Jedan je bio Hase. Zato evo jedne obične priče

, jedne sličice iz njegovog života koja će samo biti nova kockica u mozaiku o Hasetu, nezaboravnom, velikom čovjeku koji je volio ljude i bio od njih voljen.
Tog dana se, kao i obično, Hase vratio sa napornog treninga, još blatnjav i nestrpljiv da se ide istuširati. Taman kad se vratio iz kupatila, došao mu je brat. Inače, brat je odnedavna bio oženjen katolkinjom iz stare Pazove, medicinskom sestrom, koja je u novoj sredini za kratko vrijeme već postala poznata po svom vrijednom radu, kako na radnom mjestu, tako i kod kuće. U svom novom domu na Vratniku, gdje su živjeli uglavnom muslimani, ona je upravo dočekala svoj prvi Uskrs, bez ikakvog iskustva kako se ponašati u takvoj prilici u novoj, drukčijoj sredini.
Hase se, po običaju, s bratom prvo pozdravio i upitao kako su njegovi, kako je snaha, na što mu je brat odgovorio:
„Eh, kako je!? Eno je tuguje. Danas joj je Uskrs, a ništa nije onako kako je ona željela da bude.“
„Kako, u čemu je problem?“, nije bilo jasno Hasetu.
„Pa, ona je mislila kako će i ovdje imati brojne goste, kako će ljudi navraćati da joj požele sretan Uskrs, da će doći nešto pojesti, popiti, zasladiti se, porazgovarati. Uveličati joj blagdan. Uzela je još jedan slobodan dan na poslu u bolnici da sve dobro pripremi, napravila svakakvih jela, okitila cijelu kuću i dvorište, poiznosila svoje najljepše ručne radove… Ali niko joj još nije došao, a podne je odavno prošlo. Ljudi su je malo čudno gledali kad ih je pozivala, to im je bilo nešto novo i neuobičajeno.“
„Ma, ne mogu vjerovati! Zar baš niko nije htio navratiti?!“, čudio se Hase.
„Niko, baš niko!“
Hase je ustao, napravio nekoliko koraka po sobi, a onda odlučno rekao svojoj ćerki Melki:
„Melka, zovi odmah mamu, neka ostavi to što šije, neka se ona lijepo obuče, neka i vas djecu lijepo spremi, tebi i seki neka stavi one vaše lijepe mašne, a i ja se idem obući, pa idemo kod amidžinice na Uskrs!“
Ubrzo je sve bilo baš kako je Hase zapovijedio. Njih četvero su razdragano išli ulicom, a ljudi koji su ih sretali, a tamo su svi odreda znali Haseta, pitali su ih kamo su se uputili tako svečano obučeni, jer im nije bilo poznato da u blizini postoji ikakav značajan događaj.
„Idemo kod moje snahe proslaviti Uskrs“, sa neskrivenim ponosom je odgovarao Hase.
Kad su ušli u dvorište, snahinoj radosti nije bilo kraja. Suze su joj potekle od sreće

. Ponudila je goste da odmah uđu u kuću jer je bilo prohladno, mada je proljeće već poprilično preovladalo. Međutim, Hase je želio da ostanu u dvorištu, da ih svi prolaznici i komšije vide. Tako je i bilo – svi koji su prolazili, a Haseta su baš svi znali, pitali su se šta je razlog tom familijarnom okupljanju, na što su oni odgovarali da su došli proslaviti Uskrs. Uskoro su svi saznali kako se kod Hasetove snahe slave i njeni vjerski praznici, i naikada više nije se desilo da su oni bili bez gostiju. Naprotiv

!