Priča o ljudima kakvi nikada nećemo postati
Djeca rastu brzo, prebrzo. Još jučer je bila smotuljak koji je mogao spavati samo na mojim prsima, a danas već pravi prve korake. Svijet joj se polako otvara, a ona ga - baš kao i ja nju - obožava. Smije se apsolutno svakome, nespretno šalje poljupce, malim rukicama maše prolaznicima... Uživa u svijetu kojeg još uvijek ne poznaje, ne na način na koji ga poznajemo mi odrasli. Ali postoji i taj užasni trenutak, koji dođe s vremena na vrijeme, trenutak kad pomisliš kako će se iluzija o savršenom svijetu u kojem se svi ljudi vole, u kojem svi mašu i šalju poljupce, uskoro početi razbijati. Trenutak kad shvatiš da ćeš svog dječaka ili djevojčicu nažalost morati naučiti da postoje i oni drugi ljudi.
Zli ljudi.
Ljudi koji su tu oko nas, koji normalno žive i rade. Misle i pišu. Koji se smiju i mašu djeci. Kupe kartu i gledaju nogomet. Ljudi koji se sakrivaju iza nasmijanih lica, pruže ti ruku, a ustvari im je važno kako se zoveš, odakle si, koje si boje i kako zoveš boga kojemu se moliš, ako mu se uopšte moliš. Koji se raduju tuđoj nevolji i u njoj uvijek, kukavički i podlo, pokažu zube.
Ljudi za koje znamo da već dugo bitišu u Bosni i Hercegovini. Evo, recimo, izvjesni gospodin Jozo Pavković. Kaže google da novinarstvo drži u malom prstu, a valjda je otud izvadio naslov u kojem sugeriše da su Hrvati – valjda svi Hrvati? - ove godine nogomet igrali kako bi ugasili crvenu petokraku. I još sugeriše, ne lezi vraže, da su u tom svom naumu uspjeli. Jer jedan od rijetkih istinitih podataka u besmislenom naglabanju, a po kojem je Pavković mudro donio zaključak, jeste da je Zrinjski prvi a Velež zadnji.
Zrinjski jeste prvak Bosne i Hercegovine, Velež jeste ispao iz Premijer lige BiH. Sasvim zasluženo, u oba slučaja.
Međutim, veli Jozo da je Zrinjski, jasno u ime svih Hrvata, osvojio 66, a moguće i 69 bodova u 30 utakmica, da bi ugasio crvenu petokraku. Karačić, Graovac, Stojanović, Todorović, Zakarić, Mešanović, Bilbija i ostali, a sve pod trenerskom palicom Vinka Marinovića trenirali su i radili godinu dana, zabili su pedeset i kusur golova, pobjedili u (do sada) dvadeset utakmica, između ostalih i Borac, i Široki, i Sarajevo, i Drinu, i Travnik, samo kako bi, u ime svih Hrvata, ugasili crvenu petokraku koja je na amblemu gradskog rivala. Odnosno, hoće reći izbacili Velež iz lige.
Misli valjda Jozo - a usudi se to i napisati - da su svi kao i on i da im je važnije da komšiji ili susjedu crkne krava. Da su svi zli.
Isti gospodin koji već u trećoj rečenici - u jednoj od navodno najčitanijih novina u Bosni i Hercegovini, koja to bez pardona objavi - bez imalo ustručavanja Mostar podijeli na "hrvatski, zapadni dio" i "istočni, bošnjački". Jer, to će naša djeca tek naučiti, takav je mentalni sklop zlih i bolesnih ljudi slične ideologije u različitim bojama, u kakve spada i ovaj naš Jozo. Oni u glavama imaju granice. Oni imaju svoj i njihov Mostar. Za njih, Jozu i Jozine, multietičnost je mrtva i žele živjeti u etnički čistom, daleko od drugačijih. Poštovanje, ali na daljinu.
Fraza o mladom i glupom u ovom konkretnom slučaju ne ide, jer već je čovjek u godinama, barem bi se reklo po slikama. Međutim, ide ona o hrabrom i glupom, jer je Pavković dovoljno hrabar da dalje pokušava svojim bolesnim načinom razmišljanja objasniti filozofiju dva mostarska fudbalska/nogometna kluba, svrstavajući ih tako još jednom u etničke torove, jer tako je Jozo - i oni osuđeni na 111 godina zatvora po čijim se razmišljanjima vodi - zamislio i tako mora biti.
Jer nije se naš heroj samoproglasio prvim u Hrvata tek da bi ignorisao fakte i falsificirao historiju Mostara i njegovog fudbala, niti kako bi svojim riječima neupućenima objasnio šta simbolizira Zrinjski i koja je to filozofija zbog koje klub postoji; Jozo je hrabro upozorio navijače Veleža a onako usputno i političare - jasno Bošnjake - da petokrakom, dakle klupskim amblemom, i multietičnošću, "nikada neće zagospodarati Bosnom i Hercegovinom ". Nogometnu, olitiga fudbalsku loptu je izgubio negdje usput, valjda sa Srbima i ostalim narodima koji su živjeli i žive u Mostaru, a igrali su ili navijali ili navijaju i igraju za neki od klubova...
Ljudi poput našeg junaka jesu zli iz prostog razloga jer mrze druge. Ali je uz to Jozo, da ne pakujemo u celofan i ne lijepimo mašnicu, i glup. Ne zato što vjeruje da ovo što je napisao ima smisla - jednostavno mu je ambicija veća od potencijala i to nije nešto što mu se treba zamjeriti. Nije on glup ni zato što misli da jedan klub predstavlja čitav jedan narod; u nedostatku individualne hrabrosti i sposobnosti takvi obično gloginje mlate tuđim. Međutim, gospodin Pavković jeste pokazao manjak inteligencije kada je zaključio da "od subote u Mostaru još jedna (zvijezda) neće sjati". Istina, Pavković možda previše vremena provodi sa stranačkim šefom i lokalnim cenzorom koji je u međuvremenu promjenio partijsku knjižicu, rukopis i nogometni klub, ali ipak bi nakon toliko godina neželjenog suživota sa pravim navijačima Veleža morao znati da njihovu – našu - ljubav i amblem sa crvenog dresa ne mogu isprati takve sitnice kakve su jak subotnji pljusak, otimanje stadiona ili ispadanje iz lige.
Velež je u sezoni 2015/2016 bio najgori klub u Premijer ligi Bosne i Hercegovine, a vrlo lako i najgori u profesionalnom ligaškom sistemu. Velež je u 2016. imao sportski najgoru godinu u svojoj historiji, a organizacijski najgoru od 1993. i izgona iz njegovih prostorija. Velež je u 2016. godini osvojio najmanje bodova u historiji, postigao najmanje golova u historiji i imao najgori igrački kadar u historiji. Velež je sasvim zasluženo ispao iz Premijer lige Bosne i Hercegovine i iz današnje perspektive, tamo će provesti neko vrijeme. Njegovi navijači su ljuti, frustrirani i umorni.
Ali, njegovi navijači su i ponosni. Velež će opet gubiti i pobjeđivati; vjerovatno češće gubiti nego pobjeđivati; ali će Velež biti. Velež će i dalje biti veliki, hrabri, crveni i klub raje. I poslije ove subote doći će neka nova subota, neki novi protivnik, neko novo takmičenje, neka nova liga, ali isti stari Velež. Rođeni, i jučer i danas i sutra.
Djeca rastu brzo, prebrzo. I uskoro će saznati da su oko njih i dobri ali i zli ljudi, oni poput Joze, s manjkom inteligencije i viškom papira. Ljude u koje možemo uprijeti prstom i svojoj djeci reći kakva nikada ne smiju postati. Ne smiju postati ljudi koji mrze, ljudi kojima je tuđa nesreća draža nego vlastito veselje, koji žive u svom malom, crnom, zatvorenom svijetu, u kojemu je eto, najvažnije kako se ko zove.
Nikada nećemo biti takvi.
Piše: Saša Ibrulj
nego pošto vidim da ste non stop na ovoj temi i bez obzira što vam se klub bori za trofej kupio sam vam svima po rekvizit da se lakše ovdje snalazite
