoj Skenderiji na mojoj posljednjoj utakmici, o Zetri, o Vrelu Bosne, sanjam o onome sto mi nedostaje sve ove godine... Sanjam o Sarajevu
Postovani ?itaoce,
Oprosti mi sto sam bio lican... Oprosti mi sto sam kazao i dio onoga sto svako od nas (koji se sticajem okolnosti i ne po vlastitom izboru nasao u tudjem svijetu) nosi i osjeca duboko u svojim porama... Oprosti mi sto svakodnevno mislim i pricam o Sarajevu... Oprosti mi sto svakodnevno telefoniram Boši Tanjevi?u ili Aliji Rami?u... Oprosti mi sto zelim da znas da su mi Haris, Anto, Zoran ili Zeljko puno drazi od ljubaznih Paskala, Misela ili Zan Pjera... Oprosti mi sto svaki dan primim i posaljem bezbroj poruka svuda u svijetu ljudima kojima nedostaje Sarajevo, Bosna... Oprosti mi sto govorim i sanjam o Sarajevu... Oprosti mi sto zelim da znas da je Sarajevo i Tvoj i moj, da je nas grad.
Iskreno
Goran Radonji?
Februar, 2005. godine
Pismo gospodina Gorana Radonji?a objavljeno je, nedavno, u sarajevskom Oslobodjenju u nedjeljnom prilogu "Pogledi".

Ti nikad nisi sam i nećeš biti sam, naprijed Veleže u nove pobjede!!!
Online
Trenutno korisnika/ca: Nema prijavljenih korisnika/ca. i 2 gosta.