NBA chat/svastara/prepucavanja

[filip13]

realno,wallace je u ovoj konkurenciji imao najbolju karijeru

[filip13]

Dok se svi koncentrišu na Golden State Warriorse i njihov uspjeh gledan kroz revolucionarnu košarku baziranu na šutiranju trica, small-ball postavama i ubitačnom napadu koji je spreman svakome ubaciti 130 poena čak i bez produžetaka, odlučio sam se vratiti kroz povijest i gledati jednu ekipu koja je prije 11-12 godina igrala ovu košarku od koje NBA liga strahuje. Ako u prvoj rečenici niste shvatili o kome je riječ, riječ je o Phoenix Sunsima u četiri odlične sezone koje su imali pod trenerom Mikeom D’Antonijem. D’Antoni je trener koji je bio oko 10 godina ispred svog vremena ali nažalost, zbog toga je vjerojatno i ostao bez tog toliko željenog prstena. Da se situacija gurne 10 godina unaprijed, postoji šansa da bi Sunsi pod D’Antonijem osvojili NBA titulu.

Prva sličnost sa Warriorsima je sigurno to što su u sve četiri uspješne sezone pod D’Antonijem predvodili ligu po procentu za tri poena. U tri od četiri sezone, imali su najviše ubačaja za tri poena (u zadnjoj sezoni D’Antonija bili tek četvrti), dok su po pokušajima ligu predvodili u prve dvije uspješne sezone. Mala zanimljivost – ligu su u pokušajima za tri poena u te dvije godine, kada Sunsi nisu bili prvi, predvodili baš Golden State Warriorsi. U kategoriji poena po utakmici ligu su predvodili tri od četiri sezone, dok su u zadnjoj sezoni bili treći, iza Nuggetsa (koji su tada još imali Carmela Anthonya, JR Smitha i Allena Iversona) i Warriorsa. Što se tiče ofanzivnog rejtinga, ligu su predvodili dva puta, a po jednom su ih preskakali Mavsi (sezona 2005-06, Mavsi igrali finale protiv Miami Heata) i Jazzeri (tada u rosteru imali Carlosa Boozera u primeu i Derona Williamsa prije nego što je otišao da ganja novac na East Coast).

Sličnosti se, statistički gledano, nastavljaju i u paceu, odnosno broju posjeda po 48 minuta. Tu su ligu predvodili u prve dvije uspješne godine D’Antonija, dok su u druge dvije bili u top pet – prvo treći pa onda četvrti. Oko pacea želim i da se zadržim. Naime, svima nama koji malo bolje prate NBA ligu, poznato je kako je u to doba Mike D’Antoni radio takozvani 7 seconds or less napad gdje bi, kao što ime kaže, pokušavao napad da riješi što prije. To je, kako sami brojevi govore, najčešće rezultiralo šutem za tri poena i on je obično išao, međutim često se išlo i na down-low prijetnju Amar’e Stoudemirea kojim ćemo se zabaviti kasnije, kada krenu različitosti ovih Sunsa i Kerrovih Warriorsa. Postavka tog brzog napada Sunsa rezultirala je da su po procentu napada koji su završavali pokušajem za tri predvodili ligu u prve dvije uspješne godine D’Antonijevog sistema, dok su u druge dvije bili u top pet u ligi (prvo drugi, onda peti). Trebam spomenuti da uvijek kažem ‘uspješnih’, jer je postojala prva sezona D’Antonija u Sunsima koja je završila sa neslavnim omjerom od 21-40.

Daljnje sličnosti vidimo u tri vrlo bitna igrača – Joe Johnson, Steve Nash, Shawn Marion. Sada se koncetriram na prvu sezonu kada su ova tri igrača mogla da predstavljaju tri sada najbitnija igrača u igri Ratnika – Stepha Currya, Klaya Thompsona i Draymonda Greena. Početi ću od Mariona koji je po dosta toga sličan Greenu. Prvenstveno, obojica su iste visine – 201cm i obojica su igrala četvorku. Nadalje, obojica su najbolji obrambeni igrači svojih ekipa, iako je Greenov defanzivni rejting malo bolji od Marionovog (za Greena gledamo tekuću 2015-16 sezonu). Ono što gubi na defanzivnom kraju, Marion nadoknađuje na ofanzivnom gdje je mnogo bolji scorer nego Green. Dok Green ipak više gleda da razigra svoje suigrače (forward sa najboljim brojevima što se tiče asistencija i pasova), Marion se više trudio da sebi popravlja brojeve i tu vidimo razliku – Green ima 7.1 asistenciju naspram Marionovih 1.9, dok Marion ima 19.4 poena naspram Greenovih 14.6, što se nekako izbalansira na kraju. Obojica su stretch četvorke, to jeste obojica imaju solidne procente šuta za tri (Green 38.7%, Marion 33.4%) te su obojica undersized za poziciju četvorke – mada ne previše.

Prelazimo na Klaya ove ekipe Sunsa, a to je Joe Johnson. Mnogi zaboravljaju, zbog njegove loše igre u Brooklynu, da je on bio vrlo dobar scorer dok je nosio dres Sunsa. Gledajući čisto brojeve, nema mnogo razlike. Johnson ima neke omanje razlike u asistencijama i skokovima (JJ 5.1 skok, 3.5 asistencije ; Klay 3.6 skoka, 2.4 asistencije) koje su vjerojatno rezultat većeg broja minuta. Ipak, u poenima prednost drži Klay, koji ima 19.3 poena naspram Johnsonovih 17.1 – isto tako vrlo mala razlika. Međutim, tko je efikasniji? Kada se pogledaju procenti šuta, Joe mizerno bolje šuta za tri poena (47.8% naspram 43.3%) ali isto tako, on uzima oko tri šuta manje nego Klay, koji čak daje u prosjeku i tricu više. Ipak, kada se gleda šut iz igre ukupno, tu su vrlo slični. Obojica šutiraju oko 14 puta po utakmici i daju oko sedam tih pokušaja (Klay daje 6.8, Joe 6.4), te su im i procenti vrlo slični. Ono što se može uočiti kao veća razlika kada pričamo o šutu ova dva igrača jeste šut sa linije za slobodna bacanja – Klay ima 86.1% naspram Johnsonovih 75%. Još jedna uočljiva razlika jeste u minutama. Dok Thompson igra 32 minute u prosjeku, Johnson igra čak sedam minuta više i može se reći kako je, kada se sve uzme u obzir, Klay ipak isplativiji igrač, ali obojica su vrlo slični po statistici i po tome se da vidjeti kako su ovi Warriorsi možda uspješnija verzija D’Antonijevih Sunsa. Ipak, postoje i razlike te njih ima dosta.

Krenuti ćemo od najveće zvijezde Sunsa, ili barem druge najveće. Amar’e Stoudemire je čovjek koji je tokom te 2004-05 sezone, sezone u fokusu, bio najbolji scorer Sunsa. Razlika je očigledna – Warriorsi nemaju niti žele da imaju takvu inside ofanzivnu prijetnju na svom rosteru. Amar’e je uzimao najviše šuteva u čitavoj ekipi te je imao i najveći usage rate od svih startera. Međutim, imao je tu ulogu jer je imao odličnu kemiju sa Steveom Nashom, igračem koji je bio de-facto lider te ekipe. Većina njegovih šuteva bila je sa distance oko dva metra od koša, i obično je to bio rezultat pick’n’rolla ili pick’n’popa sa već spomentim Nashom. Inače, Stoudemire je na rosteru bio i sezonu prije nego što je tu bio Nash, ali statistička razlika je ogromna – povećao je poene po utakmici, smanjio izgubljene lopte i povećao svoj procenat šuta drastično. Nash je Stoudemirea činio boljim igračem i to je na kraju vodilo Sunse, uz par drugih stvari, do odličnog 62-20 omjera na kraju sezone

Dalje, kao razliku treba spomenuti i to koliko su različiti Nash i Curry. Obojica su franšizni, MVP playmakeri koji imaju vrlo različit stil igre. Ako im uporedimo brojeve, vidjeti ćemo tu ogromnu razliku. Prvo u oči upada to koliko obojica daju po utakmici – Curry daje oko 30, a Nash oko 15. Međutim, Nash u to doba nije bio scorer, niti je morao biti. Stoudemire, Johnson i Marion su punili koš protivnika na genijalne pasove Nasha, te je zbog toga razlika u asistencijama tolika kolika jeste – 11.5 prema 6.3 u korist Nasha. Kada bi zamislili Warriorse kao ekipu sa igračem tipa Amar’ea, igračem koji je prijetnja unutra, onda bi sigurno situacija bila drugačija. Međutim, potežu se onda pitanja da li bi Warrirosi mogli sa klasičnim centrom tako da dominiraju kao što sada dominiraju, jer su svoju igru većinom izgradili oko svoje small-ball petorke. Držati najveći pace u ligi je meni mnogo impresivnije kada imate inside prijetnju u vidu klasičnog centra. Što se daljnje usporedbe Nasha i Currya tiče, procentualno su dosta slični igrači. Curry je malo bolji šuter u svim kategorijama, ali ne previše, dok i u minutama ne stoje daleko jedan od drugog. Ono što treba uzeti u obzir jeste i razlika u ligi, to jeste razlika u tome koliko to točno treba ubačenih trica i pokušaja za tri poena da se predvodi NBA liga. 2004-05 je trebalo oko 2000 pokušaja i 796 ubačaja, a već sada, na negdje trećini sezone, Warriosi imaju 366 ubačaja u 871 pokušaju. Ipak, kada se sve sagleda i kada se nekako napravi neki balans koji bi eliminirao tu razliku, dolazimo do vrlo jednostavnog zaključka.

Iako su timski brojevi teško usporedivi zbog velikih promjena unutar NBA lige, kada to sagledamo iz nekog košarkaškog ugla, ove dvije ekipe su doista usporedive. Postoji jedna teorija, s kojom se i slažem, da je Mike D’Antoni pokrenuo ono što mi danas zovemo pace and space košarka, odnosno Run’n’Gun košarka gdje je cilj kroz ubrzanu igru i dosta vanjskog šuta uništiti svog protivnika. To znači da su se baš te 2004-05 sezone podizali temelji za ovu izvanserijsku košarku koju gledamo u režiji Currya i Warriorsa. Trebam još dodati samo jednu razliku i jedan sjajan dodatak ovome što je radio D’Antoni sa Sunsima – lockdown obrana. Dok su Sunsi držali to 17. mjesto po obrambenom rejtingu, Warriorsi drže vrlo dobro peto. Da je imao taj aspekt odlične obrane, možda bi Sunsi te 2005. i slavili veliku NBA titulu. Međutim, morali su se zadovoljiti sa porazom od 4-2 u finalu Zapada od eventualnih NBA prvaka, San Antonio Spursa.

[rambo16]

Tek vidjeh...nakon 100 godina. O svemu i svačemu, Džile legenda

http://www.tvarenasport.com/podcast/pod ... 2-2015.mp3

[filip13]

Tek vidjeh...nakon 100 godina. O svemu i svačemu, Džile legenda

http://www.tvarenasport.com/podcast/pod ... 2-2015.mp3

vec je jednom imao odlicno gostovanje u emisiji u obrucu

[rambo16]

Tek vidjeh...nakon 100 godina. O svemu i svačemu, Džile legenda

http://www.tvarenasport.com/podcast/pod ... 2-2015.mp3

vec je jednom imao odlicno gostovanje u emisiji u obrucu

Bio je par puta. Zayebant veliki

[filip13]

Tek vidjeh...nakon 100 godina. O svemu i svačemu, Džile legenda

http://www.tvarenasport.com/podcast/pod ... 2-2015.mp3

vec je jednom imao odlicno gostovanje u emisiji u obrucu

Bio je par puta. Zayebant veliki[/quote]

[filip13]

je li imao neki igrac sezonu sa procentima šuta 50-40-90 i sa vise od 2 osv. lopte i vise od jedne blokade prosjecno?

[JoseMourinho]

E jbg ako ti to ne znaš ko ce znati

[filip13]

E jbg ako ti to ne znaš ko ce znati

a jbg,mislim da nije imao ali eto ,moguce je da i ja nesto takvo ne znam

[miki_92]

je li imao neki igrac sezonu sa procentima šuta 50-40-90 i sa vise od 2 osv. lopte i vise od jedne blokade prosjecno?

Nije, Curry ima sve osim blokada ove god., a Durant je bio kratak za ukradene 2012-13

[filip13]

je li imao neki igrac sezonu sa procentima šuta 50-40-90 i sa vise od 2 osv. lopte i vise od jedne blokade prosjecno?

Nije, Curry ima sve osim blokada ove god., a Durant je bio kratak za ukradene 2012-13

za sad je leonard takav

[miki_92]

Kawhi nema 90% sa slobodnih, ali je blizu

[filip13]

Kawhi nema 90% sa slobodnih, ali je blizu

u pravu si,cini mi se da je bio do prije par tekmi na 90 %

[Kobe Bryant]

[youtube][/youtube]

[filip13]

http://nbacro.com/charlotte-hornets/okr ... orka-23215

mamo i mi crne liste koje bi kada dođu do očiju NBA javnosti, a posebno igrača, mogle izazvati tektonske poremećaje, socijalne nemire i nakon kojih ništa više neće biti isto. Trojica kolumnista našeg portala svejedno su hrabro stavili svoj život na kocku i sastavili svoje nepopularne liste, savršeno svjesni mogućnosti da ih Markieff Morris potraži s Berettom u ruci, Omer Ašik proda u tursko roblje ili Tayshaun Prince podvrgne torturi gledanja njegovog šuterskog treninga.

Milan Dakić
Za početak, potrebno je odrediti neka pravila po kojima se obavlja ova selekcija. Odlučio sam da postavim tri osnovna uslova tehničke prirode koja se moraju ispuniti da bi se ušlo u konkurenciju za ovo „prestižno“ priznanje – igrač mora biti starter na makar 10 utakmica, mora biti u startnoj petorci na makar 50% utakmica koje je odigrao ove sezone i mora imati makar 15 minuta po meču a sve ovo iz razloga da imamo koliki toliki sample size pri odlučivanju. Takođe, još jedan bitan uslov – računaju se samo partije iz sezone 2015/2016, što znači da prethodni rad, potencijal i ime stečeno dobrim igrama u prošlosti ne igraju nikakvu ulogu. Samo ono što je igrač pokazao u tekućoj sezoni. Pa, da krenemo:

Emmanuel Mudiay (Denver Nuggets) – Mudiay će uskoro biti dobar NBA igrač, ima predispozicije da bude i više od dobrog igrača ali sezonu nije otvorio na najbolji način. Za 29 minuta po utakmici bilježi 10.7 poena, uz 31.1% šuta iz igre, 24.7% za tri poena i malo preko 68% sa linije slobodnih bacanja. Na mahove pokazuje playmakerski talenat, ali na 5.7 asistencija po utakmici ima i 4 izgubljene lopte. Sa Mudiayem u igri Nuggetsi imaju net rating od -8.9 poena a sa njim na klupi su prosječna NBA ekipa sa net ratingom u minusu od samo 0.1 poena. Vjerujem da će mu sloboda koju ima kod Mike Malonea i greške koje trenutno pravi na kraju pomoći da bude ozbiljan igrač ali je sigurno i sam priželjkivao bolji start sezone.

P.J. Hairston (Charlotte Hornets) – U idealnom svijetu, Hairston bi predstavljao dobru napadačku opciju sa klupe i nekoga ko može da okrene utakmicu svojom serijom poena s vremena na vrijeme. Nečemu sličnom se nadala i uprava Hornetsa kada ga je dovela u svoje redove jer je Hairston, i pored ozbiljnih znakova pitanja koji su se postavljali zbog njegove nediscipline na koledžu, imao potencijal da bude solidan rotacioni igrač. Realnost, međutim, govori da je Hairston silom prilika odigrao svih 25 utakmica ove sezone kao starter i u toj ulozi se ne snalazi najbolje. Nastavio je gdje je stao prošle godine – šutira 33% iz igre i 31% za tri poena, u odbrani ne može da ostane uz svog igrača a da ne napravi faul i jedini je igrač Hornetsa, uz Cody Zellera, koji ima negativan net rating ove sezone. Da nemaju tako tanku spoljnu liniju Hornetsi bi ga vjerovatno „zakopali“ na kraj klupe, ovako im ostaje da se nadaju da može postati makar prosječan NBA igrač, što nije nemoguće ali je sve manje vjerovatno.

Alonzo Gee (New Orleans Pelicans) – igrač čiji je negarantovani ugovor prošle sezone trejdovan čak 7 puta, sada je našao stabilnost u Pelicansima ali takođe stavljen u nezahvalnu poziciju kojoj nije dorastao – zbog brojnih problema sa povredama Alvin Gentry mu je startnu poziciju povjerio 22 puta ove sezone iako je odmah bilo jasno da Gee nikako ne može pomoći desetkovanoj ekipi kojoj je očajnički bila potrebna kreacija iz driblinga i pouzdan šuter – Pelicansi imaju skoro 12 poena slabiji ofanzivni rejting sa njim na parketu nego kada je Gee van igre. Osim sposobnosti da pogodi otvorenu trojku iz kornera, nema nijednu napadačku osobinu koja treba da karakteriše NBA startera. Alonzo Gee je veteran koji se bori u defanzivi kada je na parketu i njegov trud je neupitan, međutim, to ne mijenja činjenicu da jednostavno nije startni kalibar u NBA ligi.

Tayshaun Prince (Minnesota) – Prince je u Timberwolvse doveden prevashodno kao locker room uticaj, veteran koji će zajedno sa Kevin Garnettom i Andre Millerom pomoći mladim snagama da steknu prave navike i to je potpuno u redu. Svakoj mladoj ekipi su potrebni takvi igrači. Međutim, Prince ove sezone dobija priliku i da igra – startovao je na 29 utakmica ove sezone uz 19.7 minuta po utakmici, što svojom igrom nije opravdao i trenutno ne postoji nijedna stvar koju Prince radi na NBA nivou. Usporio je u defanzivi, a s obzirom da ne šutira trojke i ne napada ulazom odbrane ga u potpunosti ignorišu, što Minnesoti dodatno ugrožava ionako problematičan spacing. Prince može svojim ponašanjem i iskustvom biti odličan primjer Andrew Wigginsu i Karl-Anthony Townsu ali se čini da je njegovo vrijeme kao igrača u NBA rotaciji prošlo.

Omer Asik (New Orleans Pelicans) – Asik nije ni sjenka igrača od prije par godina kada je svojim skakačkim sposobnosti i karakteristikama rim protectora bio respektabilan NBA igrač – ova sezons mu je najgora u karijeri i Asik je praktično neupotrebljiv. U napadu ne donosi ništa, ne šutira sa poludistance, ne završava napade u reketu a, prema podacima www.nba.com, ima najmanju efikasnost u pick and roll napadima od svih četvorki i petica Pelicansa. Uz to, njegov 7.2 PER[1] je najmanji od svih centara koji ispunjavaju uslove koje sam postavio na početku teksta. Nije ni defanzivac kakav je bio, pa predstavlja jednog od rijetkih primjera igrača koji se ne uklapa sa Anthony Davisom. Asik trenutno nema kvalitet startnpg NBA centra pa se čini da je i malih 15 minuta po utakmici koje dobija od Gentrya previše.

Filip Bekavac
Nije uvijek tako, ali u pravilu, starteri bi trebali biti najbolji igrači u momčadi, imati najveću minutažu i biti stupovi svoje momčadi. Naravno, uvijek postoje iznimke od utakmice do utakmice, kao i stalne prilagodbe igri protivnika ili nenadanim ozljedama. Pa ipak, postoje igrači koji su u prvim petorkama svojih momčadi, a gledajući njihove predstave iz večeri u večer nije sasvim jasno zašto. Prije nego što krenemo, najprije nekoliko objašnjenja kriterija:

Prvo, nema svetih krava. Nije me briga koliko je netko veliko ime, koliko je u prošlosti napravio za svoju momčad ili koliko je popularan. Jedini kriterij je njegova igra sada, u ovom trenutku. Drugo, nema rookieja. Mislim kako nije fer uzimati u obzir igrače koji se još nisu u potpunosti navikli na ligu iz bilo kojeg razloga. Treće, neće se ponavljati igrači iz iste momčadi. Nije fer, a ni nema previše smisla. Konačno, nisam uzeo u obzir nijednog igrača Philadelphije. Ne zato što mislim da ih treba štedjeti, nego u ovom trenutku teško da u momčadi imaju više od dva igrača koji bi mogli igrati bitnije minute za bilo koju drugu momčad, a i bilo bi glupo uvrštavati njihove igrače jer bi, prema statistici i igrama koje pružaju, trebao uzeti barem trojicu.

Na kraju sam uvrstio igrače koji na papiru izgledaju čak vrlo dobro, ali vjerojatno ne bi uspjeli skupiti niti 15-20 pobjeda. Dakle, momčad najgorih startera lige čine:

PG: DERRICK ROSE (Chicago Bulls)

Znam, Rose je bio MVP lige 2011. godine, bio je prvi izbor drafta, prije ozljeda je bio sjajan i nitko ga nije mogao držati jedan na jedan. Danas je to igrač s prosjekom od 13 koševa i 5 dodavanja koji šutira s ukupno 37% uspjeha, a trice gađa 22%, dakle otprilike jednu od pet. Uz to, igra 33 minute u prosjeku i ispucava preko 15 lopti. True Shooting postotak (ukupni šut slobodnih bacanja, dvojki i trica) mu je žalosnih 42% (326. u ligi), a koeficijent učinkovitosti (PER) mu je jadnih 9,6 (274. u ligi, prosjek lige je 15). Jedino što ga drži u petorci je sjećanje na stare dane slave i nada da će možda jednom pružiti igre nalik onima iz 2011. godine.

SG: KOBE BRYANT (Los Angeles Lakers)

Iako Kobe službeno ove sezone igra malo krilo, cijelu karijeru je proveo na beku šuteru, pa sam ga zato i ja stavio ovdje. Ikona Lakersa i sigurni prvi izbor za Kuću slavnih u Springfieldu nije učinio uslugu svojoj karijeri što je odlučio prije dvije godine produžiti ugovor s Lakersima. Prvo je bio loš, pa je teško ozlijedio tetivu, a kad se vratio ove sezone, nije se mogao riješiti starih navika koje je stvorio dok je još mogao tjelesno dominirati. Sad to više ne može, a to je bolno očito svima koji su pokušali pogledati ijednu utakmicu Lakersa ove sezone. Iako Kobea jako cijenim i pišem ovo teškog srca, gledajući samo ovu sezonu ovaj izbor je i više nego zaslužen. Kobe je igrački toliko pao da su predstave poput ove postale više pravilo nego izuzetak. Neću vas daviti statistikom jer se ne želim „popišati“ na velikog igrača i veliku karijeru, ali mislim kako bi svima bilo lakše da se oprostio prije dvije godine, nego što ga moramo gledati nemoćnog i frustriranog. Bez obzira na povremene bljeskove.

SF: TAYSHAUN PRINCE (Minnesota Timberwolves)

Prije desetak godina, Prince je bio cijenjen kao vrhunski obrambeni igrač na krilu, specijalist koji je mogao staviti u džep najveće napadačke zvijezde NBA lige. 2004. godine bio je jedan od najzaslužnijih za iznenađujući naslov prvaka Detroit Pistonsa, kad je svojim dugim rukama i lateralnom brzinom izludio Kobea Bryanta.

Međutim, to je bilo tada. 35 godina života i 13 godina uništavanja tijela u obrani je moralo uzeti danak. Danas je Prince veteran s velikim V, a tako i igra-za mlade i neiskusne Wolvese trebao je donijeti iskustvo i pedigre pobjednika. Umjesto toga donio je… Pa, ništa opipljivo. Prince uzima prosječno 3 šuta po utakmici (isključivo ako je sam kao duh ili lopta slučajno završi kod njega pri isteku napada) i u prosječno dvadesetak minuta bilježi po dva koša i skoka. Svojim učinkom pridonosi momčadi točno 0.1 pobjedu, što je na razini statističke pogreške. Međutim, najgore je od svega što uzima minute super nadarenom projektu Wolvesa Andrewu Wigginsu. Opet, teško da je Prince ovdje išta kriv – pa ne stavlja sam sebe u momčad.

PF: ZACH RANDOLPH (Memphis Grizzlies)

Moram priznati kako mi nije uopće ni ugodno ni drago staviti Z-Boa na ovaj neslavan popis, no imam nekoliko razloga. Naime, enforcer Memphisa i glavni tvorac Grind House mentaliteta svoje momčadi uz Tonyja Allena ove sezone je definitivno počeo osjećati zub vremena. Danas u NBA ligi pušu neki drugi vjetrovi i jednostavno si niti jedna momčad ne može priuštiti dva klasična post igrača bez upotrebljivog šuta izvana. S obzirom da je Marc Gasol mlađi i u ovom trenutku objektivno bolji igrač, te obrambeni igrač godine prije dvije sezone i novi ponosni vlasnik petogodišnjeg maksimalnog ugovora, izbor je logično pao na Randolpha kao višak. Iako statistički nije toliko loš (13 koševa i 8 skokova), to je ipak cijela četiri koša slabije od prosjeka karijere. Randolph je još uvijek česta napadačka opcija kad je na terenu (troši prosječno 11 lopti i 22% napada kad je na parketu), ali s njim i Gasolom na parketu istovremeno reket je jednostavno previše zatvoren i cijela igra se dodatno usporava i trpi. Randolph je zapravo svojevrsna žrtva svojih godina, novih okolnosti u NBA ligi zbog kojih se njegov stil igre smatra zastarjelim, kao i činjenice da na krilnom centru zapravo nema toliko slabih startera u ligi. Možda najveća osuda Randolphove trenutne vrijednosti je činjenica da ga je nedavno u petorci zamijenio Matt Barnes, još jedan veteran koji se objektivno već nekoliko sezona šverca u prvim petorkama prvo Clippersa, a sada Memphisa, zahvaljujući slaboj konkurenciji.

C: OMER ASIK (New Orleans Pelicans)

Omer Asik je stekao lijep ugled kroz svoje igre u Chicagu i Houstonu kao obrambeni specijalist koji je vrlo koristan za svoju momčad, a čak možete računati da će pokupiti pokoji otpadak u napadu. Takva reputacija mu je donijela lijep ugovor u New Orleansu (5 godina i 58 milijuna, od toga garantirano 4 godine/44 milijuna) gdje je trebao služiti kao obrambeno sidro uz franšiznog talenta Anthonyja Davisa. Toj logici ništa ne fali, ali na parketu stvari izgledaju užasno – ne samo da su Pelicansi dosadašnju sezonu odigrali nevjerojatno loše (omjer 9-20), nego s Asikom na parketu izgledaju sporo i loše u oba smjera. Pelicansi su obrambeno lošiji za pet poena, a napadački za nevjerojatnih 20 poena s Asikom u petorci, a statistički najučinkovitija centarska linija je ona sa šuterskim specijalistom Ryanom Andersonom na četvorci i Davisom na petici. Iako je Asik daleko od lošeg ili neupotrebljivog igrača, činjenica je da njegov doprinos u ovom trenutku govori kako usporava napad koji teži biti što brži pod novim trenerom Gentryjem, ne pomaže previše svojom obranom jer je spor, a napadački i tako nikad nije bio previše koristan na NBA razini. Ne želim reći da Pelicansi Asika trebaju napucati iz kluba, ali možda bi stvarno bilo vrijeme da ga stave na klupu.

Toni Lazarušić
Bilo kakvo rangiranje igrača u kolektivnim sportovima uvijek je problematično zbog manjka alata s kojima bi to mogli napraviti. U prosudbu o nekome ili nečemu uvijek unosimo vlastite predrasude, simpatije ili antipatije, dojam. Dakle uglavnom neobjektivne kategorije u koje možemo uključiti i brojke jer i njih možemo čitati kako nam odgovara. Još jedan problem rangiranja individua u timskom sportu je što često zanemarujemo kontekst u kojem se ta individua nalazi, njegovu ulogu u okolini u kojoj djeluje nije lako prosuditi, a na njegove igre zbog okoline utječu brojni faktori koje nije lagano valorizirati. Zato ovakve liste ne treba shvaćati ozbiljno, ali to ne znači da ih ne trebamo raditi. Zabave radi. Partyyyyyy!

Prije odabira petorice stigmatiziranih da napomenem svoja pravila: nitko iz Philadelphije jer nije zabavno, igrač mora biti starter u makar 10 utakmica i prosječno igra više od 15 minuta što je neki minimum za smatrati ga članom rotacije.

Centar: Omer Ašik (New Orleans Pelicans)

Koji se vrag dogodio Omeru Faruku Ašiku iz Burse? Čovjek ima fizikalije za biti vrlo dobar defanzivni centar, uz to je europski školovan centar koji je svoj obrambeni zanat pekao pod Tomom Thibodeauom s kojim je naučio obrambene fore i fazone. Svojevremeno je u Bullsima bio valjda najbolji backup centar, uz Taja Gibsona činio je bedem na kojeg nitko nije htio jurišati. Rocketsi su prepoznali klasu i doveli ga kao slobodnog igrača. U prvoj sezoni Ašik je igrao fantastično, a „uberite“ ekipu kojom je bio okružen: Jeremy Lin i James Harden na bekovima, Chandler Parsons na niskom krilu, a visoko krilo su popunjavali Marcus Morris, Donatas Motiejunas i Patrick Patterson. Ovakvu obrambenu bagru Ašik je doteglio na svojim leđima do ligaški prosječnog defanzivnog rejtinga. Napadački je uvijek bio limitiran i to se nikada neće promijeniti, ali tada je u Raketama imao 10-ak poena u prosjeku i s Hardenom je znao zaigrati odličan high pick and roll. Kada je Dwight Howard stigao u Houston Ašik je razmijenjen u Pelicanse i ekipa iz New Orleansa je naizgled dobila komplementarnog obrambenog igrača uz Anthonyja Davisa i čovjeka koji će Davisa spasiti od raubanja i „tuče“ s centrima pod košem. Osovina nikada nije profunkcionirala, Pelicansi su lani imali tek 22. obranu lige, ove godine su predzadnji. Kako i zašto, pored ovakva dva igrača pod košem, ostaje misterij. Jedan od razloga svakako bi mogao njegov napadački limit. Zato jer je sposoban samo skakati u napadu i trpati zicere Ašika nije lako uklopiti u nekakav napadački sistem (samim tim i trpjeti ga na parketu) jer uglavnom napadaš 4 na 5 što je fantastično došlo do izražaja u playoffu protiv Warriorsa kada je Bogut ignorirao Ašika na dalje od 2 metra od koša a zatvarao neke druge rupe u obrani. U 4 utakmice doigravanja Pelicansi su u napadu bili bolji za 24,5 poena na 100 posjeda kada Ašik ne bi bio u igri.

Ostali kandidati: /

Visoko krilo: Markieff Morris (Phoenix Suns)

Kada trenera, koji je košarkaška legenda ručnikom gađa bahata, preplaćena i razmažena poluzvjezdica, najmanje što zaslužuje u svom životu je moja kritika i uvrštavanje na ovaj popis.

Osim što je dokazano neodgojen i nekulturan lik bez trunke karizme, Morris je očito i emocionalno nestabilan čovjek koji ne može podnijeti što mu brat igra za neku drugu NBA momčad a ne s njim. Ni u upravi Sunsa, koja svake godine ima dramu sa svojim igračima i osobljem (Goran Dragić je tražio trade, Isaiah Thomas je bio nezadovoljan, s Ericom Bledsoeom su se natezali oko ugovora, sada su otpustili dva pomoćna trenera), nisu sveci, posebno ako su obećali Morrisima da ih neće razdvajati ili tradeati, ali Morris se ponio krajnje neprofesionalno. Mogao je kao normalan čovjek doći i zatražiti trade, a do tada svoj posao odrađivati proporcionalno svojoj plaći, uzevši u obzir suigrače i trenera te njihove sudbine. Ali, Morrisu je bilo lakše ponijeti se kao drama-queen.

Što je jedan od razloga da se od solidnog strijelca i all-round četvorke iz prošle sezone pretvorio u neefikasnog scorera koji igra preko volje i daleko više šteti ekipi kad god je na parketu nego što koristi.

Ostali kandidati: Jabari Parker, Noah Vonleh

Nisko krilo: Joe Johnson (Brooklyn Nets)

Iso Joe nije najgore startno krilo u NBA ligi. Gori od njega su dva beživotna tijela: Luc Richard Mbah a Moute (Clippers) i Tayshaun Prince (Timberwolves). Tu je i Alonzo Gee koji valjda ima dobrog agenta pa je još uvijek u SAD-u a ne Libanonu jer sve što taj čovjek zna je odigrati solidnu press obranu na nižem igraču kojeg može gnjaviti svojim solidnim fizikalijama. P.J. Tucker igra bezveznu sezonu u Phoenixu ali barem je dobar primjer zbog zalaganja na parketu. Johnsona sam svejedno odabrao zato jer svi spomenuti igraju neku skromniju rolu i minute pa ne štete toliko ekipi i ne očekuje se previše od njih, za razliku od Big Shot Joea koji u 34. godini igra isto toliko minuta prosječno. Potrošnja lopte mu je već lani pala na razinu običnog role playera, a ove godine se dodatno srozala. Problem je samo što je i efikasnost na niskim granama i dovoljno je reći da iz igre gađa 35%, za tricu 30%. Nema te statističke kategorije, „glupe“ ili napredne koja ne „mrzi“ Johnsona i govori da je spreman za mirovinu ili neku limitiranu rolu s klupe. Uz njega bi na ovoj poziciji mogao stati i Kobe Bryant kao igrač s previše ovlasti-premalo učinka, ali Kobe je nešto i odigrao u zadnje vrijeme.

Ostali kandidati: Mbah a Moute, Tucker, Gee, Prince, Bryant

Bek šuter: Courtney Lee (Memphis Grizzlies)

Huh! Ovdje sam prilikom pisanja uzeo dobru pauzu da promozgam koga proglasiti za najgoreg. Postoji nekoliko dobih kandidata na ovoj poziciji ali ja sam se vodio nekom svojom logikom koja kaže da bek šuter, iliti shooting guard mora uglavnom biti igrač koji je sposoban zabijati poene što je i nekakav uzvišeni cilj košarke kao igre. Zato sam između ostalih kandidata (koje možete pročitati niže) odabrao Leeja, kao igrača kojeg se od svih ostalih koje sam imao na umu najmanje bojim da će mi uništiti večer s 5-6 trica iz 10 pokušaja, ili koji će me baciti u očaj off balance šutevima jer ima svoju večer. Njega se jednostavno ne bojim. Za ostale kandidate ne bih stavio ruku u vatru da me neće srediti nekom serijom poena, a Lee svojim bezLeečnim stilom igre, koji se svodi na jurcanje oko laktova i izlaskom iz bloka da bi se dignuo s poludistance na šut, zabrinjava me malo ili nikako. Lee postiže 9,8 poena ove sezone, uz 44% šuta iz igre što nije impresivno s obzirom na malu potrošnju. Nije tricaš (samo 32%), nije kreator (1,5 asistencija). I kakvo je to ime Courtney?

Ostali kandidati: Ben McLemore, P.J. Hairston, Bojan Bogdanović

Playmaker: Raul Neto (Utah Jazz)

Osim trice koju šutira 40% (a šutira samo dvije po utakmici tako da nisam impresioniran), dajte mi još jednu statističku kategoriju, ili mi navedite jednu košarkašku vještinu u kojoj je Raulzinho Neto na razini NBA startera? Tako sam i mislio.

Malo pretjerujem, može odigrati solidnu obranu na jedinici, neće gubiti lopte i kontrolirat će tempo, ali za ostalo je potpuno beskoristan. Ne znam što su Jazzeri vidjeli u njemu, možda saznamo uskoro.

Ostali kandidati: Jose Calderon, Derrick Rose

[filip13]

[youtube][/youtube]

[filip13]

[youtube][/youtube]

[miki_92]

[youtube][/youtube]

[BernardBarnjak]

[youtube][/youtube]

[NEZALAGANJE]

#Warriors 117, Blazers 98 (4:42, 4th) Draymond Green is checking back in, one assist shy of his league-leading eighth triple-double.
Just sayin. Ne volim likove koji "ganjaju" statistiku. Postujem da svako radi i razmislja drugacije,ali ovo se u SA nikad ne bi desilo.