Sjedim neki dan i pijem kafu sa dvojicom jarana i u toku sat vremena prišlo je jedno 10 prosjaka, sve redom cigani i pola od njih nakon što ih ****.eš su haos naporni, elem živci su mi već potrošeni. I vidim da ide neka žena sa akreditacijom i hrpom papira

i prije nego što će nam se i obratit ja je odjbem i govorim nemamo vremena, molim te pusti nas na miru.
Ona u fazonu kao nije za mene, molim te saslušaj me....
ma neću da te slušam vozdra...
riječ je o djetetu....
ma umiru djeca svaki dan, šta sad, šta ja tu mogu...znam đubre sam....
Nisam rekla da si đubre...
Nisi ali znam šta misliš
Elem napuniše joj se oči suzama ali nije zaplakala ali jest potresena i sad tajac...pređe za drugi sto... dobar dan, zovem se tako i tako...ja sam samohrana majka, a moj 9-godišnji sin boluje od leukemije i skupljam za njegovo liječenje....
Kakav isfur za stolom bogtejebo

a i meni mrak na oči pade momentalno, ovi jarani spustiše glavu, propadaju u zemlju zbog mene
Elem ustanem poslije par minuta, sav sjeban, grižnja savjesti na nivou, prošetam 100 m, nađem je, izvinem se i dadnem petaka. Bila je ok prema meni.
Koji sam ja kreten, nije ni čudo što me ništa neće u životul