Prije se nije ni znalo ko je u upravi, znao si samo par ljudi, ljudi dolazili zbog Želje na utakmice, ne zbog protivnika nego zbog Želje, na treninzima bilo raje ko na nekim današnjim tekmama, niko nije ni gledao cijene karti, ljubav prema klubu bila je ogromna. Željo kad je ispao u drugu ligu Jugoslavije, Grbavica je bila puna svaku utakmicu, da šibicu baciš ne bi mogao naci mjesto na nekoj od tribina. Najvažniji dio je da je raja bila zadovoljna, ni tad se nije imalo mnogo novca ali je raja išla na tekme da podrži svoj klub, da osjeti onu emociju kad znaš da je nešto tvoje, a Željo je uvijek bio naš, naš ponos i dika, igrao on u prvoj ili desetoj ligi. Danas je situacija drugacija, ljudi znaju sve, znaju i ko je predsjednik, šta radi predsjednik, koga tarlaha predsjednik, u koja doba sere predsjednik itd. Prije par dana citam svi spremni da kupe dres od 60 maraka a problem im dati dvije marke više nego je uobicajno za svoj klub, a nije im teško dati pitarima oko 100 milja na zadnjem derbiju, a za te pare smo našem omladinskom pogonu mogli obezbjediti reflektore na pomocnom terenu. Danas mnogi idu na utakmice zbog protivnicke ekipe, tako npr. raja razmišlja ako dolazi Travnik na Grbavicu neću ići, ko ce ba gledati Travnik, a ako dolazi Široki idem 100%. Ovo je totalno pogrešan način razmišljanja. Prije par sedmica je bila ona diskusija vezana za stadion i navijace, u fazonu da navijači doniraju pare za izgradnju istoka, imam osjećaj da bi ta akcija doživjela totalni fijasko jer ko ce ba to donirati dvije marke, za te pare bolje kladaru pucat ili kafice po čaršiji po cijeli dan ispijati..

Zeljo mi je kao mater i otac, krvno smo vezani! Da je u sedmoj ligi i da igra najdosadniji fudbal na svijetu - to je moj tim i ja sam uz njega. Ove evropske timove biram po ukusu, nesto kao curu. Kad mi dojade mogu ih odyebat i trazit novi tim.