Post
Postao/la alan_kardec » 21 nov 2013, 14:31
Mihajlović - Da li je baš državni neprijatelj broj jedan?
Hajka koja će danas krenuti na Sinišu Mihajlovića njega sigurno ne dotiče, ali dosta govori o nesposobnosti da se realno sagleda njegov učinak. Pet Mihinih pluseva i pet zamerki pre nego što izreknete stav.
Pošto je Siniša Mihajlović u medijima državni neprijatelj broj 1, možda bi trebalo realnije sagledati ono što je učinio u prethodnom ciklusu kvalifikacija, šta ostavlja nasledniku, ali i gde je grešio.
Da krenemo sa pet bazičnih zamerki Siniši Mihajloviću.
Pumpanje ambicija
Neopravdano je podgrevao nadu nacije, Srbija je morala da plati smenu generacija, ko se malo razume u fudbal, to je jasno, bil je naravno i Mihajloviću. Belgija je bolji tim, Hrvati nisu, ali su u ove kvalifikacije ušli sa formiranim timom i to je bila njihova prednost. U takvoj situaciji tvrditi da ćemo sigurno u Brazil i da će podneti ostavku ako se ne plasiramo je samo jeftino busanje u prsa i zamajavanje...
Makedonija
Jedini pravi neuspeh je Makedonija, praktično je Mihajlović dozvolio lošu atmosferu, nije uspeo da smiri strasti nakon poraza od Belgijanaca i došao je u sukob sa ljudima koji su stub tima. To je nekako zataškano, ali je ostao gorak ukus. Da smo dobili u Skoplju verovatno bi kvalifikacije imale drugačiji tok, makar bismo bili po manjim pritiskom.
Odnos prema javnosti
Mihajlović je na momente bio bahat, to se najviše ogledalo u sukobu sa novinarima, no to je uzročno-posledični odnos, ni predstavnici medija se nisu proslavili. Ipak, selektor mora da ima neku meru, u redu je biti principijelan, ali to nije isto što i tvrdoglavost. Shvatamo i da su u Italiji drugi odnosi, to je praktično zemlja koja će definisati njegovu karijeru, uz svo verbalno zaklinjanje u Srbiju, ali ako može tamo da se ponaša drugačije, mogao je i da napravi taj napor u Srbiji.
Formacijsko lutanje
Ne pravite tim po viziji, već igračima koje imate. Mihajlović je počeo u 3-5-2, onda lutao, ne u izboru igrača, to su najbolji koje imamo, već u primeni ideje. Nije mu bilo lako, kada se nešto stvara, a nema puno prijateljskih mečeva, nema ni prostora za eksperimentisanje, to nas je, setićete se, koštalo par bodova, ali možda bi ovo moglo i da prođe bez zamerke jer je stvaran nov tim.
Ljajić
Da se razumemo, krivica Siniše Mihajlovića nije u principu, već načinu na koji je rešavao situaciju. On nema mnogo takta ni kao trener, što se moglo naslutiti u igračkoj karijeri. Klupa nije teren da možete da uklizate u problem. Bezbrižni Ljajić koji ne čita ono što potpisuje (da li tako potpisuje i ugovor?) i selektor nenaviknut da čini kompromise, nisu idealna kombinacija. Istina, u trenutku kada se sve desilo, Adem Ljajić nije ni zasluživao mesto u timu, sa druge strane, kada je proigrao, Mihajlović je morao da pokuša da izgladi odnose za dobrobit tima. To što Ljajić ne peva himnu je diskutabilno sa stanovišta toga šta je prihvatio, mada je i nepristojno ulaziti u njegove razloge, na kraju Srbija nije samo država Srba, već i svih ostalih građana.
Ima li Mihajlović pluseve? Ima, i to više nego što će danas licemerni priznati. Pre nego što potrčite da bacite kamen, evo nekih pozitivnih stvari koje je uradio.
Smena generacija
Nemojte počinjati sa pričom morao je, jer i sami znate da nije. Da je razmišljao kao većina srpskih trenera, još bi Mitrović čekao na debi, i dalje bi se golmani menjali na traci kako bi se ugodilo huliganima. Neki igrači tipa Tadić, Đuričić bi verovatno čekali beznačajni meč na Kipru ili sa novinarskom selekcijom da debituju. Sa te strane, Mihajlović je uradio isto ono što i Klemente posle Mondijala, napravio je rezove koje većina izbegava.
Timski duh
Uspeo je da motiviše igrače, kad je tim formiran i progutane gorke pilule, Srbija je delovala kao fudbalska ekipa, umesto privatnog tima dve ili tri zvezde i njihovih kumova i ortaka sa splavova, što je bio prečesto slučaj u prošlosti. Išlo mu je na ruku što je nukleus reprezentacije sada sastavljen od momaka koji nisu stigli da postanu pokvareni, ali svejedno, Srbija se borila i kada je bilo jasno da ćemo uživati u Mondijalu sa daljinskim.
Igra
Treba reći da je Srbija pokušavala, sa više, ili manje uspeha, da igra fudbal. Kada danas gledate naš tim i uporedite sa debijem u kvalifikacijama protiv Škota to je kvalitativni skok u nebo. Poznati smo kao ekipa koja uglavnom igra ružan fudbal, izuzev kod Antića i to samo u kvalifikacijama, bez ideje, sa mrcvarenjem lopte i tribina, bunarenjem na Žigića, defanzivnom orjentacijom. Više nismo takvi, promenili smo način razmišljanja, delujemo ozbiljnije i lepše za oko. To naravno ne garantuje rezultat, ali se barem nećete osećati kao da ste kopali kada odgledate meč reprezentacije.
Govorio nam je stvari koje ne želimo da čujemo
U njegovoj verziji nismo baš ni previše lepi, ni pametni. Slični smo njemu, više nego što volimo da mislimo, i on, i mi sami. Vrlo jasno je ukazivao na bedu domaćeg fudbala, ponašanje aktera, divljake na tribinama koji su zagadili Srbiju. Na tome mu hvala, makar za sebe smatrao da je mnogo bolji od svih ostalih.
Nije kukao na kraju
Možda će zvučati čudno, ali on ima mnogo više dostojanstva od onih koji će ga danas zasipati kamenjem u medijima. Nije pričao ni o saplitanjima, napadima, neargumentovanoj kritici koja se ticala i veličine cipela i svega drugog, osim onoga za šta ga je trebalo kritikovati, igre i rezultata. Sve što je svedeno na ličan odnos prema selektoru je na kraju ostalo neizrečeno. Doduše, i Mihajloviću je lakše, on ide u bolje i nema razloga da ostavlja iza sebe zlu krv.
Na kraju, ostaje pitanje šta smo izgubili?
Ništa, ako dovedemo dobrog trenera. Sve, ako nemamo ideju kako dalje i opet se igramo sa reprezentacijom.
Iskustva iz prošlosti, na žalost opominju, a i mi nismo poznati kao fudbalska nacija koja uči na sopstvenim greškama.
Autor je dosta tačnih stvari napisao, ali je izostavio da spomene neke stvari, minuse Sinišine.
Buka dobija nove decibele, bubne opne lete u komadiće, Crvena zvezda vodi sa 1:0!
RIP Adis Selmanović