http://****/drugi-pisu/znate-zb ... se-ludilo/" onclick="window.open(this.href);return false;
AVANTURA "EUROBAKSET 2013"
Znate zbog čega volim Petrovića? Zbog toga što računa na naše ludilo
Uh, trebalo je sve poduzeti, doći u Jesenice, istrpiti ne baš oštroumni pogled slovenačkog policajca na prelazu Dobova, i ono grozno, glupavo ispitivanje zbog kojeg požalite što nekad i negdje – a nije da nije bilo prilike – niste uzeli nečiji drugi pasoš, pa se normalno “sprehajati” po svijetu, a ne ovako svakom tokmaku na granicama biti sumnjiv. Da ne bude zabune, dijalog se odvija na slovenačkom, koji malo bolje znam od njega, ali imam naglasak. Namirisao je čefura, piše Ahmed Burić za ****.ba.
“Gdje ste krenuli” – pita nadmeno policajac.
“U Jesenice”, velim ja, “gledati košarku.”
Onda se brzo nagne da provjeri šta ima u kupeu. Da imam kakve droge, sigurno je ne bih nosio na Triglav.
“Koliko novaca imate?” – uporno će branitelj deželinih južnih granica.
“Ne znam, odgovaram ja. Ali, imam jedno tri kartice, biće dovoljno” – ponizno ću opet ja.
“Gdje ćete spavati?” – on će ne ispuštajući but ranjene antilope iz zubiju.
“U apartmanu” – sad već i mene napušta poniznost, koja me valjda nikada neće napustiti, a koja je proizvod mixa (pogrešnog) kućnog odgoja i višedecenijskih frustracija na granicama.
Nakon pitanja “imate li rezervaciju”, došlo mi je da kažem “nemam seljačino, ali me sve čeka samo i da mu opsujem sve od pradjeda koji je nastao križanjem gorile i Bosanca, i da zatražim da me odmah vrati u tri lijepe, odakle sam i krenuo, i da se taj mučni razgovor završi, ali negdje se u tom haosu u rukama stvorila crvena međunarodna novinarska iskaznica i on je konačno ustuknuo.
“Vi ste novinar?”
“Kažu.”
Sklopio je svu svoju opremu i odmah otišao. Meni su ostala još dva sata preispitivanja odluke da idem u Alpe, iako već imamo 0-2, i da nikakvog smisla nema imati bosanski pasoš, taman da si dobio Nobela, Oscara i Pulitzera, spojeno.
Južnjak. I gotovo.
Ipak, gostoprimstvo u Jesenicama brzo je otoplilo srce, Akreditacija za 5 minuta, smještaj za još pet i eto mene u očekivanju utakmice s Crnom Gorom.
“Ako ne poštuješ mene, poštuj moje godine “, govori pred Arenom Podmežakla u Jesenicama stari suborac sa Evropskog u košarci u Istanbulu 2001. kolega Fuad Kovačević sa Al Jazeere, “ova Crna Gora je tanka ekipa”. U bifeu ispred dvorane muva se nekoliko poznatih lica, selektor Crne Gore Luka Pavićević sa svojim saradnicima, generalni Sekretar Košarkaškog Saveza BiH Harun Mahmutović. Nad svima je neka neprijatna napetost pred utakmicu, opet ona ista depra, u kojoj svako traži pobjedu koja bi malo ublažila bol.
Ma, nije tanka. Slično kako su dobili Makedonce u zadnjoj minuti, Crnogorci su izgubili od Latvije, poen razlike, a naša se ekipa dva puta nasukala, bez, praktično, ijedne trećine u kojoj je bljesnula. Nema opuštenosti u igri, nema mašte, nema saradnje: košarka nije Igra Jednoga, velike ekipe uvijek su činili veliki dvojci: Daneu – Korać, Tvrdić – Šolman, Kićanović – Dalipagić, Delibašić – Varajić, dobro pokojni Dražen je (bio) nešto drugo, ali za veliki rezultat opet je morao imati Drugog. Gallis – Yannakis, Marculionis – Sabonis, a o NBA da ne govorimo: Magic – Jabbar, Bird – Mc Hale, Stockton – Malone, Payton – Kemp, Durant – Westbrook. Duncan – Robinson. Ginobili – Parker. Čak je i Jordan, morao imati Drugog: “disbelievera”, Pippena, da bi (p)ostao najveći. Ispada da su sve bitne stvari na svijetu u suštini jednostavne: vrijediš onoliko koliko si spreman dati, a ova reprezentacija BiH, prosto, niti je nešto previše dobila (od države, javnosti, navijača, kojih u Jesenicama, praktično nema), niti se od nje moglo šta očekivati.
Jer, mučno je (bilo) gledati kako se u početku treće trećine svaki put na isti način raspada, kako protivnik beskrajnim brojem skokova u napadu odlazi na + 15 i onda čekati “vraćanje” u igru. Nervozna, istrzana, prava “jugoslovenska” utakmica s Crnom Gorom bila je pomalo šizoidna. Neki bi rekli “šabačko – čačanska” utakmica u kojoj traje naduravanje tricama – pa ko manje promaši! Nakon treće četvrtine stajalo je njihovih 18 – 7 protiv naših 17 – 6 u tricama. 59 – 49 za Crnu Goru. Sve je ličilo na još jedan tmurni dan, još jedno gledanje kako se odlazi s turnira prije nego se i došlo na njega, još jedna tmurna noć. Sreća pa ima utjeha uveče, ali gdje sad naći streaming, hoće li se održati? Hiljadu crnih misli u Gorenjskoj, zavijenoj sivim oblacima.
I onda – ludilo. Dvojac Šutalo – Gordić. Njih dvojica ukupno 30 poena, 12/18 iz igre, trice 3/3, dvice 4/6. Uz čak 11 skokova Mirze Teletovića, prema kojem ne treba biti nepravedan sad kad ga šut ne ide, ali treba biti iskren. U zemlji u kojoj igra, niti bi se tako smio ponašati prema novinarima, niti na terenu. On je kapiten i neprikosnoveni lider ove ekipe, i mora biti primjer.
Tačka. Sve ostalo je toleriranje Jednoga, podgrijavanje (pogrešnog) kulta ličnosti, koji na kraju može štetiti njemu samom. S druge strane, nepravedno je ne spomenuti i to da Đedović uvijek igra tako da želi dati maksimum. I to je jedino što se treba poštovati: odnos prema dresu s državnim grbom. Nekada ide, nekada ne ide, ali Đedović pošteno odrađuje svoju reputaciju (vrlo) dobrog evropskog klupskog igrača u reprezentativnim uvjetima. Teletovića još treba čekati da pokaže NBA kalibar. I tu onda dolazi ono Drugo. Ono zbog čega voljeti Acu Petrovića.
Gospodski, onako kako samo to mogu veliki majstori na konferenciju za štampu je doveo “malog” Šutala, odgovorio na sva pitanja i rekao dvije rečenice u kojima se osjeti zašto je Neko veliki: rekao je da će nastaviti do kraja vjerovati Mirzi Teletoviću, jer “ako ova ekipa treba da gine, neka gine s njim na čelu.” Druga stvar ticala se činjenice da ima punu svijest o tome da ima ekipu koja može igrati sa svima “kada uđe u ono svoje ludilo.”
“Pratim to 20- tak godina, i znam. Bosni je najteže doći do te prve pobjede. Poslije stvari nekako idu.”
Zbog toga kako neko ko nije iz Bosne tako sublimirao mentalitet, zbog Ace Petrovića i njegovog odnosa prema zemlji koja, barem u genotipskom smislu nije njegova, trebalo je biti jedan od onih stotinjak Bosanaca ii Hercegovaca koji su doživjeli pobjedu BiH nad Crnom Gorom, iako ona u konačnici, ne mora značiti ni prolaz u drugu fazu, što još uvijek izgleda nedostižno, ali ko je na početku Prvenstva računao da će Ukrajina imati tri, Finska dvije pobjede na startu, a da će Slovenija razbiti Španjolsku.
Zato, naprijed dalje. Protiv Makedonije i Litve. Možda je, nakon što ispcrpimo sve “razumne” mogućnosti, “ludilo” naša šansa.
Da, dobro je imati nekoga ko to razumije. Uostalom, i Aco sam je imao to “ludilo” o kojem govori. A tek njegov pokojni brat…
