Muzika (diskusija)

[AmirBvB]

Penda

[jolicnikola]

zašto naši umjetnici kradu grčke pjesme?

[Napapijri]

Ja sam dijete '90 i kao takav sam malo ozbiljnije poceo slusati muziku krajem istih, tako da sam odrastao uz Marshalla (Eminema, ne zvucnik ), nakon toga 50 Cent i kompletan Shady/Aftermath kamp. Ako ima voljnih na tu temu da raspravljamo, zapocnite

[MaliUziVertikalni]

Pendu stavise na forum hahahhahahahahhahah

koji retard bgt ne vjerujem

[StevieG8]

Nirvana - Nevermind

Nirvana: Nevermind.

Kada si obični klinac, u nekom prelazu adolescentske depresije, u onim momentima kada se izbacuješ u veliko otvoreno more svijeta u kojem se trebaš i naći i snaći, često se izgubiš. Tražeći se tako po bespućima tog mora, vjerovatno su se mnogi kao i ja susreli sa gologuzim dječakom sa visećim pimpekom koji roneći ganja dolar nabijen na udicu. Na prvu smiješno, i na drugu. A na treću, kada prisloniš ploču na gramofonsku iglu - pronađeš se. Ne zato što ti je to pomoglo da otkriješ ko si i šta si te šta je tvoja uloga u ovom smrdljivom svijetu, već što shvatiš da tamo negdje zapravo postoje ljudi poput tebe. Jedan od njih je i Kurt bio, sigurno. Nisu iz, takoreć', bez veznog razloga za Kurta tvrdili da je glas generacije. Nažalost, možda i bolje da nije bio.

Sama pojava i samo ugledavanje svjetla dana od strane Neverminda je bila prekretnica, možda simbolička a možda i ne, u svijetu muzike, a pogotovo u kompleksu industrijalizovane i komercijalne rock scene sa početka 90-tih koja je sve više blijedila i nestajala. Populacija planete zemlje se polako opraštala od rocka, i pripremali su se za val Madone, i njoj sličnih. No omela su je dva momka iz ne baš muzički obrazovane sredine i jedan nenormalno energični lik za bubnjevima. Nihilizam, bol, tuga i agresija Kurta Cobaina onako sa neke uglađene umjetničke strane i nema neku vrijednost, ali za spiritualnu i opše globalnnu kulturološku sferu ima itekakvog značaja.

Nirvanin Nevermind je uveo grunge u mainstream scenu na poprilično neobičan i iznenađujući način. U početku taj i ne bas zvucni album u koji se bas i nije previse novca ulozilo vrtio negdje u sredini Bilboardove liste, da bi, odjednom, preko noći svrgnuo velikog Michaela Jacksona sa vrha. Da Bogdom nije. Zašto? Pa, Kurt je to najbolje sam objasnio: ''Kakav je osjećaj biti na 1. mjestu Billboarda? Isti kao da ste na 16. mjestu, samo sada oko vas ima više ljudi koji vam se uvlače u dupe.'' A, otac basiste Nirvane Krista Novoselića je dao izjavu, koja bi, mogla poprilično opravdati izjavu Kurta: ''Mali Kurt je bio normalan sve dok nije upoznao onu Courtney''.

Album je izazvao boom, Kurt, Krist (tada još Chris) i Dave su bili na svim mogućim i nemogućim naslovnicama. Otimali su se svi za njih i njihov intervjuu. Držali su se prilično dugo, no onda ih je prigrlio MTV. Možda to i nije loše, zapravo nije sigurno, pojavila su se neka još veća ostvarenja nakon Neverminda kao što je i njihov finalni album In Utero koji je sigurno muzički i umjetnički kvalitetniji od Neverminda.

No, Nevermind je album jedne čitave generacije (da, one sa početka). ''Smells Like Teen Spirit'', ''In Bloom'', "Drain You", ''Lithium'', ''Come as You Are'', te možda bez razloga podcijenjeni "Lounge Act" postali su simbol mlađahnih okmladinaca masne kose i kariranih košulja ispod kojih je neka random majica.

AIC - Tegla

Idemo dalje o naprđivanju moje treće moždane komore


Alice in Chains - Jar of Flies

Kako drugačije započeti ovu splačinu od posta na ovakvu temu osim - remek djelo.

Tamno savršenstvo kako je Rolling Stone opisao najbolji je epitet koji pristaje ovom EP-u. Kao drugi akustični uradak grupe koji se poprilično iznenada pojavio na sceni naišao je na oduševljenje nafiksane i depresivne publike.

Zašto iznenada? AIC nije slovio nikada za bend tišine, akustike i melanholije. Ok, imali su oni još jedan akustični EP prije ovog (Sap iz 1992.) ali njega je pratila ok organizacija i miks.

Priča oko Tegle muha je za filmskog platna. Naime, nakon što su završili promo turneju svog nebeskog albuma Dirt, o kojem ću Bože zdravlja svakako naprđivati i u budućnosti, i već sada kultnog nastupa na Lollapalooza festivalu vraćaju se u Seattle u dosta čudnoj vibri i tonu. Iako uspješna turneja po svojoj sadržini i kvalitetu, došlo je do već prvih kikovanja i raskola u grupi. Mike Starr je izbačen iz grupe zbog problema sa narkoticima (oh) i umjesto njega je uskočio drugi Mike, ovog puta Mike Inez, onaj Ozbornov. Pride na to, zbog dugog odsustva od kuće su izbačeni iz stana zbog neplaćanja renta. I tako, kao da su na početku karijere raspakovani bježe u studio koji je Cantrell prethodno rezervisao zbog rada na nečemu mada kada su ušli u studio nisu imali nikakvog spremnog materijala. Nešto malo što su pisuckali tokom puta, ali ništa značajno. Ulaskom u studio, onako umorni prihvatili su se akustičnih gitara i odyebali pojačala kojih im je pun qrc više bio u tom momentu.

Kao što nisu planirali ovo snimati ovako, tako nisu planirali ni objaviti. Kao što Layne sam reče, ušli su u studio da se opuste i da vide šta će biti. Međutim, kada je producent Tobey Wright čuo početak, svidjelo mu se i predložio im da završe to i objave. Tako je i bilo, 7 dana, dnevno po i 18 sati snimanja i došli smo do perfekcije. Zvuk akustične gitare se dovodio do u detalj, palice odbačene za metlice kako bi i zvuk bubnjeva bio primaknut na najbliži mogući nivo.

Sadržaj i tekstovi u nekom misku bluza i alternative donose dosta deprimirajuće, self destruction tekstove koji već polako dovode do spoznaje stanja u kojem se već tada nalazilo biće i tijelo Laynea, o čemu možda najbolje govori meni lično najdraža pjesma sa ovog EP-a i jedna od najdražih pjesama u globalu:

Pjesma čiji je sadržaj toliko težak s obzirom da se zna kakvu poruku nosi (vidjeti pod 5.4.2002.) da je nisu bili u stanju izvesti na Unpluggedu.

O samim reakcijama publike ne treba puno govoriti, samo u prvoj sedmici preko 140k prodatih primjeraka i odma prvo mjesto na Top 200 Bilboarda te ujedno i prvi izlet AIC-a na prvoj poziciji. Ovaj EP je i prvi EP koji je dospio ovako visoko sve do Jay-Z i Linkin Parkovog EP-a iz 2004. Tri platinasta izdanja i jedan od najboljih albuma grunge ere. Koliko je to nenadano bilo najbolje govore i izjava Cantrella:

Cantrell admitted that "we couldn't believe that it did so well," and that "the success of Jar of Flies showed us that we could do what we liked and that other people would like it too."

Dakle, za kraj, jedan od najboljih, najtužnijih, pa i najinspirativnijih albuma AIC-a, a kao takav samo jedan u nizu erupcije genijalnosti koje nam je Seattle nesebično pružao tih godina.

Soundgarden - Superunknow

Soundgarden - Superunknown



Najteži izazov pred kojim se neki muzički umjetnik, ili pak u ovom slučaju grupa može sresti, rekli bi mnogi je pronalazak puta do vrha, kvalitetnog proizvoda i na koncu te proklete popularnosti. Međutim, vjerovatno teži i mučniji izazov nastupa kada si upravo na tom vrhu te kada se javi potreba za pomicanje samih temelja i granica na kojima zasnivaju pravci kreiranja, usavršavanja, ubacivanja novih elemenata u prepoznatljivi zvuk koji se gajio do tada a da to na kraju rezultira opet istim tim kvalitetom, ako ne i većim.

1993 na 1994 je upravo period tog prelaza koji je nagovjestila Nirvana sa svojim trećim studijskim albumom In Utero a Soundgarden ga i definitivno oblikovao. Soundgarden ne samo da je sa ovim albumom usavršio i promijenio svoj stil, već čitav jedan pravac kretanja grungea i rocka u globalu. A, iako su već tada gajili popriličnu popularnost zahvaljujući Badmotorfinger-u ovaj ih je album dodatno katapultirao na dodatne visine. Opet zahvaljujući promjeni.

Godine kada je objavljen ovaj album sam zvuk Seattlea je bio na samom vrhuncu (1994). Možda se već počelo ulaziti u monotoniju i letargiju, jer znamo i sami kakva smo stoka, uvijek nam brzo neke stvari dosade i težimo promjenama. Srećom, Chris je i doveo do promjene, bez da je uticao na kvalitet. Dapače.

Rad na pjesmama je dosta dugo trajao, neke dvije godine. Dakle za razliku od prethodno opisanog albuma AIC-a Chris je ušao dosta studiozno u pripremu albuma što ga je generalno krasilo kroz čitavu stvaralačku karijeru. (Iako, u kreiranju ovog albuma svi članovi benda su dobili dosta veću slobodu i imali su ulogu u stvaranju pjesama što prije nije bio slučaj. Dakle, i tu su se izdigli iz tog nekog nepisanog pravila gdje jedan lik sve radi. Opet promjene.)

Zvuk karakterističan za ovaj album nije toliko punk-grungerski koliko duboko i crno metalski (da, Soundgarden je uvijek forsirao teži metalski zvuk što ih je uvijek i izdvajalo iz tipičnog Grungea u koji su i nenadano upali, no dodatne karakteristike koje utiču na promjenu standardnog zvuka tek slijede), psihodelični zvuk u kojem se u prikrajku mogu primjetiti čak i uticaji Beatlesa iz Sgt. Pepper ili pak Revolver perioda. Svi ovi elementi se najbolje uočavaju i u jednom od popularnijih singlova grupe sa ovog albuma:

Jedan od, pa možemo reći zanimljivijih spotova u svijetu muzike.

Tekstovi su ostali i dalje na razini klasičnog grungea: mistika, depresija, crnjak.

Sama reakcija publike se najbolje oslikava na činjenici da je album debitovao na br.1 Bilborda 200 prodavši preko 300.000 primjeraka samo u prvoj sedmici.

Na kraju, album koji je doveo do promjene u pravcu kretanja tadašnjeg rocka, čije uticaje i danas vidimo. Ono što je načeo Kurt sa In Utero-m možda pola godine prije, Chris je usavršio sa ovim albumom. Zanimljivo je još i to da je album objavljen tačno 7 dana nakon zadnjeg nastupa Nirvane ikada u Minhenu. Nažalost, koincidencija koja je sama prizivala neke promjene. Ostaje nam nažalost samo da mislimo i razmišljamo o tome kako bi se muzika još mijenjala da je i Kurt ostao živ, i nastavio sa radom.

Počivaj u miru Chris.

Alert alert, postovi su pisani pod teškim dojmom subjektivnosti i odbacivanja konstruktivnih kritika ka navedenim bendovima i pločama na najgore moguće načine

Respect za ovo

[nextterrain]

zašto naši umjetnici kradu grčke pjesme?

Nije baš da kradu, plate prava na pjesmu. Npr. Aca Lukas mislim da nema ni jednu svoju autorsku pjesmu, pokupovao sve grčke i bugarske pjesme

[Osim13]

https://www.klix.ba/magazin/muzika/gita ... /200512114

Dugo je ova gitara bila tema sudskog postupka. Igrama sudbine je završila kod Kurtovog zeta deb.ila, u sve se dro.lja Love uključila. Nisam znao da su riješili ipak to. Moguće da je zato i na aukciji.

[Zabit]

Slusa li ovdje iko rep, strani/nas bilo sta. Ovdje citam sve neki rokeri, pankeri, nesto

[Napapijri]

Slusa li ovdje iko rep, strani/nas bilo sta. Ovdje citam sve neki rokeri, pankeri, nesto

Vrati se na moj raniji post i opleti ako si na tom nivou rapa

[StevieG8]

https://www.klix.ba/magazin/muzika/gita ... /200512114

Dugo je ova gitara bila tema sudskog postupka. Igrama sudbine je završila kod Kurtovog zeta deb.ila, u sve se dro.lja Love uključila. Nisam znao da su riješili ipak to. Moguće da je zato i na aukciji.

[Zabit]

Slusa li ovdje iko rep, strani/nas bilo sta. Ovdje citam sve neki rokeri, pankeri, nesto

Vrati se na moj raniji post i opleti ako si na tom nivou rapa

ja sam dijete kasnih devedesetih tako da sam kao dijete slusao 50tija, Eminema, ali fakat mi je to isfuralo vise. Sto se danas tice slusam svega i svacega, od J. Cole, Kendricka manje vise, britanski drill, onih afropop kao sto su Burna Boy, J Hus, lofi hiphop po yt. Od naseg repa slusam ove iz mog mjesta, Sajfera, Loseg i ta ekipa. Mislim da oni imaju taj svoj still i raznovrsnost sto mi drze interesovanje i dan danas, kunem se da su vamo u Americi da bi bili milioneri. halali sto pisem vako nepovezano, al spreman sam diskutovati

[Celtic]

Novi album Paradise Lost-a je zaista super, zanimljivo je kako taj band toliko traje i uvijek ima nešto novo da ponudi i kvalitet prije svega. Naravno govorim ovo kao veliki fan istoga banda i ove vrste muzike. Slušao sam također novi album od Katatonie i nikako mi nije sjeo, inače i oni su mi mnogo dragi i volim svaki njihov album ali eto ovaj novi mi je previše dosadan i ništa novo nisu ponudili osim što idu putem "nove" Anatheme i što su dosta promjenili svoj stil.

[Napapijri]

Slusa li ovdje iko rep, strani/nas bilo sta. Ovdje citam sve neki rokeri, pankeri, nesto

Vrati se na moj raniji post i opleti ako si na tom nivou rapa

ja sam dijete kasnih devedesetih tako da sam kao dijete slusao 50tija, Eminema, ali fakat mi je to isfuralo vise. Sto se danas tice slusam svega i svacega, od J. Cole, Kendricka manje vise, britanski drill, onih afropop kao sto su Burna Boy, J Hus, lofi hiphop po yt. Od naseg repa slusam ove iz mog mjesta, Sajfera, Loseg i ta ekipa. Mislim da oni imaju taj svoj still i raznovrsnost sto mi drze interesovanje i dan danas, kunem se da su vamo u Americi da bi bili milioneri. halali sto pisem vako nepovezano, al spreman sam diskutovati

Ne bjezim ni ja od modernog rapa, ovo naprijed sam cisto naveo da se zna uz koga sam odrastao i ko mi je najdrazi naravno. Danas volim poslusati Kendricka prije svega, J.Cole naravno, a od ovih nesto manjih mainstream izvodjaca nisu losi Hopsin i Tech N9ne (iako je on bas dugo na sceni). Da ti budem iskren, domaci rap ne slusam narocito zbog autotunea, iako se slazem da bi ovi nasi tamo prosli kao sto prolaze mnogi.

Sto se tice trenutne scene, moj omiljeni liricar se vratio nakon duzeg vremena, a radi se o Lloyd Banksu. Sto se tice punchlinea, jos uvijek je neprikosnoven, a predlazem ti da poslusas posljednja 3 freestylea (jedan je cak izmedju redova upucen i 50 - u). Inace, za mene je on najpotcjenjeniji rapper svih vremena, ali ima i njegove krivice jer je relativno lijen. Njegova verzija pjesme Victory mi je, uz Officer down (Rick Ross diss), top 10 pjesama ikada.

[Heller]

Penda

Zna me nasmijati. Al što mrzi ove iz Helem Nejse i meni idu na ****, između krindza i wannabe Dubioze. Al što ih on ne može

[nextterrain]

Što se tiče nekog hip-hop / rapa volim Tylera the Creatora i Run the Yewels uz Kendricka i Kayneta naravno.

Neko je gore spomenuo punk pa ću postaviti moj trenutačno najdraži punk/post punk bend IDLES.

Njihov album Joy is a Act of Resistance mi je toliko drag album postao jer je pravi punk album, ali s temama migracije, toksicnog maskuliniteta. Kidaju uživo. Uz Tylerov i Mac Millerov ovo mi je najdrazi Tiny Desk:

[Zabit]

Klasik BH repa

[Blejzer10]

Složit ćemo se da se ne slažemo.

Neletu 22, Seji 23 godine na ovom koncertu

Pazi energije je.bote, pankeri haman

[Fowl95]

Složit ćemo se da se ne slažemo.

Neletu 22, Seji 23 godine na ovom koncertu

Pazi energije je.bote, pankeri haman

Imali su strašnu energiju na prva dva albuma. Koliko Neletu bolje leži uloga pankera, nego Četnika

[Heller]

https://www.klix.ba/magazin/muzika/gita ... /200512114

Dugo je ova gitara bila tema sudskog postupka. Igrama sudbine je završila kod Kurtovog zeta deb.ila, u sve se dro.lja Love uključila. Nisam znao da su riješili ipak to. Moguće da je zato i na aukciji.

[Captain4]

Prva dva albuma Pušenja su punk. Više Walter nego Šejtan. Imate koncert iz '87 u Banja Luci, teška poezija. Platio bih za još neke njihove live stvari.