Nije čekao da čuje kraj. Uzeo je plavi šal uredno složen na krevetu, pažljivo, kao u nekom drevnom ritualu i polako ga, skoro zvanično stotinu puta izvježbanih pokretima svezao oko vrata. Skinuo je kutiju sa ormara i iz nje izvukao patike, sive, sa tri plave cize, njih nosi samo na tekmama. a poslije svake ih brižljivo čisti.
Na izlasku primjeti kako mati nešto radi u kuhinji, javi joj se;"
"Mama, idem ja."
"Hajde sine, nemoj belaja. Molim te."
"Necu mama."
Preskako je po tri četiri stepenice, a uzbudjenje ga je obuzimalo dižući u vis svaku dlaku na njegovom tijelu.
Koji sat kasnije, pogled jednog drugog dječaka bio je prikovan na ćošak prostorije, buljio je u cize koje su se tu spajale i nije mu smetala ni šuma bosih nogu koja mu je prolazila kroz kadar. On nije bio bos, već desetak minuta je spreman, kopačke uredno zavezane, dva puta ih je vezao jer mu se učinilo da je desna više stegnuta. Stucne i kostobrani brižljivo namješteni, još jednom ih provjeri za svaki slučaj. Podiže pogled i osmotri prostoriju, pogleda sve svoje saigrace koji su se rutinski pripremali, oblačili, kao da svaki dan igraju ovakve utakmice i ponekad je prostoriju ispunjavao njihov bezbrizni smijeh. Pokuša i on da se nasmije, razvuče usne dok ga je neko onako usput pogledao i zovnuo; "Malac!" Proguta pljuvacku. Zvuk kopački na velikim pločicama činio je nevjerovatnu buku u njegovoj glavi, dodatno ga zbunjivao, otežavajući mu ionako naporno disanje. Uzbedjenje je raslo, kada bi bar mogao malo izaći, da se smiri, da jos jednom razmisli iako je ovu scenu u protekloj, besanoj noći, stotine puta ponovio u mislima. Tek pred zoru je malo zaspao i njegovo ogromno uzbedjenje kao da na trenutak prekinu teški umor, ili mu se samo učinilo. Graška znoja mu klizni niz čelo, pored očiju sirom otvorenih, zjenica raširenih, napumpanih strahom i adrenalinom. Kapiten zagalami; "Hajdemo", uz glasno pljeskanje dlanovima i svi mu se pridružiše, tapsuci jedan drugog i glasno bodreći. "Idemo!"
To je to. Vrijeme je.
Kako to već ide u koloni, jedan iza drugog udjose u uski tunel, ispred njih sudije, pored njih protivnici. Nije smio da ih pogleda, gledao je pravo, kao namrsten i ljut, a bez ijedne dlake na svome djecijem licu.
Osjeti kako ga neka snažna ruka obgrli i čvrsto stisnu uz sebe. Stidljivo i sa strahom podiže samo pogled. Jedan od najstarijih igrača u ekipi, legenda, sa ožiljkom na lijevoj strani lica za koji kažu da ga je zadobio na nekom gostovanju, kada je išao glavom na kopačku da spasi go. Pogleda ga, nasmija se i reče;
"To je to. Ne boj se, mi smo tu, samo igraj i uživaj."
Namignu mu još jednom, i ustinu za obraz i ode naprijed, dok ga je dječak gledao lagano trljajuci obraz za koji se crvenio. Kao da ga je probudio, osjeti kako su iz ušiju nestali oni čepovi i mogao je da čuje, galama je bila vrhunska. Najezio se. Radoznalo pogleda naprijed i ugleda jednog od dječaka koji dohvaca lopte ,dvije godine mladji od njega. 'Malac' ga pogleda i mahnu mu, što mu bi itekako drago, ponosno mu uzvrati pozdrav.
Značajno se ispravi dok krajickom oka ugleda još dva malca koja su se nagurivala da ga vide. I oni mu mahnuse, a on im puna srca uzvrati pozdrav. Željina djeca mu dadoše snagu, u trenu mu mislima proleti koliko je samo puta sa njima sutnuo loptu na treninzima.
Sada on ima šansu, igra za prvi tim, u derbiju. Rijetki su dobili tu šansu, a on je jedan od njih. Ponovo ga obuze tjeskoba i trema, momentalno mu se spusti niz cijelo tijelo i osjeti blagi drhtaj, jezu. Kolona krenu, a on ukopan, pokrenuse ga tek ruke koje ga blago gurnuse prema naprijed i nevoljko zakorači za ostalima.
Jarko svjetlo ga za trenutak zaslijepi pa još vise spusti pogled. Imao je osjećaj da su oči cijelog, do kraja ispunjenog stadiona, na njemu, da ga svi gledaju, komentarisu. Knedla je postala jos veca, teško je progutao. Nekako podiže pogled i osmotri oko sebe.
Dah mu zastade, oči razgoracise, srce zalupa, ludjacki.
Jug. Hiljade plavo bijelih papira jedan do drugoga zajedno su činili mozaik, slagalicu, na kojoj je čitko i vidljivo velikim slovima pisalo; Z E L J O
Ispod, veliki dominatni, dobro poznati trans, Mi smo Zeljini Željo je naš i tek tada on začu pjesmu, pjevanu iz hiljada grla. Duboko uzdahnu dok su mu se oči punile suzama, ponosa. Sakri pogled pogled još jednom i nadlanicom ih obrisa da ko ne vidi kako plače, sramota.
A ne zna dječak da nije sramota, saznati ce tek kasnije.
Igrači pozdraviše prisutne na stadionu i onda se rukovase izmedju sebe pa svako u svoj tabor dok kapiten sa sudijama dogovore strane. Mi smo na jugu, napadamo na sjever, ka hordama i njih je sada jasno vidio. Ima ih, navijaju, glasno. Tek tada po prvi put pogleda i suparničke igrače. Tek tada se sjeti zadataka koji je dobio u svlačionici. Sjeti se sta mora raditi. Kapiten ih pozva i stadoše, svih jedanaest plavih u formirani krug, zagrljeni dok kapiten govori;
"Momci. Sta god da se desi ne zaboravite jedno. Jug će nam oprostiti sve ako ostavimo srce na terenu, ako budemo ginuli za svaku loptu, ako opravdano nade i snove koji su nam dali. Zato nemoj da vas vidim da se vucete po terenu idemo jako, do zadnje minute. Daj ruke ovamo, jedan, dva, tri; Željo."
Dječak krenu na svoju mjesto, jos jednom popravi opremu, na trenutak sklopi oči i zamoli Boga da bude sve kako treba.
Sudija daje znak. Derbi je počeo.
Oni su napali prvi, srećom preko druge strane i lagano se poče vraćati prema svome golu osvrćući se "svome" beku na kojg mora paziti. Ipak neće naprijed. Odjednom lopta koja leti prema njemu i on se namjesti da je ustopa.
Sav vazduh mu iznenada nestade iz pluća a jaki udarac sa ledja ga baci na travu. Koprcao se pokušavajući udahnuti vazduh dok mu je oštra bol parala pluća. Cuje glasove, komesanje i u svom tom metežu dobro poznati glas kapitena, onog sa oziljkom;
"Hoces da ti ***** mater, piqko, još jednom ga takni zabit ću ti krampone u oko. Jesi me čuo piqko, tuces dijete.
Sudija daj mu žuti!"
Bol ga ponovo presiječe, hiljade sitnih zvijezda tulumare u zatvorenim očima. Na koljenima je, vraća dah a neke ga ruke uzese i ispravi se. Jedan čučanj, drugi, treći. Malo mu je bolje iako od mučnine i bola samo što nije povratio.
Pokušavao je da diše, duboko. Pogled mu privuče silueta na ogradi juga, silueta sa plavim šalom i sivim patikama koje su na sebi imale tri plave cize. Pogledi im se sretoše i oni, dva dječaka zarobljena u tom trenutku osjetise jaku, neraskidivu vezu. Kao u nekom filmu ispred očiju mu u sličicama počeše redom prolaziti likovi, bivši igrači, legende; Švabo, Bukal, Škija, Mišo, Hadzija, Oda, zna ih sviju, vidjao ih je na stadionu sto puta. Sjeti se Meše, jednom se slikao sa njim dok su mu stariji i treneri govorili da je "ovaj malac, isti on". Sjeti se jedne tekme sto je sa starim na kaseti gledao, sjeća se onog Mešinog driblinga i pasa bez gledanja. Ronaldinho tada nije ni rodjen bio, 'ta će on. Meša je Tito.
Pogledi dva djecaka su trajala tek jedan trenutak, u koji je stalo puno sjećanja i historije. Trenutak koji inspirise i daje snagu. Trenutak koji jača ponos ka grbu sivenom na plavom dresu. Grbu sivenom na srcu.
Ustade i pridje guzvi, uze loptu odgurnuvsi svog "krvnika" usput. Pogleda ga u oči kao da mu poručuje; sta je misu, sta me gledaš. Sad ću ti kroz noge probaciti, levatu...
Tek sada, derbi može za počne. Ko ce pobijediti, nije ni bitno ali usput da kažem dok dječak izvodi prekid;
Drugi dječak u svima nama pjeva;
Ja volim Želju, za njega sve, o naprijed Željo, do pobjede...
