NBA History

[Greivis]

Charlie ova lista je pravljena cisto po skillu igraca.

[Kobe Bryant]

Charlie ova lista je pravljena cisto po skillu igraca.

ne provaljuj se više fakat , ćuj Elgin Baylor #24

Jel ti znaš kakv je skill imao Baylor , po meni puno veći i od Jordana a da ne govorim od Lebrona

frajer sa visinom 6'5'' ili precedno 195 cm imao je sezonu 35 ppg - 20 sk - 5ass a i dosta slicnih sa malo manje skokova recimo 18 ili 16 .
I on na 24 mjestu mislim to skrnavljenje najvece , pa o jede lebrona za dorucak , nisam ga stavljao nikad u top 10 samo zato sto je imao jednu titulu tj on je nije ni htio jer je je poklonio ipak se povredio prije PO gdje su Lakersi konacno imali titulu , a bio je masu puta u finalima nije se moglo protiv Robinsona i Bostona u to vrijeme , a jos ga i je*e sto je igrao u doba Wilt-a pa je ovaj imao 38 ppg i 27 sk ali meni je ipak puno impresivnije kada je neko visok 195 pa ima tu dominaciju nego neko ko je 216 cm

Ispred Elgin-a eto koji ima pola titule ako ce mo samo po titulama ko nije zaslizio Durant, Barkley, Malone , Stockton, onda masa ovih sa jednom ili 2 titulom : Curry, Dirk,M.Malone, Garnett , DrJ. , 2: Lebron, Robinson, Hakeem...

Znaci ako je po skill-u onda samo mozda Magic i Kareem i mozda mozda Jordan , ali eto stavio bi sve igrace sa 3 i vise titula koji su bili fransizni ispred njega :

Fakat cuj Elgin Baylor ispod Duran-ta i Barkley-a , hahahhahahahha, to samo majmun može staviti

[Kawhi]

Charlie ova lista je pravljena cisto po skillu igraca.

Onda bi Wilt bio prvi, Jordan drugi i Magic treći.

[filip13]

http://nbacro.com/clanci/povijest/all-s ... mbou-23793

Legendarni centar Dikembe Mutombo obratio se u svlačionici Michaelu Jordanu riječima: „Michael, budi iskren, nisi zakucao preko mene do sada.“ Jordan se na to samo nasmijao i rekao „Nisam u zadnjih 6 godina.“

Patrick Ewing se onda umiješao i pitao Mutomboa „Nikada nije zakucao preko tebe?”, a na to je Dikembe odgovorio „Nije. Rekao je imat ću te jednoga dana. Volio bih da imam poster kako zakucavam preko tebe, ali to se još nije dogodilo.“

Kasnije, te sezone u drugoj rundi doigravanja Istočne konferencije sastali su se Chicago Bullsi i Atlanta Hawksi. Bullsi su vodili 3:1 u seriji i igrao se peti meč u Chicagu. Pri rezultatu 8:4, u napadu Bullsa poslije jednog promašaja, lopta se odbija do Jordana, on je odigrao dupli pas s Lucom Longleyjem, prošao po liniji i zakucao preko Mutomboa na oduševljenje svih igrača Bullsa, trenera Phila Jacksona kao i prisutne publike u dvorani. Uslijedilo je mahanje prstom prema Dikembeu (kada je Dikembe udarao banane protivničkim igračima, mahao je prstom prema igraču kojeg je blokirao, uz riječi „Not in my house“) i naravno, neizbježna tehnička za Jordana.

Bullsi su dobili taj meč, a time i cijelu seriju, ali se s te utakmice ipak najviše pamti ovo sjajno zakucavanje.

[BernardBarnjak]

[filip13]

odlicna ekipa,ne samo u zakucavanju

[BernardBarnjak]

[rio_Ferdy88]

[BernardBarnjak]

[filip13]

@bernarde,ko je ovaj ispred wilta i ko je ovaj izmedju jabbara i rambisa?

[filip13]

http://nbacro.com/clanci/povijest/najzn ... dina-23876

Trade deadline ili zadnji rok za zamjene igrača između klubova je neslužbeni početak zadnjeg dijela regularne sezone, on bude otprilike sredinom veljače i nakon tog roka ekipama ostane 28-30 utakmica do kraja. Nakon trade deadline s ekipom kojom imaš ideš do kraja i tu više nema povratka. To je vrijeme kada većina muškaraca razmišlja što i kako sa svojim boljim polovicama na Valentinovo, ali ne i GM-ovi, skauti, novinari, te mnogi igrači koji se danima prije spominju u glasinama. Svake godina mnogi GM-ovi misli da su baš za tog jednog igrača udaljeni koji će im pomoći u lovu na naslov, playoff, a neki kreću u rebuilding pa rasprodaju svoje najbolje igrače. Probat ćemo nabrojati najznačajnije zamjene zadnjih 30-ak godina.

Dominique Wilkins i Danny Manning (1994)
(Dominique Wilkins plus pick prve runde drafta 1994. ili 1995. za Danny Manninga) Po mnogima je ovo najgori trade svih vremena. Te 1994. Michael Jordan se privremeno umirovio i pola Istoka je s pravom smatralo da je to njihova godina kada će dohvatiti veliko finale. Među tim momčadima su bili i Hawksi koji su s omjerom 36-16 držali prvo mjesto na Istoku. Unatoč svemu oni su odlučili zamijeniti legendu kluba Wilkinsa, igrača koji je te sezone odigrao zadnji od 9 uzastopnih All-Star utakmica i tako postali prva ekipa u povijesti koja je vodeća u svojoj konferenciji, a zamijenili su prvog strijelca svoje ekipe koji je iako s 34 godine na leđima imao prosjek od 24.4 poena. Zaista je sramota što mu nisu dali šansu za taj naslov. Zamijenili su ga za Manninga koji je bio 7 godina mlađi, ali kojem je kao i Wilkinsu istjecao ugovor na kraju te sezone i koji naravno nije ostao u Hawksima nego je potpisao za Sunse. Osim što su uništili jedino pravu priliku za naslov legendarnom The Human Highlight Filmu, ostali su bez ičega na kraju sezone zato sto su ih Pacersi izbacili u polufinalu Istoka, a Manning kao što smo već napisali otišao u Sunse.

Gary Payton i Ray Allen (2003)
(Gary Payton i Desmond Mason za Ray Allena, Kevin Olliea, Ronald Murraya i pick prve runde drafta 2003.) Rijetke su direktne zamjena dva buduća Hall of Fame igrača, ali ovo je bila jedna od tih. Paytonu je istjecao ugovor na kraju 2003. i od početka sezone se naslućivalo da bi mogao napustiti Sonicse. Bio je u lošim odnosima s tadašnjim vlasnikom Sonicsa Howard Schultzom inače vlasnikom Starbucksa, tako da su odlučili zamijeniti legendu kluba. Payton je već imao 35 godina i dobili su čak 7 godina mlađeg šutera Bucksa Allena. To je inače bio jedan od rijetkih dobrih poteza Schultza kao vlasnika. S druge strane nam nije jasno što su Bucksi mislili s ovom zamjenom. Imali su Sama Cassella na poziciji playa, a Payton ih je napustio na kraju sezone kao što su svi očekivali i morali su krenuti na rebuilding, a samo dvije sezone prije toga su igrali sedmu utakmicu finala Istoka. Navodno vlasnik Bucksa Herb Kohl nije želio plaćati Allenu velike novce, ali pravu istinu nećemo saznati. Allen je ostao u Sonicsima do 2007. uz samo jedan playoff nastup, ali su ipak pobjednici ove zamjene.

Mark Jackson u Pacerse iz Nuggetsa (1997)
(Mark Jackson i LaSalle Thompson za Vincent Jacksona, Eddie Johnsona, pickovi 2. runde drafta 1997. i 1998.) Pacersi su priznali vlastitu pogrešku kada su napravili trade za povratak Jacksona iako su ga pred sezonu 1996/97 mijenjali u Nuggetse. Momčad Pacersa predvođena Reggie Millerom je nekoliko godina bila blizu vrha lige, ali tu sezonu 96/97 su bili iznenađujuće loši i tek na desetom mjestu Istoka, sto je tadašnjeg GM-a Pacersa Donnie Walsha natjeralo na trade da vrati Jacksona u grad. Te sezone nisu izborili playoff, ali su vratili kemiju i dobili Jalen Rosea koji je u prvom Jackson tradeu došao i kasnije postao jako bitan igrač i 2000. dobio nagradu za igrača koji je najviše napredovao. Pred sezonu 1997/98 na mjesto trenera je stigao Larry Bird i te sezone su ostvarili 58 pobjeda i odvukli Bullse do 7. utakmice finala Istoka. U idućoj štrajkom skraćenoj sezoni su imali omjer 33-17 i opet izgubili u finalu konferencije, ovaj put od Knicksa u šest utakmica. 1999/00 su napokon u petom pokušaju u devedesetima prošli u veliko NBA finale gdje su pružili jako dobar otpor i u šest utakmica izgubili od moćnih Lakersa. Jacksonove brojke u tom nizu nisu bile posebno impresivne, ali ipak je postizao oko 10 koševa i 8 asistencija i teško da bi stigli tako daleko bez iskusnog playmakera

Shaquille O’Neal i Shawn Marion (2008)
(Shaquille O’Neal za Shawn Mariona i Marcus Banksa) Ova zamjena je bila neslužbena smrt filozofije Phoenix Sunsa i trenera Mike D’Antonia koja se zvala Seven Seconds or Less ili manje od sedam sekundi što je označavalo super brzu igru Sunsa sredinom 2000-ih. To je bio za mnoge iznenađujući potez tadašnjeg GM-a Sunsa Steve Kerra, zato što je Marion još bio u naponu snage i igre, a Shaq je već bio u vidnom padu forme, imao je dosta ozljeda, višak kilogram i 36 godina. Shaqove brojke, posebno u sezoni 08/09 su bile dobre, ali bilo je vidljivo da je eksperiment s brzim Sunsima i tada već sporim Shaqom bio neuspješan. 2008. su ispali u prvom krugu, a 2009. nisu niti ušli u playoff i O’Neal je poslan u Cleveland. Sunsi su se iduće sezone 2010. vratili bržoj igri i odmah se plasirali u finale Zapada gdje su ih pobijedili Lakersi.

Carmelo Anthony u Knickse iz Nuggetsa (2011)
(Carmelo Anthony, Chauncey Billups, Shelden Williams, Anthony Carter i Renaldo Blackman za Danilo Gallinarija, Wilson Chandlera, Raymond Feltona, Timofey Mozgova, pick prve runde drafta 2014, pickove druge runde drafta 2012. i 2013. koje su Knicksi imali od Warriorsa i 3 milijuna Dolara u gotovini) Ovaj trade je jednostavno bio glup. Ne znamo kako to drukčije reći. Nuggetsi su dobili vise od maksimuma za igrača kojem istječe ugovor i želi otići. A Knicksi? Dali su pola momčadi, tu pogotovo mislim na krila Gallinarija i Chandlera, solidne zamjene Feltona i Mozgova za igrača koji je superstar, ali koji bi im najvjerojatnije došao na kraju te sezone, a ne bi morali ništa dati. Zamislite samo Mela i Galla na pozicijama 3 i 4 kako bi punili koš protivnika plus Chandler s klupe. Mogli su biti prvi vrhu Istoka godinama. Ovako su uz Mela dobili Billupsa koji je davno bio prošao svoj zenit, a ostale igrače koji su došli u toj nesretnoj zamjeni nećemo niti komentirati. S ovom zamjenom Knicksi su si uništili budućnost zbog brzopletosti uprave koja je još jednom povukla loš potez.

Tim Hardaway u Heat iz Warriorsa (1996)
(Tim Hardaway i Chris Gatling za Kevin Willisa i Bimbo Colesa) Miami je u to vrijeme bio još relativno mlada i neuspješna franšiza. Dolaskom Pata Rileya za kormilo stvari su se počele mijenjati. Prvo je doveden All–Star centar Alonzo Mourning, onda je doveden i Hardaway koji je blistao u brzoj Run TMC košarci Warriorsa, ali za kojeg se mislilo da su najbolji dani iza njega. Smatra ga se izumiteljem crossover driblinga kada je protivnike znao izbacivati iz ravnoteže i koji su nekada padali na parket. Te 1996. su odmah dohvatili playoff ali su ispali od Bullsa. Iduće četiri sezone su imali legendarne dvoboje protiv ljutih neprijatelja Knicksa gdje su sve četiri serije otišle do odlučujuće utakmice. Takve grube utakmice su danas nezamislive, bilo je i pravih tučnjava, ali Knicksi su bili spretniji i 3 puta zaredom od 98-00 izbacivali Heat, uz jedinu pobjedu Heata u polufinalu Istoka 97. Hardaway je odigrao i dva All–Star susreta i pogodio mnogo bitnih šuteva na kraju utakmica. Do velikog finala nisu došli, ali način na koji je igrao Hardaway je bio dovoljan da mu se umirovi dres, a to je priznat ćete najveće priznanje koje možete dobiti od kluba.

Dikembe Mutombo u Sixerse iz Hawksa (2001)
(Dikembe Mutombo i Roshown McLeod za Theo Ratliffa, Toni Kukoča, Nazr Mohammeda i Pepe Sancheza) Početkom 2000-ih Sixersi predvođeni fenomenalnim Allenom Iversonom su postali momčad kojoj je falila druga zvijezda za napad na vrh Istoka. Problem je bio u tome sto Iverson nije bio igrač koji će funkcionirati s drugim igračem kojemu treba lopta u rukama. U ligi nije bilo boljeg suigrača za Iversona u to vrijeme od Mutomba koji je te sezone osvojio nagradu za najboljeg obrambenog igrača četvrti puta i kojemu ne treba lopta da bi bio učinkovit. Treba dodati da tadašnji trener Sixersa Larry Brown obožava igrače kao Dikembe. Dali su dosta dobrih igrača za Mutomba, 7 godina mlađeg centra Ratliffa te Kukoča, ali to im se na kraju isplatilo zato što su dohvatili veliko finale 2001. Iverson se mogao posvetiti zabijanju koševa, te osvajanju MVP nagrade uz prosjek od 33 koša u playoffu gdje je Mutombo imao prosjeke od oko 14 koševa, 14 skokova i 3 blokade.

Jeff Hornacek u Jazz iz Sixersa (1994)
(Jeff Hornacek, Sean Green i pick druge runde drafta 1995. za Jeff Malonea i pick prve runde drafta 1994.) Početkom 90-ih Jazzeri su pod vodstvom Karla Malonea i Johna Stocktona postali respektabilna momčad koja je većinom pobjeđivala u preko 50 utakmica po sezoni, ali falio im je još jedan igrač da rastereti legendarni dvojac, ali ne egocentrična zvijezda koja troši puno lopti. Tih godina ste na Zapadu uz Jazzere imali snažne Rocketse, Spurse, Sonicse i Sunse, uz solidne Lakerse i Blazerse. Za prolazak do finala nije bilo lagane serije. Tog savršenog trećeg igrača su našli u Hornaceku. Horni kako su ga zvali je mogao pogađati trice što je dalo više mjesta Maloneu pod košem što je rezultiralo s većim brojem pobjeda, pogotovo u playoffu. U idućih pet godina su četiri puta igrali finale Zapada i dva puta veliko NBA finale gdje ipak nisu mogli preko Bullsa, a bili su blizu. Pogotovo 1998. Horni se umirovio nakon sezone 2000. s 37 godina. I naravno da mu je dres s brojem 14 umirovljen.

Andrew Bogut i Monta Ellis (2012)
(Andrew Bogut i Stephen Jackson za Monta Ellisa, Ekpe Udoha i Kwame Browna) Na prvi pogled ova zamjena možda i nije tako atraktivna ako gledamo Bogutove brojke u dresu Warriorsa, ali zamjena Ellisa je značila promjena u filozofiji Warriorsa i početak sve češćih pobjeda i naslov prvaka prošle sezone nakon sto su u 18 sezona prije ovog tradea samo jednom vidjeli doigravanje. Da Ellis nije otišao Stephen Curry vjerojatno ne bi postao MVP lige, a Bogut im je dao stabilnost i izvrsne igre kao vođa obrane, iako ga je publika gromoglasno izviždala na prvoj domaćoj utakmici i glasno su uzvikivali želimo Montu. Ellisov odlazak je otvorio prostor za napredak sada već All–Star igraču Klay Thompsonu koji je visok oko 2 metra, a Steph i Monta su dosta niži i ne mogu čuvati visoke bekove što Thompson može. Još jedan plus je što su Jacksona koji je s Bogutom stigao odmah poslali u Spurse za pick drafta koji je postao Festus Ezeli, mladi centar koji brzo napreduje. Mi nismo pronašli niti jednu lošu stvar u ovoj zamjeni koja je bila jedna od bitnijih dodataka u ovom savršenom stroju Warriorsa.

Kevin Johnson u Sune iz Cavsa (1988)
(Kevin Johnson, Tyrone Corbin, Mark West, pick prve runde drafta 1988, pickove druge runde drafta 1988. I 1989. za Larry Nancea, Mike Sandersa i pick prve runde drafta 1988.) Ovo je još jedna klasična zamjena staro za novo gdje je između dva glavna sudionika razmjene 7 godina razlike. Uglavnom je rijetkost da lottery pick drafta kao što je bio Johnson bude zamijenjen u rookie sezoni. Cavsi su imali Mark Pricea na poziciji playa pa je to donekle razumljivo, ali čemu onda izbor Johnsona na draftu, a mogli su uzeti na Horace Granta ili Reggie Millera, ali to su Cavsi pa se ne treba previše čuditi. Ovaj trade nije rezultirao naslov prvaka za Sunse, ali je omogućio Johnsonu da postane po mnogima jedan od najboljih i najatraktivnijih organizatora igre 90-ih. K.J. je imao nekoliko sezona s preko 20 koševa i 10 asistencija u prosjeku. Još jedan plus zamjene je i pick koji su dobili, a pretvorili su ga u izvrsnog šutera Dana Majerlea. Njih dva plus Charles Barkley su došli do finala 1993. kada je Jordan imao seriju života i postizao u prosjeku 41 koš. Završilo je 4-2 za Bullse. Nakon toga su dva puta zaredom gubili od Rocketsa 7. utakmicu polufinala zapada. Za kraj moramo spomenuti legendarno zakucavanje K.J-a preko Hakeema Olajuwona u playoffu 1994.

Clyde Drexler u Rocketse iz Blazersa (1995)
(Clyde Drexler i Tracy Murray za Otis Thorpea, Marcelo Nicola i pick prve runde drafta 1995.) Rocketsi su 1995. branili naslov prvaka, ali rezultati nisu bili impresivni, bili su oko 5-6 mjesta Zapada kada su povukli obarač i napravili trade za tada već veterana Drexlera koji je bio 8 puta All-Star igrač, ali čiji Blazersi više nisu bili tako dobri kao početkom desetljeća kada su dva puta bili u velikom finalu. Clyde i Hakeem su bili suigrači na sveučilištu Houston početkom osamdesetih u tzv. Phi Slama Jama košarkaškom sveučilišnom bratstvu koje je dobilo nadimak po igri iznad obruča i atrakcijama tako da kemiju nije trebalo dugo čekati. Trade je ispao pun pogodak. Rocketsima je trebala još jedna prava zvijezda uz Hakeema da obrane naslov sto su i učinili kao prva momčad u povijesti s pozicije šestog nositelja. Drexler je u tom playoffu, kada su kao slabiji nositelji redom izbacili Jazzere, Sunse i Spurse na Zapadu, te pomeli Magic s 4-0 u velikom finalu igrao kao u najboljim danima na prosjeku od preko 20 koševa, 7 skokova i 5 asistencija. Nakon tog legendarnog playoffa je odigrao još 3 sezone uz dva All-Star nastupa prije nego se umirovio 1998, a 2006. je primljen u Hall of Fame.

Rasheed Wallace u Pistonse iz Hawksa (2004)
(Rasheed Wallace za Bob Suru, Zeljka Rebraču i pick prve runde drafta) Pistonsi su u ljeto 2002. postavili temelje za momčad koja će šest puta zaredom igrati finale Istoka. Potpisali su Chauncey Billupsa, Rip Hamiltona i draftirali Tayshaun Princea uz Bena Wallace, koji je došao ranije u tradeu Granta Hilla u Magic, a zadnji kotačić je doveden kada su napravili zamjenu za talentiranog i problematičnog Wallacea. Ta petorka je ubrzo postala legendarna medu navijačima Pistonsa, ali i mnogih neutralnih ljubitelja košarke. Kasnije te sezone su stigli do velikog finala protiv super ekipe Lakersa za koje su igrali The Big Diesel, Black Mamba, Mailman i the Glove i koji su bili veliki favoriti. Tako nisu mislili Pistonsi koji su momčadskom igrom i velikim zajedništvom s lakih 4-1 porazili Lakerse i još jednom dokazali da pojedinci ne osvajaju naslove. Rasheed se odlično uklopio i nije stvarao nikakve probleme, osim sto je dobivao tehničke pogreške u regularnoj sezoni, ali to mu nisu zamjerali. Kao npr. kada kaže Ball don’t lie ili lopta ne laže za promašeno slobodno bacanje kod sumnjivog faula. Ostao je u Pistonsima do 2008. igrajući veliko finale iduće sezone protiv Spursa i tijesnog poraza u 7 utakmica. Nakon toga su igrali još 3 finala Istoka, ali preko Heata, Cavsa te Celticsa nisu mogli.

Bonus 1. Pau Gasol u Lakerse iz Grizzliesa (2008)

(Pau Gasol i pick druge runde drafta 2010. za Kwame Browna, Javaris Crritentona, Aaron McKiea, prava na Marc Gasola i pickovi prve runde drafta 2008. i 2010.) Ova se zamjena dogodila 20 dana prije trade deadlinea tako da smo ju uvrstili pod bonus, ali zamjena je toliko značajna za povijest lige da smo ju morali uključiti. Ta zamjena je dokazala i promijenili legacy ili ostavštinu Bryanta koji je dokazao da može osvojiti naslov(e) bez Shaqa, a stariji Gasol nije mekani Europljanin. Pomogla je i Grizzliesima tako što im je dala mlađeg Gasola koji je također postao vrhunski igrač, iako ga se u početku smatralo debelim bratom Gasol. Lakersi su u sezoni 07/08 napokon izgledali dobro, prvi puta nakon 2004. su bili prvi vrhu, ali im se ozlijedio mladi centar Andrew Bynum pa su Lakersi doveli Gasola. U prve tri sezone s Kobe-Pau kombinacijom su došli do NBA finala gdje su 2008. izgubili od Celticsa 4-2, 2009. su osvojili naslov protiv Magica 4-1, da bi 2010. pobijedili Celticse 4-3 u jednom od napetijih finala ikada i barem malo ublažili i osvetili sve one poraze u finalima kroz povijest od zelenih iz Bostona.

[MaGiCa]

Jedini susret navećeg frontcourt igrača i najvećeg backcourt igrača svih vremena.

[MaGiCa]

I onda dodju neki ljudi na ovaj forum i kažu da bi u konkurenciji Shaqa&co. ili još gore - društvanceta poput Cousinsa, Howarda i njima sličnih... 1 Wilt Chamberlain bio tek prosečan ili dobar igrač, ali da ne bi dominirao.

[BernardBarnjak]

@filip

Norm Nixon je taj nizi. A taj drugi je legendarni Jamaal Wilkes.

[filip13]

@filip

Norm Nixon je taj nizi. A taj drugi je legendarni Jamaal Wilkes.

[filip13]

http://nbacro.com/clanci/povijest/what- ... erty-23957

Nakon dugog razmišljanja o čemu pisati, sinula mi neki dan jedna po meni izvrsna ideja. Zašto ne bih pisao o igračima koji su bili tako blizu statusa jednih od najboljih, ali ih je nešto na tom putu spriječilo. Neke od igrača kojem budem spominjao u svojim kolumnama možda ćete znati, a neke možda i nećete, jer su zbog nekih razloga morali rano završiti karijeru ili su ih određeni razlozi usporili u njihovoj košarkaškoj karijeri, pa su ostali ne zapamćeni današnjim generacijama obožavatelja NBA lige.

Inače jedan od igrača o kojem ću pisati u sljedećim kolumnama je igrač zbog kojeg sam počeo pratiti NBA ligu sad već davne 2005. godine, a to je Tracy McGrady. Tada sam bio 14-godišnji klinac, koji je non-stop visio na kompjuteru, igrao NBA live iako nisam imao pojma tko su oni. Ali ubrzo sam dobio internet i počeo sam gledati NBA highlightse na YouTubeu, te sam tada vidio nešto, što i dan danas s velikim čuđenjem gledam, a to je McGradyjevih 13 poena u 35 sekundi protiv San Antonio Spursa 2004. godine. Od toga dana počela je velika ljubav prema košarci i NBA ligi.

Da ne dužim previše o svojim početcima, bacam se na ono što ste nadam se ušli pročitati.

Kroz povijest NBA lige prošli su mnogi igrači, neki su ostavili zapažene uloge, neki su krenuli ka tom putu, ali su ih ili ozljede ili neke stvari izvan terena zaustavile. Vjerujem da nas je puno razmišljalo ponekad o tome, što bi bilo, kad bi bilo, što se tiče nekih NBA igrača. Čak mislim da je to česta tema u krugu NBA obožavatelja i da je to vrlo česta tema za raspravu među poznavateljima NBA lige.

Bez nekog posebnog redoslijeda krenimo s prvim igračem o kojem se danas ne priča puno, čak vjerujem da ga vas dosta i ne zna, a mogao je imati jednu veliku karijeru da ga ozljede nisu spriječile u tome.

Brad Daugherty

Bradley Lee Daugherty, poznatiji kao Brad Daugherty rođen je 19. listopada 1965. godine u Sjevernoj Karolini. Pohađao je srednju školu Charles D. Owen, Black Mountain, Sjeverna Karolina, gdje je svoju ekipu do državnog finala 1982. godine.

Daugherty je visok 213 cm i težio je oko 111 kg tijekom igračke karijere, te je igrao poziciju centra. Odličan napadački centar od samih početaka, bio je vrlo raznovrstan u napadačkom dijelu. Bio je odličan faceup i post centar, dobar pick and roll igrač (zajedno u tandemu s Markom Priceom). Iako je bio centar, vrlo dobro je trčao kontre i polukontre, te tako dolazio do lakih poena. Za svoju poziciju Daugherty je bio vrlo dobar s linije slobodnih bacanja, sa 75% učinka tijekom cijele karijere. U početku košarkaške karijere nije bio pretjerano dobar obrambeni igrač, ali se kasnije popravio i u tom segmentu igre. Za centra je bio odličan razigravač, imao je dobar pregled igre iz posta, te je jedan od rijetkih centara koji je karijeru završio s nešto manje od 4 dodavanja po utakmici. Što se tiče skakačkih sposobnosti tu vam nemam što posebno naglašavati, imao je prosjek od 9.5 skokova tijekom svoje karijere

Draft klasa 1986.

Bivši NBA igrač karijeru je počeo u Cleveland Cavaliersima, izabran je kao 1. pick na kontroverznom draftu 1986. godine, te godine koju svi pamtimo kao godinu kada je naš nikad prežaljeni kapetan Dražen Petrović izabran kao 60. pick. Također na tom draftu su birani: Mark Price, Dennis Rodman, Arvydas Sabonis, Jeff Hornacek, Ron Harper, Nate McMillan, Scott Skiles i Kevin Duckworth. (Ron Harper je također biran u Cleveland, te je Mark Price došao preko tradea na dan drafta također u Cleveland).

Još jedan igrač je biran poslije Daughertyja, koji je nažalost preminuo od predoziranja kokainom prije nego što je odigrao utakmicu u NBA ligi, a to je Len Bias, izabran od strane Boston Celticsa kao 2. pick. Da se vratim samo da objasnim dio gdje sam napisao kontroverzan draft. Naime iz te draft klase osim Biasa, nekoliko je NBA igrača poslije nekoliko godina u NBA ligi suspendirano zbog korištenja narkotika. Mnogi nazivaju taj draft prokletim, zbog niza događanja igračima na tom draftu.

Prije NBA karijere, vratimo se na trenutak na Daughertyjevu sveučilišnu karijeru.

Sveučilišna košarka

Daugherty je prije NBA drafta 1986. godine igrao na Sveučilištu Sjeverne Karoline, pod vodstvom legendarnog Deana Smitha, te je jedan od najbolji visokih igrača koji je ikada igrao na tom sveučilištu. Kao i ostali igrači prije i poslije njega koji su radili s trenerom Smithom, Daugherty je imao samo riječi hvale za svog trenera, koji ga je kako kaže naučio prije svega životu i životnim vrijednostima više nego o samoj košarci.

Na sveučilištu je proveo četiri godine, te u te četiri godine u prosjeku ostvarivao: 14.2 poena, 7.4 skokova, 1.6 dodavanje, 1 ukradenu loptu, 1.1 blokadu, te 62 FG% za nešto više od 29 minuta na parketu.

Mnogi su ga nazivali ” mekanim ” za tadašnju košarku, jer na početku sveučilišne karijere nije igrao dobro obranu, te je bio ” mršav ” za svoju poziciju. Zanimljiv podatak je taj da je Daugherty krenuo na fakultet sa svega 16 godina, kada su u sveučilišnoj ligi bili igrači i po 6-7 godina stariji od njega, te vjerujem da su zbog toga bili uvjereni da je slab i ne dorastao igri na sveučilištu.

Daugherty je tijekom svoje sveučilišne karijere dijelio svlačionicu s jednim od najboljih svih vremena Michaelom Jordanom, te s vrlo dobrim NBA igračima: Kennyjem Smithom i Samom Perkinsom.

Zadnja godina mu je statistički ujedno bila i najbolja, u kojoj je imao nešto više od 20 poena i 9 skokova u prosjeku. Izabran je u Kuću Slavnih Sveučilišta Sjeverne Karoline.

NBA karijera

Što se tiče NBA karijere, njegova je bila odlična, ali je trajala “samo” 8 godina. Njegova rookie sezona je bila vrlo dobra, gdje je ostvarivao u prosjeku: 15.7 poena, 8.1 skokova, 3.8 dodavanja, 54 FG%, za nešto manje od 34 minute provedenih na parketu. U svojoj prvoj sezoni osvojio je jednom nagradu za novaka mjeseca, jednom za igrača tjedna, te bio uvršten u All-Rookie First Team.

Zajedno s njim preko drafta u Cleveland su te godine došli već spomenuti Mark Price i Ron Harper, s kojima su imali vrlo mladu i talentiranu ekipu. Harper je završio kao drugi u izboru za rookieja godine. S njihovim dolaskom Cleveland je te sezone ostao ” kratak ” za playoff, te zauzeo 9. mjesto u Istočnoj konferenciji s omjerom 31-51, ali s vrlo mladom i talentiranom ekipom, samo su čekali trenutak kada će bljesnuti.

Već sljedeće sezone, Daugherty je statistički podigao svoj prosjek poena te bilježi 18.7 poena (što je bilo ravno 3 poena više u prosjeku po utakmici u odnosu na rookie sezonu), te s Clevelandom po prvi put u svojoj karijeri izborio playoff, s omjerom 42-40 zauzeli su 6. mjesto u Istočnoj konferenciji, te je Daugherty po prvi put uvršten u All-star utakmicu. Jordanovi Chicago Bullsi su ih izbacili u prvoj rundi rezultatom 3-2. Daugherty je u tih 5 utakmica protiv Chicago Bullsa, ostvarivao u prosjeku 15.8 poena, 9.2 skokova, 3.2 dodavanja, ali to nije bilo dovoljno za prolazak.

U svojoj trećoj sezoni u NBA ligi i u dresu Cleveland Cavaliersa, Daugherty ostvaruje skoro identične brojke od prethodne sezone, po 2. put je izabran za All-stara, ali ove sezone su imali puno bolji omjer 57-25, te su tada ostvarili najbolji omjer od osnutka kluba. Ali nažalost za Daughertyja i njegovu ekipu, opet su naletjeli na Chicago Bullse koji su ih i drugu godinu zaredom izbacili s rezultatom 3-2 u prvoj rundi. Možda će neki i znati, ali te godine je Jordan pogodio svoj slavni The Shot, pa ako neki niste pogledajte kako je Daugherty ispao iz playoffa te sezone.

Naravno teško je bilo Daughertyju i njegovim suigračima nakon toga, kome i ne bi kad te Jordan i njegovi Bullsi dvije godine zaredom izbace iz playoffa, još pogotovo ovaj put na ovakav način i sruše ti san o NBA naslovu.

Kako je Daugherty već bio u ligi četiri sezone, pokazao o kakvom se talentu i igraču radi. Ali nažalost te sezone počinju problemi s leđima te je igrao svega 41 utakmicu regularnog dijela sezone.

Sad već Cleveland Cavaliersi na čelu s Bradom Daughertyjem, Markom Priceom, Larryjem Nanceom postaju vrlo respektabilna momčad u Istočnoj konferenciji, te 3. godinu zaredom ulaze u playoff, ovog puta s omjerom 42-40. Ne, ovog puta Daugherty nije naletio na svog bivšeg suigrača iz sveučilišnih dana, Michaela Jordana, ali ga je ovaj put izbacio Charles Barkley i njegovi Sixersi, rezultatom 3-2 u prvoj rundi. Izgledalo je kao da Daugherty i Cleveland neće nikako moći preskočiti tu zapreku, jer su 3 godine zaredom gubili u prvoj rundi playoffa.

Sezona 1990/1991 mu je bila statistički najbolja u karijeri, iako te godine nije uspio voditi Cleveland Cavalierse do playoffa, jer su Mark Price i John ” Hot Rod ” Williams bili ozlijeđeni veći dio sezone. Iako se nije uspio izboriti sa svojom ekipom za playoff mjesto, uspio je po 3. put biti izabran na All-star utakmicu. Te sezone ostvarivao je u prosjeku 21.6 poena, 10.9 skokova, 3.3 dodavanja, 1 ukradenu loptu, te 52 FG% za nešto manje od 39 minuta po susretu, što ga je svrstavalo u sami vrh NBA lige po prosjeku minuta ( točnije 7. mjesto ).

Daugherty je sad već u svojoj 6. sezoni s Cleveland Cavaliersima, što mu ujedno donosi još jedan All-star nastup, ukupno 4. u karijeri, izabran je u All-NBA 3rd Team, te izjednačuju rekord franšize po broju pobjeda, 57-25, kojeg su postavili prije tri godine. Tijekom regularnog dijela sezone, Daugherty je ponovno odigrao vrhunsku sezonu, te ostvarivao u prosjeku 21.5 poena, 10.4 skokova, 3.6 dodavanja, 1.1 blokadu ( career high ), 57 FG%, za 36 minuta provedenih na parketu. Ali ovoga puta Daugherty nije bio zaustavljen u prvoj rundi playoffa.

Ovaj put su pobijedili u prvoj rundi ekipu New Jersey Netse rezultatom 3-1. Sljedeći na redu su bili Boston Celticsi, koji su ih čekali u drugoj rundi iliti konferencijskom polufinalu, te su i njih također pobijedili, ali ovoga puta je bilo malo napetije za navijače ” kavalira ” jer je ova serija išla u 7. utakmicu.

Zbog boljeg omjera Cleveland je imao prednost domaćeg terena, te su prve dvije utakmice odigrali u svojoj dvorani. Prvu utakmicu su lako dobili rezultatom 101-76, te je Daugherty bio najbolji u redovima Clevelanda s 26 poena i 17 skokova. Ali sljedeća utakmica nije prošla kako su oni zamislili, te su izgubili na svom terenu 104-98, pa je tako Boston izjednačio seriju na 1-1, te imao sljedeće dvije utakmice na svom parketu. Sljedeća utakmica u Boston Gardenu je pripala domaćoj ekipi, utakmica je bila izjednačena, ali je Boston ipak uspio pobijediti rezultatom 110-107. Daugherty je ponovno imao double-double učinak, 22 poena i 11 skokova.

U 4. utakmici u seriji, Daugherty i Cleveland Cavaliersi su uspjeli vratiti Bostonu za poraz kod kuće, te u produžetcima pobijedili rezultatom 114-112 i tako vratili seriju na 2-2. Ovoga puta Daugherty utakmicu završava s 20 poena i 8 skokova. Serija se ponovno vraća u Cleveland, gdje Daugherty i društvo pobjeđuju rezultatom 114-98 i okreću seriju u svoju korist.

Boston ih u sljedećoj utakmici “gazi ” sa 122-91 i izjednačuje seriju na 3-3, te Daugherty ovoga puta jako loš, 12 poena, 4 skoka, 38 FG% za 39 minuta na parketu.

Ali velikani se stvaraju u teškim utakmicama, a nema teže utakmice od 7. utakmice u playoffu. Daugherty utakmicu završava s 28 poena, 9 skokova, 6 dodavanja, 3 blokade i 82 FG%, te odvodi Cleveland do konferencijskog finala, te po drugi put u mladoj povijesti kluba.

Daughertyja je u finalu Istočne konferencije čekao stari prijatelj Jordan, koji ga je po treći put u NBA karijeri zaustavio u playoffu, te ga uskratio za naslov i ove sezone.

Sezona 1992/1993 je što se tiče regularnog dijela sezone bila uspješna za Daughertyja i Cleveland Cavalierse, izborili su playoff kao 3. ekipa Istoka, odmah iza Chicago Bullsa i New York Knicksa. Daugherty regularni dio sezone završava s 20.2 poena, 10.2 skokova, 4.4 dodavanja, 57 FG% i 80 FT%. Ove sezone biva izabran po 5. i posljednji put u All-star utakmicu.

U prvoj rundi playoffa su ih opet čekali New Jersey Netsi, ali ovog puta je bilo malo napetije, te je serija išla u 5. finalnu utakmicu, u kojoj su Cavaliersi bili uspješniji.

U polufinalu Istočne konferencije su ih čekali rivali Chicago Bullsi, koji i ovoga puta nisu imali milosti, te ih u svom pohodu ” metlom ” poslali na prijevremeni godišnji odmor. Ne bi to bilo toliko bolno da ih u zadnjoj utakmici te serije nije Jordan opet pobijedio u zadnjim sekundama utakmice sa šutom za pobjedu.

Daugherty je tako ostao kratak za NBA naslov, jer ga je od 5 pokušaja čak 4 puta zaustavio njegov suigrač sa Sveučilišta Sjeverne Karoline, Michael Jordan.

Kraj NBA karijere

Daughertyjeva zadnja sezona je bila 1993/1994, u kojoj je odigrao 50 utakmica, zbog problema s leđima nije odigrao cijelu regularnu sezonu, te se Cleveland nije uspio plasirati u playoff. U toj sezoni Daugherty je ostvarivao u prosjeku: 17 poena, 10.2 skokova, 3 dodavanja, 49 FG% za nešto manje od 37 minuta po susretu.

1994. godine je zadnji put obukao dres Cleveland Cavaliersa, jer zbog problema s leđima nije mogao više igrati. Tako je nakon 8 sezona u dresu Clevelanda i 548 odigranih utakmica za njih, ostao upamćen kao jedan od najboljih igrača Cleveland Cavaliersa u povijesti. Do 2008. godine držao je rekord po broju postignutih poena za Cleveland, dok ga nije prestigao LeBron James. Te iste godine ga je Zydrunas Ilgauskas prestigao u broju skokova za Cleveland Cavalierse. U znak velike zahvalnosti Cleveland je odlučio umiroviti njegov broj 43, 1997. godine. Jedno veliko What if se može postaviti na karijeru ovog, danas nepoznatog igrača, o kojemu rijetko tko priča i piše.

Život poslije NBA lige

Nakon kratke ali i nazovimo uspješne karijere, Daugherty se okušao u nekoliko poslova, bio je NASCAR analitičar, suvlasnik je jednog NASCAR tima JTG Daugherty Racing, zbog velike ljubavi prema tome, ali se na kraju vratio košarci, te je trenutno sveučilišni i NBA analitičar za ESPN od 2014. godine.

O njemu kao i o puno igrača, danas možemo pričati što bi bilo da nije imao zdravstvenih problema, jer se Daugherty umirovio s 28 godina, kada većina NBA igrača dostiže vrhunac svoje karijere. Nama obožavateljima ovog sporta i lige ostaje samo raspravljati i maštati o stvarima koje su se mogle dogoditi određenom igraču da nije bilo zdravstvenih problema ili krivih odluka van terena.

[filip13]

http://nbacro.com/clanci/ben-wallace-be ... east-23969


Zaboravite na šut, dribling, finte, zaboravite na tapkanje lopte, slobodna bacanja, zaboravite sve što ima veze s košarkom i dodajte ga na listu najboljih centara lige u posljednjih 15 godina. Predstavljam vam priču o jednom od najvećih boraca koji su se našli na NBA parketima, o šampionu, o igraču koji je osvojio mnoštvo nagrada i priznanja. Nije mogao koš da pogodi da mu život zavisi od toga, ali posljednje ime na ovoj planeti na koje biste željeli da naletite u reketu. Beast from the East. Big Ben. Ben Wallace.

Kakve su šanse da uspijete u životu, ako dolazite iz malog mjesta u Alabami, iz obitelji s 12 članova koju uzdržava samohrana majka? U društvu svojih desetero braće i sestara, Ben nije mogao mnogo birati. Kako bi uspjeli da spoje kraj s krajem svatko je morao doprinijeti – Ben je za nekoliko dolara uglavnom uređivao dvorišta po komšiluku. Iako njegova majka nije pretjerano odobravala Benovo bavljenje sportom, njegov ujak ga je u potpunosti podržavao.

Godinu dana prije nego što je upisao srednju školu, Charles Oakley je održao košarkaški kamp, a prijava je koštala 50 dolara. Da bi skupio potreban novac, Ben je šišao ljudima frizure za 3 dolara. Pred kraj samog kampa održan je 1 na 1 turnir između kandidata, koji je Ben lagano osvojio – na opće oduševljenje sada već legendarnog Charlesa. Upravo je Oakley preporučio Bena lokalnom koledžu, što je možda i bila prekretnica u Benovoj budućoj košarkaškoj karijeri. Osim košarke, Ben se bavio i bejzbolom i američkim nogometom, a tijekom svojih srednjoškolskih dana je osvajao znatna priznanja u svakom od navedenih sportova.

„Kao najmlađem bratu, znao sam da mi nitko ne želi dodati loptu kada igramo košarku. Ako želim loptu, moram da je osvojim skokom, krađom ili da je spasim kada odskače van terena“.

Nakon srednje škole, Ben je dobio nekoliko ponuda za stipendiju na univerzitetskim programima američkog nogometa, ali je ipak odabrao košarku. Pohađao je spomenuti lokalni koledž na kojem je doslovno dominirao, u takvoj konkurenciji nije mu nitko mogao parirati. Tijekom prve dvije godine na Cuyahoga Community Colledge, Ben je prosječno postizao 24 poena, 17 skokova i 7 blokada po meču. Man among boys.

Nakon dominantnih partija uslijedio je transfer na Virginia Union (Charles je također pomogao oko ovog transfera), koledž koji je igrao NCAA Division II. Benova ljubav prema treniranju je ubrzo došla do izražaja, kada je osoblje moralo nabaviti još utega – Ben je na bench press stavljao doslovno sve utege koje su imali u teretani. Za vrijeme koje je proveo na Virginia koledžu, Ben je prosječno postizao 13,4 poena uz 10 skokova po meču, a pritom je osvojio i nekoliko individualnih priznanja. Charles je svojevremeno napustio Virginia Union kao 9. pick u NBA, Ben ipak nije imao te sreće. S vrlo malo, gotovo nikakvim košarkaških vještinama, pa čak i očiglednim neslaganjem prijavljene visine od stvarne visine (Ben se vodi kao 207cm, iako je po mnogim drugim mjerenjima, a i prema njegovim osobnim izjavama visok 201cm) Ben završava draft 1996. godine kao neizabrani igrač. Tijekom ljeta je pokušao da se nametne u ljetni kamp Celticsa, pa čak i u Italiju, ali nigdje nije zadovoljio kriterijum. Plan B – vratiti se na koledž i završiti kriminalistiku. Međutim, te jeseni je uslijedio poziv na trening kamp još jednog NBA tima, ovoga puta su zainteresiranost pokazali Bulletsi (današnji Wizardsi). Tu šansu nije smio ispustiti. U roster jedva upada kao dvanaesti igrač i ulazi u tim u kojem ga čeka uloga izmjene (Chris Webber, Juwan Howard, Harvey Grant). Prve sezone je odigrao svega 34 utakmice, s prosjekom od 1,1 poen i 1,7 skokova. Međutim, radne navike i nevjerojatna želja za treningom donijele su mu u narednim godinama za nijansu bolju ulogu. U sljedeće dvije sezone Ben se izborio za korektnu minutažu, pa čak na nekim utakmicama i za mjesto u startnoj petorci. U svojoj trećoj sezoni u karijeri, prosječno je postizao 6 poena uz 8,3 skokova. Dovoljno da skrene pažnju na sebe.

U paketu koji je uključivao nekoliko igrača, Bulletsi šalju Bena u Orlando – u kojem Ben dobiva ulogu startnog centra (koju neće ispustiti do kraja karijere). Nakon sezone Orlando pravi po mnogima jedan od najboljih tradeova u svojoj franšizi, ako ne i u kompletnom NBA-u. Tijekom sezone su uvjerili jednog od najboljih NBA igrača u tom trenutku da po isteku ugovora potpiše za njih, te je Detroit pristao na gotovo besmislen trade prije isteka roka kako bi za svoga najboljeg igrača dobio barem nešto. U svoje redove Orlando je doveo 5x All-Star igrača, Granta Hilla, u zamjenu za Chuckyja Atkinsa i Ben Wallacea koji su zajedno postizali oko 5 poena po meču.

„Igrao je s mnogim vrhunskim igračima: Michael Jordan, Allen Iverson, Grant Hill. Ime Bena pripada toj listi, te iz nekog razloga ljudi ga ne smatraju vrhunskim igračem i to mi nije jasno“ – izjavio je Jerry Stackhouse suigrač Bena iz dana Detroita.

Prva sezona u Detroitu – lider kompletnog NBA u skokovima. Sa svojih 201cm (+ sigurno još 15cm jedne od najluđih frizura u NBA ligi) Ben je hvatao 13,2 skoka po meču. Naredne sezone osvaja nagradu DPOY, osim što je hvatao 13 skokova po meču, Ben je dijelio i 3,5 blokada po meču. Te sezone su Pistonsi nakon 32-50 prošlosezonskog rezultata završili sezonu s 50-32. Tijekom sezone 2002/2003 Ben zauzima dominantnu poziciju među NBA centrima. Pokazao je da se lagano može nositi s imenima koja su se tih godina gurali pod obručima, sezonu završava sa 15,4 skokova po meču. Nakon smrti svoje majke, Ben je do kraja sezone na preostalih 29 utakmica prosječno bilježio 17 skokova. Postao je prvi igrač u povijesti NBA lige koje je izabran za All-Star utakmicu, a da nije bio draftovan. Te sezone se našao i u trci za MVP nagradu, ali tu nagradu je uzeo Tim Duncan. Postao je prvi igrač u povijesti franšize koji je predvodio Pistonse u skokovima, u blokadama i u ukradenim loptama. Što zajedničko imaju Hakeem Olajuwon, Kareem Abdul-Jabbar, Bill Walton i Ben Wallace? Samo su njih četvorica u povijesti NBA lige predvodili iste godine kompletnu ligu u skokovima i blokiranim šutevima. Da li je potrebno spomenuti da je i ove, a i naredne dvije sezone bio najbolji defanzivac lige? Iako su i te sezone stigli do finala Istoka, u redovima Pistonsa je došlo da drastičnih promjena. Trener godine, Rick Carlisle, Jerry Stackhouse, Cliff Robinson, Michael Curry, Jon Barry pa čak i rookie Rodney White su bili otpušteni. U odnosu na prethodnu sezonu u timu su ostala samo četiri igrača. Formiran je novi Detroit s ciljem da napadne šampionsku titulu.

„U NBA ligi 75% igrača nema želju za treningom. Kada se pojavi netko kao Ben, koji trenira i prekovremeno, naravno da će se istaknuti“ – Charles Oakley.

Kormilar lađe – Larry Brown, startna petorka – Ben Wallace, Rasheed Wallace, Tayshaun Prince, Richard Hamilton, Chauncey Billups. Sezona iz snova. U timu u kojem je Darko Miličić s klupe gledao kako Pistonsi bilježe 54-28, Ben je igrao košarku života. Defanzivni koordinatori tima su prilagođavali obranu tako što su dopuštali Benu da napusti svoga igrača kako bi blokirao tuđega ili osigurao defanzivan skok. Toliko su imali povjerenja u njegove defanzivne sposobnosti. Benov dres ulazi u listu top 20 najprodavanijih dresova lige, navijači su ga obožavali. Gotovo double-double prosjek od 9,5 poena i 12,4 skokova uz 3 blokade po meču, bio je pravi predvodnik tima. Pistonsi u finalu razbijaju favorite Lakerse s 4-1 i tako Ben osvaja šampionski prsten.

Želio sam skakati kao Mike, da imam dribling kao Zeke, da šutiram kao Bird. Želje mi se nisu ostvarile, ali mi je Charles rekao što bih mogao raditi umjesto toga.“

Ben će ostati još jednu sezonu u Mo-Town. I te sezone stiže do velikog finala, ali su ovoga puta Spursi bili prejaki. Svoj prvi mandat u Pistonsima Ben završava s četiri uzastopno osvojene DPOY nagrade i svaku sezonu je završio s dvocifrenim brojem skokova i s preko 2 bloka po meču. Kao 31-godišnjak Ben napušta Detroit, naredne tri sezone nosi dres Chicaga i Clevelanda. Cleveland ga šalje u paketu sa Sašom Pavlovićem u Phoenix koji ga momentalno otpušta i tako kao slobodan agent potpisuje za tim u kojem je proživio najljepše košarkaške godine – Detroit Pistons. Tu će se zadržati još tri sezone prije nego što se povuče iz košarke, a i s punih 37 godina Ben je pružao solidne partije, prije svega, defanzivne. Kažu da je van terena bio povučen. Da je volio gledati crtiće, a da mu je hobi bio skupljanje automobila na daljinsko upravljanje. Zavisnik od treniranja. Prema poznatom fitness magazinu, izbacivao je 210kg s bench pressa.

S punih 37 godina u posljednjoj sezoni u Pistonsima, kada ga je novinar pitao da li je istina da će napraviti pauzu od 3 tjedna kako bi se odmorio do napornog tempa, Ben se nasmijao i rekao: „Najviše u životu što sam izdržao bez treniranja je jedan tjedan. Neću opet prolaziti kroz to“.

Provokacije Rona Artesta, opasnog momka? Dvije milisekunde je bilo potrebno Benu da mu pokaže što misli o njegovom prljavom faulu. Na kraju je Artest svoj ego morao zaliječiti napadom na navijače, protiv Bena u klinču nije imao što tražiti jer bi inače dobio po tamburi. Sve u svemu, jedan od najčvršćih, najpožrtvovnijih igrača koji su ikada kročili na NBA parket. Sjajan suigrač (po povratku u Pistonse prepustio je dres s broje 3 Rodneyju, nije želio praviti problem.) S bekovskom visinom i građom security radnika Ben je bio defanzivna sila lige, malo tko se mogao nositi s njim pod obručima. Nije bio draftovan, ali ipak je bio All-Star i NBA šampion. Jedan od mojih omiljenih igrača, Big Ben!

[rio_Ferdy88]

prva tekma u NBA, davne 1946

[filip13]

http://kosmagazin.com/noc-vestica-1950- ... oriju-nba/

Ništa u NBA ligi više nije bilo isto posle te istorijske Noći veštica, 31. oktobra 1950. Dotle je, verovali ili ne, liga bila bela, totalno bela i zabranjena za crnopute igrače, mada je tri godine ranije Džeki Robinson probio rasnu barijeru kao prvi obojeni sportista u profesionalnim ligama,. Radilo se o bejzbolu, o MBL ligi. U Noći veštica u NBA je debitovao Erl Lojd, prvi crnac ikad u najjačoj košarkaškoj ligi sveta.

To vreme u mnogo čemu razlikovalo se od današnjeg. Amerika je bila podeljena, postojale su škole za bele i one za crne, univerziteti takođe, hoteli, restorani, sportski klubovi, čak i bolnice. Belcima ni to nije bilo dovoljno, pa je Kju Kluks Klan surovo kažnjavao crnce koji bi se drznuli protiv rasne segregacije. Erl Lojd je imao sreće da dospe u elitnu belu ligu, ali nije izbegao vređanje i ponižavanje. Na gostovanjima njegovog tima Vašington Kepitols on je najčešće spavao u hotelima “samo za crnce”, kao u Baltimoru, a u Indijanapolisu su ga beli navijači ispljuvali poručujući mu da se vrati nazad u Afriku. Ipak, istorija će zapamtiti Lojdovo ime, oni koji su ga vređali ostali su anonimusi.

Na draftu u leto 1950. odabrana su četiri crnoputa igrača – pored Lojda, to su bili Čak Kuper, Natanijel Klifton i Henk Dezoni. Najbolje rangiran bio je Kuper, istorija ga pamti kao prvog crnca odabranog na draftu (na insistiranje trenera Reda Oerbaha uzeo ga je Boston Seltiks). Nejt Klifton postao je prvi crni igrač koji je potpisao profesionalni ugovor sa jednom NBA ekipom – Njujork Niksima. A Erla Lojda (196, krilo) su Vašington Kepitolsi odabrali tek u devetoj rundi drafta, ali je ostao upamćen jer je prvi debitovao na NBA parketima. Njegov tim je utakmicu protiv Ročester Rojalsa odigrao u gostima, u Edžerton Park Areni, dan pre ostalih mečeva kojima je počela sezona. Lojd je zabeležio 6 poena i imao je deset skokova – najviše na utakmici. Domaći Ročester je pobedio 78-70. Lojd je igrao još na sedam mečeva za Vašington – pre nego što se taj klub rasformirao u januaru 1951. i napustio ligu.

Čak Kuper je već sutradan. 1. novembra 1950. debitovao za Boston Seltikse, a Nejt “Svitvoter” Klifton tri dana kasnije u dresu Njujorka. Četvrti crnac, Henk Dezoni, odigrao je te sezone samo pet utakmica za ekipu Tri Sitis Blekhouks.

Erl Lojd je bio pre svega sjajan odbrambeni igrač. Dok je ono malo igrao u Vašingtonu prozvali su ga Velika Mačka. Kad se Vašington rasformirao on je prešao u armijski tim u Oklahomi, odakle je prebačen u Koreju gde je učestvovao u ratnim operacijama nekoliko meseci. Vratio se u leto 1952. i potpisao za ekipu Sirakjuz Nešenels, u kojoj je ostao narednih šest godina. Najbolja sezona mu je bila 1955, kad je imao prosek 10,2 poena i 7,7 skokova. Njegov Sirakjuz je u velikom finalu pobedio Fort Vejn Pistonse sa 4-3, a Lojd i njegov saigrač Džim Taker su tom prilikom zajedno postali deo istorije: prvi crnoputi igrači koji su osvojili šampionski prsten u NBA ligi.

Od 1958. do 1960. Lojd je igrao za Detroit Pistonse, i potom se penzionisao. Odigrao je ukupno 560 utakmica u NBA ligi, i imao prosek 8,4 poena i 6,4 skokova.

Pet godina posle Lojdovog penzionisanja, generalni menadžer Detroit Pistonsa Don Votrik nameravao je da ga angažuje kao glavnog trenera ekipe. To bi značilo da Lojd ponovo ulazi u istoriju – kao prvi afro-amerikanac koji vodi jedan NBA tim. Nažalost, umesto njega postavljen je Dejv Debušer, a Lojd je ipak “na mala vrata” postao još jednom deo istorije: 1968. postavljen je za pomoćnika trenera u Detroitu – prvi crnac pomoćnik trenera ikad!

Dočekao je da postane i glavni trener u Pistonsima 1971, ali što se istorije tiče, tu su ga kao obojeni treneri pretekli Bil Rasel (Boston), Leni Vilkens (Sijetl) i Al Etls (Golden Stejt). Lojd je sa Detroitom imao slab učinak, pa je smenjen posle godinu i po.

Više se nije vraćao košarci, posvetio se radu sa hendikepiranom decom u školama u Detroitu. Primljen je 2003. u Kuću slavnih u Springfildu, a u novembru 2009. premijerno je prikazan film o njemu “Munfikser, košarkaško putovanje Erla Lojda”. Napisao je i autobiografiju, a početkom 2015. uvršten je, zajedno sa košarkašem Alonzom Mourningom, među osam najpoznatijih sportista u njegovoj rodnoj Virdžiniji.

Bio je oženjen Čarlitom, imaju tri sina i četvoro unučadi. Pre petnaestak godina preselili su se u Tenesi, u gradić Ferfild Glejd. Tu je Erl Lojd u 86. godini umro 26. februara 2015. Na današnji dan pre godinu dana.

[BernardBarnjak]