NBA History

[NeverGiveUp]

Eno sad...

[filip13]

na današnji dan je prije 15 godina umro najdominantniji košarkaš ikad wilt chambverlain

[AlfredBorden]

[youtube][/youtube]

[BernardBarnjak]

[youtube][/youtube]

[BernardBarnjak]

Nick Van-Exel Mix

[youtube][/youtube]

[rambo16]

[youtube][/youtube]

[Fk_zeljo_1921]

[youtube][/youtube]

[filip13]

Zvali su ga ”Mr. Clutch” zbog mnogih pogođenih važnih šuteva. Sam Jones bio je član legendarnih Boston Celticsa 50-ih i 60-ih godina 20. stoljeća. Njegovi važni šutevi, brzina i hladna glava uvelike su pomogli Celticsima da čak 10 puta budu NBA prvaci u svega 12 godina koje je on proveo s njima. Tijekom karijere ukupno je ubacio 15 411 poena uz prosjek od 17,7 po utakmici i 80 posto sa linije slobodnih bacanja. Bio je 3 puta biran u najbolju drugu petorku, 5 puta je bilo All-star, a 1983. primljen je u košarkašku Kuću slavnih Naismith memorijala.

Njegov dugogodišnji trener, Red Auerbach, bio je jedan od najvećih fanova Jonesa. Njegove najveće odlike su bile brzina, refleksi i stav. No ipak najveća njegova vrlina je bila odanost. „Učinit će sve što od njega zatražim. Uvijek je u formi, spreman za igru i nitko ne trenira jače nego on.“, rekao je jednom legendarni Auerbach.

1957. kada je Jones draftan, Auerbach nije znao o kakvom se igraču radi. Tek na preporuku jednog drugog trenera Auerbach je odlučio draftati Jonesa i tako ga dovesti u svoju momčad. Bilo je to veliko iznenađenje jer je Auerbach uvijek u obzir uzimao samo igrače koje je on gledao barem dva puta na koledžu. Ovaj put je učinio iznimku i nije pogriješio. Jones je ukupno bio 8. pick drafta.

Jones se osjećao neobično uništeno. Iako je htio dati priliku profesionalnoj košarci, ipak je mislio kako nije dovoljno dobar da bude član Celticsa koji su prethodnu sezonu završili sa titulom NBA prvaka. „Nikad se nisam osjećao tako jadno dok sam čitao vijesti. Mislio sam da je to kraj moje košarkaške karijere. Sigurno je da sam bio ushićen što sam član Celticsa. Mislio sam da nikad neću biti na popisu igrača.“, rekao je Jones.

Jones je imao 2 opcije: igrati profesoinalnu košarku ili predavati u srednjoj školi. Prije nego što su ga Celticsi draftali, dobio je ponudu za posao od jedne srednje škole. Jones je bio tako prestrašen zbog profesionalne košarke da je tražio školu povećanje plaće od 500 dolara. Mislio je ako to prođe da će zanemariti košarku. Škola nije odobrila povećanje plaće pa je tako Jones otputovao u Boston da upozna skeptičnog Auerbacha te Boba Cousya i Billa Sharmana.

Na 1. treningu Jones je bez problema odradio zahtjevna trčanja bez da se teško umorio. Ta je činjenica impresionirala Auerbacha koji je odlučio dati šansu Jonesu. „Kad je on došao tu su već bili momci slični Samu, no razlika je bila da su ova trojica samo šutirala. Nakon nekoliko dana, Sam je počeo dijeliti lopte i praviti blokove kako bi drugi igrači mogli pucati.“, izjavio je Red Auerbach.

Da bi Jones uopće zaigrao u svojoj rookie sezoni, jedan veteran je morao otići iz kluba. Na kraju sezone Auerbach se pitao je li dobro postupio jer je Jones u sezoni 1957-58 zabijao svega 4,6 poena dobivajući manje od 10 minuta po utakmici. Iduće sezone njegova se minutaža udvostručila, a samim time i poeni kojih je bilo 10,7 po utakmici. Idućih sezona Jones je poboljšao svoj šut i bio je bolji organizator igre iako je i dalje bio debelo u sjeni Sharmana i Cousya. Nakon nekog vremena bilo je očigledno da Auerbach namjerno daje sve veću minutažu Jonesu kako bi dostojno zamjenio Sharmana koji je trebao uskoro u mirovinu.

U sezoni 1960-61 Jones je postao član startne petorke Celticsa. Ozljede Sharmana su otvorile mjesto za Jonesa. Iako se znalo da je Jones bio nezadovoljan, on je postizao odličnih 14,8 poena po utakmici. Iduće 3 sezone kao startni šuter samo se popravljao.

Jones se počeo formirati kao igrač koji je ključan u najvažnijim trenucima. Sezone 1961-62 postizao je 18,2 poena u prosjeku i tako je bio izabran kao All-star igrač. Iste te sezone u playoffu je postizao 20,6 poena. U finalu istočne konferencije Celticsi su igrali protiv Philadelphie 76ersa predvođene Wiltom Chamberlainom. U 7. utakmici, 2 sekunde prije kraja rezultat je bio izjednačen na 107-107, no onda Jones dobiva loptu i pogađa šut preko Chamberlainea za pobjedu. Poslije utakmice Chamberlain je izjavio da je Jones bio najbolji igrač Celticsa. U NBA finalu igrali su protiv Los Angeles Lakersa koje su dobili u 7 utakmica te tako 4. put zaredom postali NBA prvaci. Opet je ključan igrač bio Jones koji je u 7. utakmici zabio 5 poena u produžetku.

U sezoni 1962-63 Jonesov postotak šuta se popeo na 47,6 % što mu je bio i rekord karijere. Te sezone je postizao 19,7 poena po utakmici, dok je u playoffu bio još bolji, zabijao je čak 23,8 poena po utakmici čime je uvelike pomogao Keltima da osvoje novi naslov.

Najveća napadačka specijalnost Jonesu je bio šut od table. Jones ga je razvio još dok je igrao u srednjoj školi jer nije mogao napraviti polaganje. Potrošio je sate i sate treninga tog šuta tako da je gađao pravokutnik na tabli sve dok to nije postalo instinktivno. U svojim starijim godinama, dok su ostali igrači pogađali šuteve koji su dodirivali samo mrežice koša, Jones se i dalje oslanjao na tablu.

Još jedna velika vrlina za Jonesa je bila kretanje bez lopte. Gotovo je bila rutina da Bill Russell uhvati napadački skok, okrene se te asistira Jonesu koji je stajao sam i često je pogađao te šuteve. „Ne možeš samo mirno stajati. Kad vidim da imamo skok u napadu, odmah idem na drugu poziciju. Igrač koji mene čuva je uvijek sporiji od mene, a dok me nađe, ja sam već ispucao loptu. Treba ti samo 1 sekunda kako bi šutirao.“, objasnio je jednom Jones.

Jones je također jednom istaknuo da ima veliko samopouzdanje, čak igrajući i protiv najboljeg tada, Wilta Chamberlainea. „Znam da će me Wilt nekoliko puta izblokirati i utakmici, no isto tako znam da to neće napraviti dovoljan broj puta da bude ogromna razlika u kvaliteti između mene i njega. Ako sam brži od igrača koji me čuva, i ako dođem na svoju poziciju, siguran sam da ću poentirati.“, rekao je za novine Bostona.

Ta njegova samouvjerenost najbolje se dokazala u sezoni 1964-65 kad je prosječno zabijao 25,9 poena po utakmici čime je bio 4. strijelac lige. Bio je 3. put uzastopce biran kao All-star, i bio je 1. put izabran u 2. NBA petorku te sezone. Jones je poslije rekao da nikad nije razmišljao o tome da će promašiti šut, već o tome da će pogoditi.

Jones je bio skroman što se tiče svojeg prosjeka koševa u sezoni 1964-65. „To ništa ne znači. Svaki igrač može zabiti 2000 poena ako se to od njega zatraži. Ovih 2000 poena mogu zahvaliti nesebičnosti svojih suigrača.“, objasnio je Jones. Treba dodati da je njegov suigrač K. C. Jones bio 3. asistent u ligi, a Bill Russell 5. koji je iste te sezone vodio NBA ligu sa zastrašjuća 24 skoka po utakmici.

Boston je sezonu 1964-65 završio omjerom 62-18. Jones je igrao fantastično u playoffu, zabijao je čak 28,6 poena po utakmici čime je uvelike pomogao da Kelti dođu do 7. uzastopnog naslova. Auerbach je rekao da je to godina kad je Jones postao superstar. „Ne bih ga stavljao u rang s Oscar Robertsonom i Jerry Westom, no on je fantastičan šuter kojeg je jako teško čuvati.“, izjavio je Auerbach za sportske vijesti.

Iduće godine su bile vrhunac Jonesove karijere. 1966 i 1968 postao je All-star igrač, a 1966 i 1967 bio je u drugoj NBA petorci. Celticsi su opet bili prvaci 1966, 1968 i 1969. Jedan od zlatnih trenutaka Jonesove karijere dogodio se u 4. utakmici finala protiv starog protivnika, L. A. Lakersa. Lakersi, predvođeni Elgin Baylorom, Jerry Westom i Wiltom Chamberlainom, su bili favoriti u seriji protiv starih, već umornih Celticsa koji su završili sezonu kao tek 4. u Istočnoj diviziji. 7 sekundi prije kraja Celticsi su zaostajali 1 poen i zvali su timeout.

Ulog je bio jako velik. Ako bi Lakersi dobili ovu utakmicu, Celticsi bi zaostajali za 2 utakmice, a serija bi se preselila u Los Angeles. Igrač-trener Bill Russell je tražio da Jones dobije zadnju loptu. „Znao sam da će ući čim sam izbacio loptu iz ruke. Dobili smo ovu utakmicu te tako napravili korak ka novom naslovu.“, rekao je za New York Times Jones nakon tog pogođenog šuta. Russell je kasnije priznao da je razmišljao kome će dati zadnju loptu za pobjedu jer je znao da će Jones uskoro u mirovinu, a navijači bi zauvijek zapamtili taj promašeni šut. Ipak, Russell je znao da Jones voli pritisak te da bi njemu uvijek dao zadnju loptu.

I Jones i Russell su te iste godine otišli u mirovinu. Njihov nedostatak se jako osjetio jer su Celticsi iduću sezonu završili sa omjerom 34-48 i bili su tek 6. momčad u svojoj diviziji.

Umirovljenje je bilo teško za Jonesa, iako je znao da sa 36 godina njegovo tijelo ne može više podnijeti velike napore. Jones je držao 11 rekorda Boston Celticsa. Bio je prvi strijelac tima 3 sezone i držao je rekord od 51 poena u jednoj utakmici kojeg će kasnije skinuti Larry Bird. Sve u svemu, čovjek koji je htio postati profesor u srednjoj školi, ostvario je veliku NBA karijeru i postao NBA legenda.

Najveći kompliment Jonesu je dao njegov trener Red Auerbach koji je, za vrijeme posebne ceremonije u Boston Gardenu, izjavio: “Želio bih zahvaliti Sam Jonesu zato što me je učinio ovako velikim trenerom.“

Nedugo nakon što je napustio NBA ligu, Jones je postao trener na gradskom sveučilištu u Washingtonu. Poslije je trenirao i koledž Sjeverna Karolina, a zatim je radio kao asistent u New Orleans Jazzu.

Dobio je još priznanja. 1970. godine bio je primljen u klub 25 najboljih igrača svih vremena, a 1983. u Kuću slavnih. Konačno priznanje dobio je 1996. kad je primljen među 50 najboljih igrača svih vremena.

[Puma]

[filip13]

Auuu slike

[BIHfan]

[KK_Bosna]

al jestel upratili z-boa i pogleda

[Consigliere]

al jestel upratili z-boa i pogleda

ninja kornjaca

[Tribalian]

[youtube][/youtube]

[filip13]

http://nbacro.com/clanci/nostalgija/bio ... lain-20478" onclick="window.open(this.href);return false;


Tražiti najboljeg košarkaša u povijesti apsolutno je besmisleno. Svatko ima svoje favorite i argumente. Ako je kriterij pobjeđivanje onda je najveći u povijesti Bill Russell. Ako je u pitanju svestranost onda je to Oscar Robertson. Ako je u pitanju nezaustavljivost i lakoća postizanja koševa onda je to Wilt Chamberlain.

Stroj za koševe:
U NBA ligi su igrali viši igrači od Wilta Chamberlaina. U NBA ligi su igrali teži igrači od njega. Ali nijedan od njih nije imao takvu kombinaciju pokreta, snage, agilnosti i razornosti.

Bio je uvjerljivo najdominantnija napadačka sila koju je košarka ikad vidjela. Jedan od najsvestranijih centara ikad. Imao je nevjerojatnu brzinu i možda je bio najsnažniji igrač ikad. U bench-pressu je dizao nevjerojatnih 240 kilograma. Wiltova snaga bila je nevjerojatna. Bio je tako jak da je to bilo zastrašujuće. A i sa svojom golemom pojavom djelovao je tako. Jednom prilikom je u tučnjavi među igračima s poda dignuo suigrača kao da je ovaj građen od perja. A igrač je bio visok 203 cm i težak 99 kg.

Nije volio tučnjave, bio je mirotvorac. Kad je Paul Silas (visok 201 cm i težak 106 kg) jednom prilikom želio tući Wiltovog suigrača Happyja Hairstona odjednom se Wilt stvorio pokraj njega i čvrsto ga primio. Odvukao ga je sa strane i rekao mu: ”Nećemo raditi takve stvari.” Silas je samo rekao: ”Da, gospodine.”

Wilt Chamberlain rodio se 21. kolovoza 1936. u Philadelphiji. Bio je jedan od devetero djece Williama i Olivie Chamberlain.

Wiltova prva sportska ljubav bila je atletika, ali je volio i košarku. Bio je izvanredno agilan za svoju visinu, a u velikoj je mjeri uspio zahvaljujući svojoj snazi, koju je razvio u srednjoj školi baveći se atletikom, trčao je na kratkim stazama te bacao kuglu i skakao uvis.

Prvi put se pročulo za njega u srednjoj školi Overbrook. U prvoj utakmici zabio je 32 koša. Overbrook je u tri godine s njim imao omjer 58-3, a Wilt je ukupno zabio 2252 koševa (oborio državni rekord Toma Gole). Posebno je volio igrati protiv srednje škole Roxborough kojima je zabio 71, 74 i 90 koševa. U srednjoj školi prosječno je zabijao 36.9 koševa.

Nakon srednje škole Wilt odbija sva najjača sveučilišta i odlazi na sveučilište Kansas. Njegov debi za prvu momčad Kansasa 1956. bio je spektakularan: 52 koša protiv sveučilišta Northwestern (to je bio i novi rekord sveučilišta).

Naime, tada je vrijedilo pravilo da brucoši (igrači prve godine) ne smiju igrati za prvu momčad sveučilišta. Smjeli su samo trenirati s njima. 1955. brucoš Wilt se predstavio publici u Kansasu: momčad brucoša igrala je protiv prve momčadi Kansasa pred 14000 gledatelja u dvorani Allen Field House. Wilt je zabio 42 koša i pokupio 31 skok i odveo brucoše do pobjede 81-71.

U drugoj sezoni (1956/57) Wilt prosječno zabija 30 koševa, 19 skokova i 9 blokada. Odvodi svoje Kansas Jayhawkse do NCAA finala u kojem su igrali protiv dotad neporažene North Caroline. U jednom od najboljih finala ikad North Carolina osvaja naslov nakon tri produžetka rezultatom 54-53. Wilt je utakmicu završio kao najbolji strijelac i skakač: 23 koša i 14 skokova. Unatoč porazu Wilt je proglašen za najboljeg igrača turnira. Nakon treće godine studija Wilt napušta sveučilište.

“Napustio sam sveučilište godinu ranije zato jer su odugovlačili s igrom, zavlačili su,” rekao je Wilt. “Znali su da je jedini način na koji me mogu zaustaviti taj da ne šutiraju na koš. Želio sam igrati među profesionalcima, a oni nisu igrali zonsku obranu. Budući da nisam mogao odmah zaigrati u NBA pridružio sam se Harlem Globetrottersima.”

Ali tada su bila drugačija vremena. U NBA ligi su mogli igrati samo igrači koji su proveli četiri godine na sveuèilištu. Wiltu je ostala još jedna godina studija i tek je mogao zaigrati u NBA nakon što njegova klasa diplomira. Jedina opcija koju je imao bila je igranje za Harlem Globetrotterse. S Globetrottersima je proveo jednu sezonu, a onda je otišao tamo gdje pripada: u NBA ligu.

U svibnju 1959. kao teritorijalni pick potpisuje za Philadelphia Warriorse za 30000 dolara na godinu, iako je s raznim bonusima taj iznos na kraju iznosio izmeðu 40000 i 50000 dolara. Wilt je postao najplaćeniji igrač u NBA. To je tada bio astronomski iznos. Primjerice, do tada najbolje plaćeni igrač bio je playmaker Celticsa Bob Cousy sa 25000 dolara godišnje. A Wilt je dobio gotovo dvostruko više od njega.

Navijači u NBA ligi nisu nikad vidjeli nekoga poput Wilta. Od prve utakmice, od trenutka kada je stupio na košarkaški teren bio je najdominantniji igrač. U prvoj utakmici, debiju protiv New York Knicksa ima fantastične brojke: 43 koša i 28 skokova (najviše ikad za rookieja). Rookie sezonu je odigrao fantastično: prosječno je zabijao 37 koševa i 27 skokova, a to su i danas rekordi za rookieje. Odmah u prvoj sezoni bio je najbolji u sedam statističkih kategorija: ukupni broj koševa (2707), prosjek koševa (37.6), broj upućenih šutova iz igre (2311), broj pogođenih šuteva iz igre (1065), broj upućenih slobodnih bacanja (991), ukupni broj skokova (1941) i prosjek skokova (27.0). Nastupio je i na All-Star utakmici, a bio je i MVP te utakmice sa 23 koša i 25 skokova. Osim toga, bio je rookie godine kao i MVP lige.

Nezaboravnih 100 poena:
Sezona 1961/62. ostat će zapisana u košarkašku povijest. Te sezone Wilt je zabio nevjerojatnih 100 koševa na utakmici. Ali prvo je u prosincu 1961. imao niz od 9 utakmica u kojima je zabio 78, 61, 55, 54, 52, 43, 50, 57 i 55 koševa. Kada je zabio 78 koševa njegov trener Frank McGuire je rekao: “Jednog dana zabit će 100 koševa.”

Nepuna tri mjeseca kasnije to se i dogodilo. 2. ožujak 1962. upisan je u košarkašku povijest kao dan kada je Wilt zabio 100 koševa. Umjesto u Philadelphiji igralo se u Hersheyu, gdje je momčad ponekad imala treninge i gdje bi odigrala par utakmica u sezoni. Samo 4124 gledatelja su nazočila utakmici i imali su što vidjeti. Wilt je bio nezaustavljiv te večeri. U prvoj četvrtini je zabio 23, na poluvremenu 49. Nakon tri četvrtine imao je 69 koševa. Prijašnji rekord od 78 oborio je osam minuta prije kraja. Stotku je zabio 46 sekundi prije kraja utakmice, i odmah nakon što je zabio stoti koš navijači su utrčali na teren i prekinuli utakmicu. Wilt je otišao u svlačionicu gdje je Harvey Pollack napisao na komadu papira ‘100‘, a zatim se Wilt slikao s tim papirom. Šut iz igre na toj utakmici: 36-63, slobodna bacanja 28-32.

Te sezone je imao prosjek od rekordnih 50.4 koševa i postao je jedini igrač u povijesti koji je probio granicu od 4000 koševa u sezoni (4029 koševa u 80 utakmica). Također je bio i prvi skakač lige (25.7 skokova), drugi po postotku šuta (50.6 %), i postavio je rekord po prosjeku minuta: 48.5 minuta po utakmici! To je fantastičan doseg uzme li se u obzir da NBA utakmica traje 48 minuta. Kako mu je uspio taj pothvat? Philadelphia je te sezone igrala produžetke na sedam utakmica, a Wilt je igrao 3882 minute od mogućih 3890. Te sezone propustio je samo 8 minuta! Ukupno je u karijeri imao prosjek od nevjerojatnih 45.8 minuta po utakmici.

“Iako se čini nevjerojatno, zaista je normalna stvar da sam ja zabio 100 koševa,” rekao je Wilt. “Morate zapamtiti da sam ja te godine u prosjeku zabijao 50 koševa po utakmici. Igrači koji prosječno zabijaju 16 ili 17 koševa po utakmici obično barem jednom u sezoni zabiju 35 koševa. I to je upravo ono što sam ja učinio, udvostručio sam svoj prosjek.”

Wilt je bio noćna ptica i ustati prije podneva za njega je bila velika žrtva. A upravo je i noć uoći utakmice u kojoj je zabio 100 koševa bio u noćnom provodu. Cijelu noć je proveo s jednom damom u New Yorku. Oko 6 sati ujutro damu je ostavio pred njezinom kućom, a on je krenuo vlakom u 270 kilometara udaljeni Hershey gdje se upisao u povijest. Takav je bio Wilt Chamberlain. Ništa mu nije bilo teško. I nikada se kasnije nije hvalio o toj utakmici u Hersheyu.

Svi su govorili da je sve što je Wilt radio bilo postizanje koševa. Ali on ih je sve razuvjerio u sezoni 1967/68 – postao je najbolji asistent lige (8.6 asistencija po utakmici). Samo da svima pokaže da nije samo stroj za koševe. Nikada prije, niti nikada poslije nije centar bio najbolji asistent lige. Stvarno neponovljivo! Istina, tada se gledao ukupan broj asistencija i Wilt je u 82 utakmice skupio 702 asistencije, najviše u ligi. Iza njega su bili Lenny Wilkens sa 679 asistencija i Oscar Robertson sa 633 asistencije. Da se gledao prosjek Wilt bi bio treći asistent lige. Ali tada su bila drugačija pravila. Ali 8.6 asistencija za centra zaista je neponovljivo.

Odličan asistent je bio i u sezonama 1965/66 (5.2 asista, sedmi u ligi), 1966/67 (7.8, treći u ligi) i 1963/64 (5.0, peti u ligi). Wilt je najviše asistencija na jednoj utakmici zabilježio 2. veljače 1968. Imao je ni manje ni više nego 21 asistenciju! Zaista fascinantno. A upravo te večeri mu je uspio još jedan nedostižni pothvat: double triple-double. Dvostruki triple-double: više od 20 koševa, 20 skokova i 20 asistencija. Na toj utakmici zabio je 22 koša, imao 25 skokova i 21 asistenciju! Nakon njega to nije uspjelo niti jednom igraču.

Dva NBA naslova:
Wilt je odveo svoje momčadi do naslova 1967. i 1972. Philadelphia 76ersi iz sezone 1966/67. i Los Angeles Lakersi iz sezone 1971/72. su u svim anketama meðu deset najboljih momčadi u NBA povijesti.

U sezoni 1966/67. Sixersi su postavili novi rekord po broju pobjeda u regularnom dijelu: 68-13. U play-offu su prvo porazili Cincinnati 3-1, zatim u finalu Istoka Boston 4-1. U pet utakmica protiv Celticsa na prosjeku je od 20 koševa i 32 skoka. A najbolje je ostavio za kraj: u petoj utakmici 76ersi su uništili Celticse 140-116, Wilt fantastičan: 29 koševa, 36 skokova i 13 asistencija. Boston je nakon osam naslova za redom napokon detroniziran. Bilo je i vrijeme da ih netko skine. I zato je najpravednije da su to učinili Wiltovi 76ersi. Bila je to Wiltova slatka osveta za sve poraze koje su mu Celticsi dotad nanijeli. A u finalu je pao bivši Wiltov klub San Francisco 4-2. Wiltova statistika u finalu: 17.7 koševa, 28.5 skokova i 6.8 asistencija. Sada više nitko nije mogao govoriti da je Wilt gubitnik. Te sezone Wilt prvi puta u karijeri zabija manje od 30 koševa u prosjeku. Trener Alex Hannum ga je uvjerio da je za dobrobit momčadi bolje ako on zabija manje koševa, prosjek mu je pao sa 33.5 na 24.1 koš po utakmici. Po prvi puta nije bio vodeći strijelac lige, ta čast pripala je Ricku Barryju. Te sezone se stvarno podredio momčadi: prosječno 24.1 koševa, 24.2 skokova i 7.8 asistencija po utakmici. I šut iz igre 68.3%.

Sezona 1971/72. također je bila posebna. Regularni dio sezone Lakersi su završili s omjerom 69-13, što je bio i novi rekord po broju pobjeda u sezoni (trajao do sezone 1995/96. dok ga nisu srušili Chicago Bullsi s omjerom 72-10). Lakersi su postavili i novi niz u uzastopnim pobjedama: 33 pobjede za redom. Od 5. studenog 1971. do 7. siječnja 1972. bili su nepobjedivi. To je i najduži niz u profesionalnim momčadskim sportovima u Americi. U finalu dobivaju New York Knickse 4-1. Wiltova statistika u finalu: 19.4 koševa, 23.2 skoka i 2.6 asistencije. Sa 35 i pol godina Wilt osvaja drugi naslov. I sve to uz slomljen ručni zglob. Naime, u prvoj četvrtini četvrte utakmice finala Wilt je slomio ručni zglob. Iako je trpio bolove ostao je na terenu cijelu utakmicu. U preostalim utakmicama je dobio injekcije protiv bolova, stisnuo je zube i na kraju je zasluženo proglašen MVP-jem finala.

Postavio 68 rekorda!
U mirovinu je otišao nakon sezone 1972/73. Postavio je neke rekorde koji nikada neće biti srušeni. Vlasnik je ni manje ni više nego 68 rekorda! 122 puta zabio je 50 ili više koševa na utakmici (118 puta u regularnom dijelu i samo četiri puta u play-offu). 32 puta zabio je 60 ili više koševa (usporedbe radi, drugi najbolji je Michael Jordan s 5 utakmica). Šest puta zabio je 70 ili više koševa.

U 14-godišnjoj karijeri zabio je ukupno 31419 koševa, što je bio rekord sve do 1984. godine kada ga je srušio Kareem Abdul-Jabbar. U karijeri ima prosjek od 30.1 koš po utakmici. Samo Jordan ima veći prosjek, i to neznatno (Jordan 30.12, a Wilt 30.07). Wilt drži i rekord za najviše skokova u povijesti: 23924. i po prosjeku je prvi: 22.9 skokova. U prve tri sezone prosječno je bilježio više od 25 skokova po utakmici! A prvi je i po ukupnom broju skokova na jednoj utakmici: 55, a to je učinio u utakmici protiv Boston Celticsa i svog velikog rivala Billa Russella.

U prvih deset sezona nikada nije imao manji prosjek od 21 skoka po utakmici. Mnogim igračima je 30 koševa i 23 skoka najviše što su ikad zabili, a Wilt je imao taj prosjek u 14-godišnjoj karijeri. Prosječno 30 i 23 svaku utakmicu!

A da je popravio slobodna bacanja, što bi tek onda bilo? Wilt je bio loš izvođač slobodnih bacanja, u karijeri samo 51%. Ukupno je promašio 5805 slobodnih bacanja, gotovo šest po utakmici. U play-offu je bio još gori: 46.5%. Slobodna bacanja su mu bila jedina slaba točka, i da je kojim slučajem gađao bacanja kojih 70-80% bio bi apsolutno nezaustavljiv. Pa tada bi ga trebalo zabraniti zakonom.

Nije nikad izašao iz igre zbog šest osobnih pogrešaka (u 1205 odigranih utakmica – 1045 utakmica u regularnom dijelu i 160 u playoffu).

MVP lige bio je četiri puta (1960, 1966, 1967 i 1968). A imao je strašnu konkurenciju: igrao je u vrijeme takvih veličina kao što su Oscar Robertson, Jerry West, Elgin Baylor, Willis Reed i Bill Russell. I svi su oni bili u najboljim igračkim godinama. Na početku karijere igrao je s prvim superzvijezdama kao Bob Pettit, Dolph Schayes i Bob Cousy.

Najbolji strijelac lige bio je sedam sezona za redom (1960-66). Najbolji skakač lige 11 puta. Devet puta vodio je po postotku šuta iz igre. Sedam puta izabran je u All-NBA prvu momčad. Dva puta u najbolju obrambenu momčad. U njegovo vrijeme nisu se brojale blokade, tek su se počele brojati u sezoni 1973/74, odmah nakon njegova odlaska. Ali velika je vjerojatnost da bi bio najbolji bloker u povijesti.

U Wiltovo vrijeme nitko nikad nije čuo za izraz triple-double, ali je ta statistička kategorija bila normalna pojava kod njega. Skupio je 78 triple-doubleova, ali kako se tada nisu brojale blokade ostao je uskraćen za sigurno još stotinjak triple-doublova. A koliko bi tek quadruple-doubleova imao.

S dugim rukama i fantastičnim osjećajem za blokadu imao bi sigurno između 5 i 10 blokada po utakmici. Ako ne i više. Harvey Pollack, jedan od najvećih Wiltovih prijatelja i dugogodišnji statistièar Philadelphia 76ersa rekao je sljedeće:
“Sjećam se utakmice u kojoj je Wilt izblokirao 25 šutova. Ne vjerujem da je itko ikada uspio više.”

Wilt je jednom rekao: “Više su se bojali moje igre u obrani nego igre u napadu. ”

Walt Frazier je rekao: “Wilt ima sve te rekorde i to znači nešto. Ali nijedan od tih rekorda ne govori cijelu priču. Brojevi su veliki, ali nije sve u brojkama. Wilt je bio nevjerojatno dominantan. Niste ga mogli čuvati jedan na jedan. Samo je jedan igrač u ligi to mogao – Bill Russell. Svi ostali morali su se osloniti na dva ili tri obrambena igrača.”

Bio je tako velik, ogroman, agilan i dominantan da su mijenjali pravila zbog njega. Zabranili su silaznu putanju u napadu jer su mu suigrači dodavali lopte na obruč, koje je on onda s lakoćom trpao u koš. Proširili su reket s 12 na 16 stopa (5.3 metara) u pokušaju da ga maknu čim dalje od koša. Ali nisu uspjeli. Imao je raznovrstan repertoar u napadu. Nije samo zakucavao, razvio je i učinkovit šut s poluodstojanja, pivotirao je i polagao zicere.

Nakon umirovljenja u dresu Lakersa potpisao je ugovor sa San Diego Conquistadorsima u legendarnoj ABA ligi. Trebao je biti trener-igrač. Ali Lakersi su se pobunili (Wilt je imao još jednu godinu ugovora za Lakerse) i otišli na sud kako bi spriječili Chamberlaina od igranja pa je Wilt na kraju samo trenirao momčad. Izdržao je samo jednu sezonu, ali se nije proslavio: omjer 37-47 i posljednje mjesto u Zapadnoj diviziji.

Nakon što je Wilt postao trener San Diega bivši suigrač Elgin Baylor je rekao: “Ne vjerujem da može biti trener. Nije nikada imao discipline.”

Baylor je bio definitivno u pravu. A koliko je Wilt ozbiljno shvatio trenerski posao: rekao je igračima da je trening ujutro. Kako je Wilt bio noćna ptica jutarnje treninge je vodio njegov pomoćnik, a Wilt bi samo navečer došao na utakmicu.

1971, dok je igrao za Lakerse trebao je boksati s Muhammadom Alijem. Bilo je dogovoreno 15 rundi, ali na kraju nije bilo ništa od toga.

Nakon NBA karijere također je bio aktivan u sportu, bio je izvrstan odbojkaš. Trčao je maraton. Tražile su ga i neke football momčadi. I NBA momčadi su ga tražile, posljednji put 1989. A Wilt je tada imao 53 godine. Uvijek je bio u sjajnoj kondiciji, vjerujemo da bi i tada mogao igrati u NBA ligi.

Sve momčadi u kojima je igrao umirovile su mu dres. Legendarni dres s brojem 13 danas visi pod svodovima dvorana Golden State Warriorsa, Philadelphia 76ersa i Los Angeles Lakersa. Također mu je umirovljen dres u srednjoj školi (#5) kao i na sveučilištu Kansas (#13). Harlem Globetrottersi su mu također umirovili dres s brojem 13, postao je prvi igrač Globetrottersa koji je doživio tu počast.

Umro je 12. listopada 1999. Imao je 63 godine. Pronađen je mrtav u svom krevetu u svom domu na Bel-Airu oko 12:30 sati popodne. Doživio je zatajenje srca. Zadnjih par godina prije smrti imao je problema sa srcem, visokim krvnim tlakom, dijabetesom i kukovima. Bilo mu je teško prihvatiti činjenicu da on koji je uvijek bio u fantastičnoj fizièkoj kondiciji, postaje nemoćan i boležljiv. Na žalost, često je odbijao liječenja koja su mu mogla spasiti život. Trebao je pacemaker i novi kuk, ali je to uvijek odgađao. Njegova tvrdoglavost na kraju ga je stajala života.

Imao je više nadimaka. Novinar ga je prozvao Wilt the Stilt (stilt – štaka za visoko hodanje, hodulja), ali Wilt je mrzio taj nadimak. Više je volio drugi nadimak – Big Dipper, kojeg je dobio dok je odrastao na ulicama Philadelphije. Bliski prijatelji zvali su ga Big Norman.

Sve ga je zanimalo. Bio je vlasnik trkaćeg konja, imao je više stanova na Istočnoj i Zapadnoj obali, a bio je i vlasnik noćnog kluba u Harlemu. Obožavao je putovati, posjetio je i Hrvatsku. 1974. ljetovao je u Jelsi na otoku Hvaru. 1984. glumio je u kultnom filmu Conan Barbarin. Glumački partner i protivnik na filmu bio mu je Arnold Schwarzenegger. Osim filma zanimala ga je glazba, uzimao je tečajeve saksofona.

Možda je najbolju izjavu o Wiltu dao ugledni sportski novinar Sports Illustrateda Frank Deford:
“Ako pobjeđuje, svi će reći, ‘Pogledajte ga, kako je velik.’ Ako gubi, svi će reći, ‘Pa kako može izgubiti, igrač te visine?’ Mislim da ga je to zbunilo. Bio bi bolji u individualnim sportovima. Bio bi puno bolji da se natjecao samo za sebe.”

Ali mi smo sretni što smo vidjeli i takvog Wilta Chamberlaina. Osvojio je ‘samo’ dva naslova, ali osvojio je i srca mnogih žena (naravno), a i srca navijača koji vole košarku. Voljeli ga vi ili ne, morate priznati da je bio stvarno poseban. Jedinstven i nezaboravljiv. Nemojte ga suditi po osvojenim naslovima.

20 tisuća žena:
Wilt je obožavao žene. U svojoj autobiografiji koju je objavio 1992. Wilt je rekao da je spavao sa 20000 žena. Brojka od 20000 čini se malo prenapuhana, ali je Wilt kasnije rekao da se radi o hiperboli i da su ljudi to doslovno shvatili. Također je jednom drugom prilikom rekao da nije želio reći točan broj žena s kojima je spavao, ali da je izdavač inzistirao na tome tako da je tih 20000 bila njegova najbolja procjena. Wilt je sigurno zažalio što je tu brojku stavio u svoju autobiografiju, budući da je bio veliki obožavatelj ženskih sportova, mnogo novca davao je ženskim sportskim ligama, osobito odbojci, ali ljudi više govore o brojci ’20000′ nego o njegovom filantropizmu.

Na pitanje zašto se nikad nije oženio dugovječni neženja je odgovorio: “Recimo da bih mogao izdvojiti pet žena, pet koje sam želio odvesti do kraja, ali nikad nisam imao snage učiniti taj posljednji korak. Nisam se mogao vezati za cijeli život.”

Zašto Wilt ima samo dva naslova:
Mnogi kažu da Wilt nije jedan od najvećih u povijesti zato jer je osvojio samo ‘dva’ naslova, u usporedbi s Russellovih 11, Jordanovih 6 ili Magicovih 5. To je nepošteno govoriti. Da nije bilo dinastije Celticsa Wilt bi vjerojatno imao desetak naslova. Chamberlain je uvijek odgovarao da Russell ima više naslova zato jer je igrao u jačoj momèadi. To je apsolutna istina. Čak i kad su Wiltovi 76ersi 1967. osvojili NBA naslov Boston je imao bolje igraće.

U prvih sedam sezona Wiltove su momčadi imale omjer 0-5 u play-offu protiv Celticsa. Wilt je većinu karijere igrao u Istočnoj konferenciji, a na Istoku su igrali i Russellovi Celticsi koji su u to vrijeme bili gotovo nepobjedivi. Boston je izbacio Wiltove momčadi iz finala Istočne konferencije pet puta. A još su dva puta Wiltove momčadi gubile u finalu od Bostona.

I dok se Jerryja Westa i Elgina Baylora – također velike gubitnike – hvali i diže u nebesa, kad se spomenu naslovi za njih dvojicu se govori da nisu imali sreće. Za Wilta se nikad ne govori da nije imao sreće, za njega se uvijek govori da je bio sebični egoist, čovjek kojemu je vlastita statistika bila najvažnija. A evo dokaza da nije bilo baš tako:

Wilt je pet i pol sezona proveo u Philadelphia/San Francisco Warriorsima (klub se 1962. preselio u San Francisco), u to vrijeme Bill Russell je u Celticsima igrao u društvu osmorice budućih članova Hall of Famea, od kojih je samo jedan (Clyde Lovelette) bio izvan najboljih igračkih dana. Chamberlainov najbolji suigrač iz tih dana i jedini budući Hall of Fame igrač bio je Paul Arizin, koji je imao 31 godinu kad je Wilt došao u Warriorse. U San Francisco Warriorsima Wilt je kratko vrijeme igrao zajedno s mladim Nateom Thurmondom (104 utakmice). U Philadelphija 76ersima igrao je s dva buduća člana Hall of Famea, Halom Greerom i Billy Cunninghamom. U Lakersima je igrao s dvojicom, Jerryjem Westom i Elginom Baylorom, a kratko vrijeme i s Gailom Goodrichom. Dakle, Ruseell je uvijek, ali baš uvijek imao petoricu ili šestoricu (nekad i više, ovisno o sezoni) suigrača budućih članova Hall of Famea, a Wilt je uvijek imao dva, najviše tri buduća Hall of Fame suigrača. I onda kad je imao trojicu jedan je bio pri kraju karijere.
Wilt je svoje momèadi u playoff odveo 13 puta, samo jednu sezonu nije igrao playoff: 1962/63. A baš tu sezonu Wilt je imao najslabije suigrače u svojoj karijeri, zato je i logično da nisu ušli u playoff. Russell je baš svake godine bio u playoffu.

Russellovi Celticsi porazili su Wiltove momčadi dva puta u finalu (1964 i 1969), i pet puta u konferencijskom finalu (1960, 1962, 1965, 1966, 1968). Tri puta u konferencijskom finalu serije su odlučene u sedmoj utakmici. 1962. Celticsi su u sedmoj utakmici pobijedili dva razlike, 1965. pobijedili su jedan razlike, 1968. pobijedili su četiri razlike (i to na gostujućem terenu, a Philadelphia je povela 3-1 u seriji). Najbolji primjer ostao je za kraj: finale 1969. U sedmoj utakmici Celticsi pobjeđuju dva razlike usred Los Angelesa. A Lakersi su poveli 2-0 u finalu i onda pali. A te sezone su imali jaču momčad od Celticsa.

Dakle, priča o superiornosti Celticsa ne drži vodu. Imali su jako puno sreće. Ako pogledate ove četiri sedme utakmice Celticsi su dobili 2, 1, 4 i 2 razlike: ukupno 9 razlike.

Wilt je četiri puta gubio finala (dva puta od Celticsa), šest puta konferencijska finala. Znači, izvukao je iz svojih, često prosjećnih momčadi maksimum maksimuma.

Russell je došao u momčad koja je odmah bila zrela za naslov prvaka, a u Russellovoj rookie sezoni su ga i osvojili. Russell je u karijeri imao samo jednog trenera, briljantnog Reda Auerbacha. I kad je Auerbach odstupio novi trener postao je Russell. Ali sada u dvostrukoj ulozi: trener-igraè. Ali morate priznati, takvim Celticsima nije niti trebao trener.

A Wilt je u karijeri promijenio osam trenera. Kad god su Wiltove momčadi izgubile uvijek je on bio glavni krivac. Ali nije bilo baš tako. Da je Wilt Chamberlain igrao za Celticse u 60-tima budite uvjereni da bi Celticsi pokorili ligu. Boston je s Russellom osvojio 11 naslova, od toga 8 za redom. Da su Celticsi imali Chamberlaina vjerojatno bi osvojili 11 naslova zaredom, ako ne i više. I zato ovdje zaboravite Wiltovu sebičnost i njegov ogroman ego.

OSOBNI KARTON:
Puno ime: Wilton Norman
Prezime: Chamberlain
Nadimci: Wilt the Stilt, The Big Dipper
Roðen: 21. VIII. 1936. u Philadelphiji, Pennsylvania
Umro: 12. X. 1999. u Los Angelesu
Pozicija: Centar
Visina: 216 cm
Težina: 124 kg
Srednja škola: Overbrook (Philadelphia)
Sveuèilište: Kansas
NBA naslovi: 2 (1967, 1972)
MVP sezone: 4 (1960, 1966, 1967, 1968)
MVP Finala: 1 (1972)
Prva NBA petorka: 7 (1960, 1961, 1962, 1964, 1966, 1967, 1968)
Druga NBA petorka: 3 (1963, 1965, 1972)
Prva obrambena petorka: 1972, 1973
All-Star: 13 (1960-1969, 1971-1973)
MVP All-Star: 1960
Hall of Fame: 1978

[filip13]

http://nbacro.com/clanci/nostalgija/199 ... ston-20502" onclick="window.open(this.href);return false;

Polufinale Zapadne konferencije 1994. godine između Houston Rocketsa i Phoenix Sunsa je, ako gledamo kroz povijesni aspekt, jedna od najboljih playoff serija svih vremena. Toliko preobrata, nevjerojatnih trenutaka i odličnih predstava u sedam nezaboravnih utakmica; Houston Rocketsi su nakon ove serije službeno postali ”Clutch City”.

Hakeem Olajuwon i Charles Barkley su u najjači nivo košarkaške igre stigli na istom draftu, onom 1984. godine koji je ostao poznat kao jedan od najboljih svih vremena (Michael Jordan, Olajuwon, Barkley, John Stockton). Hakeem je na samom početku karijere, već u drugoj sezoni, stigao do finala, dok je Barkley prvo nizao izvrsne individualne brojke u dresu 76ersa, da bi u dresu Sunsa našao novi dom. Prva serija doigravanja između dvojice velikana je stigla točno 10 godina nakon već spomenutog drafta, 1994. godine.

”Sir Charles” protiv ”Dreama”
Obzirom da je ovo bila druga runda konferencije Zapad, i Rocketsi i Sunsi su morali prijeći preko nekoga da dođu do ove stepenice. Sunsi su u prvoj rundi skinuli Golden State Warriorse metlom, a Barkley je briljirao (56 poena u prvoj utakmici), o toj seriji smo pisali prije.

Rocketsi su u prvoj rundi ipak izgubili jednu utakmicu od Portland Trail Blazersa, ali svejedno se može reći da je to bila lagano dobivena serija. Hakeem je odigrao na nebeskoj razini, prosjek od 34 poena, 11 skokova, 5 dodavanja, 4 blokade i 2,5 ukradene je dovoljan pokazatelj. U drugom susretu je ubacio 46 poena, uz 8 skokova, 4 dodavanja, 4 ukradene lopte i 6 blokada; igrač koji se neće ponoviti, nekog novog Hakeema ćemo teško vidjeti na parketima.

Polufinale Zapada je moglo započeti. Prvi susret je otišao na stranu Sunsa (91:87), ali Barkley, Kevin Johnson i borbeni momci iz Arizone su morali nadoknaditi 18 poena minusa da dođu do konačne pobjede. Hakeem je odigrao odličnu utakmicu, 36 poena, 16 skokova, 5 dodavanja i 3 blokade, ali ipak nedovoljno za pobjedu.

Nakon što su izgubili 18 poena razlike u prvom susretu, u drugoj utakmici su Rocketsi opet dominirali nad Sunsima prve tri četvrtine. Međutim, tada se sve raspalo u legendarnom povratku. Druga utakmica je jedna od najvećih u povijesti Phoenixa i u to vrijeme najveći povratak u doigravanjima općenito.

Utakmica je išla ovim tijekom; Sunsi su se prvu četvrtinu držali, čak i poveli, drugu dionicu su Rocketsi došli do minimalne prednosti, a u drugom poluvremenu je krenula rošada. Rocketsi su treću četvrtinu Sunse razbili rezultatom 40:23 i na ulazu u zadnjih 12 minuta su imali prednost 104:84. Tada započinje povratak Sunsa.

Houston je nakon rapsodije u trećoj četvrtini jednostavno stao, zabili su samo jedan koš iz igre u zadnjih 10 minuta (trica rookieja Sama Cassella sa zvukom sirene), a Sunsi su napravili seriju 24:4 i odveli susret u produžetak. Nakon pet dodatnih minuta, Sunsi su slavili 124:117, a Rocketsi su s parketa otpraćeni zvižducima i negodovanjem domaćih navijača.

”Putovali smo direkt u Phoenix nakon poraza u drugoj utakmici. To je bio užasan let, svi su šutjeli u avionu, kao da je netko umro. Nitko nije bio psihički spreman na takva dva poraza”, rekao je Hakeem.

Samo dan nakon sramote, novine ”Houston Chronicle” su na naslovnici objavile sliku Houston Rocketsa i preko toga velikim slovima napisano ”Choke City”. To je bio prvi i zadnji put da je ta košarkaška momčad nazvana tim imenom.

Phoenix Sunsi su bili u punoj snazi na početku treće utakmice u svojoj dvorani prepunoj domaćih navijača. Na poluvremenu su vodili devet razlike i činilo se da će povesti 3-0 protiv dezorijentiranih Rocketsa, ali tada se ukazao ”Mad Max”, Vernon Maxwell.

Maxwell je u drugom poluvremenu treće utakmice utrpao 31 poen (rekord franšize Rocketsa po broju poena u jedno poluvremenu playoff utakmice) te je Rocketse vratio u život pobjedom 118:102. Hakeem je isto bio izvanredan s 26 poena, 15 skokova, 6 dodavanja i 6 blokada. Rocketsi su u ovom susretu, tokom drugog poluvremena, odbacili napadačku taktiku ”dodaj loptu Hakeemu i postavi tri šutera na vanjske pozicije” te su dali loptu bekovima da probijaju i napadaju koš.

”Napadati obruč je teški rad za bekove. Maxwell, Ellie i Cassell su odigrali odličnu utakmicu i svojom voljom su nas doveli do pobjede. Svatko može šutirati iz vana, ali mi smo uzeli teži put do pobjede”, rekao je Hakeem nakon utakmice koja je vratila Rocketse u život.

Četvrti susret je donio novu pobjedu Rocketsa (107:96) i izjednačavanje serije. Hakeem je odigrao još jednu izvrsnu utakmicu, a na kraju je upisao 28 poena, 12 skokova, 8 dodavanja i 5 blokada šutirajući 14/23 iz polja. Rocketsi su u Phoenix stigli kao ”Choke City”, a u Texas su se vratili s nadom u veliki povratak. Hakeem je u dvije gostujuće pobjede pokazao veličanstvenu all-around igru.

30 poena Charlesa Barkleya nije bilo dovoljno za pobjedu u petoj utakmici u Houstonu, tako da su Rocketsi nakon velikog minusa od 2-0, kod kuće dobili 109:86 i poveli 3-2 u seriji do četiri pobjede. Sunsi su na povratku u Phoenix izjednačili seriju na 3-3 pobjedom 103:89 i sve je bilo spremno za ”win or go home” sedmu utakmicu u Houstonu.

Hakeem Olajuwon je u sedmoj utakmici pokazao zašto je jedan od najvećih clutch majstora u dugoj NBA povijesti. Nije podlegao pritisku, zabio je 37 poena, uz 17 skokova, 5 dodavanja i 3 blokade za nevjerojatnu predstavu u sedmoj utakmici rijetko viđenu u takvim uvjetima. Ako želite pogledati gotovo savršenu utakmicu jednog centra, onda je sedma utakmica ove serije pun pogodak.

Rocketsi su na početku zadnje dionice imali malu prednost od četiri razlike (80:76), ali tada je Hakeem zaredao 13 poena zabijajući na sve moguće načine. Najbolji obrambeni igrač te godine je odveo svoju ekipu do pobjede u sedmoj utakmici, a Charles Barkley se toliko iznervirao na kraju susreta te je na Hakeemu napravio teški faul. Nakon male tučnjave i odgurivanja s Maxwellom, dobio je isklučenje te je napustio parket.

31-godišnji Hakeem je seriju završio na prosjeku od 29 poena, 13,5 skokova, 4,6 dodavanja i 4 blokade šutirajući 56 posto iz polja. Kod Sunsa je predvladao duo Johnson-Barkley; današnji gradonačelnik Sacramenta je trpao 26 poena, uz 10 dodavanja, dok je Barkley zabijao 23,5 poena, uz 13 skokova i 4 dodavanja.

U to vrijeme samo je pet ekipa u povijesti lige nadoknadilo minus od 2-0 u playoff seriji, a Rocketsi su bili jedini kojima je to uspjelo nakon što su prve dvije utakmice izgubili kod kuće. Nakon Sunsa su u finalu Zapada pali Karl Malone i John Stockton, dok su u finalu svladani New York Knicksi za prvu, od ukupno dvije titule prvaka za Hakeema i Houston.

Od ”Choke Citya” do ”Clutch Citya” u tako kratko vrijeme, nakon ove serije nitko više nije sumnjao da Houston i Hakeem Olajuwon mogu do kraja.

[rambo16]

[youtube][/youtube]

[NeverGiveUp]

http://www.huffingtonpost.com/2014/10/2 ... ack+Voices


7. Starting in November 1990, Michael Jordan and the Chicago Bulls never lost three games in a row.

[rambo16]

On this date in 2007, Kevin Durant made his NBA debut with an 18 point, 5 rebound, 3 steal performance

[Consigliere]

SuperSonic