Post
Postao/la maroonboy » 15 feb 2010, 11:23
Ovo ti je Sarajevo. Oni što su sada izgubili od Kluža 2:1, imali stativu u 70. minuti... Trebali su proći dalje..., šaputao je neki Crnogorac za susjednim stolom nakon što je pored njega prošao trener Sarajeva Mehmed Janjoš.
Ostatak društva, okupljenog za stolom u bifeu ulcinjskog hotela "Olympic", pogleda za Janjošem.
- A ovo ti je Janjoš. Znaš ga, Mehmed Janjoš, najveća legenda iz Bosne... - nastavi naš narator prijateljima koji su širom otvorenih očiju gledali za Čalom kao da je pored njih prošao Petar Petrović Njegoš, glavom i bradom.
Peti klub
Članove Grbalja, Hajduka iz Kule ili Mladosti iz Lučana nisu ni primjećivali, ali su od igrača Sarajeva tražili dresove, nudili prijateljske utakmice, navijačke usluge, svašta... Samo da, eto, bude da su oni "nešto" sa Sarajevom.
A sve zbog onog FK Sarajevo, pojma koji ima puno veće značenje od samog naziva na leđima, pojma koji je okupljene vratio u neka sretniju zbilju, daleko od stvarne realnosti u kojoj više ništa ne izgleda kao što je nekada bilo. Osim tog naziva nekog višeg značenja za kojim će se svako u bivšoj državi okrenuti, pa šta god da se desi.
- Mi smo peti klub iz bivše Jugoslavije, iza Partizana, Zvezde, Dinama i Hajduka... Željo? Ma nije Željo tu, on je bio dolje - objasni ponosno Senad Merdanović
Sportski direktor Sarajeva bi se sa smiješkom vratio u osamdesete i ispričao kako je na Koševu slavio titulu prvaka Jugoslavije, ali valjalo se vraćati u realnost. Igrače je čekao trening, na vodom natopljenom terenu pored šumice nekoliko stotina metara od hotela.
Skok u blato
Uz zvuke obližnjeg podivljalog mora, koje se s pučine svaljivalo na kopno, kapiten Sarajeva Muhamed Alaim psihički se pripremao za skokove u blato, a ostali su vezali kopačke sa samo jednom mišlju - da živi i zdravi završe trening. Vrijeme fudbalere Sarajeva baš nije pomazilo. U Ulcinju jeste bilo bolje nego u Bosni, ali kiša i vjetar ipak nisu ponudili željene uvjete.
- Pogledajte ovaj teren. Nije toliko loš, da u Sarajevu ovoliko pada kiša, ne bi ličio ni na šta! - kaže Janjoš i dodaje:
- Ono što je najvažnije jeste da smo ipak ispunili svoj plan. Igrači su još malo umorni, ali do početka prvenstva, to će biti puno bolje. Po povratku u Sarajevo moramo samo naći neki teren za treninge. Na plastiku više ne smijemo, igrači će se polomiti od ozljeda.
Iako im je valjalo raditi u tim uvjetima, igrači su ipak bili sjajnog raspoloženja. Skladna su i uzorna družina na koju njihovi navijači trebaju biti ponosni, kao generaciju koju će nekada vrijediti spomenuti. Možda ne baš kao Čalinu ili Merdanovićevu, ali ipak generaciju koja se narednog proljeća može izboriti za djelić dijaloga za nekim stolom, u nekoj drugačijoj realnosti od ove.
Kao kasarna - rad i odmor
Kada trening prođe, slijedi - odmor. "Olympic" je kao karantin u kojem se samo radi i leži. Oni stariji u ekspediciji Sarajeva zorom prošetaju uz more, a oni mlađi se mogu opredijeliti samo za bife, u kojem mogu potrošiti pola eura za kafu ili euro za sok. Druge zabave nema. Kao vojska. A jedino žensko u krugu od nekoliko stotina metara je recepcionerka.
- Ma fini su. Znaju se kontrolisati, valjda zato što su im treneri tu, pa moraju - prozborila je uz smiješak uposlenica hotela.
TM: jesu li horde gdje su nekad bile? HZ: gdje god da smo, uvjek smo korak ispred vas