Fernando Alonso i Ferrari, dakle, najbolji su ovoj i ovakvoj Formuli 1. Možda to nekome – njihovim navijačima sigurno – nešto znači, ali o upravo završenoj Velikoj nagradi Španjolske uistinu se nema puno toga dobroga reći.
Formula 1 postala nam je, pred zdravim očima, sport u kojem 82-godišnji veteran zamisli koja bi mu se sad ekipa ćefnula biti u vrhu, i onda uz pomoć daljinskog upravljača marke Pirelli to i izvede. Clue? Intervjui u kojima isti taj vremešni maher izjavjuje kako je baš dobro što je, eto, ponovno došlo vrijeme da Ferrari pobjeđuje (i ne kaže ono što misli: kad im već isplaćujem toliki bonus da ih smirim i da mi što dulje ostanu u Formuli 1).
Sorry, ali zar nije bez veze da meni – koji Formulu 1 pratim super-aktivno skoro 40 godina – danas uopće nije posve jasno je li Alonso odvozio odličnu utrku i stvarno je briljantan vozač, ili mu je utrka poklonjena na zlatnom pladnju jer je ˝potrebno˝ da Ferrari počne pobjeđivati i jer je kupovna moć Španjolaca (kupovna, naime, moć organiziranja utrke i plaćanja harača goreimenovanom maheru) malo u krizi, pa ju je potrebno nabildati.
Bez veze mi je i ne znati koliko su stvarno brzi Red Bullovi Sebastiana Vettela i Marka Webbera, Mercedesi Nice Rosberga i Lewisa Hamiltona, Lotus Kimija Räikkönena – i jesu li brži i sporiji od Ferrarija najnovije generacije. Bez veze mi je što kvalifikacije uistinu ne prestavljaju više baš ništa, i što u jednoj utrci najbržih automobila svijeta moram trpjeti 82 zaustavljanja u boksovima.
Naravno, sve je ovo super-nepravedno prema Alonsu, vozaču koji je pošteno odradio svoje nedjeljno popodne u Barceloni i koji nije kriv što je skoro nehotični protagonist jedne farse u kojoj pobjeđuje ne zato jer zaslužuje (ako i kad zaslužuje), nego zato jer tako odlučuje netko drugi. Ne, niti ja ne bih u njegovoj koži poklonjenom konju gledao u zube – pogotovo ne nakon šest besplodnih godina od posljednjeg naslova prvaka – ali siguran sam da negdje, duboko skirvena, čuči nelagoda izazvana poklonjenom supremacijom.
Prije nego što me napadnete i kažete, kao nakon Melbournea, ˝Tko je kriv svima drugima što se još nisu prilagodili ovim gumama?˝, reći ću vam: ˝Nitko. Sami su krivi.˝ Ali, nije poanta u tome. Poanta je u tome što su gume toliko bitne, toliko apsolutno krucijalne u raspletu svake utrke današnje Formule 1, da dominiraju baš svakom interpretacijom kvalifikacija i utrke. Gume relativiziraju sve. Da, Mercedes je najbrži, ali samo u jednom krugu jer u više njih pregrijava stražnje gume. Da, Ferrari nije brz u jednom krugu, ali zato jer su u uvjetima utrke riješili problem trošenja guma. Da, Red Bull bi mogao i trebao imati najbrži bolid sveukupno, ali i oni previše troše gume, pa Vettelu – svjetskom prvaku koji, valjda, ponešto zna o brzoj vožnji – vele da uspori jer previše troši gume. Da, Lotus je pronašao odličan kompromis u trošenju guma, ali i oni imaju problem s čudnim trošnjem tvrđih guma, pa onda 75 posto utrke provode na mekšim gumama, zbog čega su prethodno donekle kompromitirali svoje kvalifikacije. I tako dalje.
I onda, četiri potrebna zaustavljanja u boksovima?! Ako ste novi gledalac Formule 1, jednostavno morate biti totalno zbunjeni samom tom potrebom. Jednostavno morate biti posve očajni onom zbrkom koja nastane i u mojoj glavi kroz onih četiri ili pet krugova kad vozači odlaze u boksove. Pazite, četiri ili pet krugova puta četiri – to znači da u konfuziji prođe trećina utrke. Kroz trećinu utrke čak i mi koji imamo pred nosevima Live timing nismo posve načistu tko je gdje na stazi. Kako je s velikom većinom gledateljstva koja ima samo TV ekrane (i komentatore kakve ima) i koja Formulu 1 uopće ne želi pratiti ultra-studiozno i super-koncentrirano, ne želim niti zamisliti.
Kako takvoj publici racionalno objasniti da se suvremena F1 utrka vozi u pet segmenata, jer gume ne mogu izdržati brzu vožnju kroz više od 60 kilometara? Kako im objasniti da najbrži i najtalentiraniji F1 vozač današnjice vozi na 12. ili 13. mjestu i pun očaja objašnjava svojim inženjerima da ˝ne može voziti sporije˝ od ovog kako vozi, i da mu se gume još uvijek previše troše. Kako objesniti dilemu drugog vozača koji pita ˝Da li da branim poziciju i riskiram da uništim gume?˝ Nije li, uistinu, u pitanju sama bit onog što se zove Formula 1, sporta u kojem bi najbrži vozači svijeta trebali voziti najbrže što mogu? A ne, nikako ne, najbrže što im dopuštaju tako trivijane stvari kao što su gume.
Moram vam odati jednu stvar: danas sam po prvi put u životu pomislio ˝A što meni sve ovo treba?˝. Kome treba nekakav starčić koji, radi nekakvih svojih vrlo dubioznih motiva, uništava ono što uistinu volim? Pomislio sam kako će možda uskoro doći vrijeme da cijelu strast zamrznem i otjeram je da u hibernaciji pričeka neka bolja vremena, zatvorim ovaj website i pozabavim se nekim drugim stvarima koje me zanimaju. Vrijeme kad ću jednostavno pričekati da ovaj cirkus prođe, i možda ljubav obnoviti kada ustanovim da njome ne manipuliraju.
Ali, to su crne misli. Tako daleko još nisam stigao – a hoću li, ne znam. Idemo se vratiti utrci, ovakvoj kakva je bila.
Fernando Alonso, dakle, vratio se nakon Kine po drugi put na najvišu stepenicu postolja. Odvezao je odličan kilometar utrke – onaj prvi, za koji posve pouzdano znamo da nije imao nikakve razloge u ˝dobrim˝ gumama. Kao što je već postalo granitno pravilo, oba Ferrarija sjajno su startala ovu utrku. Alonsu uistinu ne treba pole position. Ako se kvalificira među prvih pet, skoro je sigurno da će prvi zavoj proći na boljoj poziciji. I onda, kao danas u Barceloni, samo treba učiniti sjajan potez ili dva, i eto ga u borbi za samo vodstvo. Način na koji je u Barceloni prešao u 300 metara Kimija Räikkönena i Lewisa Hamiltona uistinu je maestralan i, ako ni zbog čega drugoga, zaslužio je on pobjedu u utrci zbog te briljantne odlučnosti i borbenosti.
Ostalo je, naravno, odradio posve u skladu s činjenicom da ovogodišnji Ferrari uistinu dobro koristi najnoviju generaciju Pirellija. Baš kao u simulacijama utrke u petak, Ferrarijima nitko nije bio ni blizu po pitanju tempa, i kad su tankovi bili puni i, naročito, kad to više nije bio slučaj. Baš kao i Vettel u Bahreinu, tako je i Alonso u Barceloni posljednju trećinu utrke odradio igrajući jednom rukom tetris u kokpitu svojeg Ferrarija. I to je šteta. U Formuli 1 želimo borbu poput one iz prvog kruga, nikako 70-postotno kruženje stazom i zijevanje do ciljne zastave. I kao i uvijek, solidna (premda ne fantastična) utrka Felipea Masse do trećeg mjesta zorno pokazuje koliko je F138 koncipiran i građen upravo za ovakvu Formulu 1 kakvu trenutno gledamo. Melodramatski telefonski poziv advokata Luce di Montezemola baš u trenutku kad su njegovi vozači bili ponešto zauzeti upotpunio je cijelu idiličnu storiju. Moguće je da je svoje vozače nazvao tako kasno jer je ranije bio zauzet zahvaljivanjem bossu svih bossova…
Ferrarijev potpuni trijumf pokvario je donekle još jednom blistavi Kimi Räikkönen. Treće drugo mjesto za redom, skoro uvijek na identičan način, pokazuje jednu stvar: Lotus je daleko nejnježniji prema gumama od svih bolida generacije 2013. Ako ovako nastavi, upornim inzistiranjem na manjem broju zaustavljanja u boksovima i konstantnošću forme, čak i ako njegovi glavni rivali nastave naizmjenično uzimati pobjede, Kimi će ostati vrlo dugo i ozbiljno u borbi za naslov prvaka. I to je u redu: možda je Formula 1 2013. izrežirana s ciljem da se Red Bullu skrešu krila a nabildaju ona Ferrarija, no ne bi li bilo prekrasno da skoro slučajni, kolateralni benefaktor tog koncepta bude, ni kriv ni dužan, netko treći. I to još netko toliko karizmatičan i flegmatičan poput drugim mjestima uporno nezadovoljnog Finca?
Seb Vettel ovaj put je promašio pobjedničko postolje, ali rječitije od toga govori značajnih 38 sekundi između njega i Alonsa na kraju utrke. Kao i u vrijeme zimskih testova, kao i prilično često u prošlosti, Red Bull nema pravi ključ za funkcioniranje guma u Barceloni. Pogotovo ne ovih najnovijih guma. Da, možda je zgodno što Vettel nije (još jednom) odmaglio u daljinu, ali tko zaista rado želi čuti ono što mu je u 32. krugu rekao Guillaume Rocquelin, u trenucima kad se pokušavao na stazi boriti s nadolazećim Räikkönenom? Rekao mu je: ˝Pusti ga Sebastian, moraš voziti svoju utrku, svojim ritmom. Misli na gume.˝ Ako to nije grozna poruka, ne znam što jest.
Mark Webber je, nakon (još jednog!) očajnog starta, odvezao anonimnu utrku do petog mjesta. Na kraju je završio desetak sekundi iza svog frenda iz Red Bulla, što – zapravo – nije loše postignuće ako znamo da je tako bilo (manje-više) i na kraju 6. kruga utrke, tik prije nego što je Australac morao po prvi put po svježe gume. Što se Red Bulla tiče, ova je utrka definitivno pokazala da je Bahrein vjerojatno bio skoro freak događaj. Ako žele ostati u ozbiljnoj borbi za naslove prvaka, Newey i društvo morat će još jače zasukati rukave. Čujemo da je već u finalnim fazama pripreme njihova, osebujna, varijanta FRIC-a…
Mercedes. Što reći? Nico Rosberg je prošao još kako-tako. S pole positiona hrabro je pokušavao oduprijeti se neizbježnom. Na kraju je, uz jedno zaustavljanje manje, nekako dohvatio šesto mjesto, ali uz mastodonstkih 68 sekundi deficita za Alonsom.Prestrašno za vozača i bolid koji su samo 24 sata ranije letjeli ovom istom stazom. Šesto mjesto došlo je, saznali smo putem radio-poruka, zahvaljujući brižljivoj, vrlo pipkavoj i, zašto skrivati?, sporoj vožnji po dijelovima staze koji su osobito štetni za gume. Mozak vozača: ˝Hmm, treći zavoj, tu moram polaaako, četvrti – samo malo brže. Peti ide u lijevo? Jupiii, tu mogu skoro punim gasom…˝
Hamilton, koji zbog nesavršenog ˝hendlanja˝ guma (što drugo?) u kvalifikacijama nije niti ovaj put uspio sjesti na pole position, odradio je možda svoje najgore popodne u F1 životu. Na kraju svega, u cilj je stigao pet sekundi kasnije od momka koji je u (ove godine) unfancy Sauberu startao kao 19. i na kraju, uz najbrži krug utrke, za dlaku promašio svoj prvi bod u životu, Estebana Gutierreza. O prve do posljednje sekunde ove utrke Hamilton je bio nesretan vozač koji je jednostavno bio prisiljen voziti vezanih ruku, i to je nemilice pokazivao, riječima i djelom. Jesu li u Mercedesu sretni što su, nakon onakve brzine u kvalifikacijama, skoro predmet ismijavanja u utrci? Nisu. Biste li vi rado trošili 260 milijuna eura godišnje i znali da ste proizveli najbrži F1 bolid današnjice za vozača s istim atributima, i onda završili utrku iberundani? Ne biste. Nastavak slijedi.
McLarene pobjednik bar nije obišao za krug. Istina, za malo. Jenson Button i Sergio Perez odvezli su najbolje što mogu. Ako ništa drugo, oni se ne moraju vaditi na gume. Oni mogu mirno živjeti u saznanju da ovakvom i ovom McLarenu niti super-specijalne gume, skrojene samo za njih, ne bi pomogle. A da u Wokingu nisu sretni što niti toliko najavljivana Barcelona nije donijela magične promjene možda najbolje govore grozničavi demanti o ne toliko blistavoj budućnosti Martina Whitmarsha na stolici bossa ekipe. Znate već jako dobro da, čim se u Formuli 1 pojavi demant, to znači da je razlog za taj demant vrlo ozbiljan i akutualan. U cijeloj priči oko McLarena najduhovitiji detalj odnosi se na savjet ambicioznom Perezu, pred kraj utrke, da ˝čuva gume˝. Nisu mu rekli ˝Jenson je brži od tebe˝, jer se vjerojatno boje aztečke reakcije senora Slima, ali su ga novim, preadekvatnim eufemizmom dovoljno uškopili da krotko dočeka kraj utrke proučavajući strukturu Buttonovog stražnjeg difuzora.
Daniel Ricciardo je odvezao još jednu posve finu utrku, često bio na TV ekranima i samo podebljao svoj kredibilitet, trenutno bitno superioran onom svog rivala u Toru Rossu, Jeana-Erica Vergnea. Zanimljivo, i Ricciardo i Vergne su odradili utrku u znaku Saubera. Australac je na kraju noktima i zubima obranio deseto mjesto i bod ispred Gutierreza. Vergne se (opet!), po tko zna koji put ove godine, ni kriv ni dužan našao na meti tuđe krive procjene. Ovaj put ga je u boksovima pogodio Nico Hülkenberg, kojeg su njegovi, istina, vrlo nesmotreno pustili van nakon promjene guma, ali koji je, onda, sigurno mogao biti manje agilan i propustiti Vergnea da mirno ode u svoj boks. Ovako, Nijemac je zaboravio da Francuz mora kočiti kad ulazi u boks, krivo je procijenio svoju izlaznu brzinu – i uništio i svoju (nakon kasnije kazne) i utrku Francuza.
Force India je odradila miješani dan. Paul di Resta je opet bio vrlo solidan i upecao 6 bodova za sedmo mjesto. Adrian Sutil je, nakon sjajnog starta, mogao možda i bolje, ali sve su nade završile u dimu dugačkog prvog zaustavljanja u boksu. Utrku je nekako nastavio, ali do kraja mu je jedino veselje priredio Hamilton, kojem ipak nije uspio preoteti 12. mjesto.
Williams je bolje i ne spominjati. Lanjski pobjednici na ovoj istoj stazi (Halo Pirelli, ove godine ništa od onih specijalnih guma?) doživjeli su sramotu svih sramota: spomenuo ih je pred cijelim svijetom Lewis Hamilton, kao ultimativno mjerilo spore vožnje (˝Hey guys, I am being passed by a Williams!˝). Što više reći?
Za kraj, spomenimo da u fenjeraškom obračunu Francuza Charles Pic već drugu utrku zaredom šamara favoriziranog Julesa Bianchija, i pokazuje kako u mini-svijetu na krivoj strani startnog grida Caterham lagano pokazuje napredak u odnosu na Marussiju. Ne čini se važnim, ali govorimo o deset Ecclestoneovih milijuna u raspodjeli na kraju sezone…
I tako nam Formula Pirelli, pardon Formula 1, lagano završava prvu trećinu sezone. Trenutno nije osobito dobro, osim za blinkerirane navijače Alonsa i Ferrarija. Ali, siguran sam da bi oni pravi navijači crvenih puno radije željeli pravu dominaciju i prave pobjede.