Dočekasmo i mi "Federerovci" to famozno
punoljetstvo, nakon toliko potrošene energije, pokidanih živaca i doživljenih šokova koje nam je naš mezimac priredio zadnjih godina. Šta ti je život, čovječe...
I sve to se dešava na (najboljem Grand Slam) turniru na kojem niko živ Federera nije vidio na tronu, pogotovo ne u 2017. nakon duge pauze i na papiru užasno teškog žrijeba, koji je direktno prouzrokovan nikad slabijim rankingom. Berdych, Nishikori, Wawrinka i Nadal (a mogao je vrlo lako biti i Murray u QF da se nije dogodilo iznenađenje) su prepreke preko koje je 35-godišnjak morao savladati da bismo ponovo mogli svjedočiti krunisanju teniskog boga

Nismo mu vjerovali (prvi ja) da je stanju prirediti još jednu vrhunsku senzaciju, mnogi su očekivali ispadanje već u trećoj ili četvrtoj rundi, ali Kralj nas je uspješno demantovao. Odigrao je (i dobio) tri sjajna
five settera u svom pohodu na titulu, od kojih je onaj najvažniji bio protiv njegovog najvećeg rivala, antipoda i najveće
mrlje u skoro pa besprijekornoj karijeri, čovjeka koji ga je uvijek izluđivao savršenom defanzivom, spinovima i taktičkom pripremljenošću. Na kraju krajeva, u finalu je igrao protiv čovjeka koji mu je zadao neke od najbolnijih poraza u karijeri (Wimbledon 2008 i AO 2009) i slobodno mogu reći - nabio mu ogromne komplekse i stvorio određenu psihološku barijeru u Rogerovoj glavi. Međutim, Rafael Nadal već odavno nije "onaj stari Rafa", koji je bio strah i trepet za ostatak ATP toura. Španac već pune tri godine ne uspijeva naći djelotvoran lijek protiv biologije (neće ni uspjeti, to je jasno, jer biologiju niko nikada nije prevario), pokušava kompenzirati činjenicu da je pola koraka ili korak sporiji nego ranije, kao i to da njegov FH više nema potrebnu jačinu i dubinu. No i uprkos tome, veliki šampion je još jednom zablistao u Melburnu, prikazao nevjerovatnu igru protiv Raonića i kasnije izvukao (onako kako samo on zna) polufinalni meč protiv odličnog Dimitrova. Podsjetio je Rafa na staze stare slave, a njegova proslava pobjede protiv Grigora kao da je govorila -
to je to, uspio sam, imam trofej u rukama, finale protiv Rogera je još samo jedan dan na poslu...
Zbog svega toga, bilo je od krucijalne važnosti da RF trijumfuje u vjerovatno posljednjem grandioznom Fedal klasiku. Federer je danas bio po svim mjerodavnim parametrima bolji rival i zasluženo je postao Grand Slam šampion 18. put u karijeri, iako je upravo zbog spomenute "psihološke barijere" opasno visio u odlučujućem setu. Današnji susret je dobio prvenstveno njegov BH, kojeg Federer vjerovatno nikad nije udarao bolje u meču protiv Nadala. Zadavao je ogromne glavobolje protivniku fantastičnim BH dijagonalama; to je bio udarac kojim je Roger mijenjao tok poenima, izbacivao Nadala iz komforne zone i napumpavao samom sebi samopouzdanje. Sama činjenica da je BH stabilan u razmjenama, dovoljna je da unese nervozu u Nadalovu igru (koji je jedno vrijeme, umjesto forsiranja Federerovog BH-a, bio prinuđen servirati u tijelo protivnika), a Federera učini sigurnijim i otvori različite mogućnosti u njegovoj igri. Servis je također bio jako dobar, možda ne toliko impresivan koliko bitan u prelomnim trenucima meča, kada je u par navrata spašavao Federera. Švicarca je danas u velikoj mjeri izdalo njegovo najjače oružje, njegov
trademark godinama unazad, a to je svakako FH. Ni sam ne znam koliko je zicera s desne strane ili pak same sredine terena završilo u mreži ili van terena. No srećom, kada je bilo najpotrebnije, Kralj se mogao pouzdati i u navedeni udarac, pa je s nekoliko razornih IO forehanda jasno dao do znanja Rafi ko se za sve pita u današnjem meču.
Koliko toga još može dati čovjek, na čijoj temi upravo pišem, u nastavku karijere, definitivno više nije ni važno. On je svoju misiju ispunio, razuvjerio je nas koji smo sumnjali a dao za pravo onima koji su vjerovali, te pokazao zašto je najveći koji je ikad koračao teniskim terenima u historiji ovog predivnog sporta, zato nam ne preostaje ništa drugo nego da još malo uživamo u bravurama ovog neprevaziđenog umjetnika.