Odlazak na nogometne utakmice voljenog kluba trebao bi biti praznik za svakog navijača, piše sportski tjednik Max!
Nažalost, u Maksimiru to već (pre)dugo nije tako. Ako ste jedan od onih, u posljednje vrijeme malobrojnih fanatika, koji posjećuju Dinamove utakmice, već vam je zasigurno svega dosta i ozbiljno razmišljate da odete u mirovinu. Ne zbog toga što više ne volite taj klub ili već imate takav staž da smatrate da je došlo vrijeme da odlazak na tribine prepustite mlađima, već zbog terora koji se mora pretrpjeti da bi se ušlo na stadion. Barem na istočnu tribinu.
Nepotrebne gužve
Derbi protiv Rijeke donio je scene kakve gledam već mjesecima kada odlučim otići na utakmicu. Policajci već od prijepodnevnih sati patroliraju na glavnom zagrebačkom trgu, na Kvatriću ih je još više, a u Maksimirskoj čovjek ima dojam da je ušao u ratnu zonu. Slabije upućeni pomislili bi da su u Ukrajini! Stotine i stotine policajaca u punoj ratnoj spremi, policijski psi i vodeni topovi već su postali uobičajen dekor u Maksimiru.
U trenutku dolaska ispred stadiona zazvonio mi je mobitel.
– Mi smo jutros kupili ulaznice, na blagajnama kažu da su rasprodani sektori 2, 3 i 4 pa smo dobili za peti sektor. Traži i ti za taj da možemo skupa pogledati tekmu – upozorili su me prijatelji s kojima već godinama idem u Maksimir.
Bilo je još dva sata do početka utakmice, ali, zlu ne trebalo, odlučio sam odmah kupiti karte, a tek onda otići na kavu. I onda prvi nelogičan potez! Zaštitari već stoje ispred blagajni, propuštaju jednog po jednog i pregledavaju popise na kojima su imena onih koji ne smiju na tribinu. Zašto nelogično? Pa zato što jedna osoba može kupiti nekoliko ulaznica pa je pregledavanje popisa nepotrebno.
Jer sve i da jesi na popisu, ulaznicu će ti kupiti netko drugi, a ovako se stvara nepotrebna gužva. E, da, kad smo već kod tih popisa, nitko ne zna tko ih kreira i koji su kriteriji pritom. U Dinamu su već nekoliko puta rekli da oni s tim nemaju veze te da popis sastavlja policija, ali iz Policijske uprave zagrebačke nisu se složili s time.
– Za pitanje čiji je to popis obratite se organizatoru utakmice – odgovorili su u PUZ-u.
Zabranjeno zadržavanje
Na kavi sam, nažalost, shvatio da, iako je derbi u pitanju, ispred stadiona nema puno ljudi. Petnaest minuta prije 14 sati (utakmica je počela u 15, nap. a.) našao sam se s prijateljima i krenuli smo prema ulazu jer smo znali što nas čeka. A tamo se već stvorila gužva. Da bi se sve dodatno zakompliciralo, ulaz na istočnu tribinu pomaknut je stotinjak metara dalje nego što je to uobičajeno, a to se osiguralo dugim ogradama koje u obliku labirinta dosežu sve do parka iza pomoćnog igrališta. Ondje se isprepleću redovi za kupnju ulaznica i za ulazak na stadion, više nitko ne zna gdje se što čeka.
– Ma ovo mi je zadnji put da idem na utakmicu – jedan je od komentara.
Napokon smo došli na red, pregledali su nam ulaznice, osobne iskaznice i opet provjerili popis, a kad sam sve to prošao i pokušao pričekati prijatelje, policajac sa psom uputio me da krenem dalje jer na tome mjestu nije dopušteno zadržavanje. Pokušaj da pričekam kolegu fotoreportera i da mu preko ograde objasnim što treba “uloviti” naišao je na još dva upozorenja.
Zatim ponovno u red ispred brojača na samom ulazu, a da bi sve bilo još gore, red je opet formiran ogradama. Ljudi gube živce, neki i psuju, a kad uspiješ ući slijedi pretres kakvog se ne bi posramili ni američki aerodromi nakon napada na WTC...
– Izvadi sve iz džepova, skini majicu, digni drugu majicu, otvori cigarete, otvori novčanik, izuj cipele... – samo su neki od zahtjeva zaštitara koji detaljno sve pregleda, a onda, valjda da utvrdi gradivo, još jednom pogleda popis. Baš na utakmici protiv Rijeke jedan se dječačić i rasplakao kada je vidio kako mu pregledavaju oca.
A kad se sve to prođe, postoji mogućnost da policija još jednom provjeri i/ili odvede gledatelja u šator u kojem se skida do gola. Neki čak tvrde da obave i analni pregled!?
I onda, nakon više od 45 minuta muke, napokon dolazim na tribinu i shvatim da ne mogu na utakmicu s prijateljima jer oni imaju ulaznice za drugi sektor. Iako je na tribini samo dvije tisuće ljudi, zaštitari me ne puštaju da prođem prema njima. Osim zaštitara, u tome me sprečavaju i trake kojima su oblijepljene ograde na prolazima.
Lažu i na blagajnama
– Broj i pravci ulaska na tribinu, te vrijeme ulaska na tribinu u nadležnosti su organizatora (Dinama, nap. a.) javnog okupljanja – poručili su nam iz policije te otkrili da sve troškove dodatnih mjera osiguranja koje policija provodi izvan redovite djelatnosti snosi organizator.
Dakle, Dinamo je taj koji ne dopušta da svi sjede zajedno. Barem ne na istočnoj tribini, jer na zapadu i sjeveru sjedi gdje tko želi, a zaštitari su rijetki.
Na kraju svega shvatiš i još nešto: da su ti na blagajnama lagali i da je, kad bi se sve skupa zbrojilo, pun samo jedan i pol sektor! Dodajmo i da sam imao sreće što sam upućen u sve pa sam ranije kupio ulaznice. Oni koji to nisu napravili zakasnili su i do pola sata pa nisu vidjeli nijedan pogodak. Mislim da i u svemu ispričanom leži odgovor na pitanje zbog čega stadion u Maksimiru uglavnom zjapi prazan.
..
