Admirova Kolumna :)

[haver]

Ej kume vidim pisao si na prvoj stranici o Olimpijadi svaka čast,dobro napisano.
I vidim da znaš dosta podataka pa da te pitam da li možda znaš ime one žene koja je u Sarajevu osvojila zlato( ili neku drugu medalju nisam siguran) u umjetničkom klizanju i to joj je bila prva medalja i onda nakon 10 god u Lilehameru osvaja zlato al' dok je klizala muzika je u pozadini imala efekte pucanja, padanja granata i slično.Na kraju svog nastupa je rekla kao zaustavite rat u Sarajevu ili nešto slično.Mislim da je Rumunka bila u pitanju.
Ako znaš bio bih zahvalan i izvini što te vraćam na prvu stranicu

[legenda reala]

Katarina Witt je osvojila zlato u Sarajevu 84 ali u Lilehameru nije uzela medalju nikako

ja mislim da si ti nešto pobrkao

[Admir_Sa]

Legenda ti je odgovorio, al je istina da je nastup u Lilerhameru 1994 posvetila Sarajevu, i osvojila je 7 mjesto

[Cautinho]

Pročitao sam,odlično zaista,kao prvo veliki respect,vidim da imaš godina i da si svega vidio i doživio,i ne znam ni sam koje bi ja tek pare dao da sam bio živ za ZOI '84.Nevjerojatne si priče ispričao,baš za suze u očima...
Vidim da si još aktivan,i tu si oduvijek,eto ako nađeš vremena,napiši još koju priču,sigurno da ih imaš mnogo u svom repertoaru.
Pozz.

[xaves]

maloprije sam vidio tekst o Samaranchu i o tome kako je bio posvećen fašističkom režimu, baš sam se negativno iznenadio, odmah sam se sjetio ovog teksta, znas li išta više o tome možda

[Admir_Sa]

text posvećen jednom djetinjstvu i jednom velikom sportisti

Sa ove distance se stvarno ne mogu sjetiti ko je bio zaslužan da moja raja odma nakon rata počinje da pravi koševe i igra basketa, usprkos neviđenim pritiscima raznoraznih komšija. Pretpostavka može biti da je to bio Neno Marković ili njegovo veličanstvo Michael Jordan. Ko god da je bio zaslužan, upornost i volju nam niko nije mogao oduzeti. Prvobitni koš sa garaža, pa ona dva na stablima, do onog modernog iza garaža gdje nam niko nije mogao ništa, osim vremena naravno u svakom smislu. I dok je Marković rešetao koš Hrvatske, Jordan vodio bitke sa Maloneom, neki novi klinci iz malog parka su šutirali na koš dan-noć, izgovarajući imena tadašnjih idola. Ljeta 1997 Jordan i Bullsi su ponovo najbolji, svi smo dodatno sretni zbog toga, a u top vijestima iz nba lige saznajemo za prvog pika po imenu Tim Duncan, tiho....Sječam se da sam jedino znao da će igrati zajedno sa admiralom Robinsonom, jer sam njega baš zbog tog čina kojeg su komentatori non stop spominjali i dobro zapamtio.
Klinci iz malog parka su bili sve bolji i bolji, Jordan igra posljednju sezonu, a Tim Duncan prvu. Košarka se u malom parku jedino nije igrala kada snijeg i blato prekriju teren ili kada drug Damir iz revolta nabije loptu i sjebe nam igru. Proslavili smo 1998. Godinu, snijeg je nestao, blato se osušilo, a Damir je već ispleo novu mrežicu. Nba se i dalje gledao, a svima nam je za oko zapeo šut Tim Duncana od tablu, pa smo i taj njegov šut redovno vježbali.
Zbog Jordana opet nismo spavali, opet smo proklinjali Malonea i opet se košarka igrala dan-noć u malom parku. Dok smo čekali početak svjetskog prvenstva u fudbalu, Jordan je na guzicu bacio Rasela, osvojio šesti naslov i otišao u legendu, a mi sijali od sreče. Pored svih tih turbulentnih događaja , tiho i nečujno Tim Dunkan je ruki godine. Ostatak godine smo naravno igrali košarku između dva stabla pored zgrade, gdje je svako od nas bar jednom pokušao da odglumi Jordana protiv Rasela.
Otišao je veliki Majkl, komšije nam uveliko seru zbog igranja, upoznajemo se i sa do tada potpuno novim pojmom, lockout. Dok su čelni ljudi nba lige pokušavali da riješe problem na relaciji gazde-igrači, i mi smo pokušavali da riješimo problem na relaciji djeca-komšije. U zimu 1999. Godine nba liga je nekako startovala, mi smo bili na „godišnjem“, a Tim Duncan je počeo da rešeta od tablu. Pošto se sa komšijama nije moglo, prisiljeni smo bili naš teren pomjeriti iza garaža na totalno neravnu travnatu površinu. Koliko smo bili fanatični, uporni i istrajni, dokazuje i činjenica da je tu u ljeto 1999 osvanuo pravi pravcati koš, na pravoj pravcatoj visini, sa svim odgovarajućim i propisno udaljenim linijama.
Spektakl je mogao da počne, a počeo je istovremeno i sa play offom skračene nba sezone, gdje je u velikom finalu u najpoznatijoj dvorani svijeta Tim Duncan naslijedio velikoj Majkla. Statistički gledano puno više koševa na našem košu padalo je od tablu, što zbog toga što odma nismo bili štela, što zbog tihog Tim Duncana koji od tablu nije fulao pa se i nama tako činilo. Prosjek nam je malo kvario drug Damir koji se table plašio kao vraga, pa je i tako logične situacije rješavao bez koske.
U narednoj godini dana najbolji basket se igrao ispod našeg koša, a u nba ligi Tim je igrao kako najbolje zna, dabl-dabl svaku utakmicu. Kako svaka dječija bajka kratko traje, tako je i ova naša jer se većina raje zbog godina počela baviti ozbiljnijim poslovima, a neki su i otišli daleko. Znali smo se i dalje okupljati ispod koša, odigrati koju čisto da nas želja mine.
2003 godine završavao sam srednju školu, branio maturski rad na temu superporvodnici, a super Tim Duncan mirno i tiho vodi svoju ekipu do druge titule. Klinci koji su do prije par godina dan-noć igrali basket sada su već prošli sve i svašta, a neki su redovno nastavili da prate nba ligu, kao moja malenkost. Slušajući i čitajući redovno vijesti iz nba lige, o Timu Duncanu se samo moglo čuti koliko je iznad 15 dao koševa, jel imao 10 skokova i par blokada. Protokom daljeg vremena neki od nas su studirali, neki promjenili već par poslova, a naš junak Tim Duncan osvaja i treći i četvrti naslov, a vjerovatno nam svima padnu uvijek na pamet i naši prvi šutevi od tablu krajem prošlog stolječa.
Godina je već 2014, našeg koša odavno više nema, a u dalekoj Americi po peti put su Spursi prvi, naravno tiho i neprimjetno tu je još uvijek i Tim Duncan.
Danas je 11. Juli 2016 godina i čitajući vijesti pročitam da se penzionisao Tim Duncan, opet tiho....Par sekundi sam zaustavio dah, sjetio se vremena sa kraja prošlog milenijuma, pogledao kroz prozor prema mjestu gdje je bio naš koš i pomislio šta bi dao samo da jednu loptu pogodim od tablu....

[jestamaji]

admire, lijepo je čitati sve ovo što napišeš, samo tako dalje i nedaj se zbuniti. po koja pravopisna greška ili netačan podatak (npr. snijeg je zatrpao sarajevo tek nakon par dana olimpijade, noć prije otvaranja je pao samo manji snijeg) na koji ti mi ukažemo nisu ništa strašno, ti pišeš ili iz sjećanja ili iz druge ruke, to se može desiti. jako je lijepo kada neko ko iz dna duše voli sport nešto i napiše

[jestamaji]

Kažu mudri ljudi "bolje se roditi bez "one stvari", nego bez srece, ako imaš srece možda ti i naraste". Ovo mi je danas prvo palo na pamet nakon promašenog šuta Mirze Teletovića 2 sekunde do kraja utakmice, šuta koji bi izazvao blagi potres na jugozapadnom Balkanu, vjerovatno slican onome kojeg je izazvao njegov imenjak Delibašić 79-e, predvodeci najslavniju od svih Bosni ikada. Ja licno na prste jedne ruke mogu nabrojati koliko puta sam u delirijumu decekao kraj utakmica naše reprezentacije u bilo kojem kolektivnom sportu, za cirka nekih 18 godina aktivnog pracenja to se može okarakterisati samo rjecju tuga. Od prvog podbacivanja lopte osjecao sam da možemo napraviti cudo, svaki naš koš proslavljao sam cvrsto stisnutom pesnicom, primljene poene trljanjem lica, brade, lomljenjem olovke i slicno. Edin Avdic, kao od Boga poslan da komentarisanjem napravi istoriju, da se ova utakmica prepricava sa koljena na koljeno, da jednostavno svi zajedno udjemo u legendu i sve je išlo kako treba. Pogadjali smo i iz ulaza, i sa slobodnih, sa parkinga i svlacionice, velikog Arvidasa Sabonisa vjerovatno ostavili zaledjenog negdje na tribinama u Jesenicama. Ne mogu ni da zamislim kako je u tim trenucima bilo širom moje zemlje, citajuci internet forume i društvene mreže cupale su se kose, lomili kreveti, razbijale caše, gasili televizori, zvala hitna...

Opet smo moralni pobjednici, vjerovatno da mi je to postala najodvratnija recenica od danas u životu, zašto nas sreca nije pogledala, šta smo se to nekome zamjerili ostat ce vjecna misterija. Zbog cega nakon što se dignemo iz pepela ne možemo dotaknuti Olimp, a Olimp bi danas bio prolazak dalje, konacno bi vidjeli nešto novo na bh sportskom planu, sigurno nešto što bi sutra postavilo nove koševe po naseljima, naseljima gdje bi se sigurno radjali novi Teletovici, Djedovici....Siguran sam da bi koševi nicali kao gljive poslje kiše, kako na mjestima predvidjenim za njih, tako i na raznim stablima, garažama, parkinzima i slicno...

Odavno se ovako odvratno nisam osjecao, konstantno misleci o utakmici i o situaciji da je lopta 2sekunde do kraja prošla kroz mrežicu, o nacinu na koji bi Edin to ispratio...kakva bi to antologija bila

Jedno ostaje sigurno, velika knedla u grlu i pitanje, do kada, do kada više????

tek sam sad ovo pročito

ja sam samo jednom oplako tekmu, nisam plakao ni poslije videotona, samo jednom, ono kad je šolman svojevremeno u "majstorici" zabio bosni u zadnjoj sekundi (izguglaj ako ne znaš o čemu se radi)
jedina razlika između tih vremena i ovih je jedna ali velika, tada je kinđetova bosna došla nazad i osvojila sve, a mi smo u ovim vremenima ostali "moralni pobjednici" ... najsmrdljivija titula kojom se na ovome svjetu kite samo luzeri

[Admir_Sa]

Vezano za OI davno je to pisano, do danas sam mnogo toga vise saznao. Snijeg je tacno poceo padati nakon ceremonije otvaranja I nije prestajao, vidi se na snimcima od 09.08 na borilistima. To za kosarku Sam i zaboravio da sam pisao citao sam to za bosnu i xnam situaciju, poenta da su se nakon toga jos vise digli i radili i sve naplatili titulama u sfrj I evropi. Rad se uvijek isplati, danas to malo ko konta

[jestamaji]

otprilike tako nekako, imam negdje svesku koju sam tada vodio, tu je sve zapisano, ali nemam pojma gdje je ista, ko zna, možda smo je i naložili u ratu


znaš šta je bilo najsenzacionalnije za vrijeme te olimpijade, snijeg je padao ko mahnit, a titova je uvijek bila očišćena ko da je palo tri pahuljice danas kad padne malo snijega trebaju ti ribarske čizme

apropo pisanja, samo tako dalje

[Neutral]

Vezano za OI davno je to pisano, do danas sam mnogo toga vise saznao. Snijeg je tacno poceo padati nakon ceremonije otvaranja I nije prestajao, vidi se na snimcima od 09.08 na borilistima. To za kosarku Sam i zaboravio da sam pisao citao sam to za bosnu i xnam situaciju, poenta da su se nakon toga jos vise digli i radili i sve naplatili titulama u sfrj I evropi. Rad se uvijek isplati, danas to malo ko konta

Svi su gledali začuđeno i zapitali su se gdje je snijeg, da bi počeo padati nakon ceremonije otvaranja