Post
Postao/la Derdiyok » 12 jul 2020, 14:50
U srijedu 11. jula 2001. godine, na dan kada je postavljen kamen temeljac za spomenik žrtvama genocida u Srebrenici, nekih pedesetak kilometara dalje, u Vlasenici, maloljetna Meliha Durić (16) ubijena je jednim hicem u vrat. Bio je to prvi put da se Meliha vratila kući od maja 1992, kada je kao sedmogodišnjakinja, u naručju svoje majke, protjerana iz svoje Vlasenice.
“Mama, otišla sam sa babom u Vlasenicu, Meliha.” Ovo je bila njena posljednja poruka ostavljena majci, napisana u žurbi – kreonom, jer joj valjda ništa drugo nije bilo pri ruci – u plavoj tankoj svesci koja je ležala pored telefona. Mogla je napisati i da je otišla u grad, u kupovinu, u njenom tonu ne bi bilo ništa različito, bila bi to i dalje dječija, bezbrižna, neoprezna i poruka puna života.
Tu groznu noć je, pod prigušenim televizijskim svjetlom, Meliha sa ocem čekala posljednje vijesti sjedeći na kauču, leđima okrenuta prozoru: petnaest minuta prije jedanaest sati prozorsko staklo je ciknulo, čuo se samo jedan hitac. Melihin trogodišnji brat je zavrištao, dok su ostali ukućani tražili zaklon u sobi, uglavnom padajući na pod. Ona je samo klonula, ne mičući se. Nije ništa uspjela reći, blijedo je gledala, dok je krv kuljala. Melihi je metak prošao kroz vrat.
Ali Meliha nije David. Da se kojim slučajem zvala Dragana, možda bi se sarajevski alkoholičari i krmojedi digli za nju.
® GONGASHI POWERHOUSE ®