Najbolji od najboljih (legende bijelog sporta)

[formance]

Na koji 'comeback' misliš ?!

Hebiga, 90-tih se poprilično promijenila filozofija igre, reketi su uznapredovali, igralo se brže, dinamičnije, jače, a igrač starog kova, koji je igrao u totalno drugačijoj eri od te, se nije mogao prilagoditi tome. I ne mogao, kad je pokušavao igrati sa drvenim reketom.

[MaGiCa]

Taj resting pulse iliti odmarajuci puls u opsegu od 30-35 otkucaja po minuti kod Borga je manje vise stvar mita. Niko ga nikada nije zabelezio javno, vec se oduvek spekulisalo.

To se cesto meri u biciklizmu i u drugim indurance sportovima. Znam da je Greg LeMond, americki biciklista, u ono vreme imao najnizi resting puls od svih sportista (to je bio podatak za Guinnessa), a njegova karijera se poklapala sa Borgovom. Posle toga ga je srusio Miguel Indurain.

Ali, istina je da je Borg upravo zbog usporenog metabolizma bio tako hladan, te da nikada nije imao outburst faze. Interesantno je da Connors i McEnroe nisu u mecevima sa njim imali svoje karakteristicne "nastupe". To se zove respekt.

[formance]

Interesantno je da Connors i McEnroe nisu u mecevima sa njim imali svoje karakteristicne "nastupe". To se zove respekt.

To je i McEnroe izjavio jednom:

I never acted like a jerk against him. I had too much respect

Nije se Borg nikome, niti se njemu neko od njih zamjerao. Baš su ga maksimalno poštovali. Jedino je Ion Tiriac nekako nagovorio Vilasa da promijeni svoj stav o Borgu. Do tada su zajedno trenirali i bili prilično dobri prijatelji. Kada je Argentinac imenovao Rumuna za trenera, pod uticajem Tiriaca je počeo izbjegavati Borga, da li zbog toga što je mislio da prijateljstvo utiče na njegov H2H sa Borgom, ili zbog nećega drugog, ne znamo, međutim, ako je zbog ovog prvog, stanje se nije puno promijenilo.

[Claus]

Na koji 'comeback' misliš ?!

Hebiga, 90-tih se poprilično promijenila filozofija igre, reketi su uznapredovali, igralo se brže, dinamičnije, jače, a igrač starog kova, koji je igrao u totalno drugačijoj eri od te, se nije mogao prilagoditi tome. I ne mogao, kad je pokušavao igrati sa drvenim reketom.

He would continue to compete against much younger players and had one of the most remarkable comebacks for any athlete when he reached the semifinals of the 1991 US Open at the age of 39.

Courier ga je zaustavio u polufinalu.

To Borg nije mogao, pogotovo ne s drvenim reketom.

Zatim ima i ovo, dvije godine prije toga.

At the 1989 US Open, Connors defeated the third seed (and future two-time champion), Stefan Edberg, in straight sets in the fourth round and pushed sixth-seeded Andre Agassi to five sets in a quarterfinal.

[formance]

Malo si pobrkao. Konors se nije povlačio iz tenisa, ako si na to mislio.

1990 je odigrao 3 meča i dobio povredu lijevog zgloba, zbog koje nije igrao više od godinu dana. Vratio se februara 1991 u Chigacu, a epski comeback se desio na USO-u, kada to niko nije očekivao. Ako si na to mislio, onda uredu, jer nije isto porediti njega i Borga. Potonji nije uzeo reket u ruke 10 godina, a kad se vratio, čitava filozofija tenisa se promijenila. Konors je ipak, kako je vrijeme prolazilo, zajedno sa tenisom i on sam evoulirao i prilagođavao se, dok je Borg početkom 90-tih igrao tenis kakav je igrao krajem 70-tih, a to nije moglo proći, čak i ako se zoveš Bjorn Borg.

[Claus]

Malo si pobrkao. Konors se nije povlačio iz tenisa, ako si na to mislio.

1990 je odigrao 3 meča i dobio povredu lijevog zgloba, zbog koje nije igrao više od godinu dana. Vratio se februara 1991 u Chigacu, a epski comeback se desio na USO-u, kada to niko nije očekivao. Ako si na to mislio, onda uredu, jer nije isto porediti njega i Borga. Potonji nije uzeo reket u ruke 10 godina, a kad se vratio, čitava filozofija tenisa se promijenila. Konors je ipak, kako je vrijeme prolazilo, zajedno sa tenisom i on sam evoulirao i prilagođavao se, dok je Borg početkom 90-tih igrao tenis kakav je igrao krajem 70-tih, a to nije moglo proći, čak i ako se zoveš Bjorn Borg.

Pa znam da se nije povlačio, nije to u pitanju. Jimmy Connors je godinama bio na dnu, kanta za nabijanje, dosta vremena bio povrijeđen... Praktično da nije igrao ozbiljnog meča. A onda boom, nekoliko nevjerovatnih pobjeda i uspješnih turnira za čovjeka koji je duboko bio u 4 deceniji života.

Slažem se s tobom da je teško porediti to s Borgovim povratkom, ali činjenica je da je Borg uspio izgubiti skoro sve kada se vratio, a Jimmy, koji je bio stariji od Bjorna, napravio nekoliko pravih podviga. Eh, tu je razlika.

[formance]

Znaš kad bi te podvige Jimbo napravio da je igrao sa





U limburgu.

[MaGiCa]

JohnyMac se djelimično slaže da je dijelom sam on razlog Borgovog povlačenja, ali da su presudili ovakav odnos organizacija i to što su se Bjornu smučili čitav život i ista rutina svaki dan, trening, hotel, tennis, i tako u krug. Koliko god ti neko ne odgovarao, ili te stalno tamburao iz meča u meč, ne bi ti toliko ogadio tenis, da ne uzmeš reket u ruke 3 mjeseca.

S druge strane, istina je da je Mac samo doprinijeo tome, jer je Borg i u onakvom stanju bio za klasu ispred ostatka konkurencije i Bog zna koliko bi osvojio, da se nije pojavio 'Baby Face'. Međutim, tehnologija reketa je napredovala i Borg bi svoju igru mogao mnogo više uznapredovati nego McEnroe. Prvenstveno bi mnogo dobio u defanzivi, kontrolisanju poena sa baselinea, te na servisu i riternu. Johnova igra se svodila na servis & volley, on nije imao napadački ofanzivne i oštre udarce kao naprimjer Sampras, tako bi kako bi koja godina odmicala, uglavnom gubio primat u tim mečevima, barem u godinama u kojima bi se Borg još mogao fizički nositi sa konkurentima.

[youtube][/youtube]

i posebno deo od 4:30 na drugom videu

[youtube][/youtube]

"The only real rival I had, that I hadn't any problem with."

[formance]

Tesko da je neko bio kompletniji u ono vreme od Panča - najbolji servis (mnogi kazu najbolji ikada), vrhunsko kretanje, jak sa oba krila, voleji standard. Covek je sa 40 godina bio top10 igrac.

Najbolji servis svakako, još kad uzmeš u obzir kakve je brzine dostizao, a da pritom nije smio skočiti ko čovjek prilikom servisa, jer to pravila nisu dozvoljavala. Kada upoređujemo njega i Lavera kroz prizmu statistike, više rupa ćeš naći Raketi, nego Panču. Jer je Pančo dominirao Pro tourom, a Laver prvi Kalendar Slam osvojio kao Amater, te su ga sljedeće godine kad je prešao u profesionalce svi mlatili kako su stigli. Naravno, to je opravdano, jer se radilo o dijametralno drugačijim uslovima, ali ovo služi kao dokaz da je Pančo svoje rezultate postizao u dosta jačoj konkurenciji. Zbog njegove dominacije su mijenjali pravila igre, kada su vidjeli da ni to ne pije vode, vratili su stara pravila.

I naravno, kada bih morao birati između njih dvojice, kao boljeg igrača bih izabrao Panča, ali ne govorim o tome. Govorim o tehničkoj potkovanosti, gracioznosti, spektakularnosti, a tu je Rod>Pančo. Pančo jeste bio jak sa oba krila, ali je Rod bio jači, sa mnogo boljim forhendom, a naročito bekendom. Varijacije u igri, passing shotevi, lobovi, promjene ritma, jača taktička potkovanost, shotmaking, sve je to Laver pokazivao u večoj mjeri od Panča. Razlog je taj što je 'morao'. On nije imao visinu da generiše i približno toliko snage prilikom servisa kao Pančo i servis mu nije donosio tako mnogo poena kao Panču. Zato se više oslanjao na ostale segmente svoje igre i to je radio mnogo dobro.

Pančo je imao vrhunski servis, vrhunske voleje i solidne udarce sa osnovne, koji nisu morali toliko dolaziti do izražaja zbog fantastično izraženih prethodnih segmenata u vidu S&V igre. Tako da on nije imao potrebu da pokazuje toliki spektar različitih kvaliteta kao Laver, jer je imao razvijene najvažnije tehničke segmente tog vremena. Raketa s druge strane nije imao tako ubitačnu S&V igru, bez obzira na fantastične voleje. Zato je bio primoran dominirati svim ostalim što je posjedovao. A to 'ostalo' je upravo ono što Pančo nije imao u tolikoj mjeri, niti je to mogao raditi sa takvom lakoćom i elegancijom kao Raketa. Zato mi je kroz prizmu cjelokupne tehničke potkovanosti, Rod Laver ispred Panča Gonzalesa.

[Virtu4l]

Rod Laver – hodajuća teniska institucija
Siječanj je svake godine rezerviran za nadmetanje najjačih na vrućem australskom suncu. Australian open je 109 godina staro natjecanje i koje većinom služi kao dostojanstven pokazatelj o tome kako će tenisač/ica igrati tijekom cijele teniske godine. Prije nešto više od 40 godina je na tom mjestu svoju svjetsku slavu stekao jedan od najvećih svih vremena. Čovjek koji je svojim teniskim zaslugama stekao pravo na to da se glavni stadion održavanja otvorenog prvenstva Australije zove njegovim imenom. Dakako, riječ je o Rodu Laveru.



Šezdesete i sedamdesete godine prošlog stoljeća su protekle u znaku velikana svjetskog tenisa – Roda Lavera. Laver je najbolji tenisač u australskoj povijesti i naravno, jedan od ponajboljih igrača u povijesti tog sporta. Igrač koji je umnogome doprinio tenisu i njegovom moderniziranju te onaj, koji je svojevremeno postavljao i nizao rekorde, među kojima su i oni koji su i danas ostali nedostižnima.

Rodney George Laver je rođen 9. kolovoza 1938. godine u australskom Rockhamptonu u državi Queensland. Njegova tjelesna konstrukcija nije dala za pretpostaviti, da će Laver biti „Hall of Fame“ tenisač. Iako je visok samo 173 centimetra, posjedovao je besprijekornu servis-volej igru te je prema riječima BBC-ovog „Glasa tenisa“ Dana Maskella bio tehnički gotovo nepogrešiv sa sjajnom servis igrom i potezima lijevom rukom koji izgledaju tako jednostavno, backhandom s dorađenim topspinom te zastrašujućim sliceom u trenucima kada situacija na terenu upravo to iziskuje.

Laver je vlasnik brojnih teniskih rekorda. On je tenisač s najviše osvojenih naslova u karijeri, s najviše osvojenih naslova u jednoj sezoni i tenisač s najviše osvojenih naslova kao teniski veteran. Rezultate koje je on postizao kao profesionalac nije mogao dohvatiti ni Roger Federer, osvajač najviše Grand slamova u povijesti i po mnogima najbolji tenisač svih vremena.

Od boležljivog dječaka do profesionalnog tenisača

Rijetki bi Laveru, dok je još bio dijete, prognozirali budućnost vrhunskog tenisača. Bio je jednostavno „nizak“ za taj sport i česta suočavanja s raznoraznim bolestima su ga također mogla spriječiti na njegovom putu ka teniskom profesionalizmu.

No, Laver je prebrodio sve. Međunarodnu tenisku slavu stekao je još sa 17 godina, osvojivši međunarodni juniorski turnir u SAD-u. I tada je sve krenulo. Dugo je djelovao kao amater, nastupao za australsku reprezentaciju na Davis cupu i sve do trenutka kada je dobio svoj ranking kao profesionalac igrao je odličan tenis. Pobjednički tenis. Do prelaska u svijet profesionalnog tenisa Laver je već „inkasirao“ šest Grand slamova u pojedinačnoj i pet u konkurenciji parova te četiri osvojena Davis cupa s Australijom.

Pravu „amatersku tenisku rapsodiju“ doživio je 1962. godine. 24-godišnji Laver je „meo“ svakog protivnika na velikim natjecanjima te godinu okončao sa sva četiri osvojena Grand slama. Na početku teniske sezone osvojio je turnir na vlastitom tlu svladavši sunarodnjaka Roya Emersona u četiri seta, da bi potom preko njega stigao i do svoje prve titule na Roland Garrosu. U Wimbledonu je do titule došao uvjerljivom pobjedom u finalu protiv još jednog australskog tenisača Martina Mulligana, dok je u finalu „Flushing Meadowsa“ nastradala njegova „stalna mušterija“ Roy Emerson.

Od tog trenutka je Laver prestao biti amater. Kako i ne, kada je ostvario mnogo više nego velika većina današnjih tenisača, koji se barem javno deklariraju kao teniski profesionalci. Tenis je tada bio drugačiji pojam te se i igrač sa šest osvojenih Grand slamova zvao „amaterom“.

Laver je nakon sjajne karijere bio čak pet godina odsutan iz svijeta tenisa, da bi se vratio tek 1968. Kao 30-godišnjak napravio je dosta toga, postavljao i obarao rekorde, rušio sve protivnike pred sobom pa je čak i na pragu 40-ih bio igrač, kojega su tek poneki igrači mogli svladati.

[youtube][/youtube]

Godina za pamćenje

Nakon već navedenog petogodišnjeg odsustva iz svijeta profesionalnog tenisa, Rod Laver, prozvan i kao „Rocket“, vratio se 1968. kada je u finalu Wimbledona porazio Tonyja Rochea. No, sve je to bio svojevrstan uvod u ono što je učinio godinu dana kasnije.

Te 1969. godine nije bilo tenisača ravnog Rodu Laveru. Osvojio je 17 turnira, sva četiri Grand slama i upisao samo 16 poraza u 122 odigrana meča. To je bilo najplodnije doba australskog teniskog virtuoza. Jedino je uspješniji bio sedam godina prije, kada je osvojio 19 turnira i pobijedio u 134 meča, ali je tada bio još amater. U profesionalnim vodama je taj omjer dostigao tek Guillermo Vilas 1977. godine.

Ono što je te navedene 1969. godine Laver radio po teniskim terenima diljem svijeta spada u tenisku antologiju. Ali, vjerojatno njemu najdraža titulu te godine je ona na otvorenom prvenstvu Australije tada održanom u Brisbaneu. Bilo je to doba dok još nije James Van Alenu „palo na pamet“ spriječiti maratonske setove i skratiti ih na maksimalnih 13 gemova. Laver je u Brisbaneu imao problema s dugim setovima, ali je ipak stigao do samog kraja. U četvrtfinalu je u tri seta svladao Freda Stollea (18:16 u drugom setu), dok je u polufinalu pao Tony Roche u pet iscrpljujućih dionica (7:5, 22:20, 9:11, 1:6, 6:3). U finalu je lagani zalogaj bio deveti nositelj, Španjolac Andres Gimeno te je Australac slavio prvu domaću titulu u „Open eri“ otkad je i službeno ušao u profesionalne teniske vode.

Bilo je doba kada su Australci nemilosrdno vladali tenisom. U muškoj konkurenciji je među prvih sedam igrača svijeta bilo čak pet Australaca, dok je u konkurenciji tenisačica sve jasno ako kažemo dvije riječi – Margaret Court. U Parizu je Laver kao prvi nositelj odigrao sjajan turnir, u četvrtfinalu u četiri seta ispratio Gimena, u polufinalu je preokrenuo susret protiv Nizozemca Toma Okkera, dok je u velikom finalu u tri seta porazio sunarodnjaka Kena Rosewalla.

Dvije titule na Grand slamovima u isto toliko pojavljivanja te godine bile su sjajna uvertira za Wimbledon. Laver je s krova teniskog svijeta otputovao u hram tenisa u nadi da će i ta renomirana teniska titula pronaći mjesto u njegovim riznicama. Prvotno je Talijana Pietrangelija izbacio za sat vremena, da bi dopustio Indijcu Premjitu Lallu u drugom kolu da ga povede s 2:0 u setovima. Iako je tad Laver visio na tankoj niti, Lallu je do kraja predao samo tri gema i projurio u treće kolo. Tamo je pak prelagan zalogaj za njega bio Danac Jan Leschly. Novi triler u pet setova bio je u četvrtom krugu, kada ga je namučio Stan Smith.

No, kako to obično bude, nakon što ste u dva navrata visili o koncu i već jednom nogom bili na povratku doma, onda osvojite turnir. To je barem Rod Laver učinio. U četvrtfinalu je pobijedio Južnoafrikanca Cliffa Drysdalea, dok je u polufinalu igrao pravi teniski klasik. Meč „glavnog terena Australian opena“ i „glavnog terena US opena“, Rod Laver-Arthur Ashe. Ashe, tada najbolji amater na svijetu, je osvojio prvi set, ali je to ujedno i bilo sve što je mogao učiniti protiv australskog „velikana“. I nakon šest mukotrpnih mečeva i pobjeda, novo australsko finale. Ovog puta je protivnik bio John Newcombe te se i on na koncu morao zadovoljiti s jednim osvojenim setom.

[youtube][/youtube]

Sezona je bila kao iz snova. Pobjede i trofeji su se nizali jedan za drugim te je koncem kolovoza Laver otputovao u SAD na posljednju veliku tenisku smotru, US open. U prva tri kruga nije imao prevelikih problema protiv Meksikanca Garcije te Čileanaca Pinta-Brava i Fillola, dok je u četvrtom kolu već morao igrati maratonskih pet setova protiv domaćeg igrača Dennisa Ralstona. Nakon što ga je ipak uspio apsolvirati susreo se sa starim znancem u četvrtfinalu, Royom Emersonom te ga pobijedio u četiri duga seta.

Ždrijeb ga je ponovno spojio s Asheom te ga je Laver ovog puta premostio u tri seta. Ashe tako nije uspio obraniti naslov pobjednika posljednjeg Grand slama sezone, ali je i jedan njegov trijumf u New Yorku izgleda bio dovoljan da se glavni stadion odigravanja tog turnira zove njegovim imenom. Tko zna, da je Laver imao i državljanstvo SAD-a, imao bi još jedan znamenit objekt nazvan njegovim imenom.

U finalu ga je čekao Tony Roche i ponovno je bivši trener Rogera Federera morao predati pobjedu i titulu prvaka boljemu. A to je u tom razdoblju definitvno bio Rod Laver. Pobjeda u SAD-u okrunila je jednu fascinantnu sezonu. Nitko do sada nije uspio svojiti sve četiri titule u jednoj godini, a kamo li to učiniti u dva navrata, već samo Laver. Dugo je njegovih 11 Grand slamova slovio kao rekord, ali je prvo stigao jedan Bjorn Börg, a potom i Pete Sampras te Roger Federer.

Ulazak u teniske 70-te i osvojen Davis cup s 35 godina na leđima

Laver je igrao maestralan tenis u tridesetim godinama. 1971. je osvojio „Tennis Champions Classic“, inačicu današnjih ATP turnira iz Masters serije 1000. No, u završnom turniru te godine je pobjedu ipak morao predati Kenu Rosewallu. Bila je to jedina pobjeda Rosewall protiv Lavera u „Open eri“. No, Rosewall nije htio stati na tome te je na istom mjesto u novom finalu za točno godinu dana ponovno svladao Lavera u sjajnom teniskom maratonu u pet setova (s tie-breakom).

Laver je odigrao veliki broj mečeva sa svojim sunarodnjacima te su ti mečevi iz turnira u turnir postajali sve bolji, kvalitetniji i napetiji. Newcombe, Rosewall, Emerson i Roche, samo su neki od onih koji su s Laverom činili bogatu australsku tenisku garnituru te širili strah i trepet svjetskim terenima.
No, vjerojatno Laveru najdraža titula u njegovoj bogatoj povijesti bila je ona na Davis cupu 1973. Laver je do tada već imao četiri titule pobjednika Davis cupa s reprezentacijom Australije te je petu dodao tek u dobi od 35 godina. Svjetski teniski savez naredio je svim tenisačima da moraju biti članovi svojih Davis cup reprezentacija te je Laver taj poziv morao prihvatiti.

U polufinalu su Australci igrali s Čehoslovačkom i svladali ju s 4:1. Laver je u tri seta riješio Jana Kodeša, zatim u paru s Rosewallom svladao Kodeša i Vladimira Zednika, a potom u pet teških setova potvrdio pobjedu protiv Jirija Hrebeca. Finale im je dalo, koga drugoga već SAD – rekordne pobjednika tog natjecanja.

Amerikanci su do finala stigli preko Rumunja, ali su došli u relativno slabom sastavu za Rosewalla, Newcombea i Lavera – Stan Smith, Tom Gorman, Eric van Dillen i Marty Riessen. Australci su laganije nego očekivano slavili s 5:0, a Laver je ugradio pobjede nad Smithom i Gormanom te onu u paru s Johnom Newcombeom. Dakle, jedna velika teniska karijera okrunjena je lijepom titulom sa svojom reprezentacijom u Clevelandu.

Laver je igrao i dalje, ali njegovi rezultati su, kako su godine prolazile, bili sve prosječniji i lošiji te je „Rocket“ ipak odlučio okačiti reket o klin i umiroviti se iz svijeta profesionalnog tenisa.

Ali, njegov doprinos sportu bio je neizbježan. Njegovu igru pratili su i gledali mnogi budući tenisači, koji su kasnije i javno izjavljivali kako su učili od najboljih, a tu definitivno pripada i Laver. Igrao je jednostavno i lijepo za oko. Uvodio je inovacije s potezima i koristio neke poteze, koje u to tenisko doba nitko nije posjedovao u svome repertoaru. Omaleni Australac sa snažnim i preciznim servisom, ali potom veoma lijepom i još preciznijom igrom sa svojom „ubojitom“ lijevom rukom vladao je teniskim svijetom do svog umirovljenja.

Osvajao je turnire koji su se smatrali Grand slam turnirima (prije Open ere), US Pro, Wembley Pro, French Pro (ukupno devet). Sveukupno je imao 19 titula na Grand slam turnirima, 11 u pojedinačnoj konkurenciji iz 17 odigranih finala. Drži apsolutni rekord s 22 titule u jednoj sezoni, sa sedam godina u nizu s barem deset osvojenih turnira, dok je sedam godina bio svjetski teniski broj jedan.

Glavni stadion u Melbourneu ne zove se Margaret Court, iako je ona osvojila 45 Grand slam titula više, već Rod Laver. Laver je unatoč znatno manjem asortimanu trofeja dao veće zasluge za evoluciju tenisa kao sporta. Laver je bio idol mnoga. I danas je. Iz tih, ali i iz brojnih drugih razloga se finale Australian opena igra na terenu s njegovim imenom i s pravom je ispred istog tog objekta njegova statua i prirodnoj veličini.

Dok su ostali tenisači i tenisačice igrali kvalifikacije za glavni turnir Australian opena za 2014. godinu, Laver je sa 75 godina na plećima igrao tenis na „svome terenu“. Naime, Roger Federer i Jo-Wilfried Tsonga su igrali humanitarni egzibicijski meč, dok je „sparring-partner“ Roger Federeru u warm-up seriji bio upravo Rod Laver.

[youtube][/youtube]

Laver: „Uživam gledati današnje tenisače“

“Najviše sam se koncentrirao na Australian Open i Wimbledon. To su mi bili najvažniji turniri u godini. Uvijek sam se trudio proći prva dva ili tri kola pa onda, što bude bude. To mi i jest bila formula uspjeha i naravno da sam ponosan što sam osvojio sva četiri velika turnira. Bilo mi je drago da sam bio član Open ere. To je prekretnica tenisa i od tog trenutka se sve promijenilo“, rekao je Laver u jednom intervjuu, komentirajući svoju uspješnu karijeru, ali je nešto riječi ostavio i za promjene koje su zavladale tenisom te onime po čemu se današnji stil igre razlikuje od onog kakvog je on koristio: “Ogromna je razlika u opremi danas. Glave reketa su mnogo veće nego prije. Ovi momci danas sigurno ne bi činili što trenutno čine, da su koristili drveni reket kao što je to bio slučaj kod mene. Današnji igrači su mnogo veći i mnogo se više teži atleticizmu nego prije. Uživam gledati Federera, Nadala, Murraya i Đokovića. Igraju sjajan tenis, toliko su konzistentni i neskloni čestim greškama da je to užitak gledati. Gledao sam mnogo mečeva preko TV-a, a rado ih gledam i s tribina“, dodao je Laver, koji kao 75-godišnjak vrijeme provodi igrajući golf s prijateljima te sudjelujući u brojnim humanitarnim teniskim projektima, poput onog posljednjeg iz Melbournea 2014.

[formance]

Sa uživanjem ću pročitati njegovu biografiju, skinuo sam je i sve je spremno.

Laver je jedan od tri teniska boga. Bio je daleko ispred vremena u kojem je igrao.

[Titova-Juga]

Jedan je Goca

[youtube][/youtube]

[Amar Dzeko]

Jedan je Goca

[youtube][/youtube]

Challenge

[formance]

Evo da i ovdje kopiram analizu koju sam odradio na drugom forumu.

Sampras vs Nadal - igre brojki i slova

Rasprave o tome ko je uspješniji i bolji igrač uveliko uzimaju maha, kako se Rafael Nadal približava Samprasovim posljednjim bastionima koji ga čine uspješnijim igračem. Mnogi su mišljenja da je samo pitanje vremena kada će i veliki Pištol Pete priznati poraz, dok je ništa manje onih koji već smatraju da je Rafa Nadal prestigao Samprasa na all time listi najboljih igrača Open ere. S pravom ili ne, prosudite sami. Poenta ove teme je ipak malko drugačija od onoga što večina pokušava dokučiti kada je riječ o dvojici velikana ovog sporta. Sumiraćemo njihove uspjehe, titule, statističke podvige, vrline, zaostavštinu i sve ono što ih je učinilo onim što su postali. Odgovor na pitanje ko je bolji nećemo potezati, jer sve što danas kažemo, sutra neće važiti, imajući u vidu da je jedan od njih i dalje aktivan teniser pred kojim su još najmanje 2 godine vrhunskog tenisa. Krajnja poenta i zaključci su nebitni, bitno je dvojici velikih igrača odati omaž kakav zaslužuju, pa makar i jednim, krajnje nebitnim postom 'stručnjaka' amatera. - Kada je 8. septembra 2002 podigao svoj posljednji GS trofej, niko, pa ni sam Sampras nije mogao ni slutiti da će 9 godina kasnije igrač Švajcarskog porijekla oboriti taj rekord. Porijeklo je ovdje najmanje bitno, igrom slučaja je to bio Švajcarac. Još manje je neko mogao očekivati da će pored Švajcarca još jedan igrač udariti na prijestol velikog Samprasa, ali se desilo i to. Da ste 2002 rekli nekome da će Samprasov rekord u tako kratkom vremenskom periodu biti srušen, proglasili bi vas ludim, kao što bi vam istu dijagnozu uspostavili da ste kojim slučajem pomenuli, u šali ili ne, da će najveća teniska nacija čekati na osvajača GS-a više od 10 godina . . . And still counting. Čuda ili bolje rečeno iznenađenja, pozitivna ili negativna zavisi od percepcije svake individue, kojih smo bili sudionici u ovih 14 godina drugog milenijuma cjelokupna teniska historija nije zapamtila. Bilo kako bilo, na jednoj stvari možemo biti zahvalni (ili više njih ?!). Dobili smo dva igrača (Fedal), ili još bolje rečeno, revolucionara, koji su, svaki na svoj način, upgraedovali ovu igru i postavili određene standarde, svojevrsne i specifične samo za njih dvojicu. Ovoga puta, ipak, fokusiraćemo se na jednog od njih.



Uvijek je teško započeti analizu koja se tiče dva tenisera kakvi su Sampras i Nadal. Oni su i više od tenisera, oni su žive legende ovog sporta. Zato ovakvim temama treba pristupati sa ozbiljnom pažnjom, što donekle objašnjava ovaj kratki 'uvod'. Mislim da su upravo dijametralno različite osobenosti njih dvojice, koje je karakterizirala i potpuno suprotna igra i pristup tenisu upravo ono što ih u cjelini čini dosta sličnim. Ipak je tanka nit između tog dvoga. Igrači iz dva različita perioda, dvije različite planete, sa istim šampionskim odlikama, sa istim teniskim žarom, ali i sa drugačijom vizijom teniske igre. Zato su tako zanimljivi, svaki na svoj način. Šta čini boljim jednog od drugog ?! Titule, uspjesi, dostignuća, dominacija, konkurencija, lajkovi na FB-u ili nešto skroz deseto ?! Opet se vraćamo na to pitanje, iako sam jasno rekao na početku da se nećemo doticati toga. Elem, slagao sam, odnosno polulagao. Nećemo se doticati njihovog statusa na vječnoj ATG listi, ali ćemo svakako analizirati neke od ovih referenci. - Krenimo od broja osvojenih titula i odigranih finala, te konkurencije na putu do najvećih titula. Sampras je u svojoj 14 godina dugoj karijeri osvojio 64 titule iz 88 finala. 14 Grand slamova i 7 Mastersa i 5 Masters kupova. Zanimljivo je svakako pogledati koje igrače je pobijeđivao na putu do tih titula. Iskreno, kada govorim o njemu, ne znam da li je spektakularnije što je jedan tako 'haotičan' period 90-tih izdominirao na način koji niko ne bi mogao, ili to što je na putu do svog prvog GS-a, kao 20-godišnjak 'zaredao' dvojicu proslavljenih ATG igrača, da bi u finalu dobio svog velikog rivala još od malih dana, koji je par godina prije toga javno rekao kako od Samprasa nikad igrača biti neće ?! Težak riječi, težak izbor. Spektakularno je i to što je to finale statistički najbolje izdanje nekog debitanta u GS finalu i fascinantna je lakoća kojom je uzeo Agassija, iako je pritom u QF-u i SF-u morao igrati ukupno 9 setova protiv Lendla i McEnroa. Bez obzira što je na sljedeći GS morao čekati gotovo 3 godine, teniskom auditoriju je bilo jasno da je zvijezda rođena i da je samo pitanje vremena kada će zasijati punim sjajem. Ipak, fokusirajmo se na igrače koje je Sampras pobijeđivao na putu svojih GS i Masters titula. Uzimaćemo u obzir samo posljednje 3 runde svakog turnira i ranking svakog od tih igrača na kraju te sezone.



Grand Slamovi

Kod: Označi sve

GS              1/4finale             1/2finale               Finale 

US open 1990-   Lendl (#3),           Mcenroe (#13),          Agassi (#4)
Wimbledon 1993- Agassi (#24),         Becker (#11),           Courier (#3)
US open 1993-   Chang (#8),           Volkov (#18),           Pioline (#10)
A.Open 1994-    Gustaffson(#33)       Courier (#13),          Martin (#10)
Wimbledon 1994- Chang (#6),           Martin (#10),           Ivanišević (#5) 
Wimbledon 1995- Matsouka (#63),       Ivanišević (#10),       Becker (#4)
US Open 1995-   Black (#40),          Courier (#8),           Agassi (#2)
US Open 1996-   Corretja (#23),       Ivanišević (#4),        Chang (#2)
A.Open 1997-    Costa (#19),          Muster (#9),            Moya (#7)
Wimbledon 1997- Becker (#62),         Woodbridge (#26) ,      Pioline (#20)
Wimbledon 1998- Phillipoussis (#15) , Henman (#7),            Ivanišević (#12)
Wimbledon 1999- Phillipoussis (#19),  Henman (#12),           Agassi (#1)
Wimbledon 2000- Gumbill (#33)         Voltchkov(#46)          Rafter (15)
US Open 2002-   Roddick (#10),        Schalken (#20),         Agassi (#2)

Mastersi

Kod: Označi sve

        Masters            1/4finale            1/2finale           Finale

Cinncinati 1992-   Korda (#7) ,        Edberg (#2),        Lendl (#8)
Miami 1993-        Krajiček (#15),     Korda (#12),        Washington (#23)
Rim 1994-          Gaudenzi (#24),     Dosedel (#29),      Becker (#3)
Miami 1994-        Korda (#18),        Courier (#13),      Agassi (#2)
I.Wells 1994-      Muster (#16),       Edberg (#7),        Korda (#18)
I.Wells 1995-      Martin (#18),       Edberg (#23),       Agassi (#2)
Paris 1995-        Hlasek (#35),       Courier (#8),       Becker (#4)
Paris 1997-        Muster (#9),        Kafelnikov (#5),    Bjorkman (#4)
Cinncinati 1997-   Kafelnikov (#5),    Costa (#19),        Muster (#9)
Cinncinati 1999-   Krajiček (#10) ,    Agassi (#1) ,       Rafter (#16)
Miami 2000-        Lapenti (-),        Hewitt (#7),        Kuerten (#1)

Rafael Nadal je već 2004 u Miamiu i čuvenom meču protiv Federera pokazao za kakve stvari je sposoban. Da nije riječ o bljesku, pokazali su i kasniji rezultati ili bolje rečeno napredak koji je za one koji su bacili oko na ovog momka, bio lako uočljiv iz turnira u turnir. Svojim mentalnim i taktičkim pristupom igri zasnovanim na gladijatorskim fizičkim sposobnostima i 'high percentage' tenisu, unio je osvježenje u sport i prilično odudarao od ostatka konkurencije, kako igrom, tako i svojom ličnošću i svemu što je predstavljao na terenu. Trijumfom nad Federerom u Pariškom polufinalu 2005 postao je peti najmlađi igrač koji je ušao u finale nekog Grand slama, a pobjedom nad Puertom u finalu postao i peti najmlađi osvajač nekog GS-a. Teniska historija se počela pisati, mada bih prije rekao da je tu samo potvrđeno ono što je svima bilo jasno još mjesec dva ranije, nakon fantastičnih partija u Rimu i MC-u te godine i dvije vezane titule okrunjene Roland Garrosom. Međutim, da vidimo kakvu je konkurenciju imao Nadal.

Grand Slamovi

Kod: Označi sve

GS                   1/4finale        1/2finale           Finale

Roland Garros 2005-  Hanescu (#35) ,  Federer (#1),       Puerta (#56)
Roland Garros 2006-  Đoković (#16),   Ljubičić (#5),      Federer (#1)
Roland Garros 2007-  Moya (#17),      Đoković (#6),       Federer (#1)
Roland Garros 2008-  Almagro (#18),   Đoković (#3),       Federer (#2)
Wimbledon 2008-      Murray (#4),     Schuttler (#33),    Federer (#2)
A.Open 2009-         Simon (#15),     Verdasco (#9),      Federer (#1)
Roland Garros 2010-  Almagro (#15),   Melzer (#11),       Soderling (#5)
Wimbledon 2010-      Soderling (#5),  Murray (#4),        Berdych (#6)
US Open 2010-        Verdasco (#9),   Youzhny (10),       Đoković (#3)
Roland Garros 2011-  Soderling (#13), Murray (#4),        Federer (#3)
Roland Garros 2012-  Almagro (#11),   Ferrer (#5),        Đoković (#1)
Roland Garros 2013-  Wawrinka (#8),   Đoković (#2),       Ferrer (#3)
US Open 2013 -       Robredo (#18),   Gasquet (#9),       Đoković (#2)

Mastersi

Kod: Označi sve

Masters            1/4finale            1/2finale            Finale

MC 2005-           Gaudio (#10),        Gasquet (#16),       Coria (#8)
Rim 2005-          Stepanek (-),        Ferrer (#14),        Coria (#8)
Canada 2005-       Puerta (#56),        PHM (#46),           Agassi (#7)
Madrid 2005-       Stepanek (-),        Ginepri (#15),       Ljubičić (#9)
MC 2006-           Coria (-),           Gaudio (#34),        Federer (#1)
Rim 2006-          Gonzalez (#10),      Monfils (#46),       Federer (#1)
MC 2007-           Kohlschreiber (#32), Berdych (#14),       Federer (#1)
Rim 2007-          Đoković (#3),        Davydenko (#4),      Gonzalez (#7)
I.Wells 2007-      Chela(#20),          Roddick (#6),        Đoković (#3)
MC 2008-           Ferrer (#12),        Davydenko (#5),      Federer (#2)
Hamburg 2008-      Moya (#42),          Đoković (#3),        Federer (#2)
Kanada 2008-       Gasquet (#25),       Murray (#4),         Kiefer (38)
MC 2009-           Ljubičić (#24),      Murray (#4),         Đoković (#3)
Rim 2009-          Verdasco (#9),       Gonzalez (#11),      Đoković (#3)
I.Wells 2009-      Del Potro (#5),      Roddick (#7),        Murray (#4)
MC 2010-           Ferrero (#29),       Ferrer (#7),         Verdasco (#9)
Rim 2010-          Wawrinka (#21),      Gulbis (#24),        Ferrer (7)
Madrid 2010-       Monfils (#12),       Almagro (#15),       Federer (#2)
MC 2011-           Ljubičić (#30),      Murray (#4),         Ferrer (#5)
MC 2012-           Wawrinka (#17),      Simon (#16),         Đoković (#1)
Rim 2012-          Berdych (#6),        Ferrer (#5),         Đoković (#1)     
I.Wells 2013-      Federer (#6),        Berdych (#7),        Del Potro (#5)
Madrid 2013-       Ferrer (#3),         Andujar (#48),       Wawrinka (#8)
Rim 2013-          Ferrer (#3),         Berdych (#7),        Federer (#6)
Kanada 2013-       Matošević (#61),     Đoković (#1),        Raonić (#11)
Cinncinati 2013-   Federer (#6),        Berdych (#7),        Izner (#14)

Dakle, Sampras je na putu ka najvećim turnirima ukupno pobijedio:

-6 igrača plasiranih dalje od 30. pozicije
-7 TOP 30 igrača,
-11 TOP 20 igrača,
-10 TOP 15 igrača,
-19 TOP 10 igrača,
-15 TOP 5 igrača,

od toga je ukupno 20 puta prelazio preko nekog tenisera koji nosi titulu 'All time greata'. (Beker, Agassi, Lendl, Edberg, McEnroe).

Nadal je s druge strane na putu ka najvećim titulama ostvario:

-15 pobjeda nad igračima plasiranim izvan TOP 30.
-7 pobjeda nad TOP 30 igračima
-11 pobjeda nad TOP 20 igračima
-12 pobjeda nad TOP 15 igračima
-26 pobjeda nad TOP 10 igračima
-35 pobjeda nad TOP 5 igračima

s tim da je ukupno 32 puta pobijeđivao tenisere koji nose titulu 'All time greata' (Federer, Đoković, Agassi).

Šta nam ove brojke govore?

1. Govore nam da je Sampras imao šarolikiju i raznovrsniju konkurenciju i više ATG igrača kao konkurente. Međutim, također nam govore da nije imao dva konstantna rivala koji bi mu tokom čitave karijere visili za vratom kao što su Novak i Federer visili Nadalu . Courier je pao otprilike kada je Sampras započeo sa dominacijom, Agassi je pravio velike pauze tokom karijere, Edberg, Becker, Lendl su se povukli u jeku Samprasove dominacije. Dakle, Sampras, izuzev Agassija, nije imao konstantne rivale tokom svoje karijere. To je plus za Nadala.

2. No postoji i druga strana medalje. Nadal pak nije imao 'šljakašku' konkurenciju na omiljenoj podlozi gdje je skupio najveći broj titula, jer su mu u završnicama turnira mahom dolazili 'priučeni' šljakaši. Sampras je zbog raznolikosti toura 90-tih morao na ekstremno različitim podlogama igrati protiv stilski dijametralno različitih igrača, što sveukupno ostvarene rezultate čini težim. Teza koja mu ide u korist i koju sam uvijek spreman odbraniti jeste da je na brzim ili bržim podlogama mnogo teže održavati dominaciju nego na sporim, a razlog leži u činjenici da su brže podloge pogodnije iznenađenjima, jer odgovaraju većem spektru igrača. To je plus za Samprasa.

3. Fascinantan je broj Nadalovih pobjeda ostvarenih protiv TOP 10 igrača. To nam govori da se sa bolje rangiranim igračima susretao češće od Samprasa i da je velikom večinom dobijao te mečeve. To stvari čini težim, rezultate podiže na nivo više i još jedan plus dajemo Nadalu.

4. S druge strane, dobro bi bilo da pogledamo Samprasovu konkurenciju po godinama rođenja. Becker, Lendl, McEnroe, Edberg, Muster čine jednu garnituru/generaciju igrača. Drugu garnituru čine Courier, Agassi, Chang, Krajiček, Rafter, Bruguera zajedno sa Samprasom. Treću garnituru čine Moya, Kuerten, Kafelnikov, Rios, a četvrtu Safin, Hewitt, Haas, Roddick. Čovjek je praktično igrao sa 4 različite generacije igrača i osvajao najveće titule u sva 4 razdoblja. To je vrijedno divljenja i tu dajemo plus Samprasu.

Dakle, ko je imao jaču konkurenciju ?! Ja bih to formulisao ovako. Sampras je igrao u težoj i jačoj eri, ali je Nadal pobijeđivao jače konkurente na putu do najvećih titula. Što na kraju dođe na isto. Kad sve uzmemo u obzir, mislim da su obojica igrali u jednako teškim uslovima.



Statističke komparacije

Definitivno postoje segmenti u kojima su obojica jedinstveni, postoje rekordi koje su samo oni postavljali i koji nisu oboreni, a sada da vidimo u kojim to statističkim kombinacijama prave prednost jedan na drugim. Sampras ima 1 GS više, ali nema čak ni finale RG-a. Svi smo svjesni da je mogao više na toj podlozi, ali smo i svjesni da to nije uradio. S druge strane, Rafa ima ostvaren CGS i dva Channel slama. Bez obzira na homogenizaciju podloga, ovo apsolutno neutrališe Samprasov slam više. Ipak, ako pogledamo na kojim Slamovima i u kojoj mjeri su osvajali titule i jedan i drugi igrač, zaključićemo da Sampras ima blagu prednost, jer je pored 7 titula na brzoj travi Wimbledona, osvojio i 7 titula na Slamovima sa Hard podlogom. A hard podloga čini 2/3 sezone i na njoj je konkurencija najjača. Slična stvar je i kada gledamo ukupno osvojene titule, jer je Sampras veliku večinu njih upravo osvojio na hardu. Na hardu je teže dominirati nego na šljaci, zbog konkurencije i činjenice da se najviše turnira igra na toj podlozi. S druge strane, razlika u broju osvojenih Mastersa je ogromna. 26 naprema 11 u korist Nadala. To je je ogromna razlika koju donekle, ali samo donekle Sampras može ublažiti brojem osvojenih Masters Kupova (5) i to samo zato što Rafa do sad nije osvojio nijedan. U kombinaciji sa gore navedenim stvarima i dominaciji u večini statističkih segmenata, Sampras je, kada se sve stavi na vagu, statistički nešto uspješniji igrač. Ipak, mnogi ne pridaju veliki značaj Masters kupovima. Po nekima su oni bliže Slamu nego Mastersu, po nekima obrnuto. Ono što je sigurno jeste to da, nezavisno od naše percepcije poimanja određenih turnira, samim formatom takmičenja i svojim suštinskim konceptom, Masters kup spada u najveće dostignuće poslije Slama, u kontekstu titula.
- Šta je još interesantno što vrijedi spomenuti u vezi njih dvojice, a što se tiče statistike. Svakako to da je Nadal jedini igrač u Open eri koji je osvajao neki Slam 8 puta. Vrijedi napomenuti i da je prvi i jedini koji je 9 godina uzastopno osvajao bar jednu GS titulu. Pored toga, igrač je sa najvećim brojem osvojenih titula na jednom turniru i to Monte Carlu, gdje je u periodu 2005-2013 osvojio 9 uzastopnih titula iz isto toliko učešća na pomenutom turniru. Rekordi kojim se niko ne može pohvaliti. Vrijedna pomena je i zlatna olimpijska medalja i Golden slam, po čemu je jedini igrač uz Andrea Agassija koji je to napravio kao i rekordan broj osvojenih Masters turnira (26). I Sampras s druge strane ima svoje adute. Igrač sa najvećim brojem ATP Champion titula (6) koje se dodjeljuju najboljem igraču na kraju sezone, a zatim i najbolji skor u GS finalima (14-4). Kada konkretno upoređujemo njih dvojicu kroz prizmu brojeva, potrebno je naglasiti i to da Sampras uveliko dominira u broju sedmica provedenim na #1 (286), dok je Nadal na broju jedan proveo nešto više od 122 sedmice (and still counting). Međutim, kada uzmemo u obzir Channel slamove, CGS, Golden Slam, dominaciju u Masters titulama i još pojedine rekorde, lako je zaključiti da je veoma mala razlika između njih, ako je uopšte i ima.



Udarci

Zato prelazimo na tehničke segmente i jednog i drugog igrača. Obojica su imali svojevrstan stil zaseban samo za njih i najbolje su praktikovali ono što su igrali. Sampras je modernizovao S&V igru. Ako je Beker odredio kojim će se stilom igrati narednih 15-tak godina, Sampras je na tom stilu doktorirao. A razlog zašto je to tako leži u servisu i approach udarcima. Pogledamo li majstore S&V igre, McEnroa, Edberga ili Beckera naći ćemo im zajedničku osobinu, a to je da su S&V igru koristili kao 'nužno ulo', jer nisu imali drugog dominantnog udarca u svojoj igri na kojem bi bazirali sistem svoje igre, a da ona nije sumanuto jurenje na mrežu. McEnroe je poznat po vanserijskom touchu, ali i sasvim neprirodnom forhendu. Edberg je poznat kao najbolji volleyer ikad, ali i kao igrač sa najgorim forhendom ikad. Becker je poznat po bacanju na mreži i vrhunskoj taktičkoj prilagodljivosti, koje su ga proslavile i upravo zbog sirove snage zasnovane na jakom servisu i rutinskoj egzekuciji S&V igre, proglašen je za igrača koji je postavio temelje ovog stila, odredivši smjer u kojem će tenis ići. Ipak, nijedan od njih nije imao Samprasove varijacije pri servisu, Samprasove aproach prilazne udarce, Samprasovo instiktivno kretanje na mreži i net coverage, koji su bili daleko ispred njegovog vremena. Samprasova magija je ležala u tome što je fantastično spajao sve segmente u jedan. Nije on imao bolje voleje od jednog McEnroa ili Edberga, ali je odlično kombinovao igru na mreži sa ofanzivnim baselineom i to ga je činilo mašinom kakvu je teniska publika do tada rijetko imala priliku vidjeti.
Nadal je isto što i Sampras, samo u drugačijoj varijanti, vjerovatno i kompletnijom. Baš kao i Pete, Rafa je modernizovao i podigao tenis na nivo više, nivo kakav do tada nije viđen. Top spin forhendi, spektakularni passing shotevi, vanserijsko kretanje, gladijatorska fizička sprema, nevjerovatna mentalna snaga, sve spojeno u jedan koncept i filozofiju igre, za koju ne postoji tačno određen recept kao ključ uspjeha. Retrospektivno gledajući, Samprasova igra je imala više rupa od Nadalove. Loša fizička sprema, loš jednoručni BH, loša prilagodljivost. S druge strane, Nadal takvih ili sličnih mana nema. Kada pogledamo njegove udarce i način na koji se koristi njima, jako je teško naći udarac koji mu fali ili ne postoji u tom repertoaru. Naravno, kao kod svakoga, postoje udarci koji su lošiji od ostalih, ali stičem utisak da je to kod njega najmanje izraženo od svih igrača koji su igrali ovu igru. Mentalne pouke koje izvlači iz teških mečeva, setova, dugih gejmova ili poena i nijedan igrač nije uspjevao u tolikoj mjeri. Zato je jedan od najsavrešnijih igrača koji su uzeli reket u ruke, ne postoji relevantna tačka kako igrati protiv Nadala. Čak i ako postoji, velika večina igrača to ne može sprovesti u djelo.



Interesantno je porediti njihove udarce, jer se radi o tehnički potpuno suprotnoj egzekuciji i načinu korištenja istih. Sampras je imao ekstremno istoćni hvat gripa na FH-u i BH-u. Efekat udarca je isključivo zavisio od namješanja na isti, jer je intezitet i smjer loptice određivalo tijelo, split set i rotacija torza. Vrhunski je kontrolisao niske loptice, kao i v ečina igrača sa 'eastern' gripom, dok je u susretu sa moonbal i top spin udarcima imao problema. Razlog lošijih rezultata na šljaci jednim dijelom leži u tome. Međutim, kada pogledamo njegov forhend, način na koji je postizao vinere, point constructing, defanzivu iz tog udarca, izvjesno je da se radi o jednim od najboljih forhenda svih vremena. Lično kada bih birao udarac koji mi u nakraćem mogućem roku može donijeti poen, izabrao bih Samprasov FH. Niko nije mogao brže riješiti poen tim udarcem od Samprasa. S druge strane, postoji još jedna strana njegovog forhenda koja je ponajbolja koju je svijet vidio. To su sitni koraci pri trku sa BH na FH stranu i odigravanje Running forhenda. Sasvim je nebitno da li je igrač i kako odigrao udarac, da li je teren otvorio paralelom ili volejom, da li se nalazio na osnovnoj ili na mreži, u 90% slučajeva bi bio probijen Samprasovim forhendom. Ta kontra iz Runninga je bila nešto nevjerovatno, nezamapćeno, neviđeno, i prije i poslije njega. Nije se pojavio igrač koji je tako usavršio taj udarac.
- Kada govorimo o Nadalovom forhendu i raščlanimo sve beneficije i mane, ako ih uopšte i ima, mislim da ćemo svi donijeti isti zaključak, a to je da Rafin FH najkompletniji FH svih vremena. Šta je to što ga čini najkompletnijim ?! Bezbroj mogučnosti, koje ni jedan igrač sa tim udarcem nema. Potpuno izbalansiran u ofanzivi i defanzivi, najbolja CC dijagonala, Top spin koji obavlja više stvari odjednom, vrhunski Running forehand, mogučnost dominiranja i ostajanja u poenu sa radijusom kretanja 4m iza osnovne linije, jednako dobra reakcija na spin i slajs, promjena direkcije udarca bez obzira na položaj na terenu i brzinu kojom to treba biti odrađeno, a da pritom intezitet udarca ostane isti. Mislim da ovoliko varijacija u tom udarcu nema nijedan drugi igrač. Niti je ikad imao. Najfascinantnije od svega pomenutog je rotacija loptice i činjenica da ga je nemoguće eksploatisati. Kod 99 % igrača slajs igra ključnu ulogu u razbijanju ritma protivnik, dok Nadalovom forhendu ne predstavlja nikakav problem. Razlog je jednostavan, a to je da rotacija loptice koja je potrebna da se slajs odigra, Nadalu odgovara, jer 80% njegovog Forhenda zavisi od rotacije i efea koji Nadal da loptici. Kada dobije zavrnutu slajs lopticu, sve što je potrebno je da postavi reket i blago zavrne lopticu, kao što to uvijek i radi, samo ovoga puta u sa manjim utroškom snage, pošto rotacija loptice sama odradi ostalo. Sve to ne bi bilo čudno, da njegova reakcija na spin i ostale tipove udaraca nije jednako dobra. Zato je njegov FH najkompletniji svih vremena.



Kada govorimo o ostalim udarcima, ne bi valjalo da ne spomenemo Samprasov servis, koji je po mnogima najbolji ikad. Savršen 'motion', odličan izbačaj loptice, dosta varijacija, pogotovo 'kik' servis je bio fantastičan. Izuzetno težak za čitanje, nepredvidiv, a izuzetno snažan. Nadal nema tako dobar servis, ali ono što ima koristi fantastično. Ima jedan od najboljih slajs servisa na touru i fantastično otvara teren tim udarcem. Nadal možda i najbolje koristi prednost u poenu koju dobije servisom, jer u 99% slučajeva ga osvaja, vinerom ili iznuđenom greškom protivnika. Kod bekenda je razlika ogromna. Nadalov BH je godinama među najboljim dvoručnim na touru. Uglavnom ga krasi veći 'net clearence' i vrhunska defanziva. Slajs odlično koristi, loptica ide visoko preko mreže i sporo putuje, što mu daje prostora za bolje pozicioniranje na sljedeći udarac. Pored toga, dosta dobro hvata paralelu kada je odskok viši. Ne poteže često taj udarac, ali kad potegne, uglavnom osvaja poen. Ono što ga pak najviše krasi jeste defanziva. Fenomenalna odbrana i odlična kontra. Izuzetno dobro koristi jake butine, jer mu prilikom odigravanja BH passinga velikom mjerom noge daju stabilnost i snagu udarcu. No ne nužno, jer ima odličnu vizualizaciju terena kada je protivnik na mreži. U stanju je pronaći najskrivenije uglove i zahvaljujući brzoj koordinaciji ruku i oka, potpuno je nebitno koliko je volej ili prilazni udarac dobar i dubok. Što se Samprasa tiče, njegov jednoručni BH je bio njegova najveća mana. Razlog leži u tome što nije od malih nogu učio taj udarac, već je sa 15 godina prešao sa dvoručnog na jednoručni. Imao je solidan ritern, odličan Chip i slajs, koje je ofanzivno dosta dobro koristio. Naravno, učinkovitost udarca je zahtjevala savršen tajming i footwork, što Sampras nije baš imao, pa su misshitovi sa BH strane bili nešto očekivano. Kako je Sampras stario i fizički sve više nazadovao, tako su ovi problemi postajali sve veči, a ulje na vatru je dodavala činjenica da je uglavnom igrao sa glavom reketa od 85 inča, što je daleko najmanja glava koju je neki igrač tada koristio. Pogodovao mu je nizak odskok i takve okolnosti je najbolje koristio na travi i DecoTurf podlozi na USO-u. Tada bi njegov slajs bio učinkovitiji, a nizak odskok bi mu omogučavao lakše određivanje smjera loptici, kao i manji 'net clearence', jer je za razliku od ostalih turnira, gdje je uglavnom forsirao BH Top Spin, ovdje udarao ravnije, čistije i jače. Kod approach udaraca su razlike u nijansama. Sampras je generisao više snage i imao više mogučnosti, jer je jednako dobro napadao i slajsom, i chipom i Inside out i In forhendom, dok je Nadal razliku pravio Top spinom. Sampras je imao bolje voleje, bolju anticipaciju na mreži, bolji 'net coverage', jer suštinu net game-a čini instikt. A Sampras se na mreži osjeća mnogo ugodnije nego Nadal i zahvaljujući svemu tome, mogao je izvlačiti teže voleje i učinak na mreži nije bio u tolikoj zavisnosti od prilaznih udaraca, kao što je to slučaj sa Nadalom. Rafa pravi razliku Top spinom, loptica bježi od protivnika, primorava ga da mijenja položaj na terenu, izbacuje ga i otvara sebi prostor za lagano poentiranje volejom. To je fantastično korištenje datih sposobnosti i izuzetno inteligentan pristup poenu. Razlika u all court karakteristikama i generalnoj prilagodljivosti na drugačije uslove je debelo na strani Nadala. Sve što mu se moglo zamjerati je ispravio. Osvojio je Wimbledon pobjedivši u finalu jednog od najboljih grass courtera ikada. Pokorio je USO turneju ofanzivnom igrom, postao je znatno agresivniji igrač u posljednjih par godina, sve osvojene titule na Hardu (gdje mu je deficit titula) su titule sa najvećih svjetskih turnira i apsolutno nemoguće mu je nešto osporavati glede toga. Ne možemo reči da je jedan od najboljih all courtera/roundera ikad, jer nije, ali da je uveo jednu novu dimenziju u kontekstu prilagođavanja drugačijim od sebe, radilo se to o uslovima, podlozi, ili protivniku, apsolutno. Najinteresantnija tema za poređenje glede njih dvojice je svakako 'mental strength', budući da se radi o igračima koji su mečeve prvenstveno dobijali psihom, pa tek onda ostalim oružjima. Nadal je po mnogima najveći šampion ikada, jer se niko nije toliko puta podizao poput Feniksa i vraćao na staro. Pored toga, njegova mentalna filozofija, pouke koje crpi iz određenih, naočigled nebitnih stvari i poena, te fokus, žar i mentalna pribranost u svakom dijelu meča, tjeraju nas samo da se poklonimo tome i da potvrdimo ono što večina misli, da je Nadal najveći šampion ikada. Sampras je s druge strane imao istu žar i glad za pobjeđivanjem i srce kakvo se rijetko viđa. Nevjerovatna hrabrost i igra na 'clutch' trenucima. Uvijek najbolji kada je to najpotrebnije, izvlaćenje najboljih poteza kada se mečevi lome. To je bila životna priča Peta Samprasa. Svi pamte čuveno 1/4finale Australian Opena 1995 i meč protiv Couriera, koji je Sampras proplakao, zbog saznanja o bolesti trenera Gulliksona. Kada su svi mislili da će Courier lagano dobiti treći set i privesti meč, jer je već imao 2-0 u setovima, jedna pogrešno protumačena Courierova rečenica od strane Samprasa, natjerala je Peta da smogne snage i preokrene rezultat. To je i uradio. Ne želim da govorim ko je veči šampion od njih dvojice, ne želim, jer je nemoguće to odrediti. Nadal je imao jaču mentalnu filozofiju i pristup igri, ali je Samprasu mentalna snaga više donosila, iz prostog razloga što nije imao repertoar ostalih mogučnosti kao Nadal. Rafu ne čini samo mentalna snaga ovakvim igračem, čine ga svi ostali segmenti zaključno sa psihom. Kod Samprasa nije tako bilo. Njega je psiha najviše izvlačila, što potvrđuje i postotak dobijenih 'five set' mečeva, iako je fizički bio inferioran u večini njih.



Ovim ćemo zaključiti analizu dva velika igrača iz dvije različite ere. Sampras je ostvario veču dominaciju, dok je Nadal osvojio veči broj velikih titula. Sampras je igrao u jačoj i težoj eri i sa više različitih generacija igrača, ali je Nadal pobijeđivao teže konkurente na putu do titula. Sampras je napravio vlastitu eru i statistički je nešto uspješniji igrač, ali je Nadal igrački kompletniji i drži rekorde koje niko ne posjeduje. Nadal je najsavršeniji igrač koji se pojavio, ali je Sampras dominirao kako niko mogao nije. Nadal ima više tehničkih elemenata na svojoj strani, ali je Sampras postigao više sa manje oružja u igri. Hiljadu zašto, hiljadu zato, hiljadu 'vako, hiljadu 'nako. Jedno je sigurno. Teniska historija može biti ponosna što je imala ovu dvojicu igrača, a i mi svi zajedno sa njom.

[Virtu4l]

Perfektno kao i uvijek

Za odprilike dvije godine ćeš imati sličan posao Federer vs. Nadal, e tu te čekam, ima sve da pršti od pluseva upućenih toreadoru iz Manacora

[formance]

To zadovoljstvo ću prepustiti @samosarajvu.

[samosarajvo]

Perfektno kao i uvijek

Za odprilike dvije godine ćeš imati sličan posao Federer vs. Nadal, e tu te čekam, ima sve da pršti od pluseva upućenih toreadoru iz Manacora

Neće biti potrebe za Federer vs Nadal za dvije godine.U planu je da se za te 2 godine skupi nekih 6 GS-ova,10 mastersa te ukupno 25 turnira i tako napravi to poređenje potpuno bespotrebnim jer će sve biti jasno kao dan A sve to će uspjeti bez 2 dominantne sezone, bez konkurentnog tenisa od Januara do Novembra (vec od Aprila do Augusta) pa ti vidi

...a ko zna napravi li Nike kakvu novu drogu koja se ne moze otkriti,kao što je to uradio prosle godine, mozda tu dodamo još 2 godine top tenisa te nova 3-4 GSa.

[Virtu4l]

Nemojte mu zachatavati temu, slab je na to

[adnan24]

To zadovoljstvo ću prepustiti @samosarajvu.

Bolje ostavi za @magica-u ili Clausa

Inace,mnogo zanimljiv tekst...trebao bi pisati kolumne...teniski Edin Avdic

A bas me interesuje kako bi izgledao duel Samprasa i Nadala...danas izgleda kao da nisu igrali isti sport.

[Virtu4l]

A bas me interesuje kako bi izgledao duel Samprasa i Nadala...danas izgleda kao da nisu igrali isti sport.

Zavisi na kojoj podlozi bi igrali. Slow HC, medium fast HC ili pak fast HC, mnogo je tu faktora u igri