Post
Postao/la Thunderstruck » 05 sep 2010, 22:37
Dajte ljudi pa ne smije zamrijeti ova tema.
Evo malo poezije Marka Vesovica, sigurno naseg najboljeg savremenika.
PRAZNE RUKE
Kad je srpski snajperist ustrijelio
mojoj prijateljici dijete u naramku,
prestala sam u boga vjerovati.
Prekrizila ga za sva vremena, i tacka.
Jer bog sto pusta da djecu, majkama u narucju,
ubijaju onako, ni zbog cega, prosto iz zabave,
takav bog meni ne treba. A drugi – kako god hoce.
Inace, prije ovoga rata, mislila sam:
nebesa bi se na mene srucila
ako bih prestala u boga vjerovati.
A eto, nije se desilo nista. Cak nije ni crijep, ni jedan,
napukao na krovu moje kuce.
Nebesa stoje gdje su i prije bila.
Iako boga nema. Mislim, nema ga za mene.
A drugi – kako god hoce.
Sve se kotrlja po starome. Cak mi se cini
da mi je ovako lakse. Ovako, bez boga. Ne umijem ti to, bojim se, objasniti.
Znas, pjesaci se lakse bez iceg u rukama
nego kad vukljas cekere.
Jeste, dobro sam rekla. Bez boga, nekako se
lakse pjesaci kroz ovaj guravi zivot.
Jedino sto svaki cas osjetim
da su mi ruke prazne.
"It's hard to believe it's not Scholes, it's Carrick you know..."