skandi56 je napisao/la:
strašno je napredovao, od eura 2012. pa na ovamo je odličan u reprezentaciji. pogtovo taj euro je odigrao odlično.
nisi realan. schifo nije neka turbo klasa ali za dinamo je thiago silva!
NeverGiveUp je napisao/la:skandi56 je napisao/la:
strašno je napredovao, od eura 2012. pa na ovamo je odličan u reprezentaciji. pogtovo taj euro je odigrao odlično.
nisi realan. schifo nije neka turbo klasa ali za dinamo je thiago silva!
Nije turbo klasa ni za Dinamo, makar i ovakav.
Precjenjuješ ga, nimalo objektivno.
Vrijeme je da scouti prestanu tragati po J.Americi za stopere, rijetko ili nikako da pogode sa istim.
igrač koji je standardan u panatinaikosu, za dinamo je maldini ...jedini koji je prošao bez ikakve moralne odgovornosti je upravo Majan Debić. Naravno, nije se imalo i koga optužiti za nasrtaj na službene osobe, jer Majan Debić ne postoji, a osoba koja se skriva pod tim imenom je upravo veliki borac za pravdu, poštenje i protivnik huliganizma koji stalno živi u strahu od izbacivanja iz Europe – Zdravko Mamić.
složit ćete se, nema boljeg dokaza od njegova priznanja. Ispred vas je fotka na kojoj u donjem desnom kutu možete vidjeti dio UEFA-inog izvješća u kojem se spominje Majan Debić, a ostatak fotke je članak Mladena Bariše iz SD, 13. 10. 1994., u kojem Zdravko Mamić sam priznaje što je i kako radio na utakmici protiv Auxerrea. Primijetite koliko se njegov opis događaja poklapa s dijelom UEFA-e odluke o suspenziji Dinama, a koji se odnosi na izmišljenog Majana Debića. Važno je također naglasiti da je Zdravko Mamić u ožujku ove godine još jednom obmanuo hrvatsku javnost i slagao da s tim incidentom nema veze, iako ga je i sam priznao 18 godina prije.
Dinamu u ovom trenutku treba od igrača dobar lijevi bek i (možda) stoper, i to je to. Za Dinamove prilike ovaj roster je odličan. Problem je (barem do sad) uvijek bio što se mijenja trenera svakih pola godine, i najčešće se dovode oni treneri koji nisu za Dinamo, ili im se ne da dovoljna sloboda i vrijeme za rad, nego im se svake godine (u prosjeku) proda jedan vrlo bitan igrač i još par sporednih. Prevelik je to promet da bi se bilo što ozbiljno uigralo.skandi56 je napisao/la:Ja sam mislio da cemo ovo ljeto dovuci spahica iz bayera ali kako igra on tamo ostaje jos neko vrijeme. Npr.on i uz njega schifo + desno pinto a lijevo dovesti nekog normalnog i eto obrane za ligu prvaka
Dvojica navijača – jedan poznati i jedan javnosti sasvim nepoznat – skiciraju budućnost svog kluba u 'post-Glavinoj' eri i kažu: ljudi moraju opet osjetiti da je Dinamo njihov...
Svi su ratovi na neki način slični', kaže Thomas Bauer dok sjedimo za stolom u marketinškoj agenciji čiji je suvlasnik i ćaskamo – a o čemu bismo drugom – o Dinamu. 'U svakom dugotrajnom sukobu, svejedno koliko veliki ili mali bio, postoji određena točka u vremenu kad se ravnoteža okrene na drugu stranu i kad postane izvjesno kako će sve završiti – samo još u tom trenutku ne znaš hoće li trajati još dva mjeseca ili dvije godine. Figurativno rečeno, nama je sad 1944., možda i nešto kasnije.'
Bauer je dugi niz godina poznat kao jedan od lidera Bad Blue Boysa i jedan od najartikuliranijih glasova s navijačke scene, u javnim i privatnim nastupima izrazito kritičan prema oligarhiji u Maksimiru, ali i u Hrvatskoj općenito. Sukob o kojem govori odvija se – uz prekide, ustanke i prevrate – još od 1991. i promjene imena kluba. No zadnjih je godina prerastao u neku vrstu građanskog (ako hoćete: purgerskog) rata između dvaju strana – između GNK-a i Svetinje.
U borbi do zadnjeg čovjeka ili zadnjeg eura najveći ulog nije kontrola nad klubom, nego nešto puno važnije, ali i apstraktnije: ovo je rat za identitet.
Razasute po kolektivnom pamćenju i utkane u karakter, žive uspomene na 'narodni' Dinamo: pomalo boemski i romantično-luzerski klub koji je bio alternativa, uvijek oporba a nikad vlast. Klub iz kojeg je isijavala ljubav i pozitiva, a ne mržnja i negativna energija; Dinamo kojem 'nisu dali' da bude prvak, ali je njegov imaginarij sadržavao onaj esencijalni element u ljudskoj evoluciji koji toliko često nedostaje modernom načinu života. Osjećaj pripadnosti zajednici – nečemu većem i snažnijem od bilo kojeg pojedinca.
Dinamo iz mog djetinjstva više ne postoji, to je sad nešto posve drugo', kaže navijač modrih koji već dvadesetak godina nije kročio na stadion – zbog te činjenice koje se stidi želio je ostati anoniman. 'Kao malo dijete, s ocem sam na Istoku doživio '82., zastave plave i Ćirin bijeli šal, Zeku, Mlinku i Cicu. Kasnije sam na 'starom Jugu' derao glasnice i plakao zbog neuspjeha. Ali još negdje u devedesetima sve je to počelo gubiti smisao, a u posljednje vrijeme ga više uopće nema', priča on.
'I sve bi to bilo OK kad meni zaista ne bi više bilo stalo, ali samo se pretvaram da je tako. Sad ja imam malo dijete, sina koji me nedavno pitao: 'Tata, a kaj je to – Dinamo?'. Zar je puštanje starih snimaka s YouTubea stvarno jedini način da mu to objasnim onako kako bih volio da razumije? Uhvatio sam sebe kako maštam o tome da ga za ruku odvedem na pun stadion i kažem: 'Mi smo Dinamo, sine...''
Iscrpljujemo se negativnim pričama o tome što Dinamo danas jest. Prečesto u tome gubimo fokus i zaboravljamo na ono zaista bitno – što bismo željeli da bude?
Za Thomasa Bauera, kao i za sad već ogromnu većinu dinamovaca (možda nije bilo jednog krupnog događaja kojeg će budući povjesničari usporediti s iskrcavanjem u Normandiju, nego više manjih), prvi preduvjet za bolju budućnost je odlazak jednog čovjeka u 'ropotarnicu povijesti'. No činilo nam se produktivnim zabraniti mu (OK, zamoliti ga – Bad Blue Boysima nije pametno braniti stvari...) da priča o 'Glavi', nego radije o Dinamovoj budućnosti kako je vidi poslije nje.
'Ljudi nisu prestali voljeti Dinamo ni navijati za njega, samo im je pao na listi prioriteta u životu', kaže. Pri tome je rezultat sasvim sporedan. 'Kad Dinamo ne bi bio prvak, tek onda bi nastala euforija', tvrdi Bauer. 'Ove titule nam ništa ne znače i više ih ozbiljno ni ne brojimo. Kad ih osvojiš na takav način i u tako uništenoj ligi, onda ti i ne mogu donijeti neko veliko zadovoljstvo.'
Našeg drugog sugovornika upitali smo što bi ga natjeralo da se vrati na stadion, barem zbog sina. 'Teško je to izraziti riječima', odgovara. 'Radi se o osjećaju. Osjećaju da podržavaš nešto čega si dio, da navijaš za svoj klub a ne za obiteljski biznis. Da ulaznica koju plaćaš nešto vrijedi tom klubu, da je to prilog njegovoj budućnosti. Pa onda neka košta 100 kuna, a ne deset ili 20, što je samo jeftini mamac za statiste. Da se napokon veselim jednom osvojenom trofeju, jer više se ni ne sjećam kad je zadnji put bilo tako.'
Za to vrijeme u stvarnom (?) svijetu, Dinamo poziva navijače na nedjeljnu utakmicu s Lokomotivom. Crnohumurni naslov na službenoj klupskoj stranici kaže: 'Povoljno na gradski derbi, vidimo se na Maksimiru!', a u tekstu stoji: 'Ulaz na tribinu Sjever je besplatan, ulaznica za tribinu Istok košta 10 kuna, a za tribinu Zapad 15 kuna'.
O viziji za budućnost Bauer kaže: 'Dinamu je od početka devedesetih do danas napravljena nemjerljiva šteta. Kako to popraviti? Bit će teško i ne postoji čarobni štapić, ali ljudi moraju osjetiti da je taj klub ponovo njihov – da nisu samo kulise od kojih se očekuje da mašu i plješću kad im se tako kaže, nego da su doista željeni i da njihov glas nešto znači. Da tu pripadaju...'
On priznaje da je zagrebačka publika uvijek bila pomalo pomodna i povodljiva, ali 'bolje sutra' vidi u kompromisu između onoga što danas nudi KHL Medveščak i tradicionalne snage maksimirskog 'Sjevera'.
'Notorna je činjenica da BBB daju Dinamu nenadoknadivu energiju i lud bio klub koji bi se toga odrekao. No jako je bitno da se počne raditi s navijačima, ne samo s Bad Blue Boysima. Da se pametni ljudi postave na pametna mjesta, da se razradi strategija kojom će se privući ljude na Istok i Zapad, a Sjever će se već popuniti sam po sebi. Da se legende kluba angažiraju i prestanu izbjegavati Maksimir... Da dođu na stadion – ali ne samo u ložu, nego i na tribine i popričaju s ljudima; da nam se dogodi sinergija i da svi opet postanemo jedno... I zajedno radimo za Dinamo'
Zajedno – jednog dana kad ovaj rat se završi.
Tko se boji statuta još?
Od medija sklonih Dinamovoj upravi često možemo čuti panegirike maksimirskoj pravnoj službi. Uglavnom se sipaju hvale na račun njihove punktualnosti, dosljednosti i poštivanju pravnih stečevina, i na europskoj i na nacionalnoj razini. Statut kluba poprimio je mitske razmjere jer već se javlja kao jeka ili Pavlovljev refleks pri spominjanju svake možebitne nezakonitosti – odgovor je isti i uvijek isti: „Statut kluba usklađen je s pozitivnim zakonima RH i provodi se apsolutno jednako na svakoga na koga se odnosi.“ Netko maliciozan bi se možda zapitao zašto se neprestano hvale Statutom kluba koji „poštuje sve zakone RH“, budući da su ga sada dužni mijenjati po treći put. Ali ostavimo taj aktualni postupak po strani i zavirimo skupa u Statut udruge građana GNK Dinamo, svetog pisma za sve ljude iz Dinamove uprave, i provjerimo kako se i koliko taj Statut provodi.
Navodit ću samo najzanimljivije članke i njihovu korelaciju sa zakonima pa prepustiti čitateljima na ocjenu koliko se u klubu drži do „svetog pisma“. Kako biste lakše razumjeli teatar apsurda, podijelit ću tekst u nekoliko cjelina s obzirom na kontekst nepravilnosti u kojem se odvijaju. Za sam početak odlično će poslužiti inspekcijski nalaz koji je nedavno utvrdio bitne nepravilnosti u radu kluba, čiji Statut ne provodi adekvatno Zakon o udrugama.
Prva „zamjerka“ bila je da Statut „ne propisuje načine i mehanizme obavješćivanja javnosti o radu Kluba.“
I doista, osim što se na samom početku (članak 4.) navodi kako je „rad Kluba javan, a javnost rada se propisuje Statutom“, članak 13. kao izričito pravo članova navodi: „biti pravodobno izvješteni o radu kluba i njegovih tijela, te o materijalnom - financijskom poslovanju“.
Međutim, o javnosti rada udruge dovoljno govori podatak kako se do samog Statuta nije moglo doći bez konkretnijeg pritiska od strane navijača, a najnovije izmjene i danas su misterij za članove.
Iduće je pitanje gdje članovi mogu vidjeti financijske revizije, sportske planove i ostale misaone jedinice koje propisuje Zakon o udrugama/Statut kluba. Kao član kluba, još nigdje nisam vidio izvješća o prihodima i rashodima kluba, niti sam ga pronašao u ijednom službenom klupskom glasilu, niti mi je odgovoreno sa službenog klupskog maila na isti upit. Da se ne radi o slučajnosti niti izoliranom slučaju, najbolje svjedoči slučaj „stolica“, prilikom obnove gradskog stadiona, kada je jedan djelatnik na vrlo živopisan način rekao pred svekolikom javnošću da se Statut kluba na njega ne odnosi.
Uvidom u cjelokupni tekst Statut vidno je da je sasvim onemogućeno pravo članova (Zakon o udrugama, čl.26, st.1) da nadziru rad udruge, što poprilično dobiva na snazi kada znamo da se Dinamo najvećim dijelom financira javnim novcem. Kako je „Statut koji poštuje zakone“ i „najbolji pravnički tim u zemlji“ napravio tako kardinalnu grešku i mehanizmima unutar tijela kluba onemogućio svojim članovima da izvrše svoje zakonom navedene obveze i prava?
Druga zamjerka, ona u najvećem fokusu javnosti navodi da Statut „ne osigurava jednako pravo SVIM članovima GNK Dinamo da sudjeluju u radu kluba, biraju i budu birani u tijela Kluba.“
Da se u Dinamu ne provode demokratska načela koja propisuje Zakon o udrugama, znaju danas već svi. Dovoljan dokaz je upitati bilo kojeg Dinamova člana na koji je način očitovao svoju demokratsku volju pri imenovanju dužnosnika u Klupska tijela.
Pravo svim članovima da budu birani u klupska tijela onemogućeno je jer Statut u članku 29. jasno navodi da „Skupštinu čini 80 članova koje na prijedlog Izvršnog odbora biraju članovi Skupštine starog saziva.“
Mislim da ćete se složiti da jednom „običnom“ članu kluba nije omogućeno demokratsko pravo da bude biran u tijela Kluba, budući da imenovanje u Skupštinu ovisi isključivo o volji i želji Izvršnog odbora, što je poprilično diskriminirajuće prema onim članovima koji nisu iz starijeg saziva Skupštine. Dakle, takvi skupštinari na prijedlog Izvršnog odbora - biraju sami sebe.
Udavio sam člancima, stavcima i pravnom terminologijom? Dobro, pokušajmo to objasniti na primjeru kojima je svima blizak – izborima u RH, koji se temelje na načelima demokracije koja propisuje Ustav kao sveto pravno pismo jedne zemlje. U ovom slikovitom primjeru ću unutar zagrada navesti ekvivalente u Dinamu, pa će vam biti jasnije kakve bi pravne vratolomije svaki građanin s pravom glasa osjetio na svojoj koži, da je takav slučaj u državi.
Vi, kao građani (članovi kluba) s pravom glasa, ne glasujete za svoje predstavnike u Saboru (Skupština), već ih odabire Vlada (Izvršni odbor), kojoj nitko od vas nije dao legitimitet jer mu je onemogućeno da izrazi svoju demokratsku volju. Ta vlada isključivo po svojoj slobodnoj procjeni predlaže te zastupnike (skupštinare). I to ne bilo kome, nisu u Dinamu amateri. Za nove zastupnike glasuje stari saziv Sabora (Skupštine), koji tako sam sebi potvrđuje novi mandat. Netko zločest bi se možda zapitao kako će taj Sabor kontrolirati Vladu, budući da kvalitetu njegova rada neće ocjenjivati birači pred kojima ima političku odgovornost i mogućnost smjene, već će odgovarati toj istoj Vladi, koja će se možda idući put kad bude predlagala novi saziv Sabora sjetiti svih nepodobnika koji su ju kritizirali u njezinom radu i od tog zastupnika napraviti primjer, ne predloživši ga za idući mandat.
Nadam se da ste shvatili da u Dinamovoj demokraciji dužnost građana (članova) obavlja Vlada, kojoj većina navijača već neko vrijeme drži palac prema dolje.
Spominjanjem Skupštine na tragu zadnjeg odlomka sjetio sam se još jednog apsurda, nespojivog sa zakonskim i statutarnim definicijama iste.
Statut Dinama člankom 27. propisuje da je „Skupština najviše tijelo kluba“, što se slaže definicijom koja postoji u Zakonu o udrugama. Međutim, kako je moguće da je Skupština najviše klupsko tijelo kad o njezinom sastavu odlučuje Izvršni odbor? Da se vratimo na gornji primjer, mislite li da bi itko Sabor proglasio vrhovnim tijelom demokracije ako njegov saziv ovisi isključivo o volji Vlade? Tko je onda, praktično, tijelo s većim ovlastima?
Dapače, u Dinamu se toliko kunu u činjenicu da je Skupština vrhovno tijelo udruge, da na službenim stranicama ne možete naći čak ni popis skupštinara. Zanimljivo, mogu se naći sastavi Izvršnog ili Nadzornog odbora, ali nikako vrhovnog tijela Kluba. O važnosti Skupštine u Dinamu svjedoči i podatak da do nalaska prethodnog inspekcijskog rješenja Statut nije popisivao definitivan broj skupštinara („do 80 članova“), kao i iz koje se strukture propisane Statutom (bivši igrači, treneri, zaposlenici, osobe koje povjerenici predlože, itd.) bira koliko skupštinara. Kad smo kod informiranja i transparentnosti udruge, ne mogu ne primijetiti da osim imena i prezimena koja čine tijela Kluba ne piše – baš ništa. Ne bi li trebalo biti u interesu kluba da svojim članovima predstavi svoje dužnosnike makar jednim CV-om, da bi se zbilja uvjerili da u tijelima kluba zbilja stoluju prvaci svojih profesija?
Nekom površnom čitatelju Zakona o udrugama i Statuta možda bi se učinilo da „moć“ Skupštine kao vrhovnog tijela proizlazi iz činjenice da su nju izabrali njezini članovi, poštujući demokratske tekovine i prava zajamčena zakonom. Srećom pa su nas maksimirski pravnici upozorili na logičke greške u tumačenju navedenih propisa.
Trenutno korisnika/ca: Nema prijavljenih korisnika/ca. i 3 gosta.
