Hrvatska kosarkaska reprezentacija

Moderatori/ce: CashMan,KK_Bosna










filip13
Postovi: 30985
Pridružen/a: 09 okt 2012, 18:26
Kontakt:

Post Postao/la filip13 » 27 feb 2019, 10:31

http://hr.****/Kolumne/Boris-Dezu ... rWY302xg7Y

Obješene čeljusti, s neotvorenim pivom u ruci, zurio sam u televizijski ekran. Je li moguće?

Osvrnuo sam se oko sebe, ali srećom nikoga nije bilo u sobi. Kako, otkud?, rojilo mi se po glavi, dok je iz pacifičkih dubina podsvijesti, kao daleko neko smeće naneseno na obalu, navirao duboko potisnuti užas. Prošlo je sigurno petnaest godina.

Toga ljeta prije petnaestak godina moje šaroliko splitsko muško društvo, sastavljeno od novinara, prevoditelja, pomoraca, školskih učitelja i ostalih sredovječnih propalica, došlo je na posve kretensku ideju: da jednom tjedno igramo košarku. Nalazili bismo se na starom, napuštenom betonskom igralištu na Vrzovu Docu podno tvrđave Gripe - na kojemu je slavna prošlost ostavila samo dva derutna, ruzinava koša, a slavna sadašnjost posijala odbačene stare kauče, prazne pivske boce i narkomanske šprice - pa igrali tri-na-tri na jedan koš, takozvani „basket“.

Tako sam, iako odrastao na Gripama, prvi put u životu uzeo u ruke košarkašku loptu. Razumjet ćete stoga zašto me nije krasila bog zna kakva tehnika, ali došao sam na glas kao beskompromisni borac. Jednom sam čak, očiju mi, pogodio odlučujuću tricu. Dan danas na Gripama se priča o toj čuvenoj trici, „čudu na Vrzovu Docu“.

Kad smo se nekoliko mjeseci kasnije prebacili u jednu školsku dvoranu na Brdima, to su već bile ozbiljne utakmice, s razrađenim i uigranim akcijama, pravim pravcatim pick'n'rollovima i ostalim košarkaškim trikovima. Iako zrele dobi i tonaže – ja sam s četrdeset godina i stotinu kilograma bio uvjerljivo najmlađi i najtanji od nas šestorice, pa su me zvali „Kuki“ – naš je veteranski basket uskoro postao tako brz i atraktivan da smo ga odlučili ovjekovječiti i snimiti.

Ćićo, stari kapetan na pauzi između dvije prekooceanske đite, u dvoranu je donio vrhunsku kameru iz Singapura, a mi – znajući da je na nama golema odgovornost pred milijunskim gledateljstvom – dali smo svih svojih stotinu dvadeset posto. Bilo je kao sedma utakmica finala NBA play-offa, letjeli smo dvoranom na Brdima kao nikad prije, izgarali na parketu i bacali se na glavu za loptom, provlačili je kroz noge i dodavali iza leđa, koškali se i unosili jedan drugome u lice, lijepili banane i uvaljivali laktove, kao opsjednuti pogađali nemoguće horoge i trice, i uopće odigrali jednu od najuzbudljivijih utakmica u cjelokupnoj povijesti košarke, upamćenu kasnije kao „Na vrh Brda NBA mrda“.

Da nismo svi već imali obitelji i djecu, bogami bismo sutradan otišli u NBA. Sva sreća - dobacio je netko u svlačionici - da je sve ostalo snimljeno, jer nitko nam ne bi vjerovao.

Jedva smo stoga dočekali kod Vlade pogledati snimku te fantastične utakmice. Još onako mokri i iznureni, namjestili smo se po kaučima i foteljama, uzeli po pivo i umetnuli video-kazetu u player. Stan je uskoro ispunio težak, znojan muk. Obješenih čeljusti, s neotvorenim bocama piva u rukama, u tišini smo odgledali cijelu historijsku „Na vrh Brda NBA mrda“. Pamtim da je Vlado prvi procijedio: „Bogtejeba, šta je ovo bilo?“

A bilo je pola tuceta pretilih sredovječnih muških ruševina u grotesknom valjanju po terenu i očajničkim pokušajima da se svojim tromim truplima odupru gravitaciji, pa tešku crvenu loptu dobace do visine koša. Izgledalo je kao usporena snimka evakuacije u domu za stare i nemoćne: tri četvrtine te, pa recimo utakmice, šestorica su nilskih konja provela držeći se za bolna koljena i ispuštajući dušu na suha usta. Konačno, u jednom sam trenutku užasnut na ekranu ugledao samoga sebe kako potpuno neometan, okružen s pet leševa prosutih parketom u visokom stupnju raspadanja, četiri puta zaredom bezuspješno pokušavam ubaciti loptu u koš. Prije nego sam se i sam mrtav srušio na tlo, u padu zazivajući time-out.

Isključili smo player i bez glasa popili pivo. Odlučili smo da nikome ne govorimo o tome. Okačili smo patike o klin, ostavili se košarke i vratili obiteljima. Dani slave ostali su daleko iza nas, a kazeta sa snimkom povijesne utakmice „Na vrh Brda NBA mrda“ završila je u dubinama Atlantskog oceana, negdje u moru oko Velikih Antila.

Ili nam je barem Ćićo tako rekao.

Shvatit ćete onda moj šok kad sam nekidan sasvim slučajno, bauljajući po daljinskom upravljaču, u nekom dokumentarcu na Drugom programu Hrvatske televizije zabasao na tu našu davno potisnutu, mračnu epizodu, i to upravo na onaj kadar gdje poput starog i traljavo dresiranog tuljana četiri puta uzastopno skačem pod košem bezuspješno pokušavajući ubaciti loptu u obruč.

Kako je uznemirujući snimak s Brda završio na Hrvatskoj televiziji, nemam pojma. Ćićo mi se u rođenu ženu kleo da je kazetu svojom rukom bacio s palube tankera u more kraj Dominikanske Republike, na ruti prema Floridi. Je li ocean izbacio kazetu na obale Antila, gdje ju je pronašao neki karipski domorodac – navodno je njihov urođenički ples za kišu neobično nalik onom mom skakanju pod košem – pa je prodao antropolozima s Sveučilišta Berkeley, a ovi napravili dokumentarac za National Geography?

Svašta mi se, kako vidite, motalo po glavi, sve dok mi Vlado na koncu telefonom nije objasnio da to nije ona naša mitska utakmica na Brdima – i on je, istina, prestravljen pomislio isto - nego prijenos kvalifikacija za Svjetsko košarkaško prvenstvo, odlučujuća utakmica Hrvatske protiv Poljske u Varaždinu!

Obješene čeljusti, s mobitelom u jednoj i neotvorenim pivom u drugoj ruci, gledao sam u televizijski ekran. Je li moguće? Nažalost, jest: bila je to zaista službena hrvatska košarkaška reprezentacija, rutinski išamarana od selekcije Poljske, stabilnog europskog četvrtoligaša kojemu je najveći igrač u povijesti bio onaj centar Jugoplastike, „leteći Poljak“ što je s Kukočem i Rađom uzeo titulu 1988., sve dok se nije otkrilo da uopće nije Poljak, već da mu je Poljak zapravo prezime: Željko Poljak se čovjek zvao.

Toj je, eto, poljskoj katoličkoj družini punih sedam sporih, dugačkih minuta trebalo da ubaci prvi koš - hrvatski su košarkaši do tada već vodili 14-0 - pa ipak je slavna Hrvatska do kraja stigla čak i bez ikakve rezultatske neizvjesnosti ostati bez još jednog Svjetskog prvenstva, izgledajući na parketu baš poput sredovječnog muškog društva na rekreativnom popodnevnom basketu u varaždinskoj školskoj dvorani. Pomislio sam na kraju, baš tim riječima: „Bogtejeba, šta je ovo bilo?“

A bilo je pet ruševina nekad čuvenih hrvatskih košarkaša u grotesknom valjanju po terenu i očajničkim pokušajima da se odupru gravitaciji, pa tešku crvenu loptu dobace do visine koša. Izgledalo je kao usporena snimka one naše slavne „Na vrh Brda NBA mrda“: zlosretnik što je potpuno neometan četiri puta zaredom bezuspješno pokušao ubaciti loptu u koš nisam bio ja, već prekaljeni reprezentativac Miro Bilan, profesionalni košarkaš s trinaest godina iskustva, kojemu je ubacivanje lopte u koš jedino zanimanje, struka i posao za koji je plaćen dvadesetak hiljada eura mjesečno!

Sutradan, jasno, sve su novine javile kako je hrvatska košarka dotakla samo dno, ali to je ionako bila vijest stara četvrt stoljeća, koliko već naša speleošarkaška reprezentacija sustavno istražuje vlastite mračne kraške jame, po prilici svake dvije godine otkrivajući novo i još dublje to svoje, kako se zove, samo dno.

Stručnjaci su nam onda objasnili kako je Hrvatska pala žrtvom nerazumnog FIBA-inog kalendara, koji je iz europskih kvalifikacija praktički diskvalificirao igrače na baušteli u NBA, izbivši nam tako iz rostera najbolje igrače, Bogdanovića, Šarića, Zupca ili Hezonju. Koliko god, međutim, javnost ismijavala traženje alibija za historijski varaždinski „Na dnu brda NBA mrda“, struka je – kao i obično – bila u pravu: to što smo gledali bilo je upravo to, reprezentacija ostale Hrvatske, one dakle što nije mogla ili nije znala otići na američke draftove i njemačke bauštele, u švedske bolnice i irske restorane – one Hrvatske što je ostala ovdje.

Neće vam se svidjeti, ali to je naša reprezentacija, to je današnja Hrvatska, što po prilici svake druge godine dotakne novo i još dublje ono svoje, kako se zove, samo dno. Odlazi svatko tko išta zna i vrijedi, a ostaje ono najgore što Hrvatska ima, najnesposobnije, najneobrazovanije, najnepismenije, najsporije i najtuplje. Ostat će na koncu ruševine u grotesknom valjanju po terenu i očajničkim pokušajima da se svojim tromim truplima odupru propasti, pa tešku crvenu glavu dobace do visine šanka. Da, baš kao evakuacija u domu za stare i nemoćne.

Slavna prošlost ostavit će ovdje samo dva derutna, ruzinava koša, a slavna sadašnjost par odbačenih starih kauča, prazne pivske boce i narkomanske šprice.

Nakon utakmice u Varaždinu isključili smo tako televizore, bez glasa popili pivo i odlučili da nikome ne govorimo o tome. A kazeta sa snimkom povijesne utakmice Hrvatske i Poljske završit će u dubinama Atlantika, negdje u Karipskom moru kraj Dominikanske Republike.

Sve dok zavaljeni na onom starom odbačenom kauču dovučenom s igrališta podno tvrđave ne ugledamo na televizoru karipske domoroce s Velikih Antila u neobičnom, naizgled trapavom obrednom plesu s crvenom loptom – neobično nalik onom Bilanovom skakanju pod košem – a antropolozi s Berkeleya objasne kako to seoski muškarci svojim ritualom zazivaju svjetsko prvenstvo u košarci.

Izgleda blesavo, ali ima smisla: oni su se, naime, zaista plasirali na Svjetsko prvenstvo u Kini.



Avatar
MElloo
Postovi: 11202
Pridružen/a: 29 nov 2009, 17:23
Kontakt:

Post Postao/la MElloo » 16 apr 2019, 17:41

S konja na magarca


Avatar
Derdiyok
Postovi: 16878
Pridružen/a: 10 maj 2015, 04:48
Lokacija: Σαράγεβο
Kontakt:

Post Postao/la Derdiyok » 02 maj 2019, 16:28

Jel ovo pdf gdje felipe prvenstveno sam sa sobom diskutuje :mrgreen:

:thumbup:
Du bist eine Bitch, Baby, nix mit Bella.

filip13
Postovi: 30985
Pridružen/a: 09 okt 2012, 18:26
Kontakt:

Post Postao/la filip13 » 02 maj 2019, 21:00

jbg kad niko drugi nece


Odgovori

Natrag na “Ostalo”

Online

Trenutno korisnika/ca: Nema prijavljenih korisnika/ca. i 1 gost.