Post
Postao/la neno#4 » 28 apr 2010, 10:34
Marko Tomas proživio je 2005. i ono četvrtfinale reprezentacije protiv Španjolaca u Beogradu.
- Ma, nema o tome dvojbe, danas mi je deset puta gore. Ne, to se ne da opisati, to je strašno...
Sportaš je, k vragu, i kad si na dnu trebaš se skupiti, uzeti iz sebe posljednji atom snage i krenuti opet prema vrhu. Može li to Marko Tomas?
- Hoćete iskreno? Ne mogu.
- Sav moj motiv, sve moje nade, sve što sam do sada radio uložio sam u tu utakmicu, baš sve. .Ne, ja više nemam motiva. Trenutačno mi se gadi i pomisliti na košarku. Meni je u glavi sad godišnji odmor, otići negdje na 15 dana i sabrati misli. Košarka, kakva košarka?!
Niti Tomas nije mogao pobjeći od zapisničkog stola.
- Čuj, razmišljao sam o tome i mislim da ljudima treba dati odmah, bez previše razmišljanja, nagradu za fair-play. Jer zaustaviti sat šest desetinki do kraja nakon Bojanove trice i to u domaćem finalu, pred gotovo 16.000 ljudi, za mene je fair-play potez godine. E sad, ajmo ovako. Koliko znam, za četiri desetinke moguće je zabiti koš, ali samo iz odbojke, samo “tip in”. Za šest desetinki je nemoguće, pazite nemoguće, primiti loptu, spustiti je “na jaja” i baciti s prsa u paraboli sa 20 metara. Ne, tu je stol počeo vrijeme mjeriti prekasno i to je njihova pogreška, Kao što je pogreška sudaca što nisu raščistili teren, što nisu presjekli tehničkom.
Nenad Markovic & Drazen Petrovic
Ostalo je samo ime.....
