Na velikom nivou nije bitno samo izadji na teren i gledati da se ne izgubi... Ako se potrudis i imas veliku zelju za pobjedom, sve je moguce...
VELIČANSTVENI Dinamo razbio je Atalantu 4:0. U bajkovitoj večeri na otvaranju Lige prvaka na Maksimiru vidjeli smo desetak akcija za pamćenje i mnogo junaka, ali jedan se protagonist se istaknuo. Da nije bilo Nenada Bjelice i da Dinamov trener nije bio hrabar, ništa od ovog čemu svjedočimo u Dinamu ne bi bilo moguće.
Svi slijede Bjelicu
Kada su izašle službene postave, vjerojatno smo svi dvaput pogledali kako bi bili sigurni da nije riječ o pogrešci. Bjelica je postavio sastav kakav nikad nije, s tri stopera i dva beka, a to je moglo značiti dvije opcije. Prva je bila da Dilaver debitira u sredini kao korektor veznog reda s obzirom na dobro poznatu Atalantinu moć u napadu, a druga i logičnija da Dinamo zaigra s trojicom igrača u zadnjoj liniji. Na tako radikalnu promjenu sustava u najvažnijoj utakmici sezone može se odlučiti samo totalni luđak koji riskira da u slučaju poraza, bude ismijan u medijima i među navijačima koji bi sigurno dobar dio neuspjeha pripisali njegovom eksperimentiranju.
Bjelica se, prema vlastitim riječima, za tu formaciju odlučio kako bi "zrcalio" postavu Atalante i dobio razmještaj igrača koji bi mu omogućio lakšu obranu i pritisak čovjek na čovjeka. No sama logičnost takve odluke nije ni izbliza dovoljan element da ona uspije. Ono što je još važnije za samu izvedbu je sposobnost trenera da ekipu uvjeri kako je to pravi i ispravan put, da ih psihički i taktički pripremi za zadaće koje dosad nisu obnašali u modrom dresu. Naime, da bi tako radikalna akcija uspjela, vojska koja je izvodi ne smije imati ni zrno sumnje. I baš u tome leži Bjeličina najveća pobjeda. Svaki Dinamov igrač besprijekorno je slijedio plan igre te je u gotovo svakoj fazi igre bilo vrlo lako prepoznati ulogu pojedinog igrača. Ultimativna trenerska pobjeda je mogućnost prepoznavanja njegovog potpisa u igri, a sinoć Modri nisu imali nimalo praznog hoda.
Osječaninu na klupi Dinama ovo nije prva takva odluka. Koliko bi trenera imalo hrabrosti na klupu posjesti švicarskog reprezentativca i ponajboljeg napadača moderne ere HNL-a i pretpostaviti mu tipa koji je u šest sezona seniorskog nogometa kao napadač zabio 16 golova? Koliko njih bi imalo hrabrosti naći idealnu ulogu u prvoj postavi za igrača koji nikad nije naročito iskakao u HNL-u, a tri najplodnije godine karijere proveo je u Južnoj Koreji i Kini?
Bruno Petković danas je možda i prva hrvatska "devetka" i jedno od najvećih otkrića prošle sezone, a Mislav Oršić u svojem je debiju u Ligi prvaka postigao hat-trick. Kada netko ima sposobnost u kontinuitetu donositi takve odluke i kada vrijeme pokaže da je u pravu, njegov kredibilitet i sposobnosti u očima sljedbenika jednostavno nemaju granica. Koliko trenera na svijetu može toliko rotirati i "uzimati" minute najboljim igračima u domaćoj ligi a da se to ne osjeti na atmosferi u svlačionici i igri na terenu? Dinamo je postao prava vojska, a Bjelica je general kojeg su igrači spremni slijediti do smrti.
A kako je zapravo Dinamo porazio Atalantu? Ponovno, sjajnom pripremom utakmice i snimanjem suparnika.
Dobitna kombinacija Dinama
Samom promjenom sustava Dinamo je napravio više od pola posla. Dobili su utakmicu s hrpom duela u kojoj su mogli igrati agresivnu obranu čovjek na čovjeka te kvalitetnom organizacijom i visokim intenzitetom osvajati ničije lopte, kojih je zbog ritma i stila utakmice bilo jako puno. Osim što je time razbijao ritam ekipi koja živi od toga da sustavno iznosi loptu već od golmana, Dinamo je postigao i mnogo važniji cilj. Atalanta nije bez razloga ponajbolja ofenzivna momčad Serie A. Količina igrača s kojima stižu u završnicu i rotacije koje rade na bočnim i krilnim pozicijama zbilja su avangardne i izrazito teške za braniti.
Stoga je bilo jasno da Dinamo mora fazu obrane igrati što dalje od svog gola, u sustavu u kojem neće biti previše potrebe za preuzimanjem i s igračem viška u zadnjoj liniji koji može poslužiti kao korektor. Koliko Atalanta može biti opasna i koliko je njezin nekonvencionalni napad teško pročitati, dobro se vidjelo u posljednjih pola sata utakmice. Dinamo je fizički pao i puno se ranije povlačio u obrani te su Talijani ostvarili četiri odlične šanse za gol, i to s tri različita čovjeka koji su završavali akcije. Dinamova pobjeda je epska, ali imajući na umu uzvrat, ne treba zaboraviti koliko je sinoćnji maksimirski gost zapravo dobra ekipa.
Bilo bi sasvim nezasluženo da zbog sjajnog dojma i igre u visokoj obrani ispod radara prođe odličan plan igre u napadu. Bjelica je ispravno detektirao Atalantine bekove, posebno Gosensa na lijevoj strani, kao najslabije točke u obrani. Oni jednostavno nemaju podršku svojih krilnih igrača i često ostaju izolirani u obrani. Zbog toga je Ademi konstantno u posjedu igrao izrazito široko te je prilazio Stojanoviću kako bi stalno imali 2 na 1 višak na toj strani, odakle su mogli uputiti loptu u završnu fazu.
Olmo je s druge strane također igrao široko, ali se sjajno snalazio u Atalantinim preuzimanjima. Onoga trenutka kada bi otišao s krila u sredinu, preuzimali bi ga Freuler ili jedan od stopera, što je ostavljalo dovoljno vremena za ovako raspoloženog Olma da primi loptu i inicira nevolju. Nevjerojatno dobro je izgledao na "ničijoj" zemlji između suparničkog beka i veznjaka te je sjajno koristio Petkovićeve i Oršićeve kretnje koje su okupirale gostujuće stopere. Njegova sposobnost da driblingom stvori višak tjerala je Hateboera da ga počne striktno pratiti, a to je otvaralo ogroman prostor Leovcu da se priključi iz drugog plana i sudjeluje u završnici.
Dvije postave Dinama
Jedan od najosporavanijih Dinamovih igrača dao je možda i ključan ofenzivni impuls u presudnom trenutku utakmice, a podatak da je kod prvog gola desni bek asistirao lijevom i zabio sa sredine peterca dovoljno govori o tome kakvu je dinamiku u igri i kvalitetne rotacije Dinamo sinoć imao.
Prerano je donositi zaključke nakon samo jedne utakmice, ali vijest da je Dinamo sjajan u Europi više nije iznenađenje. Nikad nisu djelovali ozbiljnije, a dubina kadra će im i ove sezone omogućiti rotacije u prvenstvu, što je luksuz kakav Atalanta nema. A na čelu imaju čovjeka koji uvijek uporno ruši svoje "rekorde". Fenerbahce, Viktoria Plzen i Benfica. Nakon svake od tih utakmica gotovo je jedinstven bio stav da Dinamo nikad nije odigrao bolje, no već u idućoj utakmici nadmašio je sam sebe. I nema namjeru stati.
Svi slijede Bjelicu
Kada su izašle službene postave, vjerojatno smo svi dvaput pogledali kako bi bili sigurni da nije riječ o pogrešci. Bjelica je postavio sastav kakav nikad nije, s tri stopera i dva beka, a to je moglo značiti dvije opcije. Prva je bila da Dilaver debitira u sredini kao korektor veznog reda s obzirom na dobro poznatu Atalantinu moć u napadu, a druga i logičnija da Dinamo zaigra s trojicom igrača u zadnjoj liniji. Na tako radikalnu promjenu sustava u najvažnijoj utakmici sezone može se odlučiti samo totalni luđak koji riskira da u slučaju poraza, bude ismijan u medijima i među navijačima koji bi sigurno dobar dio neuspjeha pripisali njegovom eksperimentiranju.
Bjelica se, prema vlastitim riječima, za tu formaciju odlučio kako bi "zrcalio" postavu Atalante i dobio razmještaj igrača koji bi mu omogućio lakšu obranu i pritisak čovjek na čovjeka. No sama logičnost takve odluke nije ni izbliza dovoljan element da ona uspije. Ono što je još važnije za samu izvedbu je sposobnost trenera da ekipu uvjeri kako je to pravi i ispravan put, da ih psihički i taktički pripremi za zadaće koje dosad nisu obnašali u modrom dresu. Naime, da bi tako radikalna akcija uspjela, vojska koja je izvodi ne smije imati ni zrno sumnje. I baš u tome leži Bjeličina najveća pobjeda. Svaki Dinamov igrač besprijekorno je slijedio plan igre te je u gotovo svakoj fazi igre bilo vrlo lako prepoznati ulogu pojedinog igrača. Ultimativna trenerska pobjeda je mogućnost prepoznavanja njegovog potpisa u igri, a sinoć Modri nisu imali nimalo praznog hoda.
Osječaninu na klupi Dinama ovo nije prva takva odluka. Koliko bi trenera imalo hrabrosti na klupu posjesti švicarskog reprezentativca i ponajboljeg napadača moderne ere HNL-a i pretpostaviti mu tipa koji je u šest sezona seniorskog nogometa kao napadač zabio 16 golova? Koliko njih bi imalo hrabrosti naći idealnu ulogu u prvoj postavi za igrača koji nikad nije naročito iskakao u HNL-u, a tri najplodnije godine karijere proveo je u Južnoj Koreji i Kini?
Bruno Petković danas je možda i prva hrvatska "devetka" i jedno od najvećih otkrića prošle sezone, a Mislav Oršić u svojem je debiju u Ligi prvaka postigao hat-trick. Kada netko ima sposobnost u kontinuitetu donositi takve odluke i kada vrijeme pokaže da je u pravu, njegov kredibilitet i sposobnosti u očima sljedbenika jednostavno nemaju granica. Koliko trenera na svijetu može toliko rotirati i "uzimati" minute najboljim igračima u domaćoj ligi a da se to ne osjeti na atmosferi u svlačionici i igri na terenu? Dinamo je postao prava vojska, a Bjelica je general kojeg su igrači spremni slijediti do smrti.
A kako je zapravo Dinamo porazio Atalantu? Ponovno, sjajnom pripremom utakmice i snimanjem suparnika.
Dobitna kombinacija Dinama
Samom promjenom sustava Dinamo je napravio više od pola posla. Dobili su utakmicu s hrpom duela u kojoj su mogli igrati agresivnu obranu čovjek na čovjeka te kvalitetnom organizacijom i visokim intenzitetom osvajati ničije lopte, kojih je zbog ritma i stila utakmice bilo jako puno. Osim što je time razbijao ritam ekipi koja živi od toga da sustavno iznosi loptu već od golmana, Dinamo je postigao i mnogo važniji cilj. Atalanta nije bez razloga ponajbolja ofenzivna momčad Serie A. Količina igrača s kojima stižu u završnicu i rotacije koje rade na bočnim i krilnim pozicijama zbilja su avangardne i izrazito teške za braniti.
Stoga je bilo jasno da Dinamo mora fazu obrane igrati što dalje od svog gola, u sustavu u kojem neće biti previše potrebe za preuzimanjem i s igračem viška u zadnjoj liniji koji može poslužiti kao korektor. Koliko Atalanta može biti opasna i koliko je njezin nekonvencionalni napad teško pročitati, dobro se vidjelo u posljednjih pola sata utakmice. Dinamo je fizički pao i puno se ranije povlačio u obrani te su Talijani ostvarili četiri odlične šanse za gol, i to s tri različita čovjeka koji su završavali akcije. Dinamova pobjeda je epska, ali imajući na umu uzvrat, ne treba zaboraviti koliko je sinoćnji maksimirski gost zapravo dobra ekipa.
Bilo bi sasvim nezasluženo da zbog sjajnog dojma i igre u visokoj obrani ispod radara prođe odličan plan igre u napadu. Bjelica je ispravno detektirao Atalantine bekove, posebno Gosensa na lijevoj strani, kao najslabije točke u obrani. Oni jednostavno nemaju podršku svojih krilnih igrača i često ostaju izolirani u obrani. Zbog toga je Ademi konstantno u posjedu igrao izrazito široko te je prilazio Stojanoviću kako bi stalno imali 2 na 1 višak na toj strani, odakle su mogli uputiti loptu u završnu fazu.
Olmo je s druge strane također igrao široko, ali se sjajno snalazio u Atalantinim preuzimanjima. Onoga trenutka kada bi otišao s krila u sredinu, preuzimali bi ga Freuler ili jedan od stopera, što je ostavljalo dovoljno vremena za ovako raspoloženog Olma da primi loptu i inicira nevolju. Nevjerojatno dobro je izgledao na "ničijoj" zemlji između suparničkog beka i veznjaka te je sjajno koristio Petkovićeve i Oršićeve kretnje koje su okupirale gostujuće stopere. Njegova sposobnost da driblingom stvori višak tjerala je Hateboera da ga počne striktno pratiti, a to je otvaralo ogroman prostor Leovcu da se priključi iz drugog plana i sudjeluje u završnici.
Dvije postave Dinama
Jedan od najosporavanijih Dinamovih igrača dao je možda i ključan ofenzivni impuls u presudnom trenutku utakmice, a podatak da je kod prvog gola desni bek asistirao lijevom i zabio sa sredine peterca dovoljno govori o tome kakvu je dinamiku u igri i kvalitetne rotacije Dinamo sinoć imao.
Prerano je donositi zaključke nakon samo jedne utakmice, ali vijest da je Dinamo sjajan u Europi više nije iznenađenje. Nikad nisu djelovali ozbiljnije, a dubina kadra će im i ove sezone omogućiti rotacije u prvenstvu, što je luksuz kakav Atalanta nema. A na čelu imaju čovjeka koji uvijek uporno ruši svoje "rekorde". Fenerbahce, Viktoria Plzen i Benfica. Nakon svake od tih utakmica gotovo je jedinstven bio stav da Dinamo nikad nije odigrao bolje, no već u idućoj utakmici nadmašio je sam sebe. I nema namjeru stati.
Cestitam
