Kada bi se gledala njegova karijera u Engleskoj, Luther Blissett nema puno razloga za nezadovoljstvo. Karijeru je počeo u Watfordu. Koji se je, s Eltonom Johnom na čelu kluba, kasnih sedamdesetih i ranih osamdesetih probijao kroz engleske profesionalne lige da bi 1982./83. nastupili u prvoj, i iste sezone završili na drugom mjestu. Blissett je te sezone bio prvi strijelac prvenstva. Golove je postizao i u svojim naknadnim boravcima u matičnom klubu, kao i u drugim engleskim klubovima. Najbolji je strijelac Watforda u povijesti. No, to sve nije ništa značilo kada je u sezoni 1983./84., nakon transfera teškog tada poprilično viskoih milijun funti, zaigrao za Milan.
Watford Grahama Taylora bio je limitirana momčad koja se oslanjala na presing i direktnu igru, često dugih dodavanja. U takvom okruženju, Blissett, ne pretjerano tehnički profinjeni igrač, je funkcionirao i došao do reprezentacije, gdje je u prvom susretu, protiv Luksemburga, zabio tri gola. U tehnički zahtjevnijoj Serie A, čak i u momčadi koja se upravo vratila u prvu ligu, bio je gori od beskorisnog. Lopte su se od njega odbijale kao od balvana, u trku bi ih često zaboravio, a posebno su slavni postali njegovi promašaji. Prvi penal koji je izveo je navodno skoro završio preko krova San Sira. Bio je toliko loš da je postao legendaran, i to barem na dva načina. Prvi je da je barem dio publike počeo pozdravljati svaki njegov dodir lopte i aplaudirati mu nakon svake od brojnih nespretnosti dok je drugi dio publike, kao i trener, predsjednik... naravno šizio. Postao je legenda svojom lošošću. Drugi je da su se počele smišljati legend oko toga kako je pobogu takav igrač završio u Milanu. Jedna je glasila da je u Milan umjesto njega u stvari potajice došao njegov brat. Druga je bila da su se u Milanu zabunili. U stvari su htjeli dovesti njegovog suigrača iz Watforda, Johna Barnesa, ali su ih pomiješali. Naravno, obje su legende , kako to obično biva, neistinite, a na drugu se osvrnuo i talijanski novinar Gabriele Marcotti. „Postoje dva razloga zbog kojih mislim da je priča neistinita. Prvo, i najzatucaniji provincijalac može vidjeti da Barnes i Blissett uopće ne liče jedan na drugog. Drugo, Milan je u to vrijeme tražio tipičnog napadača, što Barnes nije bio“.
Njegove igre su tim zabavnije ako se prati kako su novine popratile njegov dolazak i uspješne nastupe u prijateljskim utakmicama uoči same sezone, kao i same njegove najave. Najavio je da će postiči više golova od prošlosezonskog najboljeg strijelca. Platinija, koji ih je zabio 18. Blissett superstar, vrištalo je s naslovnica La Gazzette dello Sport, koja je svojim čitateljima objašnjavala kako se radi o igraču boljem od svih ostalih pridošlica toga ljeta, među ostalima Zica i Laudrupa. Početkom sezone su se počeli i mijenjati naslovi. Od „Umara obrambene igrače, njegovi suigrači zabijaju“ je brzo krenulo nizbrdo, dok su ga u studenom već svi počeli tretirati kao izgubljeni slučaj. No među dijelom publike je dobio kultni status. Naravno, ne samo Milanove. Ne pretjerano neočekivano, bio je drag i navijačima Intera. Tommaso Pellizzari je tako u svojoj knjizi o svemu najgorem vezanom za Milan naveo Blissetta kao svog četvrtog najdražeg Milanistu, odmah iza predsjednika Giuseppea Farine koji ga je doveo u klub. „Njegov odlazak je bio tužan dan za nas (navijače Intera op.a.). Šteta što nije ostao puno dulje. Bio nam je idol“.Transparent njemu u čast su na utakmici razvili i navijači Livorna. To je imalo više veze s onim zašto je doveden u Milan. Njegov gol, jedan od pet te sezone, je poslao Pisu u drugu ligu, na opće oduševljenje njihovih rivala u Livornu.
Godinama kasnije Blissett je komentirao razloge svog neuspjeha. Kvaliteta momčadi nije odgovarala reputaciji kluba (što za nekog tko se upravo vratio iz druge lige nije tako čudno op.a.) i način na koji su igrali nije odgovarao korištenju njegovih kvaliteta. Istini za volju, dijelio je drugo mjesto najboljeg Milanskog strijelca te seone u Serie A (da, s pet golova). Nije jedini igrač koji se je suočio s tim problemom po dolasku u Italiju. Razlika između onog što su igrali prije i onogšto se tražilo u Italiji je bila dovoljna da svede i jednog Dennisa Bergkampa na razinu neprepoznatljivosti. Ako pogledate video iz uvodnog teksta tribine vezan za Blissettove poteze, možete vidjeti da postoji isti takav i za njega, dok je drugi omiljeni Pellizzarijev Milanist svih vremena Patrick Kluivert, odmah iza Egidia „propalog slučaja“(za nadimak je naravno odgovoran Brera) Callonija. Premda je situacija u kojoj se je Bergkamp našao, usred tradicionalističkog Intera u Italiji koja je bila uslije rasprava o tome ostati vijeran tradiciji ili slijediti Sacchijev primjer, bila daleko specifičnija. Za vrijeme igranja u Milanu, Blissett je postao slavan po rečenici koju i danas mnogi koriste kako bi ukazali na probleme u prilagodbi igrača, i gluhost klubova na njih, „Koliko god da ovdje zarađivao, nigdje ne mogu kupiti Rice Krispiese“. Ikona zbog lošosti (a i od Giannija Brere je dobio neizbježan nadimak, koji je naravno, i neizbježno, glasio Callonisset) među navijačima Milana i njihovim neprijateljima, i ikona zbog te izjave među ljudima koji žele veću profesionalizaciju klubova u odnosu prema igračima (zanimljivo, kasnije je Milan postao jedan od pionira u rješavanju problema prilagodbe), nabizarniji dio je u stvari onaj koji je slijedio godinama nakon što je napustio Italiju. Postao je ikona talijanskih anarhista, anarhistički nastrojenih umjetnika i kulturnih aktivista, i preko njih, njihovih kolega u ostatku Europe.
1994. u Bologni se pojavila grupa koja je koristila ime Luther Blissett. U repertoar su im spadale spačke, poput objave lažnih vijesti na koje su mediji potpuno, ili zamalo, nasijedali. Možda i najpoznatija je ona o nestalom imaginarnom britanskom umjetniku Harryju Kipperu, zadnji put viđenom na proputovanju biciklom kroz sjevernu Italiju. Priču je pratio Rai 3, odnosno njihov program o nestalim osobama Chi h'la visto, koji je poslao ekipu na teren, i čak u London gdje su razgovarali s osobama koje su glumile prijatelje nepostojeće osobe, samo da bi shvatili da se radi o podvali neposredno prije emitiranja emisije. 1999. bolonjska sekcija projekta Luther Blissett je napisala povijesni roman Q, također potpisan s Luther Blissett. Nakon toga su napravili simbolični (imaginarni) seppuku, čime su završili s Lutherom Blissettom. No, ime se i dalje koristilo širom svijeta. Nije potpuno jasno zašto su se odlučili za njega. Postoje brojne teorije. Od onih o komičnom efektu, a nije teško pogoditi zašto bi ono u Italiji izazvalo takav efekt, preko ideje da se koristilo ime crnog nogometaša kako bi se poslala poruka talijanskoj desnici, do raznih drugih... Možda najoriginalnije (suludo, ali to ste već shvatili op.a.) objašnjenje je dano u tekstu „Antiheroji; Luther Blissett i odbijanje rada“ (može se naći ovdje) u kojem ga se predstavlja kao svjesnog sabotera i pobunjenika unutar kapitalističkog sustava proizvodnje.
Sam Luther Blissett je u vrijeme pokretanja priče završavao nogometnu karijeru u Engleskoj. Jednom je bio glavni trener, u Chesham Unitedu, dok je još dva puta bio pomoćni trener, zadnje od 2010. (do danas?) u Hemel Hempstead Townu. Povremeno se pojavljuje kao komentator u engleskim sportskim medijima. Reprezentativac u Engleskoj, postao je mitska osoba zbog svoje očajne igre u Italiji i, barem u kasnijim godinama, dobro se zabavljao na račun cijele priče sa svojim imenom.
samo da nastavimo ovako, al' treba se pazit' Viole 
zadnja četiri kola će bit' paklena 
odavno ovakvo kolo nije bilo.
. Koliko dobrog urade timu, toliko i lošeg.
