Nikad necu zaboraviti jednu scenu koja mi se nedavno desila.Kod mene nikog u kuci,dosli jarani pesa da igramo.Cuga i ovaj baksuz ponese bruku trave.I sad smotalo se par dzointa,tamo vamo.Igramo mi,cugamo,pusimo.I sad je ovaj jedan odustao,nece da igra a ja i kolega nastimali na 30 minuta.

To je vec bilo Boga pitaj kad iza ponoci.I u jednom trenutku ufatio nas ston,lopta je kod igraca,mi "igramo" al lopta se ne mice,covjek se ne mice.I sad ovaj govori kod koga je lopta,pa 5 minuta sutimo pa ja govorim nije kod mene,pa 5 minuta sutimo pa ovaj treci sto ne igra

govori nije kod mene..Pa 5 minuta sutimo pa se odvalimo smijati,tek ovaj sto je pitao prvi kod koga je lopta,na kraju kod njega bila hahahahah nije to smijesno ovako kad pises,al u tom trenutku braco umrli smo od smijeha
Cudno je kako je malo potrebno da budemo sretni, a jos cudnije kako nam cesto bas to malo nedostaje.