FUDBAL JE SPORT U KOJEM TREBA PRONALAZITI PRIJATELJE!Probisvjet je napisao/la:Ovo vise vrijedi procitati nego se prepirati!Probisvjet je napisao/la:"FUAD MULAHASANOVIC - LICA, ODNOSNO ZAŠTO NIKAD NEĆU NAVIJATI ZA CHELSEA l ZAŠTO JUGOSLAVIJA NIJE ZASLUŽILA BOLJE"
Emir Imamovlć, novinar
Sve je nekada bilo bolje, pa je, shodno tome, najbolje ono što se nikada nije ni dogodilo. Tako nekako... Nisam baš dobro zapamtio. Valjda zato što nisam načisto sa prošlošću, a ni sadašnost mi nije posve jasna. Znam da nije bilo bolje u Tuzli te sedamdeset i neke. Sigurno nije. Sreća ne stanuje u radničkim gradovima, ma šta drugi o tome govorili. Sreća je privilegija onih kojima dan ne počinje budilicom i ne završava umorom od kojeg tijelo trne. Isto tako znam da se ni u Tuzli ni u Londonu, pa čak ni u golemom, nogometno najvažnijim Liverpoolu, tada nije igralo lopte bolje nego danas. A opet...
Drugo je to vrijeme bilo. Rusi su, je li, živjeli iza čelične zavjese, Englezi daleko ispred, a mi, naši očevi i njihovi prijatelji zapravo, negdje između. Tamo gdje se vjerovalo da bolji svijet možda postoji ali nama, njima, kako hoćete, ne treba. Šta čovjek naučen da trpi može još poželjeti u životu u kojem pet dana radi, šestog mahmura, a sedmog ide gledati Slobodu, koja nije samo fudbalski klub, da se odmah razumijemo?
Neko je nekada smislio, a ostali prihvatili k'o mutavi, idiotsko pravilo da se navijačke grupe zovu ili divljački ili seljački. Znate već,Horde zla ili, što je još gore, Delije. Čuj Delije? Kao krovno udruženje folklornih grupa koje njeguju kola i zvuke dipli... U Tuzli se danas navijači Slobode - koja nije samo fudbalski klub - zovu Fukare. Kažu da se logikom sve može objasniti, pa bih sada, da ima smisla, mogao netegnuti zaključak kako je u tom imenu puno simbolike, jer su djeca sa šalovima i zastavama izabrala ime koje opisuje ulogu namijenjenu Tuzlacima u doba kada su glavni gradovi dobijali filigranske pločnike, a oni drugi - hemijske bombe pred kapijama ili, recimo, pokušati s pričom da ime objašnjava idolopoklonički odnos prema gospodi u kopačkama. Ne ide, ali nikako. Nije fukara onaj kojem ne daju ili mu nisu dali da ima, nego onaj ko imati ne zna. Kao što gospode odavno nema u kopačkama. Gospodstvo je specifično stanje svijesti, a ne zbir pravila ponašanja ili, ne daj Bože, posljedica napljačkanog porodičnog blaga.
Gospodin je - primjerima se najlakše objašnjava - Fuad Mulahasanović Lica. Ne razumijete?
Da, naprimjer, ja znam igrati lopte koliko ne znam ili da je od mene glava boljela Tomislava Ivica - uz Ivicu Švabu Osima, posljednjeg južnoslavenskog genija među trenerima - ja bih, ako niko drugi neće, sebi digao spomenik u natprirodnoj veličini. Da sam ja Lica, tužio bih redom sve i gdje treba, dok mi se ne prizna da sam tuzlanski Maradona, bosanski Zidane, šta god. Eto, je li sada jasnije zašto je čika Fuad, ustvari gospodin Mulahasanović?
Ja ću, makar ne volim rano ustajati i ne mislim da je sreća dobiti stan od preduzeća, do sudnjeg dana zavidjeti mom ocu. Svake druge nedjelje on je, ako ništa, mogao poslijepodne gledati genije. Piva u stadionskoj birtiji pa onda utakmica. **** te, danas igrači kukaju da su umorni nakon što od nekakvog Ba-sela izgube šest - nula. A on se nije bojao... Mogao je, recimo, Hajduk biti, kao što je i bio, jedan od najboljih timova Evrope, sa devet trofeja u 10 godina, od 1970. do 1980, imati doktora Ivica na klupi, ekipu sa Oblakom, Juricom Jerkovićem, Mužinićem, Šurjakom; mogla je čaršija brojati popijeno Lici i Šećeru u restoranu „Sloboda", a jeste, jer svaka čaršija je zlobna, bila ona tuzlanska, sarajevska, beogradska...; ama mogao je svijet stati, ali se moj stari nije morao bojati. Znate već: vrijeme prohladno, teren idealan za igru, tribine ispunjene i pobjeda domaćina od koliko treba. Možda pusta Londra nije ništa kontra Splitu gradu, ali je Sloboda - Sloboda, institucija, brate, ona protiv koje je, ako nije išlo drugačije, pola jugoslavenskih tajnih službi radilo - samo da velika Zvezda ne izgubi u malom gradu. Operacija je počinjala ničim izazvanim žutim kartonom Fuadu Mulahasanoviću u Skoplju, a završavala epskim izvještajima u sportskim novinama crvenih zaglavlja na beloj podlozi.
„Sjećam se, jednom u Beogradu, mi krenuli na pripreme reprezentacije. Zvezda ostala da igra jednu zaostalu utakmicu u srijedu protiv titogradske Budućnosti. Zvezda dobije utakmicu, ali ništa spektakularno, a Vladimir Petrović Pižon, njihov kapiten, odigra prosječno. Sutradan u "Večernjim novinama" ogromnim slovima piše: Pižon ovo, Pižon ono... Da bi to napisali o nekom od nas u Tuzli, mi bismo morali predriblati i odbranu, i redare, i miliciju, i publiku...", rekao je jednom Lica i odmah dodao nekoliko pohvala "Zvezdinom Zvezdama", da neko slučajno ne pomisli kako je kivan i da je to što danas nije makar dio historije Chelsea, posljedica tuđih pasjaluka. A jeste, da se ne lažemo.
Fuad Mulahasanović, Dževad Šećerbegović, Mersed Kovačević i Mustafa Hukić - velika četvorka velikog kluba - zajedno i odvojeno, upisali su tačno jedan nastup za reprezentaciju Socijalističke federativne republike Jugoslavije. Pa neka neko kaže da se Jugoslavija nije trebala raspasti... Zemlja u kojoj je talenat manje važan od, ma znate već, gledate dnevnik danas kao i prije, nije bolje ni zaslužila. Da je Miljan Miljanić jednom, ali samo jednom, protiv bilo koga, pustio Licu na stadion JNA u plavom dresu, u povijesti Chelsea prije ruskog oligarha (tako se kod njih zovu oni što se za njih kaže da su se snašli, pa im se zavidi umjesto da ih se zatvori) Abramoviča pisalo bi ime Fuada Mulahasanovića. Devedeset minuta, sat i po, ama ništa puno, je trebalo pa da se zaključi prelazak i nama zauvijek ostane priča o tome da Ličinu osmicu danas nosi Frank Lampard. Ali nije. l gotovo.
Ko zna bi li, zaista, čika Fuad otišao u grad u kojem ne zna nikoga, ali da jeste... Sve bi u ova gadna doba bilo isto. Veliki igrači bi bili oni što trče po deset kilometara za samo devedeset minuta i nikada ne nauče da mi, koji znamo kako fudbal nije najvažnija sporedna stvar na svijetu, nećemo učiti sinove da je ovaj ili onaj k'o navijen išao od šesnaesterca do šesnaesterca. Pričat ćemo im, kada dovoljno odrastu da shvate, kako je jednom jedna crveno-crna osmica ukrala sudiji kartone iz džepa - onako; da ima ljudi kojima je komotnije na Korzu ili na Tenisu nego u cijelog Grčkoj i da takvima nije žao što nisu otišli u London ili jesu ispali od Las Palmasa zato što su se u ponoć kupali u bazenu; da se ljudske veličine mjere po tome koliko je iskrenosti u nežaljenju za nečim što nije učinjeno i da... Da je jednom za Slobodu - ne u Slobodi, jer Sloboda nije samo ime fudbalskog kluba iz Tuzle- igrao Fuad Mulahasanović Lica. l da to što Sloboda nije bila prva ni u jednoj od država u kojima se borilo za nju, nije do Slobode. Nego do nas. Pogotovo danas, kada je svaka fukara - gospodin.
Mene sin neće ozbiljno shvatiti. To nam je genetski. Tek kada dobije svoju djecu razumijet će koliko je važno to što mi je otac omogućio da mi, ako ništa, gospodin Mulahasanović bude -čika Fuad, l shvatiti zašto ne navijam za Chelsea.
PS:
Tuzlaci se danas, pored ostaloga, poznaju i po tome što ne vole Sarajevo. Njima, vjeruju, glavni grad samo uzima, a ne daje. Fuad Mulahasanović Lica, jedan od najboljih fudbalera u ne baš kratkoj historiji tuzlanskog nogometa, rođen je 1952. godine u Sarajevu. Život je čudo, zar ne?
NEPRIJATELJE PROIZVODI NSBiH SVOJIM ODLUKAMA!
..Svirali su im nepostojeci penal to onaj drugi gol kad asu poveli 2:1 s akojim smo mi rezultatom i dalje imali prolaz u trece kolo.Nazalost od 75 pa do kraja primili smo 4 gola 
i tad je bio pun stadion,kad je se igrao fudbal,sad sa Glavasem mogu nesto napravit jer nema vise kao u Malkocevica nabi pa ko stigne,nek igraju fudbal kako se igra a ne ragbi