Post
Postao/la Analic » 25 okt 2009, 14:08
Tamna strana fudbala
Kome i zašto smeta Velež?
Gorka sudbina ponovo se, nažalost, poigrava sa Veležom, što umnogome podsjeća na ona vremena kada je, u bivšem sistemu, Velež žario i palio na svim stadionima, kada je, po mnogima, u vrijeme velikog fudbalskog maga, šarmera i boema Sulejmana Repca, igrao najljepši fudbal.
Velež nikada nije osvojio titulu prvaka, iako je najmanje tri puta i igrama i rezultatima zaslužio to laskavo priznanje. „Suline bebe“, koje su vezle najljepši goblen na zelenom tepihu, bile su za fudbalske vlastodršce tek mali provincijski klub, a mjesto za prvaka bilo je, po pravilu, rezervisano za one iz „velike četvorke“ – Partizan, Dinamo, Crvena Zvetda, Hajduk. Istina, desilo se da titulu osvoje Sarajevo, Željezničar i Vojvodina, ali „rođeni“ nikad nisu ispili pobjednički šampanjac. Sudije su, po zadatku čelnika FS, svirale protiv Veleža, izmišljali su penale i kad bi faul bio trideset metara od gola Veleža, ciljano isključivali igrače Veleža uoči neke sljedeće važne utakmice...
Najviše što su postigli, bilo je osvajanje dva velika srebrna pehara Maršala Tita u Kupu.
Nikad nije razjašnjeno zbog čega je Velež bio na meti ljudi iz Kuće fudbala na Terazijama, iako su i oni, u javnim istupima, isticali sjajne kvalitete Bajevića, Marića, Vladića, Halilhodžića, Sliškovića, Hadžiabdića, Topića, Ristića, Kordića, Vukoja, Čolića...
Enver Marić, „panter sa Neretve“ branio je u reprezentaciji Evrope i svijeta, u selekciji Starog kontinenta igrali su Čorba, Vaha, Duško, Baka.
Vaha Halilhodžić, Džemal Hadžiabdić, Semir Tuce, Duško Bajević, Enver Marić, Baka Slišković bili su proglašavani za igrače godine u bivšem sistemu, ali im ni to nije pomoglo da budu stalni reprezentativci. Mjesta su bila rezervisana za one iz „velike četvorke“, bez obzira kako igraju.
Početkom devedesetih, kad je upaljeno „svjetlo“ demokratije, Velež je bio prvi na meti novopečenih demokrata, koji su se, odjednom, dosjetili da je to „komunistički“ klub, pa su se, zbog zvijezde petokrake na crvenim dresovima Veleža, k'o hijene okomile na klub najsvjetlijih tradicija.
Preko noći su te „demokrate“, do juče zakleti Veležovci, počeli da mrze klub, uz koga su rasli i doživljavali najveće životne radosti. Smetala im je, i to nikad nisu krili, crvena boja na njegovim dresovima, njegova svijetla prošlost, smetao im je naziv „Rođeni“, smetalo im je što za Velež navijaju Mostarci, bez obzira na ime, vjeru i naciju, što je Velež bio omiljen na svim stadionima širom bivše države, Evrope i svijeta.
Sve su učinili da njihov pakleni plan uništenja kluba uspije i u tome su, na žalost, i uspjeli.
Velež je ostao bez stadiona, bez prava da igra tamo gdje je postizao najveće uspjehe, odakle je pronosio slavu grada. Ostao je i bez pehara i svih drugih znamenja...
A kad je rat završen, ostao je i bez jedinog preostalog simbola – zvijezde na njegovim dresovima. To je bio posljednji čin davno izrečene smrtne kazne.
Tek nedavno, dobrim dijelom, vraćen je prvobitni grb, mada bi sadašnje rukovodstvo, ako istinski voli klub, moralo, pod hitno, vratiti grb Veleža iz daleke 1922. godine.
I sada, kada Velež, pod vođstvom mladog stručnjaka Abdulaha Ibrakovića i sa novom Upravom, na čijem je čelu Šefkija Vila, poprima obrise kluba iz njegovog najsjajnijeg perioda, to počinje mnogima da smeta.
Velež, to priznaju svi fudbalski sladokusci, igra najljepši fudbal u Premier ligi BiH, polako, ali sigurno, stvara se tim za budućnost, navijači se opet, u sve većem broju, vraćaju klubu, identifikuju se s njgeovom bojom i istorijom. „Rođeni“ su, nakon što su lani jedva sačuvali premierligaški status, ove krenuli silovito, igraju lepršavo, napadački i u Mostaru i na gostovanjima. Najefikasniji su tim u ligi, mladi reprezentativac Adin Džafić je i prvi strijelac.
I, umjesto da sve raduje vraćanje Veleža u fudbalske visine, to očito mnogima smeta, pa počinju „igre“, koje nemaju ama baš nikakve veze sa fudbalom i sportom uopšte.
Na scenu stupaju ljudi u crnom, koji sve čine da Velež zaustave u njegovom nezaustavljivom pohodu. Iako svi kažu i priznaju da igraju fudbal, sličan onom u Evropi, Veležovi igrači su, po sudijskim odlukama, najgrublji igrači, jer prednjače po žutim i crvenim kartonima.
Kruna neshvatljiuvog animoziteta sudija prema Veležu, posebno je došla do izražaja u dvije posljednje utakmice protiv Željezničara, a ono što se sinoć odvijalo na Grbavici je vrhunac prljavih igara.
Umjesto da se mladići na terenu nadmeću u fudbalskom nadigravanju i da pobijedi bolji, sudija Edin Golać iz Banovića postao je centralna figura meča. Od početka je Veležovcima stavio do znanja da i ne pomišljaju da ostvare povoljan rezultat, izmišljao je njihove prekršaje, ciljano birao igrače, kojima će dijeliti žute i crvene kartone.
Njegovo beščašće kulminiralo je isključenjima Admira Velagića i Adina Džafića, te trenera Abdulaha Ibrakovića, fudbalskog intelektualca, koji je pred završetkom postdiplomskog studija.
Velež je, naravno, izgubio na Grbavici zato što je tako htio sudija Golać, a on je, u to nema sumnje, tako radio, jer mu je neko rekao da tako sudi.
Fudbal se sinoć, to su rekli mnogi istinski i iskreni zanesenjaci u najljepšu sporednu stvar na svijetu, crvenio od stida. Bruka da ne može biti veća.
Velež je izgubio na terenu. Ali, obraz nije izgubio. Njegovi mladići dokazali su i sinoć koliko znaju i koliko vrijede.
I, zato, „Rođeni“, glavu gore! Ponosite se da igrate u takvom klubu, što nosi sveto ime Velež! Navijači i sva poštena sportska javnost uz vas je, uz vas su hiljade navijača, ne samo u Mosatru, već i puno šire. Igrajte prepoznatljivu, Veležovu, igru, a dušmani neka crknu od tuge.
Velež je neuništiv, jak je i stamen, kao i goropadna planina, po kojoj je dobio ime.
Forca, „ROĐENI“!
Fazlija Hebibović