Neki zanimljive priče u nedavnom intervjuu Keme Alispahića u vezi Brke i Želje početkom 2000-tih:
Spomenuli ste tim sa Grbavice, kako ste došli do klupe Plavih?
Kada sam se vratio u Sarajevo aktuelan je bio Đerzelez. Tu sam počeo, a onda sam prešao u Vratnik koji je imao izuzetno ambicioznu Upravu. Ljude koji su htjeli da nešto naprave od malog kluba. Kasnije je ta kompletna Uprava otišla u Željezničar i mene su pozvali. Za Vratnik su tada igrali Emir Obuća, Damir Hadžić, Ismet Alić, Armin Hrvat, Mirza Selimović, Alen Lalić… Mi smo imali rekord od 35 utakmica bez poraza. Igrali smo drugu i Federalnu ligu. Tu sam skrenuo pažnu i dolazi do transfera na Grbavicu. Amar Osim je bio menadžer kluba, a ja sam imenovan za prvog trenera. Imali smo korektnu saradnju. Našli smo se u viziji, shvatanju igre i sve ostalo. Nije bilo problema, a obojica smo došli iz inostranstav u BiH.
Vi ste tada stvorili dobar tim koji je osvajao trofeje. Slažete li se da ste uveli novitete koji su, uz dobar igrački kadar, lanisrali Želju u vrh?
Težili smo da uvedemo nešto novo, a vidim da i danas ,nakon toliko godina, mnogi klubovi igraju sistem koji smo mi tada uspostavili. Prije svega mi smo se okrenuli – nogometu. Izbacili smo stereotipe, mislim na fizičke pripreme bez lopte, sve se radilo kroz igru. Počeli smo razmišljati da pravimo trening prema momentima igre. Posjed lopte, odbrana, napad. Sve je bilo povezano kroz igru. Teren je bio prioritet. Uveli smo drugačiji način razmišljanja kod igrača. Mi smo zapamtili jugoslovenski način treninga. U tih nekoliko godina više se sjećam poraza nego pobjeda. Znate li što? Stalno smo pobjeđivali da se ih više i ne sjećam. Bili smo dominantni. Mislim da od samostalnosti BiH bolja ekipa nije bila u bh. ligi od one koju smo mi vodili.
Pamti se i danas aplaudiranje koševskog istoka nakon pobjede nad Sarajevom od 3:0, a posebno je u sjećanju okršaj sa Newcastlom u evropskom elitnom klupskom takmičenju.
To se ne zaboravlja. Zar treba veći kompliment od aplauza navijača ljutog rivala? U Ligi prvaka smo ,do utakmice sa engleskim predstavnikom, imali četri utakmice i četiri pobjede. To je veliki uspjeh. Vrhunac te generacije je utakmica sa Newcastlom. Iskreno, niko nije od nas vjerovao da ćemo igrati protiv njih. Čak i oni nisu vjerovali jer su predstavnici ovog kluba došli u Norvešku da rezervišu hotel. Mislili su da će igrati protiv Lillestroma. Onda su se s nama vratili u Sarajevo kada su vidjeli da ćemo mi proći. Čak i te dvije utakmice sa Newcastlom su bile kvalitetne. Dobro se sjećam da je Almir Gredić rekao. ‘Ja ne mogu da vjerujem da je Shearer skuplji od nas 30 puta jer se to ne vidi na terenu’. To se prepričavalo. Kasnije smo i u Kupu UEFA igrali dobro i nesretno ispali od Malage. Imali smo tada igrače koji su prošli školu jugoslovenske lige. To nam je pomoglo. Danas je to drugačije, malo sam zabrinut za budućnost Premijer lige BiH.
Igrali ste 2003. godine u posljednjem kolu na Pecari i trebala vam je pobjeda. Na kraju je tim sa Grbavice poražen 1:0, a titulu je osvojio Leotar. Šta se dešavalo tada?
Otkriću vam nešto, ovo prvi put javno govorim. Da smo pobijedili i osvojili naslov to bi bila posljednja utakmica mene i Amara na klupi. To bi bila treća titula u nizu, ne znam šta bi više tražio. Oko 90 posto ljudi je u Širokom Brijegu bilo je iz Sarajeva. Domaći su bili izuzetno, izuzetno korektni. Mada to nisamo očekivali. Došli su kivni na nas i rekli su da je nekoliko sezona ranije Željo pustio Budućnost iz Banovića na Grbavici i da su Široki nešto zeznuli. Tada su bili drugi ljudi na klupi i u rukovodstvu Željezničara. Rekli su nam – imaćete pošteno suđenje, korektnu utakmicu. Ako pobijedite, čestitat ćemo vam. Potpuno zasluženo su slavili, a sjećam se zicera Admira Raščića za nas. Loši smo bili i razočarani na kraju.