Post
Postao/la nekadafanatik » 15 okt 2017, 09:52
VLADO CAPLJIC, jedan od najboljih Zeljinih halfova.
(Vecernje novosti - izvodi iz intervjua)
__________________
Dete Željezničara (preko 200 utakmica), na Grbavici sedam godina, vreme fudbalske rapsodije?
- Da bilo je to bajkovito vreme, debitovao sam sa 16 godina u remiju sa Hajdukom (2:2) na Grbavici, a tada sam prvi put i upoznao Čiču Miljanića, koji je došao da vidi kako će neki klinac da čuva Ivicu Šurjaka. Odigrao sam dobro, tako je krenulo.
Osim je veoma zaslužan za taj bum, jer je napravio tim koji je igrao i takmičarski, ali i lepršavo i efikasno?
Osim je seo na klupu Želje posle povratka iz Strazbura i u naš fudbal uneo nešto novo. Ovo što se i sada igra. Dakle, insistirao je na tehnici, posedu lopte. Imali smo slobodu u igri kada smo napadali, ali smo imali i ozbiljne zadatke u fazi odbrane.
Zapamtili ste, po zlu, 1985. godinu i eliminaciju od Videotona u Sarajevu pred 25.000 navijača (2:1)?
- Taj duel nisu Mađari dobili već smo ga mi izgubili. U Sekešfehervaru su nas pobedili sa 3:1, na Grbavici smo vodili sa 2:0 i imali mnogo, ali baš mnogo šansi. Videoton nam gol nije ugrozio, Škrba je ostao bez ocene. Sa ove distance, jasno je da nam je nedostajalo međunarodno iskustvo, jer, umesto da mirno privedemo utakmicu kraju mi smo i dalje napadali. Emocije i euforija su nas koštali finala u Kupu UEFA sa Real Madridom, bili smo kažnjeni u 87. minutu.
Kako ste i zašto prešli u Partizan (preko 100 utakmica i više od 20 golova)?
Partizan je bio veliki izazov, pa sam bez razmišljanja prihvatio poziv, a odbio ponude Čelika i Prištine koje su bile mnogo izdašnije. Trener je bio Bjeković, Vukotić je još igrao, a za mene je bio zadužen Gajica Đurović, ljudina.
o Za dve i po godine - dve titule?
- Bile su to dve prelepe godine. U Partizanu sam fudbalski napredovao, ali sam stekao i životno iskustvo. A nije bilo lako nositi crno-beli dres, pritisak je bio veliki, navijači su uvek hteli pobedu, tražili trofeje. Osvojili smo dve šampionske titule na sjajan način jer smo dobili sve velike derbije, sa Zvezdom, Dinamom, Hajdukom.
IMA OLIMPIJSKU BRONZU
Za "A" reprezentaciju odigrali ste samo četiri utakmice? - Mogao sam sigurno i više, ali u ono vreme bio je uspeh da budeš i na širem spisku. Konkurencija je zaista bila žestoka, u moje vreme na mom mestu igrali su Zajec, Nenad Stojković, Peruzović, Hadžibegić... Međutim, možda će nekima to biti čudno, ali moj najveći uspeh je bio to što sam u svim mlađim reprezentativnim kategorijama bio kapiten, pored igrača Zvezde, Partizana, Dinama i Hajduka. Ponosan sam i što sam bio deo tima koji je na OI u Los Anđelesu 1984. osvojio bronzanu medalju i što sam igrao za omladinsku reprezentaciju koja je 1979. godine bila prvak Evrope u Austriji.
Zašto ste se onda preselili u Zagreb?
- Posle Bjekovića, šest meseci je na klupi sedeo Fahrudin Jusufi. Jednostavno, nije me video u timu. Bio sam pod velikim pritiskom. Te godine mi je umro otac, a kada na sahranu nije došao baš niko iz kluba, shvatio sam sa da sam suvišan i da treba da odem. Teška srca sam se odlučio na taj korak, ali je to bilo jedino i najbolje rešenje.
o Tri godine ste nosili dres Dinama (preko 100 utakmica)?
- Te 1988. Ćiro Blažević je tražio da dođem u Maksimir, imao sam i ponudu Vojvodine, ali sam se odlučio za "modre". Prezadovoljan sam bio u Zagrebu dok nisu došla ona luda vremena, kada je počelo da se gleda ko je koje nacionalnosti....
žo Karijeru ste završili u Portugalu - Esposende - posle dve godine, zar nije bilo bolje prilike?
- Osnovni cilj mi je bio da spasim i sebe i porodicu, hteo sam da ih negde sklonim. Nije bilo važno ni gde ni kako. I prihvatio sam prvu ponudu, drugoligaš Esposende me je angažovao na preporuku Zorana Filipovića koji je tada bio trener Salgeiroša.
o Niste se odmah posvetili trenerskom poslu?
- Razmišljao sam o tome, ali mi je važnije bilo da se u ono ludo vreme izborim za opstanak porodice. I zato sam se na poziv Miće Vukomanovića, pokojnog Dragana Arsenovića Masnog i Borisa Beravsa priključio toj ekipi i pet godina radio u marketingu.
o Iako ste bili vrhunski igrač, nosili dres Želje, Partizana i Dinama, vaš trenerski put je bio posut trnjem?
- I moja fudbalska karijera nije bila laka, i tada je bilo dosta trnja, ni do čega u životu nisam lako dolazio. Svojom ogromnom željom, uz trud, zalaganje i odricanje, postigao sam dosta, i zadovoljan sam.
Trenirali ste 12 klubova, a Željezničar u kom ste kao igrač ostavili veliki trag, ekspresno ste napustili?
- Otišao sam u Želju - ponosno. Ali sam posle samo 17 dana otišao, s tugom, razočaran. Za mene je bio izazov da se vratim, posle 30 godina, u klub u kome sam prohodao. Dobili smo prve tri utakmice, ali otpor, pre svega navijača ali i medija, bio je stravičan. Ništa im nije valjalo, ni kako igramo, ni kako radim, sastavljam tim. Ćutao sam, trpeo kritike, a onda je posle poraza u Travniku sve eskaliralo. Izjavio sam tada da ne pobeđuje uvek bolji i doživeo mnogo neprijatnosti. Odelo mi je bilo ispljuvano, psovali su mi familiju, decu...
o I usledio je rastanak?
- Navijači su zajedno sa delovima uprave smenili i tadašnjeg predsednika Gredića i mene. Šta da kažem osim da sam bio duboko pogođen, jer sam dete Grbavice i veći željovac od onih koji su me doveli i smenili.
o Koliko je rat na to uticao i koliko se Sarajevo promenilo?
- Čini mi se da neki ljudi smatraju da Željezničar postoji od devedesete. Promenilo se Sarajevo, struktura stanovništva pogotovo, mnogi su otišli, mnogi su došli.
_________________________
_____________________________________________________________