Oerde je napisao/la:Mislim da smo pomalo zaboravili na ideju kluba kakav naš jeste. Na razloge i uzroke postojanja istog. U svim pričama o ulagačima, ublehama, prevarama, vraćanju duga, marketingu zaboravili smo na onu iskonsku vrijednost svega ovoga. Zaboravili smo da smo mi to. Da smo mi to što Sarajevo jeste. Naša ljubav prema njemu. Prestali smo uživati u svom klubu, u imanju istog. Posvetili smo se onim važnim, ali manje važnim stvarima u svakom slučaju. Zaboravili smo na klub kao životni ideal. Kao neku stvar neodvojivu od svakog od nas. Zaboravili smo da volimo... Bavimo se uređenjem i strukturama kluba, a zaboravljamo na fundament istog, ja prvi... fali mi moje Sarajevo. Sarajevo kojem je Tan vlasnik upravljačkih prava, Dino Selimović direktor, Kusturica predsjednik, Almir Bekić lijevi bek je sveprisutno, do mjere da ne možeš pobjeći od njega. Hajde da konačno pronađemo ono Sarajevo što je u našim srcima i odemo ga podržati. Da se prisjetimo onog mirisa zraka na čaršiji dok su nas vodili na prve tekme. Sve je to neki krug života i uspjeha. Napredak je poput vatre, kako veli Tesla, prvo bude iskra, zatim vatra, zatim eksplozija vatre... u jednom momentu sve se to ugasi, ali uvijek ostaje iskra, iskra koja ponovo zapali novu vatru. Mi smo ta iskra. I važno je da smo tu. Da svi znaju da smo tu. Tek tako. Zbog kluba kojeg volimo najviše. Nisam od ljudi koji kaže ako nas sutra bude toliko i toliko, i ako ovo i ono. Biće nas koliko nas bude, a ja nekako znam da će biti puno ljubavi. Ljubavi za sve što Sarajevo jeste, za sve što nam Sarajevo predstavlja. Ljubavi za prvaka, jer Sarajevo to jeste, pobjednik se napravi, postane, ali se prvak rodi. Onda kad je ovaj klub osnovan, bilo je već u Sarajevu starijih klubova, ali derbi igraju Sarajevo i Željezničar. Jer su ljudi prepoznali ideju s kojom su se poistovjetili, i koju su podržali, zavoljeli... Ideju koja je stvorila Haseta, Fazlagića, Hadžiju, Horde, koja je odgojila Kelija, i koja je evo preživjela do dana današnjeg, i veće golgote, i veće uspjehe. Zbog toga ću ja sutra biti na Koševu, da vide ko sam. Da znaju da sam tu. Onako, podsjećanja radi. Da ipak znaju da smo tu, da smo mi Sarajevo. Da bez nas nema ničeg. Ni ulagača, ni marketinga, ni Saraj'va. Zato ćemo biti tu, ne zbog uprave – pogubili su konce, Ješić ih čini mi se nikad nije ni imao, niti zbog onih na terenu, već zbog Sarajeva, zbog sebe. Onako, za nauk nekim novim klincima u nekim budućim vremenima. Jer sve će proći, pojedinci, igrači, treneri, uprave, navijači, ali će uvijek biti ljubavi za sve ovo. Koliko god patetično zvučalo osjećam da me moj klub treba, i opet, kako god zvučalo trebam i ja njega, možda i više, onako da me potvrdi. I zato trebamo sutra biti na stadionu, da pokažemo koga ignorišu, zanemaruju i kome majku!? Čije je sve ovo i ko smo? Bez ikakvih epiteta, ukrašavanja, stilskih figura – FK Sarajevo, Sarajevo.
Kad je gotovo, za mene znaj tek tad je počelo!
Svaka cast majstore!
