Bitno je istaknuti da oni odrađuju svoj posao kako treba, a njihove simpatije prema klubu ne moraju biti beskrajne, još bitnije da ne rade u štetu kluba, a to da naši bivši igrači preuzmu klub, koliko bi volio, toliko i ne bi, kad već imamo stručne ljude u tom području, nije sve u ljubavi, ovo je posao, i treba ga profesionalno odrađivati, ne navijački... Koliko smo samo dobrih sponzorskih ugovora potpisali ove sezone, mislim da nijedan klub ne posluje ovako dobro...
Dug Manchester Uniteda pod komandom Glazera trenutno iznosi 437 miliona funti, iako klub planira smanjenje duga puštanjem u opticaj dionica na njujorškoj berzi. Kontroverza oko svega ovoga izaziva činjenica da će veliki dioničari kluba biti nagrađeni sa po 1,25 miliona funti svaki od njih ukoliko bi dogovor o prodaji dionica bio sklopljen.
Analogno ovome, samo polovica novca dobivenog na njujorškoj berzi bi bila namijenjena smanjenu klupskog duga, dok bi ostatak novca pripao dioničarima, odnosno Glazerovim, što je osnovni argument navijača ovog kluba, kako Glazerovi zapravo slijede samo svoje interese,umjesto da brinu o interesu kluba.
Klupski dug je naglo skočio 2005. godine, kada su Glazerovi kupili United, tada je dug narastao sa tadašnjih 265 miliona funti na 437, a za sada je vrh dotakao sa 541 milionom funti duga u 2010 godini.
Klub takođe plaća 8,5% godišnje kao kamatu na spomenute dugove. Ideja izlaska na berzu je bila ta da se ubrza proces vraćanja duga, kao i namaknuti novac za dovođenje novih igrača.
Ovako veliki dug je sramotan, tim više jer (za primjer uzmimo sezonu 2010/11) je klub zabilježio drugi najveći neto profit, kao i najmanja izdvajanja na plate, kao postotak od prometa. Da budemo precizni:
Manchester United izdvaja 46% prometa za plaćanje igrača i ostalih uposlenika u klubu, dok primjera radi taj postotak kod Chelsea iznosi 75%, a kod gradskih rivala “Crvenih đavola” čak 114%.
U gorenavedenoj sezoni je klub, opet, platio 43 miliona funti kamate za otplatu Glazerovog kredita. Ovo potvrđuju i nedavno provedene studije “Deloitte moneya”, koji je United smjestio ukupno na treće mjesto, iza Real Madrida i Barcelone, sa drugim najvećim prihodima na dan utakmice i sa najvećim komercijalnim prihodima u Premiershipu.
Otkako je United preuzela porodica Glazer, prihodi su porasli za 99% (podaci 2005-2011), dok je sljedeći klub, sa najvećim porastom prihoda za isti period, Arsenal, čiji rast je iznosio 112 miliona funti.
Generalno govoreći United je demonstrirao svu svoju snagu brenda sa velikim komercijalnim dogovorom zadnjih par sezona. Recimo, DHL, jedan od sponzora kluba, čije ime se nosi na trening majcama, isplaćuje 10 miliona funti godišnje.
Takođe United od sponzora dresova, Aon-a, ima zagarantovanih 20 miliona funti godišnje. Od 2014. godine novi sponzor na dresovima Manchester Uniteda biće General Motors, koji će na ime tog dogovora unitedu uplaćivati nevjerovatnih 80 miliona američkih dolara godišnje.
Poređena radi, Barcelona od Quatar fundation dobije tek 36,5 miliona godišnje. Unitedova transfer politika Od sezone 2005/06, što se jačih klubova tiče, samo je Arsenal imao slabiju neto potrošnju od Uniteda, uprkos reputaciji kluba kao velike sile na tržištu igrača.
Između 2009. i 2012. tek je 12% Unitedovog prihoda bilo potrošeno na pojačanja, dok je recimo u istom razdoblju potrošeno čak 44% na vraćanje duga. Za klub sa tako velikim prihodima je toliko izdvajanje na pojačanja jednostavno premalo da se natječe sa bogatašima poput rivala Citya, čija je neto potrošnja od 2005. do ovog ljeta iznosila oko 400 miliona funti, naspram Unitedovih 68 miliona.
Švicarska tvrtka Ramble procjenjuje da je United od preuzimanja kluba od strane Glazersa izgubio vrtoglavih 553 miliona funti, novac, koji je mogao biti uložen (recimo) na pojačanja ili infrastrukturu. Naprotiv on je otišao na vraćanje kredita, kamata i raspodjelu “lijepog dijela kolača” unutar same obitelji.
Rezultat toga je jaz između Unitedove komercijalne djelatnosti i uspjeha pri dovođenju pojačanja. Tim više je uspjeh Uniteda na terenu veći i dakako nije rezultat dobrog vođenja klupskih financija, nego odlične pripreme i filozofije trenera i osoblja, čije su zadaće isključivo vezane na tim.
Još otkako su prodali Cristiana Ronalda, klub nije doveo većih pojačanja (izuzmemo li nedavni transfer Robina Van Persija). Primjera radi, propali su pregovori sa Edenom Hazardom zbog nemogućnosti da se odobri plata, koju je on potraživao.
Situacija sa Nasrijem je bila slična, dok je Robin van Persie najzad potpisao i to isključivo zbog njegove želje da zaigra za taj klub. United se nažalost ne može natjecati za većinu velikih igrača. Klub bi morao postaviti neke standarde shodno svom renomeu, uprkos bogastvu Chelsea ili Citya.
Očiti su pomaci od nekada kupovine velikih svjetskih zvijezda poput Ruda van Nistelroya, Ferdinanda ili Verona prema razvijanju mladih igrača poput Kagawe i drugih, kao i priliv engleskih talenata zadnjih par sezona.
Između 1995. i 2002. klub je srušio britanski transfer rekord u tri različita slučaja, a od tada niti jednom. Igrači poput Younga su vjerovatnije kupljeni kao posljedica financijske situacije Uniteda, prije nego li je to želja Sira Alexa Fergusona. Opće je znano da United treba “plejmejkera”, ali klub si ne može priuštiti Sneijdera, a Nasri je otišao u City.
Rezultat toga je bilo vraćanje Paula Scholesa. U kontekstu toga je prosto nevjerovatno, da je United do zadnje sekunde bio u situaciji da osvoji naslov engleskog prvaka. U sezonama, kada su umirovljeni Neville, Scholes i Van der Saar, klub je potrošio samo 50 miliona funti na dovođenje zamjena, unatoč tome da bi velika većina renomiranih klubova potrošila mnogo više.
Chelsea je recimo ovog ljeta ostao bez Kaloua, Drogbe i Bosingwe, a već je potrošio preko 60 miliona funti, a predviđanja su da će otići preko 100 miliona funti.
Zaključak: Rezultat Glazerove financijske politike je neosporno lični dobitak, dok klub trpi: veliki dug i nemogućnost da se prihodi investiraju u napredak kluba.
Iako klub postiže velike uspjehe u svojoj osnovnoj djelatnosti, to ne možemo pripisati Glazerovim sposobnostima, nego naprotiv Fergusonovoj sposobnosti da izgradi ekipu i odabere dovoljno talentirane igrače.
Propala je još jedna prilika da se dovede veliki fudbalski talenat, Lucas Moura, što samo još više povećava snagu opozicije unutar navijača i možda će morati ipak da “zavuče ruku u džep” i dovede jedno (ili više) provjerenih igrača, kako bi klub nastavio kontinuitet osvajanja trofeja i smanjio napetost, koja vlada među velikim dijelom navijača i njegovom porodicom.
U suprotnom prijeti opasnost da će United potonuti u potpunu sjenu svojih rivala iz plavog dijela Manchestera, Citya. Promjene je već nagovjestio dolazak Robina, da li će se transfer politika Manchester Uniteda vratiti na stare staze, kada su dovodili najbolje igrače svijeta, ostaje da vidimo.
Napisano 30.8.2012...