Uticaj Van Alenovih radijacionih pojasa je takav da astronauti prilikom prolaska kroz pojaseve ne bi mogli da prežive
Van Alenovi pojasevi nastaju usled dejstva Zemljinog magnetnog polja. Oni štite našu planetu od opasne radijacije Sunca tako što je “sakupljaju” i od nje formiraju svojevrsne pojaseve koji opasuju Zemlju. Tokom leta prema Mesecu brodovi “Apolo” su presecali Van Alenove pojaseve. Prosečno vreme prolaska kroz pojaseve iznosilo je oko četiri sata, a nivo radijacije kojoj su astronauti bili izloženi daleko je bio ispod kritič nog nivoa i odgovarao je količini koja se ima tokom medicinskog X-zračenja u ambulanti. Izvan pojaseva, bliže Mesecu, nivo radijacije je daleko manji i postaje problem samo ako astronauti godinama borave u takvom ambijentu.
Svih 12 astronauta je boravilo na Mesecu u vreme mesečevog jutra, kada je Sunce bilo nisko nad horizontom, tako da su uglovi senki i njihove dužine bile različite. To je posebno izraženo na snimcima astronauta „Apola-15“ koji su istraž ivali planinsku oblast gde je stepen refleksija sunčevih zraka bio snažniji, pa su različ iti uglovi senki bili izraženiji. Ovakvi uslovi su slični onim koji se mogu videti na Zemlji na polju prekrivrenom snegom dok je nisko nad horizontu pun Mesec. Konture na površini tada stvaraju senke različitih uglova i dužina.
Evo kako je Edvin Oldrin
“Svetlo na površini daje osećaj topline, mada u skafandrima nismo mogli da osetimo prave temperature na Mesecu. Svetlo je bilo ponekad dosadno jer kad bi sa strane dopiralo do naših šlemova odbijalo se o staklo. Onda kad bi smo ušli u senku videli bi smo odsjaje svojih vlastitih lica ispred šlema i to je zamračivalo sve drugo što je trebalo videti. Jednom kada sam ušao u senku trebalo mi je dvadeset sekundi dok su mi se zenice opet raširile da vidim detalje.”
Kroz kosmos velikom brzinom putuju mikrometeoriti koji mogu probiti kapsulu ili skafander i ubiti astronauta
Ovo nije problem tipičan samo za letove na Mesec. Kao što smo naveli, od 1965. kada je Leonov prvi izašao u otvoreni kosmos, oko 150 ljudi je radilo izvan bezbednih kabina kosmičkih brodova. Pojedini od njih su tamo provodili sate i sate (rekord je gotovo devet časova).
Tačno je da je Vasiona puna sićušnih čestica koje se kreću ogromnim brzinama. Neke od njih dostižu čak brzine od oko 200.000 km/h. Međutim, dimenzije Vasione su takve da je gustina ovakvih čestica veoma mala. Konačno, “Apolo” je zanemarljivo malih dimenzija u odnosu na, recimo, Međunarodnu kosmičku stanicu (ISS) koja već godinama kruži oko Zemlje i izvan koje povremeno u otvoreni kosmos izlaze kosmonauti i astronauti. Niko nikada nije nastradao usled dejstva mikrometeorita, mada su njihovu udari registrovani. U jednom prozoru ruske orbitalne stanice “Mir”, na primer, jedan mikrometeorit je napravio sišućni krater. Ovo je problem kome se nauka decenijama ozbiljno bavi.
Ko je snimio poletanje modula sa astronautima sa Meseca
Edvard Findel (Edward Fendell). On je sedeo u Hjustonu, u Kontroli leta i upravljao daljinskim komandama kamerom koja je bila montirana na mesečevom džipu. Poletanje uzletnog stepena LM-a snimljeno je samo tokom tri poslednje mesečeve misije “Apolo” kada su astronauti “Apola-15,16 i 17” koristili mesečeve džipove da bi istraživali udaljenije oblasti od LM-a. Pre povratka u kabinu LM-a oni su parkirali mesečev džip na bezbedno rastojanje od LM-a. Na džipu je ostavljena kamera kojom je daljinskim komandama upravljao Findel iz Hjustona.
Za poletanje uzletnog stepan LM-a vezana je još jedna “sumnja”. Gde je usijani mlaz čestica iz raketnog motora? Da li je korišćen veliki kran koji je pomoću sajle podizao gornji stepen, dok je “eksplozija” lansiranja simulirana pomoću dva mala barutna punjenja postavljena na donjem stepenu? Ovu “teoriju” smo pronašli u jednom, verovali ili ne, ruskom časopisu („Duel“). Prilikom paljenja motora uzletnog stepena, na snimcima se, na trenutak vidi slabašan mlaz usijanih čestica i mnoštvo delova izolacije donjeg stepana koji se koristi kao platforma za lansiranje gornjeg stepena LM-a. Na Mesecu vlada totalni vakuum, tako da tamo jednostavno nema atoma kiseonika koji su u uslovima čak i jako razređene atmosfere koja vlada u okolini Zemlje, “nosioci” usijanih čestica sagorelog goriva.
Zašto nema zvezda na snimcima sa Meseca
Ovo pitanje, u stvari, treba da glasi – zašto nema zvezda na našem nebu kada je dan, ili zašto nema zvezda na snimcima napravljenih sa, na primer, spejs šatlova tokom njihovog kruženja oko Zemlje iznad njene osvetljene strane?
Kao što smo naveli, astronauti su uvek boravili na Mesecu tokom njegovog dana, gde Sunce nemilosrdno sija. Kako nema astmofere, vode i biljnog omotača, stepen ozračenosti i refleksija je veća nego na Zemlji tako da se najveći broj zvezda jednostavno ne vidi. Sa velikim trudom, astronauti su uspevali tokom svojih šetnji Mesecom da uoče samo najsajnije zvezde koje su bile jedva vidljive. Na apsolutno crnom nebu Meseca jedino je Zemlja, reflektujuć i sunčevu svetlost, jasno vidljiva. Čak su tokom orbitalnih letova kosmonauti i astronauti u prilici da obavljaju zvezdanu orijentaciju kosmič kih brodova samo iznad neosvetljene strane Zemlje, gde se zvezde vide kao na dlanu, jer su na dnevnoj strani samo najsajnije zvezde vidljive.
Jednostavno, stepen osvetljenosti sa Sunca je toliko veliki da i sada, kada je nivo tehnologije daleko savršeniji u odnosu na onu koja je korišćena za vreme programa “Apolo”, ni najosetljivje kamere i foto-aparati korišćeni na spejs šatlu ili ISS-u nisu u stanju da registruju zvezde na svetloj strani orbite oko Zemlje. Međutim, kada kosmički brod dospe iznad druge strane, one koja je u senci, otvara se „bezdan zvezda pun“, kako je to Ljermontov opisao. Hiljade zvezda se pojavi na nebu, a tamo gde je naša planeta zjapi ogromna crna rupa na kojoj se vide grozdovi svetlosti – gradovi u noći.
Da, ljudi su bili na Mesecu. Bio je to, dozvolićete jedan od najvećih uspeha u istoriji civilizacije, uspeh koji nema apsolutno nikakvih mrlja, uspeh koji je obeležio jednu epohu – epohu čovekovih direktnih istraživanja drugih nebeskih tela.
Et, da ne budem uvijek na drugoj strani.

A smooth sea never made a skilled sailor.